Čuvar priča

Jedan od najljepših hrvatskih romana za djecu počinje rečenicom u kojoj se sa sjetom i žaljenjem spominju ljeta (množina), ne ljeto (jednina), koja su nekada, u vrijeme pripovjedačeva odrastanja, trajala puno duže nego što to traju danas.

Bilo je to vrijeme, nastavljam tragom toga istog pisca, u kojem smo još uvijek vjerovali u priče o herojima i pravdi, divili se velikim piscima, pamtili njihove rečenice o ljubavi, povijesti, umiranju i snjegovima. Roditelji su imali vremena za svoju djecu, dječaci su se u prašini i po putovima, istina je, igrali rata, ali se jasno znalo tko je dobar a tko loš lik, studenti se nisu ljutili na profesore koji su nalivperom datume ispita pogrešno unosili u svoje notese, odlični učenici bili su i oni koji su imali četvorku iz matematike i tjelesnog. Zlo koje će ponovno isplivati na površinu zemlje najčudesnijeg reljefa, onog što ga ne opisuje ni jedan udžbenik iz geografije, nitko nije ćutio mirisima po – činilo se – ozonski čistom zraku.

Josip Mlakić

Sada, dok ratne nesreće još nisu, čak ni preplitko zakopane, i kad su poplave, nalik na neukrotljive vode Mlakićeva romana Psi i klaunovi, iznova unesrećile one čiji potomci odnedavno odbijaju učiti redne brojeve – jer se stoljećima nemaju kad ni oporaviti od prve, druge, treće tuge – potvrđujemo drugima, ali i sebi samima, da će poslije svega, iza svih nas, ostati samo priča. Kao dokaz što ga oporučno ostavljamo potomcima.

Ljeta su doista sve kraća, studenti ocjenjuju svoje profesore, listama najčitanijih knjiga šeću naslovi čije glavne junake zaboravljamo i prije negoli pročitamo završnu rečenicu romana kojim je taj isti junak vladao. Život će izdržati samo oni koji će spas od svega naći u dobroj rečenici i na stranicama koje iskreno i bez sustezanja izgovaraju ime onoga kojemu nešto duguju. Treba nam pisac u čijoj emociji prepoznajemo vjeru da siromaštvo ne može pokvariti čovjeka. Studenti književnosti osjećat će se jedino dobro onda uspiju li na sebe navući zarazu nazvanu ljubav prema piscu i njegovu štivu.

I u to jedno od sve kraćih ljeta, baš u godini u kojoj smo obilježavali pola stoljeća od primanja Nobelove nagrade našega, njihova, čijeg li sve pisca, ušla sam – kao turist – u predivan prostor dubrovačke arhitekture, poslušati nastup jednog od meni najdražih pripovjedača mlađe, sada možda već i blago srednje generacije bosanskohercegovačkih i hrvatskih pisaca. Možda sam pripadnost trebala i izbjeći, jer uvijek ću, dok god budem mogla izgovarati riječi, ponavljati kako djela pripadaju samo onima koji ih shvaćaju. Pred polaznicima Slavističke škole sjedio je skroman, talentiran, romanima i knjigama kratkih proza velik pisac. Mašinski inženjer koji jasno, bez uvijanja, svaki put ispovijeda svoj dug Ivi Andriću i priznaje da se na zlo prostora u kojem je rođen i iz kojeg nije otišao, pripremio kroz literaturu (u prvijencu Kad magle stanu glavni junak Jakov Prokletu avliju čita kao četrnaestogodišnjak i taj naslov ne silazi s liste njegovih omiljenijih knjiga).

Nakon što je te večeri nekoliko puta spomenuo Andrića, nastojeći priču skrenuti u neku uličicu na kojoj će se njih dvojica susresti, nitko mu nije postavio pitanje kojim bi se dotaknuo njegov odnos prema andrićevskoj Bosni i formativnim lektirnim naslovima. Nisu ga upitali ni o razlozima zbog kojih su neki njegovi romani uvukli u sebe Andrićeve rečenice (Živi i mrtvi), nisu ga upitali ni o posezanjima za fratarskim kronikama u romanu Tragom zmijske košuljice, ni o Ivi Lašvaninu, ni o Stilskim vježbama u kojima vježba priču o fra Petru, ni o mostovima (Čuvari mostova), ni o zlu (legenda o plavoj zmiji u Kad magle stanu), ni o stalnim motivima vatre, magle, krugova, snjegova, pa ni o kultnim filmovima na čijim matricama ispisuje svoje romane (Psi i klaunovi). Ukratko, nisu ga upitali ništa od onoga o čemu je želio govoriti. Ni o priči, ni o pričanju. Čak ni o nagradama po koje katkada doputuje autobusom i odmah se vrati svojoj kući da bi nastavio priču ondje gdje ju je prekinuo.

Ugledna slavistica – da bi olakšala šutnju – postavila mu je pitanje vezano uz prijam njegovih proza. Teorijski visoko osviješten upit mogao se jednostavnim riječima prevesti na uobičajeno kojemu je tipu publike usmjerena njegova proza. Osjetila sam, iz prvog reda, navijajući za pisca, njegovu tjeskobu i nelagodu. Gužvala sam rub haljine na način na koji sam ga gužvala na velikoj pozornici Radničkog doma – onda kada su ljeta trajala dugo – izgovarajući pred direktorom drvnoga kombinata pjesmu o Maršalu. Mlakić nije odgovorio. Šutio je. Podsjećao je na svoje likove koji najviše kažu onda kada ne kažu ništa. A što je drugo i mogao učiniti pisac kojemu je pisanje jednako življenju, onaj koji je jedanput na dar dobio odsanjano Andrićevo nalivpero da njime sjećanjem i pričama popunjava naše živote, toliko nalik na dječje bojanke s unaprijed naznačenim konturama; ravnim ili zakrivljenim. Svejedno je.   

Nakon njegove šutnje površni su zaključili kako piscu Josipu Mlakiću baš i nije stalo do čitatelja. Jer ne vjeruju da još uvijek postoje pisci koji pišu iz nužde i iz života. Već sljedećeg mjeseca – da bih ispravila pogrešno – osmislila sam kolegij o Josipu Mlakiću. Spominjući i njegov dug Ivi Andriću. Na ispitima sam prepoznala zarazu Mlakićem. Iako dijagnoza nije bila ispisana na latinskom, jasno se vidjelo kako smo mi svi na jednoj strani, a da je sve ostalo na drugoj. Poput mosta. Na našoj su bile ispisane petice prepune priča. Upravo onako kako treba. I sve su bile upućene čuvaru priča i istinskih vrijednosti pripovijedanja,  mašinskom inženjeru iz Uskoplja.