Andrićevi mostovi, ćuprije i krive Drine

Most je jedan od stožernih simbola Andrićeva stvaralaštva i sigurno jedna od prvih asocijacija na spomen imena i djela jedinoga nobelovca s »ovih prostora«. Nema gotovo ni jednoga relevantnijeg tumača Andrićevih tekstova koji se nije pozabavio simbolikom mosta u njegovim djelima. Ako ostanemo na terenu semiotičkoga tumačenja simbola (usp. Nöth, 2004, 180–182), možemo reći da su se analize Andrićevih tekstova kretale od tumačenja mosta kao ikoničkoga znaka koji je sa svojim objektom povezan odnosom analogije, sličnošću ili drugim oblikom motivacije, do tumačenja simbola kao kompleksnoga konotativnog znaka, gdje se mostu pripisuje specifična semantika, dublji smisao, u svakom slučaju kakvo sekundarno značenje koje seže daleko od primarna značenja. No krenemo li od definicije simbola kao znaka s kompleksnim nizom asocijacija, koje su često emocionalnoga karaktera (Firth, 1975 75), za razumijevanje Andrićeve stvaralačke filozofije nameće se na prvom mjestu izravna asocijativna veza između mosta i priče.

Primajući 1961. godine u Stockholmu Nobelovu nagradu za književnost, Andrić je u prigodnom govoru (O priči i pričanju) – koji ima sve odlike male poetičke rasprave – posebno istaknuo etičku dimenziju naracije: bez obzira na to opisuje li sadašnjost, prošlost ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač se mora potruditi da pronikne u čovjekovu sudbinu, da ju što bolje razumije, da se s njome poistovjeti, da ju grije svojom krvlju i svojim dahom sve dok ne postane živo tkanje priče koju želi priopćiti čitateljima. Pripovjedač mora u svojem poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča. I bez obzira na oblik ili temu priče, dopušteno je, piše Andrić, poželjeti da ona »ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha«. Naglašujući da pričanje znači trijumf poezije nad historijom, laureat završava govor efektno poentiranim zaključkom da pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako ne služe čovjeku i čovječnosti. (Andrić, 1981a)

Andrić je čitavo svoje djelo stavio u službu čovjeka, humanosti, dijaloga među ljudima i kulturama. Nama, čitateljima, njegovo pripovjedačko umijeće omogućuje produljivanje iluzije života i trajanja, zavaravanje straha pred ponorima egzistencije, ovladavanje zbivanjima, snalaženje u turbulentnim vremenima i na ovim poviješću zasićenim prostorima. Veličanstvena, čudesna pripovjedačka građevina koju je skladnim, kao iz kamena isklesanim riječima godinama pomno gradio Ivo Andrić prispodobiva je mostovima koje je gotovo opsesivno opisivao: njihov stvaralac fizički je nestao, ali ostalo je njegovo djelo kao simbol svladavanja kaotičnih sila i oblik otpora ljudskoj ograničenosti.

U Andrićevu stvaralaštvu stvorena je višestruka metaforička veza između priče i mosta. Jer, i priča i most služe dijalogu: spajanju, komunikaciji, prijelazu. Oboje teže prema »drugoj obali« i tek na njoj dobivaju svoj pravi, izmirujući, katarzični smisao. I priča i most oličenje su nekoga višeg smisla jer svladavaju nered, provaliju, prazninu, smrt i nesmisao. I na kraju: i most i priča simbolično povezuju prošlost i suvremenost, povijesno pamćenje i aktualni govor današnjice.

U kratkom meditativnom eseju Mostovi (Politika, 1933), svojevrsnoj himni mostovima, Andrić nije izrazio samo svoju fascinaciju mostom kao građevinom – kamenom, željeznom ili drvenom – nego još više njegovom ulogom u humanom svijetu:

Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo. (Andrić, 1981b: 13)

Mostovi uvijek nastaju na mjestu na kojem je čovjek na­išao na zapreku, ali nije pred njom stao nego ju je svladao, »premostio«. Oni svjedoče o vječno nezasitnoj ljudskoj želji da se povežemo, izmirimo i spojimo, da ne bude »deljenja, protivnosti ni rastanka«. Most se gradi prema Drugom i/ili Drukčijem. U čudesnoj metafizičkoj dimenziji mosta kao »božje spojnice« sadržana je i simbolička dimenzija čitavoga našeg postojanja i težnje za trajanjem. Jer i sáma naša egzistencija tek je prijelaz u nepoznato, eshatološki most čiji se krajevi gube u beskonačnosti. »A sva je naša nada« – piše Andrić – »s one strane«. O mostu koji ne povezuje samo obale, ljude i kulture nego upućuje na dublje veze između kamenog simbola, priče i ljudske egzistencije Andrić je najizravnije progovorio u romanu Na Drini ćuprija.

Svojevrsne »kondicijske pripreme« za pisanje romana Na Drini ćuprija bili su kraći pripovjedni tekstovi nastali još dvadesetih godina prošloga stoljeća. Dalekom anticipacijom može se smatrati rana novela Rzavski bregovi (1924). Ona ne samo da se koristi formom kronike nego i tematizira isti (višegradski) prostor i djelomice isto vrijeme kao i Ćuprija (razdoblje austrijske uprave), a uvodi u igru i lik Alihodže, ključne figure u budućem romanu. Drugi važan narativni nukleus jest Most na Žepi (1925). Bez obzira na razliku u opsegu i širini epskoga zahvata, očit je paralelizam u razradi motiva u toj noveli i u kasnijem romanu. I u jednom i u drugom slučaju inicijalna je situacija ista: poturica, nasilno odveden iz rodnoga kraja, postigne visok položaj u hijerarhiji otomanske vlasti (postaje veliki vezir Jusuf) pa poslije – pod pritiskom bolne uspomene na svoje pravo podrijetlo – započinje s gradnjom mosta. Most je za njega i trajna ostavština i vraćanje duga bosanskom zavičaju iz kojega je potekao. I u noveli i u romanu tematiziran je i misterij koji prati izgradnju mosta (Hawkesworth, 1984: 9).

Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Beograd, 1945.

Roman Na Drini ćuprija objavljen je 1945. godine, ali nastao je za vrijeme rata (pisan je u Beogradu od srpnja 1942. do prosinca 1943), u teškim godinama kada su sile destrukcije rušile sve mostove, kako one stvarne tako i simboličke. U razgovorima s Ljubom Jandrićem, svojim Eckermannom, Andrić je rekao: »Roman Na Drini ćuprija pisao sam u razrušenom Beogradu, u vreme kada ne bih dao ni dve pare za rođeni život. Nikada nisam verovao da ću živ dočekati kraj rata. Pišući stranicu za stranicom, imao sam osećaj da će već iste noći bomba pogoditi kuću u kojoj sam živeo i pisao i razneti moje rukopise. Svaki put kad bih seo za sto – glava mi je bila u torbi«. (Jandrić, 1982: 161–162).

Zanimljivo je da se završetak radnje Andrićeva romana poklapa s izbijanjem Prvoga svjetskog rata i miniranjem mosta na Drini. Prvi put u svojoj povijesti ćuprija je prekinuta: između šestoga i osmoga stupa zjapila je praznina i most više nije povezivao ljude i obale.

Romanom Na Drini ćuprija Andrić se nije želio samo odužiti svojem zavičaju nego se brutalnosti zbilje i stanju stalne osobne ugroženosti suprotstavio pričom o trajnosti umjetničkoga djela, o uzvišenosti ljepote i harmonije. Da bi pojačao vezu između priče i mosta, u storiju o gradnji višegradske ćuprije upleo je mitološko-legendarni sloj. Riječ je o narodnim legendama i predajama koje je stvarala kolektivna mašta, ali u kojima se uvijek čuva – kako piše autor – i »zrnce istine«.

U romanu legendarno-mitološki sloj ima važnu ulogu: u njemu se brišu vremenske granice i u dijegezu unosi nova dimenzija. I sâm naslov romana krije folklorno podrijetlo. Preuzet je iz jedne muslimanske narodne pjesme koja govori o zidanju višegradskoga mosta:

»Pa ti hajde gradu Višegradu
Da se gradi na Drini ćuprija.«

Već na početku romana, nakon preciznog opisa pejzaža oko toka rijeke Drine kod Višegrada i prve slike skladno srezana kamenog mosta »sa jedana­est lukova širokog raspona«, umetnuta je lokalna legenda o graditelju Radi Ne­imaru i o dvoje djece – bratu i sestri Stoji i Ostoji – koje su graditelji morali uzidati u srednje stupove mosta. Učinili su to kako bi odobrovoljili vilu brodaricu koja je ometala gradnju i noću rušila sve ono što je danju bilo sagrađeno. No Rade Ne­imar sažali­o se nad sudbinom blizanaca i ostavi­o na stupovima otvore kroz koje je nesretna majka mogla dojiti svoju žrtvovanu djecu. Prema legendi (zapravo inačici pučke priče o zidanju Skadra na Bojani), ka­o spomen na taj događaj već stotinama godina teče iz zidina majčino mlijeko, a te mliječne tragove po stupovima stružu ljudi i prodaju ka­o ljekoviti prah ženama koje nakon porođaja nemaju mlijeka.

U težnji prema cjelovitoj viziji povijesti, narodne sudbine i egzistencije u prostoru i vremenu, Andrić od samoga početka suprotstavlja lokalno i univerzalno, povijesnu i legendarnu »istinu«. No kao što je već u ranoj pripovijesti Put Alije Đerzeleza (1920) u narodu opjevani junak bio podvrgnut ironizaciji i deheroizaciji, tako i u romanu Na Drini ćuprija autor demitologizira i resemantizira narodne predaje, baš u skladu s mišlju artikuliranom u Znakovima pored puta: »jedna legenda više, jedna istina manje«. Legendarni sloj osobito je prisutan u prvoj polovici romana u kojem je tematizirano razdoblje bosanske povijesti pod Osmanskim Carstvom. Što se radnja više primiče suvremenosti, prema razdoblju austrijske okupacije, sve više prevladava realističko pripovijedanje, često s osloncem na dokumentirane izvore.

Odmak od epskih i legendarnih motiva isprepletenih oko gradnje višegradskoga mosta i povratak u povijesnu zbilju pripovjedač jasno naznačuje već na početku II. poglavlja lakonskom konstatacijom: »Sad nam se valja vratiti u vremena kad na ovom mestu nije bilo ni pomisli o mostu, pogotovu ne o ovakvom kao što je ovaj«. Luk analepse vraća nas u 1516. godinu kada je janjičarski aga s oružanom pratnjom kupio po selima istočne Bosne mušku djecu i, kao »danak u krvi« (adžami-oglan), odvodio ih u Carigrad. Za vojne potrebe Turci su mušku kršćansku djecu nasilno odvajali od roditelja, prevađali ih na islam, a poslije im onemogućavali bilo kakav kontakt s rodbinom i zavičajem.

Toga novembarskog dana među djecom koju su Turci nasilno odvodili u »daleki svetli i strašni Stambol« bio je i crnomanjast desetogodišnji dječak iz sela Sokolovića. Bosanski seljačić postat će poslije moćni veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, carski zet, vojskovođa i državnik svjetskoga glasa koji je proširio granice Carevine i uspješno služio trojici sultana. Dječak je iz zavičaja ponio mučan doživljaj prelaska preko nepremošćene Drine:

Zapamtio je kamenitu obalu, obraslu retkim, golim i ubogo sivim rakitama, nakaznog skeledžiju i trošnu vodenicu, punu pamučine i promaje, u kojoj su morali da prenoće pre nego što su uspeli da se svi prebace preko mutne Drine nad kojom su graktale vrane. Kao fizičku nelagodnost negde u sebi – crnu prugu koja s vremena na vreme, za sekundu-dve preseče grudi nadvoje i zaboli silno – dečak je poneo sećanje na to mesto, gde se prelama drum, gde se beznađe i čamotinja bede zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz težak, skup i nesiguran. (Andrić, 2013: 22–23)

Iako je poslije promijenio i život, vjeru i ime, fizička će nelagoda ostati u njemu trajno. Štoviše, ona se sa godinama i sa starošću javljala podmuklo i sve češće. Paša je, doduše, zaboravio sve što je povezano s njegovim zavičajem, ali pratila ga je oštra i zlokobna »crna pruga«, presijecala grudi i gorko podsjećala na bol iz djetinjstva. Iz toga potisnutoga traumatičnog iskustva, iz težnje za kompenzacijom, rodila se ideja o gradnji mosta. Ćuprija na Drini postala je njegova osobna potreba, »lijek za srce i dušu, rasterećenje, katarza« (Nazečić 1977: 199).

Gradnja mosta po Mehmed-pašinu naređenju i o njegovu trošku^[1] započela je 1566. godine, iste one godine kad je Nikola Šubić Zrinski junački branio Siget i kad je, za vrijeme opsade grada, umro Sulejman Veličanstveni.

Vitki bijeli most sa jedanaest lukova i s prostranom kapijom, omiljenim okupljalištem »kasabalija«, završen je 1571. godine. Nastao je i kao realizacija davnoga pašina sna, ali i kao rasterećenje od traume koja je opterećivala njegovu dušu. Sagradivši most kao hair (dobro djelo), Mehmed-paša je »sastavio dva kraja druma koji je baš tu prekinut, i tako zauvek i sigurno vezao Bosnu s Istokom, mesto svoga porekla s mestima svoga života«. Pokraj mosta sagrađen je i raskošni karavan-seraj (nazvan Kameniti han) za odmor putnika i spremanje robe. U hanu »svaki putnik može da ostane jedan dan i jednu noć i da ima bez pare dinara konak, vatru i vodu za sebe, poslugu i konje«. S turskim povlačenjem iz Ugarske započet će propadanje Kamenitoga hana jer su izgubljena imanja vakufa iz kojih se financirao pašin humanitarni projekt. Mehmed-paši nije bilo suđeno dugo uživati u lijepoj građevini koju je dao podići. Ubrzo nakon završetka posljednjih radova, tek što je proradio karavan-seraj, njega je ubio odrpan derviš zabivši mu nož među rebra, i to baš ondje gdje mu se javljala ona bolna crna pruga praćena osjećajem tjeskobe i nelagodom.

Oko mosta, koji je vezivao rastavljene obale, razvila se višegradska kasaba i time je započeo novi život u tome kraju. Pripovjedač osobito ističe estetsku posebnost koju je ćupriji na Drini podario njezin graditelj. Zato je i njezino podizanje bilo povezano s tolikom mukom i žrtvama. Da je posrijedi posebna tvorba, upravo artefakt s dušom koja ga odvaja od gole funkcionalnosti, svjedoči i činjenica da je u varoši postojao još jedan most, onaj na Rzavu. No za tu drvenu građevinu pripovjedač ističe da je bez lepote, bez istorije, bez drugog smisla osim da služi meštanima i njihovoj stoci za prelaz.

Oko mosta, kao centralne, monumentalne osi romana, grupirane su priče o događajima, sudbinama i egzistencijalnim dramama malih ljudi u dugom vremenskom rasponu – od 1516. do 1914. godine. Roman Na Drini ćuprija samo je u nekim dijelovima velika historiografska freska s panoramskim slikama krupnih događaja koji obilježavaju povijesne procese. Do višegradske kasabe, koja metonimijski predstavlja čitavu Bosnu, stalno dopiru odjeci velikih geopolitičkih zbivanja: turski porazi u Ugarskoj, ratovi, gubitak teritorija, ustanci, postupno opadanje moći Osmanskoga Carstva, društvene promjene.

Dug vremenski raspon priče omogućio je široko sagledavanje događaja i studiranje utjecaja povijesnih mijena na život etnički i konfesionalno miješanoga kolektiva oko višegradskog mosta. U prvih osam poglavlja tematizirano je razdoblje u kojem je kasaba bila pod Osmanskim Carstvom. U tom segmentu naracija slijedi orijentalni ritam i fatalističko shvaćanje vremena. Sve se odvija smireno, odmjereno, bez žurbe, baš u duhu životne filozofije Alihodže Mutevelića, najvažnijega lika u romanu: »nije glavno pitanje da li čovek brzo ide, nego kud ide i po kakvom poslu«.

Ali sredinom 19. stoljeća Turska je Carevina »dogorevala u tihoj groznici«. Jedan svijet, jedna civilizacija sa svojom tradicijom, vrijednostima i običajima, polako se povlači i nestaje pod udarom zapadnjačkog aktivizma. U IX. poglavlju, 1878. godine, u kasabu ulazi dobro organizirana austrougarska vojska – »pobednička, bleštava i sigurna u sebe«.

Život oko mosta ulazi u razdoblje austrijske uprave, a roman dobiva novu pripovjednu dinamiku i gustoću. Potvrđuje to i očita asimetrija u rasporedu građe: tri i pol stoljeća dugo razdoblje turske vlasti zaprema približno tek trećinu, dok su za samo 36 godina austrijske vladavine »odmjerene« dvije trećine opsega romana. Tako je dobiven dvodijelni fabularni tijek, dok vezu između prvoga i drugoga dijela uspostavlja lik Alihodže Mutevelića. On kao akter ulazi u radnju već u IX. poglavlju (1878. godine) i ostaje na sceni do kraja: prizorom njegove smrti roman i završava.

Na početku XIV. poglavlja pripovjedač konstatira: »Život u kasabi pored mosta bivao je sve življi, izgledao sve sređeniji, i hvatao ravnomeran korak i dotle nepoznatu ravnotežu, onu ravnotežu kojoj svaki život, svuda i oduvek teži, a koju postiže samo retko, delimično i prolazno«. I u zaostaloj orijentalnoj sredini nastupilo je razdoblje relativnog blagostanja i »prividnog, francjozefskog mira«. Kroničar ne propušta ironijsku opasku: pred ljudima se stvarala fatamorgana od komfora, sigurnosti i sreće. Zapadnjački tehnobirokratski model vladanja nudio je, makar i u skromnim dozama, iluziju da se blagodat može kupiti po »pristupačnim cenama i na otplatu«. Nova vlast ostavljala je kod svijeta »određen utisak čvrstoće i trajnosti«, dok su se njezini predstavnici doimali kao kotačići moćnoga stroja. Pripovjedač piše o promjenama u sastavu stanovništva, o dolasku stranih poduzetnika, inženjera, oficira i radnika, o pojavi prvih bogatih pojedinaca i obitelji, o promjenama u nošnji i navikama.

Sve te promjene u kasabi pozorno prati Alihodža, inače nasljednik prvog nadzornika koji se morao brinuti za Mehmed-pašinu zadužbinu. Njegov predak Dauthodža bio je, prije više od dvjesto godina, mutevelija, tj. čuvar i upravljač pašina vakufa, pa otuda i obiteljsko prezime Mutevelić. Pa i kad je funkcija mutevelije ukinuta, ostala je u obitelji briga i odgovornost za sudbinu mosta. Alihodža je svim svojim bićem vezan za drinsku ćupriju. Ona je za njega svetinja i za nju je vezao svoju sudbinu. U jednom trenutku on je s mostom čak i doslovno »srastao«: uoči dolaska austrijske vojske Turci su ga za kaznu ostavili uhom prikovanim za hrastovu gredu na kamenoj kapiji mosta.

Čovjek »svoje glave i odvojenog mišljenja«, Alihodža u raskošnoj polifonoj strukturi Ćuprije preuzima ulogu skeptičnoga komentatora zbivanja i povijesnih potresa u višegradskom mikrokozmosu. Orijentalni duhovni kompleks i etika dobili su u njemu autentičnoga tumača i oštroumnoga pučkog filozofa koji razmišlja o sudbini svijeta, o tajni života, o mogućnosti dijaloga među ljudima. No Aliho­dža dobiva i posebnu ulogu u romanu jer priči o mostu daje metafizičku dimenziju. Upravo on prepričava legendu koju je čuo u djetinjstvu, a koja objašnjava »otkud ćuprija na ovom svijetu i kako je prva ćuprija nastala«. Od zemnih mostova pogled se diže prema nebu i ulazi u područje transcendencije.

Jer prva je ćuprija nastala kao »božja spojnica«. Zavideći stvoritelju na ljepoti svijeta, šejtan je među ljudima stvorio provalije koje su odvajale kraj od kraja i dijelile ljude. Alahu bijaše žao pa pošalje svoje meleće (anđele) da ljudima pomognu. Kad vidješe da ljudi ne mogu prijeći haluge i dubine i obavljati svoje poslove, oni iznad provalija »raširiše krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila«. Tako su ljudi od anđela naučili kako se grade ćuprije. To važno, semantički nosivo mjesto u romanu završava proleptičkim zaključkom:

E zato je, poslije česme, najveći sevap sagraditi ćupriju i najveća grjehota dirati u nju, jer svaka ćuprija, od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmedpašine građevine, ima svoga meleća koji je čuva i drži, dok joj je od Boga suđeno da stoji. (Andrić, 2013: 259–260)

Anđeosku, nadzemaljsku, antigravitacijsku dimenziju mosta Andrić je artikulirao i u Znakovima pored puta:

U stvari, svaki most predstavlja jedan grub i još za zemlju vezani početak čovekovog napora da ostvari svoj san o savlađivanju zemljine teže, pa zatim o letenju, da bi se tako ovladalo svetom i da bi čovek zauzeo bolje mesto na zemlji koju gazi i u vasioni koja ga okružuje. (Andrić, 2009: 119)

Od svih elemenata moderne tehnologije koje je uvela austrijska vlast pripovjedač s posebnom pozornošću bilježi upravo promjene koje su nastupile s izgradnjom željeznice. Jer ona nije samo promijenila izgled krajolika oko kasabe (bila je usječena u brijeg, opasavala je gradić i spuštala se u ravnicu kod posljednjih kuća, na obali Rzava, gdje je bila stanica) nego se direktno uplela u funkcionalnu dimenziju ćuprije: dolaskom željeznice stari kameni most bio je osuđen na »lagano umiranje«. Naime, promet ljudi i robe ostao je u potpunosti na desnoj obali Drine, dok je lijeva obala, skupa s mostom, bila potpuno umrtvljena.

U dijakronijskoj perspektivi romana Alihodža je zadnji predstavnik staroga poretka, svijeta koji je slavio ljepotu mosta i smisao rada ljudskih ruku, a prezirao »prednosti« tehnike i kinetike. Povijesni i civilizacijski zaokret koji je došao s novom vlasti on ne prati samo sa skepsom nego i sa zlom slutnjom. Već nakon čitanja »švapskog proglasa« generala Filipovića narodima Bosne i Hercegovine njemu se u grozničavoj predodžbi ukazala ćuprija porušena na sredini, kod kapije: ona više ne povezuje dvije obale, nego »svak ima da ostane doveka na onoj strani na kojoj se u tom trenutku zadesio«. A čim su počeli radovi i »popravci« na mostu, Alihodža je u tim radnjama vidio opasnost i profetski zaključio: »A ja vam kažem da ne valja što diraju u ćupriju; i neće izdobriti ovo popravljanje, vidjećete; kao što je danas popravljaju, tako će je sutra rušiti«.

U posljednjem, XXIV. poglavlju, opisani su događaji iz ratne 1914. godine. Most, koji je oduvijek povezivao Istok i Zapad, sad je stajao između dva zaraćena svijeta »kao osuđen«. Opisom miniranja mosta, i to aktiviranjem davno postavljenoga eksploziva, ostvarilo se Alihodžino proročanstvo. Njemu je restauracija ćuprije, koju je revno obavljala austrijska vlast, od početka bila sumnjiv posao: više je sličila na razgrađivanje nego na dotjerivanje. Kad se ho­dža nakon zaglušne eksplozije pribrao i pokraj sebe ugledao komad kamena koji je probio krov njegova sobička, odmah je znao odakle je doletio. Veliki kamen među razbacanom robom u dućanu bio je djelić sedmog stupa mosta. Izašavši iz oštećenog dućana, Alihodža promatra učinak eksplozije. Njegov pogled klizi po prostoru poput kamere:

Pred njim se pružao pijac koji je, u prvoj svetlosti jutranjeg sunca, izgledao kao razbojište, posuto sitnim i krupnim kamenjem, crepom i komadima polomljenog drveća. Pogled mu pređe na most. Kapija je bila na svom mestu, ali odmah iza kapije most je bio prekinut. Sedmog stuba nije bilo; između šestog i osmog zijala je praznina kroz koju se u kosoj perspektivi nazirala zelena rečna voda. Od osmog stuba dalje most se opet nastavljao i išao do druge obale, gladak, pravilan, beo, kakav je bio juče i oduvek. (Andrić, 2013: 394–395)

Pripovjedač naglašava da se samo u snovima mogu doživjeti i vidjeti takve stvari i lakonski dodaje: »Ako je san, on je svuda«. I doista, scena opisana u romanu dramatskom snagom predstavlja materijalizaciju Alihodžine slutnje, ali i ozbiljenje jednoga davnoga, mučnog sna koji je Andrić opisao još u spomenutom eseju Mostovi:

Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jedinu moguću liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jedinu mogućnost: nepostojanje. (Andrić, 1981b: 13)

Rušenje mosta Alihodža je doživio kao udar na osobnu svetinju, ali i kao oskvrnuće simbola orijentalnoga graditeljskog umijeća. Upravo on, koji je s toliko skepse promatrao novi svijet, postaje svjedokom rušenja onoga što mu je bilo najdraže i s čime je bio neumitno povezan:

Tolike godine on gleda kako ruku ne skidaju sa ćuprije, čistili su je, doterivali, popravljali u temeljima, vodovod kroz nju sproveli, elektriku na njoj zapalili, i onda sve to jednog dana digli u lagum ka­o da je stena u planini a ne zadužbina, ha­ir i lepota. Sad se vidi šta su i za čim idu. On je to oduvek zna­o, ali sad, to može i poslednja budala da uvidi. Od najtvrđeg i najtrajnijeg počeli su da odbijaju, od božjeg da uzimaju. I ko zna gde će se za­ustaviti! Evo je i sama vezirova ćuprija počela da se osipa ka­o đerdan; a kad jednom počne, niko ga više na zadrža. (Andrić, 2013: 396–397).

Miniranje mosta poklapa se s Alihodžinom smrću pa se i na taj način povezuju individualna i kolektivna sudbina. Kao što je sve počelo s ćuprijom, tako s njome sve i završava.

Na Drini ćuprija po svojoj je strukturi novelistički roman: sastoji se od niza manjih, gotovo samostalno oblikovanih pripovjednih cjelina. S obzirom na velik vremenski raspon priče, pripovjedač se nije mogao koncentrirati na jedan lik, temu ili problem. Stoga on na različitim točkama horizontalne vremenske osi (apscise) odabire priče kojima »ilustrira« pojedino razdoblje, trenutke u povijesti kolektiva, karakteristične ljudske sudbine. Priče formiraju bitne »prstenove« romana koje onda narator povezuje uopćavanjima i univerzalnim iskazima o vremenu i historijskim događajima (Vučković, 1974: 295).

Gotovo sve umetnute priče imaju tragičnu dimenziju i pripovijedaju – da se poslužimo riječima mudroga Dauthodže – o čovjekovoj »borbi protiv kvara, smrti i nestajanja«. Roman s ćuprijom u središtu zaokupljen je nesretnim sudbinama, tragičnošću i trošivošću života, ali i fenomenom njegova misterioznog obnavljanja. Taj vječni zakon, božanski krug ljubavi, života i smrti, sadržan je u duhu nesvjesne filozofije kasabe prema kojoj je:

[...] život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto »kao na Drini ćuprija«.

Ali što drži prividno rasuti teret Andrićeva romana na okupu?

Simbolično je središte teksta most na Drini, čvrsta i postojana točka, privilegirano mjesto, orijentir u prostoru i povijesnom vrtlogu, poveznica između kolektivnog i individualnog, mjera svih stvari i događaja. Uz most pripovjedač lijepi različite epitete: jakost, veličinu, ljepotu, savršenost, sklad, nepromjenjivost, vječnu mladost. U ideji mosta Andrić je pronašao svoj model prestabilirane harmonije.

Ćuprija je centripetalna sila koja sastavlja sve silnice naracije: stup romaneskne kompozicije. U Andrićevoj filozofiji mosta (usp. Tartalja, 1979: 37 i dalje) pomiruje se vremensko i izvanvremensko, mitsko i povijesno iskustvo. Stavljanje lijepe kamene građevine u centar priče omogućuje pripovjedaču komentiranje stvarnih historijskih događaja u dugom rasponu, ali i ljudskog života i trajanja uopće. Jer, kao što je napisao Andrić u eseju Na kamenu, u Počitelju »obrađen kamen niti ume šta da sakrije, niti može šta da zaboravi«.

Prisjetimo se na ovom mjestu Ricœurovih riječi: »Simbol postoji budući da jezik stvara složene znakove, gdje značenje, nezadovoljno time što označava nešto, označava neko drugo značenje, koje će se doseći tek u njegovoj namjeri i uz njegovu pomoć« (Ricœur, 2005: 24).

Most se u romanu pojavljuje kao sveobuhvatni simbol s nepreglednim nizom značenja. Sva zbivanja povezana sa životom u višegradskoj kasabi i sudbinama njezinih žitelja zbivaju se na ćupriji ili su s njome neposredno povezana: Radisav je zbog ometanja gradnje mosta nabijen na kolac, lijepa Avdagina Fata svoju je ljubavnu nesreću okončala bacanjem s mosta u hladnu Drinu, Milan Glasinčanin upravo je na mostu odigrao partiju svoga života, vojnik Gregor Fedun je zbog lijepe djevojke koju je ugledao baš na mostu okončao život samoubojstvom, đaci i studenti na mostu vode burne ideološke rasprave, Alihodžu su uhom prikovali za most, a poslije je kraj njega i izdahnuo... Trajnost i čvrstoća mosta kao umjetničkoga djela neprolazne ljepote služe kao kontrast čovjekovoj vremenitosti, smrtnosti, ograničenosti. U žrvnju povijesti ljudske se drame pojavljuju, traju kratko i nestaju; ćuprija je konstanta:

A smisao i suština njegovog postojanja kao da su bili u njegovoj stalnosti. Njegova svetla linija u sklopu kasabe nije se menjala kao ni profil okolnih planina na nebu. U nizu mena i brzom ocvetavanju ljudskih naraštaja, on je ostajao nepromenjen kao i voda koja prolazi ispod njega. Stario je, prirodno, i on, ali na jednoj vremenskoj skali koja je mnogo šira ne samo od dužine ljudskog veka nego i od trajanja čitavog niza naraštaja, toliko šira da se okom to starenje nije moglo da primeti. Njegov vek je, iako smrtan po sebi, ličio na večnost, jer mu je kraj bio nedogledan. (Andrić, 2013: 80)

Slične konstatacije, poput ove koja se nalazi na kraju IV. poglavlja, ciklički se pojavljuju u romanu. One imaju dvostruku ulogu. To su, s jedne strane, lirsko-refleksivne pohvale ljepoti mosta, njegovoj čvrstoći, trajnosti i skladnosti. Budući da je most »jači od svega što vreme može da donese i ljudi da smisle i učine«, on nadilazi povijesne stihije, kolektivne drame i ljudske tragedije. Kao nosivi simbol, most u Andrićevu stvaralaštvu objedinjuje estetsku, etičku, antropološku i metafizičku dimenziju.

Ideja o mostu kao iradijacijskom centru romana doživljava svoju apoteozu u završnoj misli mudrog Alihodže:

Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti. (Andrić, 2013: 397)

Tako višegradska kronika, puna smrti, stradanja, kvara svih vrsta i straha pred silama destrukcije, ipak završava pohvalom homo faberu i uzvišenom ljudskom naporu da se premoste ponori, pomire krajnosti, povežu obale, ispravi kriva Drina. Stoga ćemo ovaj tekst završiti Andrićevom posvetom Marku Markoviću na knjizi Na Drini ćuprija, a citiranoj u Znakovima pored puta:

Marku Markoviću, sa drugarskom porukom: 1) sve su Drine ovoga sveta krive; 2) nikad se one neće moći svekolike ni potpuno ispraviti; 3) nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo.

Andrić, Ivo. 1981a. O priči i pričanju. U: Istorija i legenda. Sabrana djela Ive Andrića, knj. 12, str. 66–70. Sarajevo (etc.): Svjetlost (etc.).

Andrić, Ivo. 1981b. Mostovi. U: Staze, lica, predeli. Sabrana djela Ive Andrića, knj. 10, str. 13–16. Sarajevo (etc.): Svjetlost (etc.).

Andrić, Ivo. 2009. Znakovi pored puta. Zagreb: Prosvjeta.

Andrić, Ivo. 2013. Na Drini ćuprija. U: Djela Ive Andrića, sv. 2. Zagreb: Školska knjiga.

Faroqhi, Suraiya. 2009. Sultanovi podanici. Kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu. Prevela Tatjana Paić-Vukić. Zagreb: Golden marketing–Tehnička knjiga.

Firth, Raymond. 1975. Symbols. London: Allen & Unwin.

Hawkesworth, Celia. 1984. Ivo Andric: Bridge Between East and West. London–Dover: The Athlone Press.

Jandrić, Ljubo. 1982. Sa Ivom Andrićem. Drugo prošireno i dopunjeno izdanje. Sarajevo: Veselin Masleša.

Nazečić, Salko. 1977. Mjerilo trajnosti u Andrićevim istorijskim romanima. U: Kritičari o Andriću. Izbor i redakcija Branko Milanović. Sarajevo: Svjetlost.

Nöth, Winfried. 2004. Priručnik semiotike. Preveo Ante Stamać. Zagreb: Ceres.

Ricœur, Paul. 2005. O tumačenju. Ogled o Freudu. Prevela Ljiljanka Lovrinčević. Zagreb: Ceres.

Tartalja, Ivo. 1979. Pripovedačeva estetika. Prilog poznavanju Andrićeve poetike. Beograd: Nolit.

Vučković, Radovan. 1974. Velika sinteza (O Ivi Andriću). Sarajevo: Svjetlost.