Bezdan

 

Bio je to koščat i žilav starac, malenih, dječačkih šaka i sitne ptičje glave. Sjedio je na kauču, a po podu oko njega ležale su astenične, izgladnjele knjige poezije: Ujevićeve, Tadijanovićeve, Matoševe, Šimićeve, Nazorove, Mihalićeve, Kranjčevićeve… Starac je bio pjesnik. Kroz prozorska okna vidio se dio neba. Bilo je tmurno i uskovitlano, a dalje, nad gradom, plovili su tihi i strogi oblaci. Zatim je čuo staričine korake u hodniku.

»Čitaš?« rekla je kada je ušla.

»Čitam«, rekao je on.

Starac je nekada bio profesor u srednjoj školi. I on i starica. Tamo su se upoznali. On je predavao hrvatski jezik, a starica matematiku. Uz to, objavio je dvije zbirke pjesama: Promišljanja o nebu i Ptice, krletke i visine. Njegove zbirke prošle su nezamijećeno. U njihov grad jedne je godine došao Dragutin Tadijanović. Imao je književnu večer u gradskoj kinodvorani. Starac mu je tada poklonio svoju drugu zbirku pjesama: Ptice, krletke i visine. To se dogodilo nakon što je književna večer završila. Napisao mu je i posvetu: velikom pjesniku od malog. Nije smatrao Tadijanovića velikim pjesnikom: napisao je to da ga odobrovolji. Prišao mu je, dok je starica krenula prema izlazu iz kinodvorane. Tadijanović je stavio naočale, primaknuo knjigu uz oči i pročitao naslov.

»Ptice, krletke i visine«, rekao je mali-veliki pjesnik. »Lijep naslov. Uvijek sam imao problema s nazivom vlastitih pjesama. Hvala vam.«

Pročitao je zatim posvetu. Svidjela mu se. Na posljednjoj stranici knjige starac je zapisao svoj broj telefona, međutim Tadijanović mu se nikada nije javio. Ponekad je pomišljao da je trebao napisati veće brojeve, da ih ovaj može pročitati bez naočala, i da mu se Tadijanović zbog toga nije javio.

Starac i starica nisu imali djece, niti su imali nekih naročitih prohtjeva. Postojao je Island, staričina opsesija tom zemljom. Ranije su često razgovarali o tome. Maštala je otputovati jednom tamo, i oni su godinama planirali, potom odgađali to žuđeno putovanje, za bolja vremena. Jednom su bili uštedjeli novac, međutim starica se u zadnji tren odlučila za novu kuhinju. Imali su je i danas. Kada su zbog rata morali napustiti grad, povezli su je sa sobom: kuhinju i starčeve knjige. Starica ju je mrzila.

»U toj kuhinji«, rekla je jednom, »ostali su sahranjeni svi moji snovi.«

»To je patetično«, rekao je starac tada. »Sama si to htjela. Kuhinja je bila tvoj izbor.«

Poklonio joj je jednom uramljenu panoramsku fotografiju islandskog obalnog gradića ljeti. Visjela je na zidu spavaće sobe, nasuprot krevetu, godinama su sklapali oči i budili se s pogledom na Island. Bila je to lijepa fotografija. Trava na njoj podsjećala je na otrovni, tamnozeleni talog. S vremenom je i starac počeo maštati o toj mitskoj zemlji.

Razmišljao je o novoj, trećoj zbirci pjesama. Imao je naslov: Godovi, jeseni i zime, a naslovnu pjesmu napisao je ranije, onda kada je pripremao drugu zbirku. Bila je dvadeset i peta pjesma i stoga ju je izostavio. Obje njegove zbirke imale su dvadeset i četiri pjesme i isto toliko ilustracija. Htio je tako: dvadeset i četiri slike su iluzija pokreta, dvadeset i četiri riječi Nastanka (u početku bijaše Riječ), a dvadeset i četiri pjesme života. Godovi, proljeća i zime, kako se tada zvala, bila je višak. Naslov je promijenio, jer mu je jesen bolje zvučalo. Godovi, jeseni i zime / naša su iznošena odjeća u ormaru / naše bivše meso i kosturi.

Navlačili smo ih na snažna, / moćna i neuništiva tijela, / pa na krhka, uvela / izmučena zaboravljenim snovima / bez­nadnim maštarijama mladosti / misterijem ljubavi / i mirisom ljudske kože.

Starica je upalila televizor.

»Smeta li ti?« rekla je.

»Ne smeta. Ionako idem u šetnju. Pada li kiša?«

»Ne pada.«

Starac je svaki dan odlazio u šetnju. Imao je ustaljenu rutu: izišao bi iz zgrade, prešao cestu, a zatim krenuo prema rijeci. Hodao bi par kilometara, prateći njen tok, a zatim se vraćao.

»Imam instrukcije«, rekla je starica.

Starac je klimnuo glavom.

Starica je godinama, od odlaska u mirovinu, držala posrnulim srednjoškolcima instrukcije iz matematike. Zarađeni novac odvajala je za Island. Sat vremena naplaćivala je pedeset kuna i jednom je izračunala koliko joj je sati potrebno za putovanje. Novac je skrivala u spavaćoj sobi. Samo je ona znala gdje je. 

Starac je izišao iz zgrade i došao do ceste. Iz suprotne strane dolazio je autobus. Gledao je kako raste i razmišljao o licima koja će nakratko ugledati i koja će, potom, u trenu promaći pored njega. Nekada ih je pokušavao zapamtiti. Jednom je napisao pjesmu o tome, objavljena je u njegovoj prvoj zbirci. Autobus je napokon prošao. Za njim se vukao dim. Osjetio je na licu vrelinu. Gušila ga je. Sačekao je da se dim raziđe, a zatim prešao cestu.

Bilo je proljeće. Počela je kiša i voda u rijeci je proključala. Sklonio se pod nadstrešnicu na autobusnom stajalištu. Iza njegovih leđa ostao je grad po kojemu su pali oblaci, a oko krovove kuća i zgrada tinjala je sumaglica. Promatrao je divlje patke koje su se sakupljale ispod drveća uz obalu. Plivale su prema tamo, a onda se tu, u mirnoj vodi uz obalu, vrtjele i ljuljale. Podsjećale su na zarobljeni otpad koji je voda naplavila tu. Razmišljao je o tome da napiše pjesmu o njima, Divlje patke. Divlje su patke plutale po vodi / kad se nebo razbjesnilo / i vode pod njima proključale.

Patke su sanjale jug...

Smrkavalo se, a kiša je i dalje padala. Odustao je od nastavka šetnje. Rijetko mu se događalo da u sličnim situacijama zaboravi ponijeti kišobran. Odlučio se vratiti u stan.

 

Starica je plakala. Zurila je u ugašeni televizor čiji je slijepi ekran podsjećao na oči antičkih kipova.

»Šta se dogodilo?« rekao je starac.

Starica je prestala plakati.

»Mokar si«, rekla je.

»Pada. Šta se dogodilo?«

»Nisam znala uradit zadatak.«

»Jesi li sigurna?«

»Znam rješenje. Nisam ga uspjela dobiti.«

»Možda nije točno?«

»Točno je. Provjerila sam. Ubacila sam rješenje u jednadžbe. Slaže se u obje. Nula jednako nula.«

Starica je jednom, prije rata, pronašla u jednoj od srednjoškolskih zbirki zadataka tri pogrešno riješena zadatka. Uradila ih je ispravno i poslala izdavaču. Ubrzo je dobila odgovor. Bila je u pravu. Izdavač joj je zahvalio i obećao uraditi ispravke u narednim izdanjima. Ravnatelj škole je kopiju tog pisma zalijepio na oglasnu ploču. Stajala je tu mjesecima, a onda ju je jedan dan netko skinuo. Starica je bila povrijeđena.

Starac je uzeo sa stola ispisan list papira pored kojeg su ležale staričine naočale.

»Dvije jednadžbe s dvije nepoznate. Uradila sam tisuće sličnih.«

»Napravit ću nam kavu«, rekao je starac.

Starica je klimnula glavom i uzela list iz njegove ruke.

»Probat ću još jednom«, rekla je.

Sjela je za stol i stavila naočale, a starac se sjetio divljih patki. Pronašao je rokovnik i zapisao stihove koji su mu došli dok ih je promatrao. Voda na štednjaku je prostrujala.

»Proključala ti je voda«, rekla je starica.

Starac je ostavio rokovnik i napravio kavu.

»Započeo sam novu zbirku«, rekao je koji tren kasnije.

Sjedili su za stolom i pili kavu. Starica je klimnula glavom.

»Uradila sam ga«, rekla je.

»Zadatak?«

»Da.«

»U čemu si pogriješila?«

»U predznaku. To mi se posljednji put dogodilo dok sam išla u srednju školu.«

»Predznak?«

»Da. Kada broj ili oznaka u jednadžbama pređe iza znaka jednakosti, mijenja predznak, plus postaje minus i obratno.«

»A, da. Sjećam se toga.«

»Tu sam pogriješila.«

»Starimo«, rekao je on.

»To, naravno, ne vrijedi za nulu. Ona nema predznak.«

»Nula i ništica? To je isto?«

»Da. Nula je srpski. Ili nije?«

Starac je sada razmišljao o nulama. Zatim im je zamišljao lica. Ustao je i uzeo rokovnik. Nule su ništice. / Ili nisu? / Svejedno, / one ne mijenjaju predznak, / prolaze Svijetom netaknute: / od praznine do praznine, / od Islanda do Magreba, / od nesanice do vječnosti, / od mira do nemira...

 

Došlo je ljeto. Divlje patke su odletjele, a asfalt se usijao i večeri su vonjale po njemu. Starica više nije držala instrukcije.

Na televiziji su reklamirali tablete na biljnoj bazi za bolje pamćenje. Starac im je zapisao naziv u rokovnik. To je bio rokovnik u koji je zapisivao pjesme. Zatim je naziv tableta prepisao na papirić i zacrnio kemijskom olovkom riječ u rokovniku. Razmišljao je o njemu kao o relikviji koja će ga nadživjeti. Sve pjesme koje je u životu napisao bile su u rukopisu tu, i nije na njegovim stranicama bilo mjesta za tako banalne stvari kao što je naziv tableta. Jedan dan ih je otišao kupiti. Zastao je ispred apoteke i ponovio u mislima njihov naziv. Osjećao je sram, nelagodu, kao kada je prvi put kupovao kondome. Glas mu je, tada, puknuo i stid je kao ružan zadah pokuljao iz njega. Ušao je, napokon, unutra i rekao apotekarki naziv tableta. Ovaj put je kontrolirao glas.

»Reklamiraju ih na televiziji«, rekao je. »Za bolje pamćenje.«

»Da«, rekla je apotekarka. »Očito ne trebaju vama.«

»Ne«, rekao je. »Još me služi pamćenje.«

Apotekarka je bila lijepa i mlada. Starac je razmišljao je li u njegovim riječima bilo seksualnih aluzija. Pamćenje i erekcija bili su u njegovu svijetu tijesno povezani. Starica je bila osjetljiva na slične stvari. Nije ih podnosila. Jednom su se porječkali zbog toga. Bilo je to davno, u vrijeme dok je žudnja za Islandom bila realnost.

Starica je sjedila za stolom kada se starac vratio iz apoteke. Sjedila je i zurila u list papira pred sobom. On joj je prišao i pogledao. Na papiru je bio pogrešno, zrcalno, napisan simbol integrala.

»Integral?« rekao je on.

Starica je klimnula glavom.

»Zar on ne ide ovako?« rekao je, uzeo iz staričine ruke kemijsku i do njena simbola napisao ispravan, izduženo S.

Starica je ustala iza stola i prišla prozoru.

»Kupio sam ti tablete«, rekao je on. »Reklamiraju ih na televiziji.«

Izvadio ih je iz džepa i pokazao joj ih.

»Ne pomažu«, rekla je ona. »Pijem ih mjesecima.«

Ušutjela je i gledala van.

»Ne znam gdje sve to nestaje«, rekla je potom.

»Koje?« rekao je on.

»Sve. Ono što sam znala.«

»Da odemo liječniku?«

»Što ću mu reći?«

»Da zaboravljaš.«

»Svi zaboravljaju. Jednom sam sanjala kako me budi dječji plač. I to ću zaboraviti. Bila sam majka na trenutak. Dok nisam shvatila da sam to sanjala. Ne želim to zaboraviti.«

Starac joj je prišao i zagrlio ju. Ona je počela plakati.

Kamo odlaze uspomene / zaboravljene ili odsanjane, / svejedno? / One koje su se dogodile / i one koje nisu? / One koje su se trebale dogoditi...

Dani su bili dugi, a nebo čisto. Tjednima nije padala kiša. Sada je i starica odlazila s njim u šetnje. Rijeka je oplićala i povlačila se od obala. Tamo gdje su u proljeće divlje patke bježale od kiše, korito je bilo suho. Jednom su zastali i promatrali tragove aviona po nebu. Jedni su odlazili, a drugi dolazili. To je bio lijep motiv za pjesmu. Tragovi aviona po nebu: / jedni su odlazili, / drugi dolazili. / Zatim su oni drugi odlazili, / a prvi dolazili.

Bio je to život: dolasci i odlasci. Starica je pokazivala prstom prema tragu koji je padao prema horizontu. Taj je odlazio. Starac je jednom čuo (ili je to negdje pročitao?) kako u svakom rastanku ima malo umiranja. Odlasci su rastanci. Odisej je otišao i vratio se...

Preko rijeke, u smjeru kamo su avioni odlazili, prostirale su se močvare. Starac ih je često slušao. U proljeće, kada se ptice selice vraćaju s juga, otamo je dopirao lepet tisuća krila. Zvuk se mijenjao s godišnjim dobima. Nekada su tamo kreketale žabe, stotine, tisuće njih, a zimi je vladala tišina, lopoči bi uvenuli, a ptice se smrzavale. Okamenjene, tonule su u snijeg, kao u grobnicu. Žabe su se zakopavale u mulj, a njihove kosti i meso postajali su jedno.

»Ove će godine bit žestoka zima«, rekla je starica.

»Čula si to na televiziji?«

»Da.«

Nastavili su šetnju.

»Bole me noge«, rekla je starica u jednom trenutku.

Po poljima oko rijeke pucala je zemlja.

»Idemo natrag«, rekao je starac.

Zastali su i okrenuli se. Sada je rijeka tekla prema njima. 

»Može li čovjek zaboraviti vodu?« rekla je starica.

»Kako misliš? Zaboraviti što je voda ili njeno ime?«

»I jedno i drugo.«

»Ne može. Nedavno sam u novinama pročitao kako voda ima pamćenje, memoriju. Kako pamti oblik posude u kojoj je ležala.«

»Pročitala sam to.«

Voda pamti sve: / ništavilo i genezu, / Riječ nad vodama, / Babilon i Rim, / ljeta i zime, / kaznu, oprost i grijeh / (ne nužno tim redom), / propala carstva, / tugu uvele ljepote, / moć i nemoć / stabla i dim...

 

Prošlo je ljeto. Starica je zaboravljala. Jednom su otišli k liječniku. Tih dana su padale kiše. Starica je odbila ponijeti kišobran, niti se htjela skloniti pod starčev.

»Želim se ovoga sjećati«, rekla je.

»Čega? Kiše?«

»Da.«

Kiša je pljuštala i ključala po asfaltu. Ispod mosta drijemalo je jato roda, a iznad njih prolazili su automobili čiji su kotači vukli za sobom kišu.

»Bilo čega«, rekla je starica u jednom trenutku.

Liječnik joj je propisao neke tablete i upozorio ih da ne očekuju mnogo od njih.

Starica se jednu večer iskrala iz kuće i starac se zabrinuo. Kiše su prestale i rode su odletjele. Pronašao ju je uz rijeku, tamo kamo su svaku večer odlazili u šetnju. Stajala je na obali i promatrala vodu.

»Prolazi«, rekla je.

»Tko? Voda?«

Pokazala je rukom visoko iznad rijeke, tamo gdje su mrke linije horizonta dijelile nebo i zemlju i gdje su ljeti nicali tragovi aviona. Tamo su bile i močvare, koje su sada nijemo drijemale u tami.

»Sve«, rekla je.

»Da, prolazi«, rekao je on.

»Tužno je što nismo imali djece.«

»Da.«

»Sad mi je žao što nismo neko posvojili.«

»Kasno je«, rekao je on. »Idemo natrag.«

Starica je klimnula glavom. I dalje je gledala iznad tihih, mrtvih močvara.

»Zbog putovanja na Island. Zbog toga to nismo napravili«, rekla je. »A nikad nismo otputovali tamo.«

Plakala je.

»Island nema veze s tim«, rekao je starac. »Nemoj plakat. Ne vrijedi.«

»Bude mi lakše.«

Starac je klimnuo glavom. Pratio je staričin pogled i razmišljao o močvarama. Umiru močvare, / nečujno, / u tami. / Ponovo će se roditi, / jednom, / kad se vrate zabludjele selice / i snjegovi izdahnu.

Živjeti će, / potom će umrijeti.

 

Zatim mu je zaboravila ime. Nije shvatio kada se to dogodilo. Sjetio se samo kako ga odavno nije zvala po imenu. Starac se zvao Ivan. Jednom je, tada, skinuo fotografiju Islanda sa zida. Bila je zima. Fotografija je bila neugodan podsjetnik da se snovi ne ostvaruju, da je život brži od njih. Međutim, starica se jedno jutro sjetila fotografije, i on ju je vratio na zid.

»Slika?« rekla je. »Gdje je?«

Gledala je u bijeli, anemični pravokutnik na zidu koji je starca podsjetio na kredom nacrtan obris ljudskog tijela na asfaltu. Starac je tu večer sanjao Island s njihove fotografije. Trava je bila drugačije boje. Podsjećala je na boju polja lavande na slikama Celestina Medovića.

Tih je dana padao snijeg. Padao je danima, pa prestao, a u gradu je nestalo struje. Žarulja je jedno vrijeme žmirkala, a onda je svjetlost usahnula. Pjesmu o snijegu napisao je pri svjetlosti svijeće.

Jednom je četrdeset dana padao snijeg. / Bilo je navlas isto / kao u ona vremena / kada je Svevišnji potopio svijet.

Padao je, padao i padao.

Zakrio je drumove, / polja i močvare, / zameo vrtne ograde...

Pa padao...

»Nemamo više svjetla«, rekla je starica jedan dan.

»Svijeća?«

»Da.«

Starac je otišao kupiti svijeće, međutim nije ih bilo.

»Nema ih nigdje«, rekli su mu. »Sve što smo imali, prodali smo.«

Dvije noći proveli su u mraku. Boljele su ih oči. Mrak ih je naprezao i umarao. A onda je starac kupio petrolejsku lampu. Noći su, sada, zaudarale na petrolej. Sve dok nije došla struja. Starica se jednu noć iskrala iz kreveta u dnevnu sobu i prišla prozoru. Uspavani grad zlokobno je svjetlucao. Vratila se i probudila starca. Mrak spavaće sobe zaudarao je na ustajalu mokraću.

»Došlo je«, rekla je.

»Ko?«

»Ono.«

Pokazivala je prema usnuloj žarulji.

Starac je ustao, napipao u mraku prekidač i upalio svjetlo. Starica je žmirkala i gledala u usijanu spiralu žarulje.

»To«, rekla je.

»Još je rano«, rekao je starac. »Vrati se u krevet.«

Ona se poslušno uvukla na svoju stranu kreveta i starac je ugasio svjetlo.

»Nema ga više«, rekla je starica.

»Nema«, rekao je on. »Doći će.«n