Ivan Švertasek – između mašte i konstrukcije

Ivan Švertasek pripada generaciji slikara koja je studirala u povijesno važnom trenutku Akademijine zrelosti predvođenom ponajboljim umjetnicima, danas slavnim i cijenjenim ne samo po pedagoškom radu nego i po osobnom stvaralaštvu. Bili su to umjetnici modernog doba koji su nosili sjeme velikih promjena u pristupu likovnom djelu i umjetnosti uopće. Tomislav Krizman, Omer Mujadžić, Jozo Kljaković, Krsto Hegedušić, Ljubo Babić, Zlatko Šulentić, Vladimir Becić predavali su slikarsko umijeće Ivanu Švertaseku, koji je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisao 1941. godine. Na nesreću, tada je počeo Drugi svjetski rat, a trajao je upravo koliko i studij.

Studenti Akademije bili su 1943. mobilizirani. Da bi zaštitilo mladu inteligenciju i umjetnike od odlaska na bojišnicu, Ministarstvo oružanih snaga (MINORS) osnovalo je Prosvjetničku bojnu i poseban Odjel za ratno slikarstvo pod vodstvom satnika Josipa Horvata - Međimurca, slikara povijesnog slikarstva. Ostali su na Akademiji kako bi, premda mobilizirani, mogli nastaviti pohađati i redovna predavanja. U ožujku 1944. s kolegama Štriglom i Mucavcem Švertasek je bio poslan u Postdam kraj Berlina na tečaj za propagandu. Bilo je to u doba najžešćega bombardiranja Berlina.

Ivan Švertasek: Zeleni konj, glazirana keramika,
visina 23 cm

Umjetnost je u ratu iskorištena kao kamuflaža stvarnoj destrukciji i holokaustu. Godine 1942. u Firenci je organiziran međunarodni susret i izložba »Goventù europea« (Mladost Europe), na kojoj je sudjelovalo 45 mladih umjetnika iz Italije, Njemačke, Španjolske, Slovačke, Mađarske, Albanije i Hrvatske. Hrvatsku su predstavljali, među inima, Marijan Jevšovar, Lidija Kaspar, Aleksandar Marx, Ivan Kožarić, Matko Peić i Ivan Švertasek, a predvodio ih je profesor Vanja Radauš. Pod motom »Umjetnost je za nas esencijalna nužda, naša ljudskost, i naša nezaobilazna prošlost« mladi su umjetnici boravili u Firenci i slikali in situ, po izboru, portrete, autoportrete, pejzaže, arhitekturu, ili po sjećanju, kako je tko htio. Ivan Švertasek naslikao je krajolik uz rijeku Arno i ta je slika izlagana i navedena u katalogu manifestacije.

Nakon završetka rata dospio je u zarobljenički logor. Nakon amnestije vratio se na studij Akademije u klasu prof. Šulentića. Tako je stjecajem okolnosti mladi Švertasek iskusio neposredno političko upletanje u umjetnost: ono ratno fašističko i poratno socrealističko, koje je trajalo službeno do 1951. godine. Oba totalitarna sustava imala su slične propagandističke prohtjeve: valjalo je slikati patetične ‘spomenike’ vladajućoj ‘slavi i uspješnosti’.

Svjetlosni bljesak u tami

Nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1946), odnosno specijalke slikarstva kod profesora Ljube Babića (1947), Švertasek se uključio u svakidašnjicu i njezine likovne potrebe. Od 1948. objavljuje ilustracije i crteže u časopisu Arhitektura, dnevnim novinama Vjesnik. Ilustrira i za dječje časopise Pionir, Radost, Modru lastu. Postavlja gospodarske izložbe na Zagrebačkom velesajmu, izrađuje dekoracije, natpise i dr. Vrlo rano počinje opremati knjige i udžbenike za Zavod za pedagogiju, poslije Školsku knjigu, Mladost i dr. U ilustracijama razvija svoj razigrani i stilizirani crtež. Suradnja s nakladnicima navela ga je na usavršavanje grafičkih tehnika. Godine 1950. upisao je Grafički studio ULUH-a. Učitelj mu je bio tada vrlo popularan slikar-grafičar i veliki poznavatelj métiera Sergije Glumac. Usvojenim znanjima Švertasek se koristio u praksi, a neka modificirao i daljnjim eksperimentiranjem ostvario vlastitu recepturu za tehniku zvanu rezervaž, koja je postala karakteristično Švertasekova: tamna paleta bogata slikarskom strukturom i unutrašnjim bljeskom.

Djelomično je tamnoj slikarskoj paleti i kolorističkim bljeskovima pojedinih dijelova slike pridonio rad u Zemaljskom kazalištu lutaka u Zagrebu, za koje je Švertasek radio od 1947. do 1951. Scenografija je tražila čista i jednostavna rješenja, zanimljiva i razumljiva djeci, pa je autor prilagođivao suvremeni izraz kazališnim potrebama. Radio je kao scenograf, kostimograf i kreator lutaka. Upravo je tehnika rezervaža, koja je postala autorov zaštitni znak, prenosila u slikarstvo čaroliju kazališne rasvjete: mrak u kojem se snažno obasjavaju pojedina lica ili pojedini dijelovi scene. Ivan Švertasek ostvario je scenografije u predstavama P. P. Bažov – J. A. Permjak, Srebrno kopito (1948); S. S. Prokofjev, Glazba za djecu (1948); Djed Mraz redatelja Vojmila Rabadana (1949); predstava po istarskoj narodnoj priči Cvijet života i žabica djevojka (1950); J. Bukša, Pospanko i zmaj (1951); Nazorov Veli Jože (1958). Scenografija se temelji na odbacivanju svega suvišnog i dekorativnog u korist crteža. Crtež je pak pročišćen do jednostavnosti s minimumom boja, blizak dječjemu likovnom izrazu.

Prvo izlaganje izvan godišnjih izložbi Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) na kojima je Ivan Švertasek prisutan od 1948., zbilo se na izložbi četvorice (Dulčić ‒ Peić ‒ Sokolić ‒ Švertasek) u Salonu ULUH-a u Zagrebu (Praška 4) 1952. godine. Dulčić i Peić bili su Švertasekove generacijske kolege s Akademije, a vezivalo ih je i zajedničko stanovanje u zagrebačkoj kući Švertasekovih roditelja u Schrottovoj 23. Izložba je medijski odjeknula kao izložba nove umjetničke generacije. Objektivno, mladi se Švertasek tražio. Slikarski vješto i nesumnjivo talentirano komponirao je portrete i krajolike poput svojih velikih učitelja Becića i Babića. No, dok je kompozicija još klasična, likovi poprimaju sve izrazitije odlike simbola/znaka, gubeći relacije prema stvarnosti. Trebalo je, ipak, proći vrijeme istraživanja drugih tehnika/medija (grafike i keramike) i rada dok Švertasek nije uspostavio svoj prepoznatljivi i osebujni rukopis reduciranih i stiliziranih oblika.

Ironiziranje političkih parada

Godine 1956. nastaje slika Parada, ključna za cijeli Švertasekov opus. Njezini jednostavni oblici intrigantna su stilizacija koja simbolično naznačuje konjanika, ali iza jednostavnosti prikaza stoji duboko poznavanje materije i iskreni zanos. Koliko su konj i jahanje bliski autoru i što mu znače razaznajemo danas iz autobiografske knjige Đurđenovac moga djetinjstva. Nije, dakle, slučajno upravo motiv konjanika pod nazivom Parada svježinom, originalnošću i sugestivnošću privukao pozornost kritike i Ivanu Švertaseku donio trajnu potvrdu autorske izvornosti. Taj preokret u Švertasekovu slikarstvu zbio se pod utjecajem dječjeg crteža. Naime, surađujući s prof. Josipom Rocom, postavljao je mnoge izložbe dječjeg crteža za međunarodnu udrugu INSEA. Zadivila ga je spontanost i maštovitost dječjih crteža, počeo je i sâm drukčije misliti i slike tražiti u sebi, bez promatranja prirode. U osvrtu na zagrebačku izložbu u Umjetničkom paviljonu 1956. godine Slobodna Dalmacija ovako opisuje sliku Parada: »Crveni razigrani konj s jahačem ispred tamne pozadine djeluje nesvakodnevnim likovnim doživljajem. Švertasek ne pokušava, već realizira određenu temu s finim, suptilnim senzibilitetom likovne materije i zanimljiviji je u ostvarenju od Murtićeva ulja ‘Crveno sidro i vrše’ ili Pricine ‘Kompozicije’; likovno življi od Motikina ‘Interijera’ koji također posjeduje jedan fini lirski ugođaj na bijeloj podlozi, ili raspjevanog pejzaža u žutoj dozreloj limunovoj boji Bruna Bulića ‘Jesen u Zavrelju’«. Na toj maloj slikarskoj rang-listi Slobodne Dalmacije Ivan Švertasek osvojio je prvo mjesto. Pobijedio je on ponajprije samoga sebe i  stvorio sustav koji s jedne strane odiše lakoćom forme, a s druge težinom neizgovorenih i neopisivih osjećaja (poezijom). Grga Gamulin naziva to »Švertasekovom stilskom eks­kluzivnošću«.

Slika Parada doživljava i međunarodni uspjeh na putujućoj izložbi »Suvremena hrvatska umjetnost« u Erlangenu, odnosno u Stockholmu.

U stockholmskoj reviji Konstrevy N0 3 XXXIII (1957) izjednačeni veličinom reproducirani su radovi Antuna Augustinčića i Ivana Švertaseka. Kip jahačice/slobode Antuna Augustinčića nabijen je snagom, ponosom i neprijepornom moći. Poput američkoga Kipa slobode Augustinčićeva jahačica ponosno i jedro nosi poruku mira. To je trijumfalni konjanički spomenik pobjedi. Kao kontrast tom slavlju određene političke volje/moći (a svakoj vlasti odgovara takav kiparski izraz), reproducirana je lirska, metafizička, topla i humana slika jahača, kojem se, također u pobjedničkoj paradi, dive seljaci (troje sićušnih u pozadini u narodnoj nošnji). U odnosu prema Augustinčićevu djelu, iz kojeg navire snaga i moć, Švertasekova meka, ljupka i vitka forma konja, kao i cjelo­kupni ugođaj slike, djeluje poput ironije. Vojne parade bile su uobičajen dio strategija totalitarnih sustava, a cilj je bio javnost istodobno zadiviti i zastrašiti. Švertasekov je ko­njanik ujedno i zastavnik sa zastavom bez identiteta. Tako ga je autor naslikao kao univerzalni simbol svih parada, kojima u osnovi leži demonstracija samohvale. Dakako, Švertasekov je konjanik mogao biti alkar ili parader bilo kojega folklora ili narodnog običaja po toplini ugođaja i dekorativnom pokrivaču na konju. Suprotstavljanjem snažnom kiparskom izrazu Augustinčićeva spomenika, Švertasekov konjanik nužno se čita kao ismijavanje: pitomost i toplina ranjiva čovjeka, prema gordosti i strasti idealiziranoga herojstva. Časopis Konstrevy posvetio je gotovo cijeli broj jugoslavenskoj, odnosno hrvatskoj umjetnosti, pokazujući njezinu suvremenu europsku orijentiranost.

Skupnim pravom do moderne figuracije

Godine 1957. skupina umjetnika oko Krste Hegedušića odlučuje se na javni nastup pod imenom Grupa Mart. Uz Kamila Tompu, Željka Hegedušića, Ferdinanda Kulmera, Alberta Kinerta, Nikolu Reisera, Šimu Perića, Ordana Petlevskog, Vaska Lipovca, Francinu Dolenca, Edu Kovačevića, Edu Murtića, Zlatka Pricu, Borisa Dogana, Ivu Kalinu, Vilima Svečnjaka, Jakova Smokvinu, skupini je pripadao i Ivan Švertasek. Bez manifesta, s referencama lijevo orijentiranih zemljaša iz 1930--ih godina (oba Hegedušića, Svečnjak i Tompa), grupa je najavljena kao »nužna« opozicija najnovijoj službenoj liniji čiste apstraktne umjetnosti (enformela). Njezina najava mirisala je na skandal jer se govorilo da će se grupa izdvojiti iz ULUH-a
te formirati novo udruženje likovnih umjetnika, kao što se 1950. izdvojila grupa autora u novoformirani ULUPUH. No, bez obzira na »razočarenje«, jer skandala nije bilo, a nije bilo ni nikakve radikalne promjene s obzirom na službeno odbacivanje socrealizma (neki su se nadali povratku te vrste realizma), bombastična najava izložbe privukla je mnogobrojne medije, a posljedice toga bila su gostovanja u Sarajevu, Beogradu, Beču, Antwerpenu i Shudamu kraj Haga. No, kako to obično biva, unutar te skupine autora različitih generacija pluralističkih, zapravo individualnih slikopisa, došlo je do razilaženja pa se Grupa Mart razdijelila 1958. na Grupu Mart i Grupu 58, koja je izlagala u Sarajevu i Nizozemskoj. Njezinu su jezgru činili ponovo oba Hegedušića, Dogan, Kalina, Perić, Kulmer, Petlevski, Perić, Lipovac i Ivan Švertasek.

Ideja o skupnom izlaganju pokazala se dobrom u svakom smislu. Nazivi skupina omogućavali su bržu i lakšu komunikaciju prema javnosti, javnost je lakše pamtila i mogla je određenije reagirati na sličnosti i razlike, to jest na autorsku izvornost izlagača.

Umjetnost za praktičnu primjenu

Kako se Ivan Švertasek bavio keramikom, priključio se i novoosnovanoj Grupi Ars, koja je naglasak stavila na primijenjenu umjetnost. Grupa Ars  tražila je način kako da umjetnici i njihovo djelo uđu u proizvodnju, štoviše, da ju oplemeni i ujedno postane višestruko korisna. Surad­nja s poduzećem Ćilim iz Kumrovca trebala je u okvirima kućne radinosti u tijesnoj suradnji s likovnim umjetnicima ostvariti visoko vrijedan program, koji bi pružao trajno i solidno zaposlenje mnogobrojnim zagorskim obiteljima te omogućiti afirmaciju likovnog oblikovanja unikatnih serija ćilima za čiju je prodaju postojalo zanimanje u inozemstvu. Umjetnici bi jednako tako oživili pučku tradici­ju lončarstva u Jerovcu, Krapini, Jakovlju i Bedekovčini dignuvši ju na suvremenu razinu oblikovanja i potreba. Uz Ivana Švertaseka redoviti članovi Grupe Ars bili su Vilim Svečnjak, Blanka Dužanec, Stella Skopal, Milan Kičin, Marta Ehrlich-Tompa, Marta Svečnjak i dr.

U sličnoj namjeri da se potakne tržište umjetnina, demokratizira umjetnost i ostvari prilika da vrijedna djela budu »na dohvat džepa«, Ivan Švertasek s grupom umjetnika osnovao je 1975. galeriju »Josip Račić« u samom centru Zagreba. Osnivači su uz Švertaseka bili ugledni umjetnici srednje i starije generacije: Stevo Binički, Željko Senečić, Željko Janeš, Đuro Seder, Kamilo Tompa, Ljubo Škrnjug, Marta Ehrlich, Francina Dolenec, Zvonimir Lončarić, Edo Kovačević, Antun Mizdić, Vjekoslav Brešić i Slavko Barlović. Osnivače povezuje slično pluralističko razmišljanje u kojem uz originalno stilizirane oblike i više-
-manje angažirani motiv stoji autorska osobnost. »Djela Ivana Švertaseka otkrivaju umjetničko biće vazda spremno primiti i otkriti u stvaralačkoj napregnutosti i prevladava­nju: dvije tri stranice dnevnika bez retuša«, procijenio je u novinskom osvrtu Josip Škunca.

Keramika kao likovni izraz

Ivan Švertasek prihvatio je keramiku kao slikar i donio joj svježinu i modernost. Bilo je to pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, kada se unikatna keramika dodvoravala industrijskom dizajnu, kategoriji koja u hrvatskom gospodarstvu gotovo da nije postojala. Sedamdesetih i osamdesetih godina keramika se sve više približava kiparstvu. Pojam kiparske/keramičarske instalacije otvara zanimanje za volumene i prostore, za stvaranje oblika koji ne moraju imati uobičajenu utilitarnost. Keramičke figure i reljefi, objekti ili skulpture postali su ponovno zanimljivi umjetnicima i oni individualno tragaju za originalnim oblicima.

Šarmantne keramičke figurice Mandleki imale su svježinu novih oblika i istodobnu ironiju u odnosu na kiparsku temu poprsja. Modelirani sasvim pojednostavljeno, poput pijuna u igri »Čovječe ne ljuti se«, mandleki i mandlice i nisu predstavljali drugo nego baš to, male obične ljude, pijune u rukama nevidljivih kreatora svjetskih scenarija. Koliko smiješni toliko i dragi, poetski dojmljivi, bliži dječjoj modelaciji ili afričkoj umjetnosti, bili su upravo suprotno tradicionalnim bidermajerskim figuricama iz povijesti hrvatske keramike.

Moć grafičkog crnila i aktualnost strukturalizma

Izvornost djela Ivana Švertaseka sadržana u tehnici rezervaža i stalna pozornost likovne kritike, koju su slike tog načina rada izazivale i u konačnici su od prvoga dana do danas visoko ocijenjene, nije toliko u »kazališnoj magiji« ni u humanoj ikonografiji, koliko u aktualnosti novog poimanja slikarske strukture.

Pojavom strukturalizma kao novoga likovnog senzibiliteta naglo će se povećati zanimanje za postupke slične nadrealizmu, za spontanošću koja se »vraća izvorima«, što je jedna od osnovnih pobuda moderne svijesti. Ivan Švertasek se odlučio za pojednostavljeni znak/simbol koji poseže za ele­mentarnim i arhetipskim konfiguracijama, čije djelovanje još uvijek izgleda kao da posjeduje neku magijsku moć. K tomu razlivena, razmrvljena, oljuštena struktura površine slike (rezervaža) sadrži ideju zida kao podloge, upravo otkrivenu i naglašenu 1955–56. godine, poduprtu od europske kritike i pjesnika. Umjetnici (Mendelsohn, Rauschenberg, Novelli i dr.) nastoje stvoriti početni impuls, stanje sirove, tajanstveno plodne materije, pikturalizam. Slučajnost »mračnog međusvijeta« međutim strogo je kontrolirana konstrukcijom slike, kompozicijom i ritmom. To su te europske aktualnosti u kojima Švertasek sudjeluje individualnim doprinosom, samosvojnim razvojem. Kako izvrsno primjećuje Matko Peić u svojem napisu o Švertaseku, njegovo je slikarstvo sazdano na naoko suprotnim premisama: ono je lirsko (ispovjedno) i znakovno (metafizičko), strukturalno (minimalističke destruktivne sirovosti) i konstruktivno (asimetrične ritmičke modernosti), ono je ilustrativno (motiv je jak i značajan) i umjetnički aktualno – odgovara vremenu i promišljanju koje se lirskom apstrakcijom i otvorenim znakom suprotstavljalo 1950-ih godina jakoj struji geometrijske apstrakcije.

Ivan Švertasek sudjelovao je u aktualnostima svojega doba kroz druženja, susrete, grupe, kroz javne nastupe i studijska putovanja te kroz istraživanja koja su mu donosila stvaralačku radost. Upravo tehnika (rezervaž) koja je nastala u eksperimentiranju s grafičkim i slikarskim tehnikama i tehnologijama odredila ga je kao slikara papirnate podloge ali europskog uzleta zapaženog upravo u trenutku rađanja njegova izvornog djela. Grafika, ilustracija i keramika za­okružuju široki raspon umjetnikova zanimanja i djelovanja. Kao svi veliki slikari, Ivan Švertasek nosi pečat autentična autora koji je svoj bogati i raznovrsni opus stvarao s određenom lakoćom, samosvojno.