Most između dva Broda 1991–1992.

Tematika značenja mostova u Domovinskom ratu unutar hrvatske publicistike već je duže vrijeme prisutna, zapravo nastajala je usporedno s tijekom ratnih zbivanja. Iz zasada dostupne bibliografije može se s pravom zaključiti kako su mostovi nerijetko bili od najveće važnosti za tijek vojnih operacija, ali i dinamiku političko-diplomatskih aktivnosti u razdoblju 1991–1995. Dovoljno se prisjetiti važnosti Maslenice i Masleničkog mosta, a čijom je okupacijom te rušenjem bila prekinuta cestovna komunikacija koja je povezivala Dalmaciju s ostatkom Hrvatske (1991–1993), a poradi čijeg je osiguranja te dokidanja prometne izolacije pokrenuta najveća vojna operacija Hrvatske vojske tijekom 1993 (»Maslenica«). Ili pak slučaja gotovo neometanog zauzimanja mostova na Dunavu od Batine nizvodno od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) u ljeto 1991., a što je poslužilo konstrukciji gotovo mitske teze kako je propustom njihova pravodobnog rušenja omogućen epilog brzog učvršćivanja snaga JNA i širenja srpske vojne pobune, odnosno posljedične okupacije znatnog dijela baranjskog i istočnoslavonskog prostora.

Zabilježeni trenutak napada na most u svibnju 1992.

Slična teza vrijedila je i za zapadnoslavonsko područje u slučaju brzog zaposjedanja neoštećenog mosta između Stare i Bosanske Gradiške, koji su snage 5. banjolučkoga korpusa JNA zaposjele u kolovozu 1991., što im je omogućilo da postanu udarna agresorska snaga u tom dijelu Hrvatske. Tim epizodama Domovinskoga rata, bez obzira na njihovu intrigantnost ali i ukupno geostrateško te vojno-političko značenje, ipak još uvijek nedostaje odgovarajuća historiografska ocjena, pa je evaluacija i danas najvećim dijelom (pre)ostala na publicistici. Stoga i nije čudno što se među takvim temama razmatranja uloge i značenja mostova gotovo skrivena nalazi i ona o mostu koji je povezivao Slavonski i Bosanski Brod, a koji je tijekom vrlo kratka razdoblja (1991–1992) objedinio gotovo sve moguće uloge (uz prometnu), počevši od sredstva političkog utjecaja, ključne vojnostrateške točke bosanskoposavskog bojišta te zaključno humanitarnog punkta koji je omogućio spašavanje više desetaka tisuća ratom ugroženih osoba. 

Prometni profil mosta

Slavonski Brod, kao razvijeni gospodarski, prosvjetni, kulturni centar toga dijela Hrvatske imao je i značenje prometnog središta, među ostalim, zbog mosta koji je spajao susjednu BiH s ostatkom svijeta. Cestovni most između Slavonskoga i Bosanskoga Broda od nastanka je bio iznimno važna prometna točka jer nije povezivao samo ta dva grada nego i cijelu regiju (obje Posavine) te države. I prije je u povijesti most uništavan (prvi cestovno-željeznički most izgrađen je 1879), kao za Drugoga svjetskog rata. No, savski most koji je predmetom priče u ovome slučaju izgrađen je 1961., a osim cestovnoga sadržavao je i pješački prometni profil. Duljina mosta iznosila je 233,4 m, a specifičan je bio po svojoj gornjoj rešetkastoj konstrukciji, koja će se tehnička osobina pokazati kao prednost prigodom višestrukih pokušaja uništenja mosta 1992. Od dana izgradnje mostom je dnevno prometovalo više tisuća putnika, od kojih je najviše bilo onih koji su prakticirali gotovo svakodnevnu prostornu pokretljivost (radnici i učenici) prema Slavonskome Brodu iz okolnih gravitirajućih općina Bosanske Posavine kao što su bile Bosanski Brod, Derventa i Srbac.

Most uoči početka Domovinskoga rata i u njegovim prvim mjesecima

Politička konfrontacija srbijanskoga republičkog vrha, vodstva pobunjenih hrvatskih Srba i JNA s hrvatskim vlastima do koje je došlo nedugo nakon održavanja prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. nije mimoišla ni brodsko područje, gdje se odrazila u pogoršanju međunacionalnih odnosa i sigurnosnog stanja. Počevši od afere »Špegeljeva filma«, lokalne općinske vlasti i predstavnici MUP-a RH bili su već 20/21. I. 1991. spremni za zaprječavanje i brzo zauzimanje mosta, uz koji se u neposrednoj blizini (oko 500 m udaljenosti) nalazio garnizon JNA, smješten u brodskoj tvrđavi. Most je tako već u početku krize označen prioritetnim strateškim objektom koji je diktirao sigurnosnu situaciju na lokalnom području.

Tijekom ljeta 1991., kada se otvoreni sukob između hrvatskih vojno-redarstvenih snaga te JNA i srpskih pobunjenika sve više rasplamsava­o širom Hrvatske, glavna pre­okupacija lokalnih vojno-političkih dužnosnika bi­o je most jer se očekivalo kako će JNA preko njega pokušati pružiti potporu svojemu slavonskobrodskom garnizonu iz susjedne BiH. Oduzimanje veće količine oružja u srpnju 1991., pronađenog kod stanovnika srpske naci­onalnosti iz brodske prisavske gradske četvrti Bjeliš (što ga je dodijelila JNA), potvrdilo je sumnje da JNA računa na izazivanje oružanog sukoba kako bi time dobila izliku za borbeni angažman na brodskom području. Stoga je u kolovozu 1991. most bi­o zapriječen cisternama i kami­onima te je uveden stalni nadzor pripadnika MUP-a RH koji se odnosi­o na prometovanje pripadnika JNA. Na­ime, njihovo se prometovanje dopuštalo, ali uz prethodnu provjeru i oduzimanje oružja (unatoč negodovanju predstavnika JNA), dok je režim prometovanja za civile osta­o nepromijenjen sve do početka rujna. Tada je (1. IX. 1991) izvršen prvi topničko-raketni napad na Slavonski Brod, a ciljevi napada bili su objekti u samom centru grada i most. Napad je izvršen s područja susjedne bosanskobrodske općine, pri čemu je most pretrpi­o prva oštećenja jer je direktnim pogotkom rakete uništena cisterna koja je služila za zaprječavanje. Nakon toga most je prvi put zatvoren, a od općinskih vlasti Bosanskog Broda zatraženo je da pronađu i kazne počinitelje napada.

Otvorenje mosta 1961. godine

Napad na Slavonski Brod i zatvaranje mosta doveli su do provale nezadovoljstva građana bosanskobrodske općine (hrvatske i bošnjačke nacionalnosti) prema predstavnicima bosanskobrodskih vlasti te prema JNA, jer je zatvaranje mosta ugrozilo i njihovu egzistenciju te prometne veze s ostatkom svijeta. Mnoštvo građana Bosanskog Broda demonstriralo je svoju solidarnost s Brođanima održavanjem velikoga prosvjednog skupa 2. IX. 1991. te prelaskom preko mosta u Slavonski Brod, gdje su na gradskom korzu izrazili potporu građanima i vlastima. U sljedećim danima most je nekoliko puta otvaran te zatvaran za prometovanje (dopuštao se prijelaz pješaka), ali je 9. IX. 1991. zatvoren jer je primijećeno grupiranje snaga JNA na bosanskoj strani rijeke Save, a kao protumjera pojačane su obrambene mjere uzduž hrvatske obale rijeke Save i oko mosta. Idućih je dana došlo do konačne kulminacije dotadašnjih napetosti.

Blokada i bitka za oslobođenje brodske vojarne počela je 15. IX. 1991. Upravo se tijekom tog događaja pokazalo kako je prethodna blokada garnizona, uz zaprječavanje mosta, uvelike odlučila konačni ishod bitke jer do očekivane intervencije snaga JNA iz susjedne BiH nije došlo, a do kapitulacije garnizona došlo je već idućega dana. Neutraliziranje najveće izravne prijetnje smještene u gotovo samom središtu grada omogućilo je pridavanje pozornosti lokalnih vojno-političkih čimbenika ostalim hrvatskim ratištima, ali i susjednoj Bosanskoj Posavini, gdje je nezadovoljstvo nesrpskog stanovništva zbog ponašanja JNA te sve militantnijih ispada pristaša Srpske demokratske stranke (SDS) nagovještavalo buduće ratne sukobe, koji će izbiti u proljeće 1992.

Most kao sredstvo
političkoga pritiska

U razdoblju od rujna 1991. do ožujka 1992. most između dva Broda postaje ne samo efikasno sredstvo političkog pritiska na civilne vlasti u bosanskobrodskoj općini nego i politički vrh BiH te JNA. Naime, u tom je razdoblju most uglavnom bio zatvoren za prometovanje vozila, a dopuštao se promet pješaka uz prethodnu provjeru. Promet motornim vozilima i željeznicom odvijao se između Slavonskoga i Bosanskoga Šamca, a ostavljanje toga mosta za prometovanje tumačilo se kao znak dobre volje hrvatskih vlasti prema svojim bosanskim susjedima, iako je i taj most u tom razdoblju nekoliko puta zatvaran.

Na svaku obavijest o pokretu snaga JNA ili njihovu približavanju tim mostovima, kao i prigodom sporadičnog otvaranja vatre s bosanske strane na Slavonski Brod i okolna prisavska naselja (do 9. X. 1991. registrirano je šest slučajeva otvaranja paljbe s bosanske strane na Slavonski Brod), oni bi se zatvarali za daljnje prometovanje. To se pokazalo frustrirajućim za građane BiH, a napose one iz bosanskoposavskih općina koji su radili u Hrvatskoj. Naime, u slavonskobrodskim poduzećima radilo je oko 3000 radnika iz BiH, ali treba reći kako je i nekoliko stotina radnika iz Slavonskog Broda radilo u bosanskobrodskim poduzećima. Rušenjem cestovno-željezničkih mostova kod Županje i Gunje u rujnu i studenom 1991., mostovi kod Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda ostali su jedina prometna veza sjevera BiH s ostatkom svijeta, a njihova zatvaranja značila su doslovno stavljanje najvećeg dijela BiH u izolaciju. Uvjeti za uspostavu prometa preko mostova, a koje je zatražilo slavonskobrodsko općinsko čelništvo, uobličeni su kroz glavni zahtjev za demilitarizacijom prostora Bosanske Posavine, odnosno povlačenje snaga JNA 15–20 km u dubinu bosanskoposavskog prostora od rijeke Save. Zbog protivljenja predstavnika JNA te političkih predstavnika srpskog naroda u bosanskobrodskoj općini (SDS-a), tamošnje općinsko čelništvo nije moglo ispuniti taj zahtjev, nego je zatražilo posredovanje republičkoga vrha BiH, koje se, opet, zbog vlastitoga podložničkog odnosa prema JNA, ustručavalo utjecati na rješenje koje bi uključivalo udaljavanje JNA te je za nastalu blokadu krivnju prebacivalo na hrvatsku stranu. Polovično rješenje postignuto je potkraj 1991. Dogovoreno je kako će most između dva Broda s bosanske strane kontrolirati specijalna postrojba MUP-a BiH, ali njihov dolazak nije rezultirao jačanjem povjerenja. Most je u tom razdoblju, osim sredstva političkoga pritiska, postao i mjestom razmjene ratnih zarobljenika te posmrtnih ostataka stradalih Hrvata iz istočne Slavonije. Susreti razmjene intenzivirali su se nakon pada Vukovara i ostalih naselja vukovarske općine, pri čemu treba napomenuti kako je najveći broj prognanih Vukovaraca pristigao na područje slavonskobrodske općine preko mosta u Slavonskom Šamcu.

Početak rata u Bosanskoj Posavini

Daljnje usložnjavanje političke situacije u BiH u prva dva mjeseca 1992. odrazilo se i na prilike u naseljima Bosanske Posavine. Početkom veljače 1992. ponovno se u žarištu zbivanja našao most između Slavonskog i Bosanskog Broda. Tada je (3. II. 1992) u Bosanskom Brodu održan prosvjedni skup pristaša SDS-a, na kojem je od JNA zatraženo zatvaranje mosta dok se ne otpuste radnici hrvatske nacionalnosti zaposleni u bosanskobrodskim poduzećima kao protumjera za navodno otpuštenih 800 radnika srpske nacionalnosti tijekom 1991. iz poduzeća u Slavonskom Brodu.

Zemljovid s prikazom zaraćenih snaga u Bosanskom Brodu u ožujku 1992.

Iako su skup nastojali prikazati kao nezadovoljstvo »gladnih radnika«, ikonografija i odaslane poruke dodatno su poremetile već narušene međunacionalne odnose u Bosanskom Brodu, što se napose pokazalo nakon odluke o održavanju referenduma o neovisnosti BiH (29. II.–1. III. 1992). Plan zatvaranja mosta pod izlikom ugrožene egzistencije otpuštenih radnika srpske nacionalnosti bio je tek izgovor jer je zatvaranje mosta bio cilj koji se pokušao ostvariti nekoliko tjedana poslije. Naime, tri dana nakon tog prosvjeda prvi je put miniran most kod Slavonskog Šamca (s bosanske strane), čime je zbog nastale štete onemogućeno prometovanje sljedećih nekoliko tjedana. Tako je most između dva Broda ostao jedini uporabljivi most na rijeci Savi. Iako je nekoliko dana prije održavanja referenduma ponovno izvršen minobacački napad na Slavonski Brod, hrvatske vlasti odlučile su poduprijeti odluku o održavanju referenduma otvaranjem mosta iako je sigurnosna situacija postajala sve težom.

Konačna potvrda kako je zatvaranje mosta i prometne komunikacije između dva Broda bio strateški interes bosanskih Srba ostvarila se 3. III. 1992., kada su militanti SDS-a pokušali oružanim napadom preuzeti kontrolu nad mostom i drugim strateškim objektima u Bosanskom Brodu. Napad je odbijen zahvaljujući ekspeditivnoj reakciji domaćih Hrvata i Bošnjaka, okupljenih u sastavu općinske teritorijalne obrane. Namjera bosanskobrodskih Srba da stave savski most pod kontrolu bila je uvjetovana ocjenom kako daljnje uključenje tog prostora u već proglašenu »SAO Sjevernu Bosnu«, kao jednu od srpskih oblasti u samoproglašenoj Srpskoj Republici BiH, može biti izvedeno tek ako se bosanskoposavski Hrvati i Bošnjaci odsjeku od hrvatskoga zaleđa iz kojega bi se pomagao njihov otpor. Naime, već je potkraj studenoga 1991. u Slavonskom Brodu osnovana Operativna grupa »Istočna Posavina«, koja je bila u funkciji naoružavanja i ustroja postrojbi Hrvata Bosanske Posavine radi obrane tih područja kao i onemogućavanja djelovanja JNA u graničnom području. Od dana 3. III. 1992., koji za Hrvate Bosanske Posavine znači početak rata, most između dva Broda postaje strateškom točkom od najveće važnosti za potporu braniteljskih snaga na bosanskoposavskom ratištu.

Dijelovi srušenog aviona MiG-21

Ratni potencijal mosta i pokušaji njegova uništavanja

Već početkom ožujka, a napose izbijanjem otvorenog rata u BiH u travnju 1992., most postaje središnji logističko-opskrbni punkt, čija se strateška važnost povećala uništenjem ostalih mostova od Slavonskog Broda nizvodno. Naime, drugi preostali most kod Slavonskog Šamca u potpunosti je uništen miniranjem 22. IV. 1992. Preko mosta između dva Broda uvođene su postrojbe HV-a iz sastava OG »Istočna Posavina« kao pomoć HVO-u Bosanske Posavine, ali je već u početku rata postao i glavnim prijelazom za desetke tisuća izbjeglica s područja sjeverne Bosne. Tako je već u ožujku 1992., nakon prvog sukoba u Bosanskom Brodu, most prešlo čak 6000 ljudi. Broj izbjeglica kontinu­irano se povećavao te je u travnju iznosio 12 000. Do okončanja operacije »Koridor-92« (listopad 1992), kojom su snage Vojske Republike Srpske (VRS) osvojile najveći dio Bosanske Posavine, taj se broj povećao na 40 000 ljudi, koji su smještaj pronašli na području slavonskobrodske općine (na svaka 2 domicilna stanovnika dolazio je 1 izbjeglica), dok je kroz tranzit prošlo, po različitim podatcima,
120 000 – 250 000 ljudi. Tako je most postao »žilom kucavicom« za braniteljske snage u Bosanskoj Posavini, ali i »usko grlo« koje je znatno reduciralo manevarske mogućnosti hrvatskih snaga, napose u slučajevima izbjegličkih valova.

Osim snaga bosanskih Srba snage JNA stacionirane u tom dijelu BiH također su prepoznale stratešku važnost toga mosta, napose nakon što su tijekom travnja 1992. otpočele sukobe s hrvatsko-muslimanskim snagama u Bosanskoj Posavini. Tijekom travnja najprije je došlo do neuspješnog pokušaja prodora snaga JNA iz sastava dobojske operativne grupe 17. tuzlanskoga korpusa JNA prema Bosanskom Brodu. Nakon toga su daljnji pokušaji uništenja mosta prepušteni Jugoslavenskomu ratnom zrakoplovstvu (JRZ), koje od početka svibnja 1992. počinje kampanju bombardiranja mosta i grada Slavonskog Broda, uz potporu dalekometnoga topništva. Najteže iskušenje za gradsku protuzračnu obranu (raspoređenu i oko mosta) uslijedilo je 2. V. 1992. Unatoč iznenadnom naletu te više ispaljenih raketa zrakoplova JRZ, protuzračna obrana uspjela je srušiti tri aviona MiG-21, dok su tri oštećena (među kojima i MiG-
-29, tada najbolji tip aviona u floti JRZ).

Uništeni most između dva Broda, 1992.

U prvih 7 dana svibnja 1992. u granatiranjima, raketiranju i zračnim udarima poginulo je 30 osoba. Taj će se broj do početka listopada 1992. povećati na čak 182 osobe. Načelnik protuzračne obrane Operativne zone Osijek HV-a izračunao je kako je od 2. do 12. V. 1992. izvršeno 65 napada s 200 preleta u području cilja, što ih je obavilo oko 100 zrakoplova (tipa MiG-21, Orao-J22 i MiG-29) koji su borbeno djelovali u 80% slučajeva. Izbačeno je oko 70 avionskih bomba od 250 kg (tipa RAB, PRAB i sl.), 24 navođene bombe od 250 kg (tipa Maverick), 4 kazetne avionske bombe tipa BELL 755 te 60 navođenih raketnih zrna tipa MUNJA. Oko 70% svih ispaljenja bilo je upućeno prema mostu, a ostatak po ostaloj civilnoj infrastrukturi te postrojbama HV-a. Nakon poraza 2. V. 1992. avioni više nisu napadali s visine niže od 3000 m. Unatoč teškoj vatri kojoj je bio izložen, most nije srušen te se koristio za prijelaz čak i tenkova od 42 t tipa M-84 (iako su lokalni mediji upozoravali kako je dopušten prijelaz tek vozilima do 5 t, i to na vlastitu odgovornost). Razlog njegovoj postojanosti jest u njegovoj rešetkastoj konstrukciji, koja je neutralizirala izravne pogotke, sprječavajući potpuno uništenje cestovne podloge i ugrožavanje nizvodnih nosača.

Most između dva Broda 2003.

Napadi na most (pretežno topničko-raketnim sredstvima) pojačani su u drugoj polovici kolovoza te tijekom rujna i početkom listopada 1992., kako su se snage iz sastava 1. krajiškoga korpusa VRS-a približavale Bosanskom Brodu. Uoči pada Bosanskog Broda (6. X. 1992) još je oko 8000 ljudi prešlo u Slavonski Brod.

Premda su predstavnici VRS-a radiovezom ponudili hrvatskoj strani da se most ne uništava, inženjerci 108. i 157. brigade HV-a su u ranim jutarnjim satima 7. X. 1992. srušili most aktiviranjem eksplozivnih naboja. Rušenje mosta isprva je pripisano srpskoj strani, ali do danas nije poznato tko je bio nalogodavac koji je zapovjedio miniranje. U svakom slučaju, uništenje mosta koji je uspješno odolijevao silnim pokušajima rušenja tijekom petomjesečne ratne kampanje do današnjih je dana na lokalnoj razini jedan od simbola teške, ali na kraju neuspješne obrane toga dijela Bosanske Posavine.