O hrvatskom jeziku u godišnjaku Hrvatske akademije Amerike Journal of Croatian Studies

 

O hrvatskom jeziku izvan Hrvatske

O hrvatskom jeziku izvan Hrvatske pisalo se podosta, ali najvećma su to bila reagiranja na jezikoslovna događanja u samoj Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i šire, u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji. Nije čudno što se ta emigrant­ska jezikoslovna »neprijateljska reagiranja« nisu uzimala u obzir u lingvističkim radovima hrvatskih jezikoslovaca u samoj Hrvatskoj u vrijeme kad se za pronalazak kakve emigrantske publikacije u stvarima – pa i same Hrvatske revije – na ulasku u tadašnju državu moglo otići na višegodišnje robijanje. No ne bi se moglo reći da su i u jezičnom pogledu postojale dvije Hrvatske: domovinska i izvandomovinska, izbjegla i privremeno ili trajno iseljena. Čak bi se moglo pomišljati i da su se u neku ruku dosta brižno pratila događanja vezana uz hrvatski jezik kao vidljivi znaci političke situacije u Hrvatskoj. Možda ni u kojem pogledu kao baš u jezičnom golema većina Hrvata nije bila tako bliska svojim sunarodnjacima u domovini.

Dosta brojna skupina intelektualaca koja je uspjela preživjeti Drugi svjetski rat i ratne strahote bila je, napustivši Hrvatsku, raspršena po raznim zemljama i nastojala se uklopiti u jezik i svakidašnjicu zemlje u kojoj su se našli, odnosno u koju su se uselili. U rijetkim glasilima na hrvatskom tih poratnih godina pisalo se uglavnom »korienski«, a sasvim je još neistražena jezična slika hrvatske tiskane riječi tih poratnih i kasnih četrdesetih godina. Uglavnom, većina todobnih novina i knjiga, kojima su se htjeli sačuvati duh i tradicija Nezavisne Države Hrvatske, pisani su »korienski«. Drugi su opet prihvatili i slijedili – iako ne u potpunosti – Broz-Boranićevu pravopisnu tradiciju, koja zapravo i jest najbolje odgovarala hrvatskom jeziku. Vladko Maček u članku »Hrvatski književni jezik i pravopis« (Hrvatska revija, X/1960: 416–419) zagovara korijenski pravopis, naglašavajući kako je hrvatski književni jezik u posljednje »vrieme izkrivljen«, no ni njegova Hrvatska seljačka stranka nije uzela njegove vapaje ozbiljno, iako je sigurno u tom kratkom članku bilo i zanimljivih primjeda­ba.

Bilo je dabome pojedinih iznimaka, pa se npr. jedan od ponajboljih emigrantskih pjesnika Antun Bonifačić znao povremeno vraćati korijenskom pravopisu. Lucijan Kordić je svoju najznačajniju zbirku pjesama Exodus napisao korijenski i na moje pitanje zašto baš »korijenski«, odgovorio je da je tako htio tim pjesmotvorom dati odraz jednog vremena, kako bi oblik i sadržaj bili što podudarniji.

U Argentini, gdje se našla najznačajnija poratna skupina hrvatskih intelektualaca, Studia Croatica objavila je nekoliko zanimljivih jezičnih radova na španjolskom, no o njima bi valjalo posebno govoriti.

Posebno se na području hrvatskog jezikoslovlja – gdje se slobodno moglo raspravljati o bilo čemu – češće znalo pokrenuti pitanje ponovna uvođenja ikavice, a najžešći i najdosljedniji zagovornik ikavice i korijenskog pravopisa izvan Hrvatske bio je Pero Tutavac u Buenos Airesu, koji je imao oko sebe značajan broj sljedbenika. On je objav­ljivao na ikavskom Svitlenik. Manje su zanimljive, a još manje stručne, njegove dvije polemičke knjižice: Hrvatski jezik nad ponorom (Buenos Aires: Napridkovo izdanje, 1863., 140 str.) te kod istog izdavača Autodiskvalifikacija nekih profesora (1963). 

Ipak valja naglasiti da su jezikoslovni radovi izvan Hrvatske bili na neki način izolirana reagiranja i razmišljanja pojedinaca, u najviše slučajeva nevezanih ni uz kakve institucije.

Izdanja pojedinih jezikoslovnih knjiga bila su prava rijetkost, budući da se nije moglo računati na neko brojnije čitateljstvo. Ipak su neka značajna, a i veoma korisna djela obnovljena izvan Hrvatske, a to su Razlike između hrvatsko­ga i srpskoga književnog jezika Krune Krstića i Petra Guberine (izvorno izdanje Matice hrvatske u Zagrebu, 1940., a ponovljeno u Mainzu, Liber Croaticus Verlag, 1977). Dabome, nikako se ne smije zaobići objavljivanje u Hrvat­skoj zabranjenoga Hrvatskog pravopisa (»Nova Hrvatska«, 1971), koji je poznat pod popularnim imenom »londonac«.

Ovdje dabome ne će biti riječi o jeziku koji i kakav su upotrebljavali hrvatski pisci i javni djelatnici izvan Hrvatske nakon 1945. niti o raspravama o hrvatskom jeziku na hrvatskom, pa ni o jezičnim razlikama međuratne i poratne hrvatske emigracije (što bi se pokazalo sigurno veoma zanimljivim), nego tek o teoretskim člancima, prikazima pojedinih knjiga i događaja te o pojedinim prijevodima jezikoslovnih članaka na engleski u godišnjaku Journal of Croatian Studies, koji objavljuje Hrvatska akademija Amerike od 1960. godine i koji se približava već pedesetom broju.

Na samu početku uprava HAA riješila je dvojbu hoće li se Akademijin godišnjak zvati Res Croaticae ili Journal of Croatian Studies (ubuduće JCS) u korist potonjeg naziva, a »Svrha Journala of Croatian Studies jest predstav­ljanje hrvatske književnosti, umjetnosti, folklora te doprinosâ Americi«, kako su već u prvom broju (1960) naglasili njegovi tadašnji urednici Jere Jareb i Karlo Mirth.

Razdoblje prije Deklaracije

Upravo kad je objavljen 1. broj JCS, 1960., Matica srpska objavila je u Beogradu Pravopis srpskohrvatskog jezika a Matica hrvatska u Zagrebu Pravopis hrvatskosrpskog jezika. To je trebalo značiti početak objavljivanja praktičnih jezičnih priručnika, no odmah valja naglasiti da se dalje od pravopisa praktično ništa nije ostvarilo na hrvatskoj strani, dok je Matica srpska u potpunosti objavila Rječnik srpskohrvatskog jezika u šest svezaka. Već su u 1. broju objavljene dvije recenzije jezičnih djela, a pisac obiju je prof. Krsto Spalatin (Dubrovnik 1909 – Sarasota, Florida, SAD, 1994), koji će sve do smrti biti jedan od najvjernijih i naj­vrjednijih jezikoslovnih suradnika JCS. Recenzirane su knjige Introduction to the Serbo-Croatian Language Thomasa F. Magnera (Minneapolis: University of Minnesota, 1956) i Englesko-hrvatski rječnik (priredili Rudolf Filipović et al., Zagreb, 1955).

Na početku 2. broja nalazi se Spalatinov članak Prvi zajednički pravopis za Hrvate, Srbe i Crnogorce. Podrobno se analiziraju značajnije razlike između hrvatskoga i srpskog jezika, naglašava se kako je u »Pravopisnoj komisiji« bila većina srpskih jezikoslovaca, a s hrvatske strane sudjelovali su Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Slavko Pavešić i Pavle Rogić.

Uspoređujući »Bečki književni dogovor« i »Novosad­ski dogovor«, Spalatin naglašava da su Bečki književni dogovor potpisali sve odreda državljani Austro-Ugarske Monarhije, a taj »dogovor« i jest ponajprije odraz austrij­skih želja, iniciran od austrijskih činovnika Slovenaca, dok su potpisnici Novosadskog dogovora samo Srbi i Hrvati. »Bošnjake« je valjda predstavljao crnogorski jezikoslovac srpske orijentacije Jovan Vuković, a Bošnjaci će se pojavljivati tek naknadno i to uglavnom mijenjajući nacionalnost svakim novim popisom stanovništva. Zanimljivo je da su odmah nakon potpisivanja Novosadskog dogovora nastale polemike, no i opet kao da se bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca baš ništa od svega toga nije ticalo.  

Spalatin u tabelarnom obliku donosi na trima stranicama paralelno i pregledno razvoj hrvatskoga i razvoj srpsko­ga jezika od 1830. do 1960. Tako je prva napomena pod godinom 1830. za hrvatski: »350 godina književnosti na hrvatskom jeziku«, a za srpski »50 godina književnosti na srpskom jeziku«. Prihvaćanje »Karadžićevih načela fonetskog pravopisa događalo se u Hrvatskoj i Srbiji od 1868. do 1982. A ta je načela primijenio Ivan Broz na hrvatski jezik«. Spalatinove tabele pokazuju nam zanimljivost kako su se jezični prijelomi uglavnom podudarali s političkim preokretima, a sama ta činjenica nam jasno govori o politizaciji hrvatskog jezika tijekom zadnjega stoljeća i pol.

U istom broju poznati pjesnik, prozaik i prevoditelj s talijanskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski Anthony Nizeteo objavljuje članak O hrvatskom jeziku i književnosti. Povod za razmišljanje su mu dvije knjige Ante Kadića: Croatian Reader with Vocabulary te Contemporary Croatian Literature, na kojima su odgojene generacije američkih studenata slavistike,^[1] no njegov je rad daleko obuhvatniji od prikaza tih dviju knjiga. Tu se naglašava besmislenost bilo kakva drugog naziva za hrvatski jezik osim »hrvat­ski«. Kao knjižničar – a Nizeteo je, ne zaboravimo, cijeli radni vijek u SAD-u proveo upravo u tom zvanju – navodi nedosljednost i glasovite »Library of Congress«, gdje je književnost »hrvatska«, a jezik »srpsko-hrvatski«. U istom broju Spalatin prikazuje Srpskohrvatski za početnike Alberta Lorda. Zanimljivo je i danas pročitati u toj nešto odu­ljoj recenziji Spalatinove zamjerke glasovitom američkom stručnjaku za narodnu književnost, koji se potpuno zapleo u razmrsivanju narječja i podnarječja (gdje bi »ekavski« npr. bio »podnarječje« štokavskog!), a šteta je samo što se taj vrhunski stručnjak nije dao na prevođenje i drugih latinskih poslovica, kad mu je ona jedna onako dobro pošla za rukom: »Quod licet Jovi, non licet bovi« (»Što dolikuje Jupiteru, ne dolikuje volu«). Lord je preinačuje u »Quod licet Jovi non licet Ivi« (»Što dolikuje Jovi ne dolikuje Ivi«). Dok je Jovo, eto, uzdignut na čast vrhunskog Jupitera, naš je Ivo srozan na razinu – vola! U tom se djelu inače nerijetko gledaju dvije nacije kroz dvojstvo Jovan (Jovo): Ivan (Ivo).

U 3–4. broju Spalatin na određen način nastavlja svoja razmišljanja o pravopisnoj reformi u Jugoslaviji (»Orthographic Reforms in Yugoslavia«) konstatirajući: »U kraljevskoj Jugoslaviji je vlada – u kojoj je prevladavala Srbija – pokušavala nametnuti svoje vlastito političko i jezično jedinstvo, ali je istovremeno Zagreb naglašavao političku i jezičnu osobnost«. Kao reakcija na jezične pritiske Hrvatska se u vrijeme Drugoga svjetskog rata ili, istini za volju, nešto prije vraća na razdoblje od prije Prvoga svjetskog rata, a onda nakon 1945. nastaje, kako reče Spa­latin, »stigmatizacija hrvatskog jezika kroz stigmatizaciju ustaškog režima«.

Od Deklaracije do neovisne i demokratske Hrvatske

Pojava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (u ožujku 1967) imala je velik odjek i među Hrvatima u egzilu pa se ona samo mjesec dana nakon objav­ljivanja u Zagrebu pojavila u glasilu Hrvatske akademije Amerike (HAA) Croatia Press (br. 1–2/21/1967: 253–254), u prijevodu Karla Mirtha.

Broj 7–8 JCS donosi, ponovno na prvom mjestu, Spalatinov članak Srpsko-hrvatski ili srpski i hrvatski? Razmatranja o hrvatskoj Deklaraciji i srpskom Predlogu od ožujka 1967. Uz kratak, ali veoma sadržajan uvod donosi se Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (»Declaration Concerning the Name and the Position of the Croatian Literary Language«) s popisom svih ustanova koje su je potpisale. Prijevod je zapravo preuzet iz Cro­atia Press (sv. XXI/1967) »s neznatnim promjenama«. Donosi se i prijevod srpskog Predloga za razmišljanje, prema tekstu objavljenom u Glasu kanadskih Srba (Windsor, Ontario, od 11. svibnja 1967). Zanimljive su Spalatinove usporedbe »Deklaracije« i »Predloga«: »Srpski Predlog na prvom mjestu navodi odlučnije negoli Deklaracija ono što Hrvati žele i što njihovi zahtjevi uključuju. Drugi dio tog Predloga ozbiljna je opomena Hrvatima, po mom mišljenju tako ozbiljna da bi – ako bi taj srpski Predlog bio prihvaćen – on mogao značiti nacionalistički pandemonium, konac Jugoslavije. Hrvatska je Deklaracija po sebi legitiman zahtjev onog što je garantirano federalnom vlašću i veoma je konstruktivan za budućnost Jugoslavije jer teži, bar djelomičnu, zadovoljavanju Hrvata, jednog od najnezadovoljnijih naroda te zemlje. Srpski pisci na hrvatsku Deklaraciju gledaju kao na provokaciju i postupaju dosljedno tomu«. (str. 12)

Pri kraju tog sveska JCS nalazi se Izjava Hrvatske akademije Amerike u pogledu zagrebačke jezične Deklaracije (»Statement of the Croatian Academy of America Regarding the Zagreb Declaration« (str. 195–196).

Dok je spomenuta Deklaracija o nazivu i položaju hrvatsko­ga književnog jezika poznata svim Hrvatima, u Hrvatskoj i izvan nje, mnogo je manje poznata Izjava Hrvatske akademije Amerike o zagrebačkoj jezičnoj Deklaraciji, koju ovdje donosimo u potpunosti, koliko mi je poznato, prvi put na hrvatskom jeziku:

Izvršni odbor Hrvatske akademije Amerike jednoglasno je prihvatio sljedeću izjavu na redovitom sastanku Vijeća, 19. travnja 1967. 

Povodom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika (u Jugoslaviji), koju su iznijele hrvatske kulturne i znanstvene institucije u Zagrebu 16. ožujka 1967. Hrvatska akademija Amerike smatra potrebnim izjaviti sljedeće:

1. Osamnaest hrvatskih institucija koje su objeloda­nile Deklaraciju predstavljaju najautoritativniji i naj­reprezentativniji skup za donošenje izjava glede hrvatsko­ga jezika.

2. Hrvatska akademija Amerike pridružuje se načelima Deklaracije osobito u Americi, gdje postoji više od devedeset posto novina i publikacija na hrvatskom i onih odvojeno na srpskom jeziku. 

3. Što se tiče izvještaja političkih pritisaka na hrvatske kulturne institucije, napada na pisce, jezikoslovce i kulturne radnike, te najava još većih progona potpisnika Deklaracije, podsjećamo da će pokušaji nasilnog povlačenja Deklaracije još dramatičnije i jače istaknuti njeno značenje. Problemi koje je istaknula Deklaracija ne mogu biti ni ignorirani ni izbrisani uporabom sile, koja ih jedino može još više zakomplicirati.

4. Posebno smo zaprepašteni glasovima koji pozivlju na ubojstva, kao što je slučaj s novinarom u Beogradu koji je rekao Richardu Ederu, dopisniku New York Timesa: »Bolje je da bude ubijeno nekoliko osoba negoli da umru tisuće u nekakvoj vrsti rata koji će se ovdje dogoditi…« (New York Times, 25. ožujka 1967). Podsjećamo da je ista filozofija dovela do ubojstva Stjepana Radića i njegovih kolega u Parlamentu u Beogradu 1928., a to je bio početak krvavih sukoba između Srba i Hrvata koji su slijedili.

5. Hrvatska akademija Amerike naglašava da je većina Hrvata uvijek nazivala svoj jezik hrvatski i većina Srba svoj jezik srpski, bez obzira na službene nazive. Dakle, ne vidimo kako bi se mogao zahtjev hrvatskih institucija da se jezik Hrvata nazivlje hrvatski i da ima ista prava kao i drugi jezici tumačiti kao da ugrožava zakonite interese bilo kojega drugog naroda ili etničke grupe, što zagovaraju oni koji se suprotstavljaju Deklaraciji.

Hrvatska akademija Amerike šalje ovu izjavu istodobno Matici hrvatskoj u Zagreb te američkim novinama na hrvatskom jeziku.

Tu je izjavu prokomentirao Ivan Čizmić u radu »Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika i njen odjek u hrvatskoj političkoj emigraciji« u Matičinu časopisu Kolo 1–2/9 (2009): 193–203, posebno naglašavajući ulogu HAA u obrani Deklaracije.

Da je bio čudan i nejasan odnos hrvatskih kulturnih institucija prema HAA pokazuje i to što su JAZU i Matica hrvatska 1966. pozvale i HAA na proslavu 130. godišnjice ilirskog preporoda, a nekako je u isto vrijeme (1967) Većeslav Holjevac bio prisiljen dati ostavku u Centralnom komitetu KP Hrvatske zbog toga što je u knjizi Hrvati izvan domovine prikazao HAA u dosta pozitivnu, zapravo istinskom svjetlu.

Polovica sedamdesetih: doba zabrana i uzdizanja

Burnim dvogodišnjim događanjima oko hrvatskog jezika zadnjih godina sedmog desetljeća prošlog stoljeća Spala­tin se posebno pozabavio u broju 11–12 pod naslovom Jezik i politika u Jugoslaviji u svjetlu događaja koji su se zbili od 17. ožujka 1967. do 14. ožujka 1969. On tu dobro uviđa pojavu prvih dvaju svezaka Rječnika hrvatskosrpskog književnog jezika Matice hrvatske i Rečnika srpskohrvatskog književnog jezika Matice srpske u vrijeme kad su se mogli početi stvarati uvjeti  za normalan razvoj hrvatskog jezika, no spomenuti je Rječnik… opravdano na hrvatskoj strani izazvao pravu buru reakcija i negodovanja, oštrih kritika koje su pokazale put kojim se nije moglo ići. Spalatinov rad Jezična situacija u Hrvatskoj danas u broju 14–15 (1973–1974) svojevrstan je nastavak njegovih razmišljanja, ali nakon što su se dogodile neke nemile stvari ne samo s hrvatskim jezikom nego s hrvatskom kulturom općenito: Hrvatski pravopis je uništen kad je bio već tiskan, Matici hrvatskoj onemogućen je svaki rad, a njena su glasila zabranjena. Još će dva rada slična naslova Spalatin objaviti, no svaki od njih objašnjava nove jezikoslovne događaje iz Hrvatske. Nakon tih teških dana za hrvatski jezik, a i za Hrvatsku općenito, dolazi do Uzdizanja hrvatskog standardnog jezika, kako glasi naslov Spalatinova članka u broju 16 (1975). Autor posebno ističe Brozovićev Standardni jezik, u kojem se pokazuje da je hrvatski standardni jezik postojao u 18. stoljeću (ne ćemo reći da je tada »stvoren« ili da je »formiran«, jer se sve do tada razvijao sasvim spontano, a nisu ga prekinula ni ilirska više deklarativna nego stvarna preusmjeravanja u 19. stoljeću). Spalatin prevodi Brozovićevih Deset teza o hrvatskom jeziku i tako stranim slavistima daje do znanja da su sva unitaristička nastojanja zapravo jalov posao koji će prije ili poslije valjati napustiti.^[2]

U broju 18–19 Spalatin pod naslovom Temeljni priručnici hrvatskoga jezika navodi dovršavanje velikog Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika (1880–1976), što je plod gotovo stoljetnog rada, zatim o započetim i zaustavljenim radovima, npr. o Jezičnom savjetniku s gramatikom, koji su pripremili Slavko Pavešić i suradnici, a koji je i uz nedostatak nacionalnog imena svojedobno bio sigurno veoma koristan, jer se znalo što znači da se nešto rabi »u zapadnim krajevima« i u »istočnim krajevima«. Spalatin se, s pravom, posebno zadržava na časopisu Jezik, na tom mnogostruko korisnom glasilu, posebno u pravopisnim pitanjima.

Jezični dvobroj
sredinom osamdesetih

U dogovoru s Karlom Mirthom autor ovih redaka obvezao se da će prirediti dvobroj JCS isključivo posvećen hrvatskom jeziku. Olakšica je bila što sam sve potencijalne suradnike dobro poznavao, s većinom se godinama dopisivao, a s nekima i surađivao. Dabome, i oni su se poznavali međusobno, neki i prijateljevali. Sve se dakle moglo odvijati u prijateljskim izmjenama mišljenja i međusobnim nadopunjavanjima. A svi smo i osjećali potrebu takvog pothvata. Živeći neko vrijeme u Ottawi, bio sam takoreći u svakodnevnom kontaktu sa Stjepanom Krešićem, profesorom klasičnih jezika na Sveučilištu u Ottawi. Upravo je otišao u mirovinu i počeo raditi na opsežnom projektu The Principal Characteristics of the Croatian Literary Culture. Pomagao sam mu u prikupljanju gradiva, a znao je boraviti i po koji tjedan u Torontu, radeći u tamošnjoj sveučilišnoj knjižnici. Nažalost, smrt ga je pretekla (umro je u avionu na povratku s otoka Martinique – Antilski otoci) dovršivši samo dio o srednjem vijeku, a to je zaista ono najtemeljitije što imamo o hrvatskom književnom srednjovjekovlju na engleskom jeziku. U istom dvobroju u kojem je objavljen njegov rad objavio je njegov suradnik sa sveučilišta John Thorpe riječi pohvale i zahvalnosti preminulomu, a nekrolog je objavio Anthony Nizeteo, koji je za taj jezični dvobroj priredio i esej Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika: razmišljanja i stvarnosti. Taj je rad više lingvistički negoli filološki pristup razlikama dvaju jezika, a najbitnije je razlike Nizeteo dobro uočio i opisao.

Htio sam svakako uključiti esej o hrvatskom kao liturgijskom jeziku i u tu svrhu sam se obratio tadašnjem voditelju hrvatskog programa na Radio Vatikanu, patru Josipu Antoloviću, koji je bio u dubrovačkom sjemeništu duhovnik one godine kad sam bio u sjemeništu u tom gradu. On mi je ubrzo javio da je našao stručnjaka, koji – iz razumljivih razloga – ne može rad potpisati imenom. Nisam tu vidio nikakvih problema i dobio sam rad Hrvatski jezik u liturgiji, potpisan inicijalom »V.«.^[3]

Drugi suradnik iz Europe Branko Franolić dostavio je rad pod naslovom Jezična politika u Jugoslaviji s osobitim osvrtom na hrvatski jezik, a u dvobroj JCS uključeno je i nekoliko radova Krste Spalatina: Pregled časopisa Jezik (1952–1980), zatim Porijeklo hrvatskih stranih riječi i austrijsko posredništvo te Hrvatski jezik danas. Uvrstio sam i svoje radove Pregled novijih hrvatskih slovnica i onih koje su im prethodile (koji je na engleski preveo A. Nizeteo), zatim Nekoliko napomena o hrvatskoj leksikografiji, pa Bibliografski izbor o hrvatskom jeziku i kratku Kronologiju hrvatskog jezika od Baščanske ploče pa do Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika, 1979. Uvršten je i rad fra Ljube Krasića: Dvojezičnost: komponente učenja u hrvatskim izvandomovinskim školama, a Nizeteo je za taj broj preveo Nazorovu pjesmu Hrvatski jezik i Preradovićevu Rodu o jeziku.

Pripreme tog dvobroja trajale su gotovo dvije godine, a radilo se s mnogo zanosa i ljubavi prema hrvatskom jeziku. Suradnici bijahu znalci više jezika, veoma dobro upućeni u jezikoslovne i književne probleme, koji su redovito iskazivali veliku ljubav prema Hrvatskoj. Stjepan Krešić je znao često reći kako je nemoguće bilo što raditi bez određene empatije, no nigdje ta empatija nije prevladavala nad znanstvenosti.

Na početku tog dvobroja urednici izražavaju posebnu zahvalu meni, što nikako nisam zaslužio, jer su mi od goleme pomoći, i savjetima i suradnjom, bili stvarno svi suradnici, osim nepoznatog suradnika iz Hrvatske s kojim nisam mogao održavati kontakte, pa svi jednako zaslužuju pohvale. U broju 28–29 Dalibor Brozović objavljuje članak Hrvatski književni jezik u 18. stoljeću, u kojem naglašava ono što je iznio u više navrata, posebno podrobno obrađeno u knjizi Standardni jezik, a to je da hrvatski standardni jezik počinje od 18. stoljeća. To je i Spalatin prenosio čitateljstvu engleskoga jezika u nekoliko navrata. U istom je broju JCS i rad poznate srpske lingvistice Olge Nedeljković  Sekularni aspekt hrvatskog vernakularnog jezika u vrijeme kasnog srednjovjekovnog humanizma, a u broju 31 objavljen je njen rad Humanistički koncepti Križanićeva jezika. U 30. broju pisac ovih redaka objavio je rad Hrvatski jezik u ustavnom razvoju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U istom broju objavljen ja zanimljiv rad Stana Granica Kulturno naslijeđe hrvatske ćirilice (»bosančice«). Kad je riječ o razvoju hrvatskih pisama, valja svakako istaknuti i rad Poljaka Tadeusza Gasińskog Novi pogled na pitanje češkog utjecaja na jezik Šime Budinića u broju 9–10 JCS.

U novom mileniju
nove snage

U zadnjem desetljeću prošlog tisućljeća u JCS rijetko se pojavljuju radovi o hrvatskom jeziku. Stvaranjem države i hrvatski je jezik nekako došao na svoje mjesto, a i u Srbiji je potpuno splasnuo zanos za jezičnim zajedništvom. U tom se razdoblju pojavljuje nekoliko prikaza knjiga te nekoliko radova o hrvatskim pismima. Veoma je zanimljiv rad Marice Čunčić Najstariji tip glagoljskog pisma u broju 36–37 (1995–96).

Veći dio 41. broja (2000) posvećen je »identitetu hrvatskog jezika« (»The Language Identity of the Croats«). U nekoliko radova prevedenih s hrvatskoga riječ je o nazivu hrvatskog jezika, od prvih njegovih spomena pa do neovisne demokratske Hrvatske. Uvodni je članak Stjepana Babića Hrvatski jezik i srpski jezik, a zatim slijedi rad Benedikte Zelić Bučan Nekoliko izvornih svjedočanstava o hrvatskom nazivu hrvatskoga jezika, kojeg je hrvatski original najprije objavljen u časopisu Kolo (4/8–1970), a zatim u njenoj knjizi Jezik i pisma Hrvata. Rasprave i članci (Zagreb: Matica hrvatska, 1997). Od iste je autorice i članak Narodni naziv hrvatskog jezika tijekom hrvatske povijesti, uzet također prema knjizi Jezik i pisma Hrvata…, a između tih dvaju članaka rad je Ivana Ostojića Kako su Hrvati nazivali svoj jezik, kojeg je izvorni tekst objavljen također u časopisu Kolo (3/9–1971). Te povijesne radove dobro upotpunjuje rad Marka Babića Imena za hrvatski: »hrvatski«, »zemaljski jezik«,»bosanski« u prvim desetljećima austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom, a zadnji je u tom nizu moj rad Nazivi za hrvatski jezik u 20. stoljeću. Sve je radove, osim zadnje spomenutog, preveo mladi i agilni prevoditelj Stan Granic, uz povremenu pomoć pisca ovih redaka.

Ideja je bila da se na jednom mjestu na engleskom jeziku nađu svi potrebni podatci o kontinuitetu hrvatskog jezika kroz povijest. Vjerujemo da se 2000. godinom završavaju turbulentna vremena hrvatskog jezika i da će umjesto broj­nih polemičkih jezikoslovnih radova sve više nastajati vrsna i tako potrebna jezična djela.

Učenje hrvatskog jezika
na raznim razinama

Glede učenja i izučavanja hrvatskog jezika u SAD-u i Kanadi te prikaza školskih knjiga i sveučilišnih priručnika valja navesti dvojicu autora koji su se godinama bavili školstvom: fra Ljubu Krasića, koji je bio jedan od osnivača i upravitelja Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike, Australije i Kanade (HIŠAK) i Michaela Vezilicha, predavača hrvatskoga i srpskog jezika na američkoj vojnoj školi u Montereyu (Kalifornija), koji je u 40. broju (1999) objavio Pregled tečajeva hrvatskog jezika u Sjevernoj Americi: izvještaj o stanju. Uza Sveučilište Waterloo u Kanadi, Vezilich još navodi sveučilišne programe hrvatsko­g u Pittsburghu, na Sveučilištu Kansas, u Washingtonu i Yaleu, a drugdje je gdje postoje odjeli za slavenske jezike posvuda »srpsko-hrvatski«. No od vremena kad je taj rad pripreman do danas sigurno su se stvari izmijenile pa danas i Indiana University ima hrvatski jezik, a sigurno i još neka sveučilišta. Odmah u nastavku JCS fra Ljubo Krasić donosi, pod naslovom Hrvatske škole u Americi i Kanadi, plodonosni rad HIŠAK-a te naslove knjiga priređenih u Kanadi i subvencioniranih od kanadske vlade, u okvirima HIŠAK-a. Upada u oči razlika u odnosu prema hrvatskom jeziku na sveučilišnoj razini i na nižim razinama, koja se, nažalost, gubi veoma sporo, iako su sveučilišta upoznata s činjenicom da više nigdje ne postoji jezik s nazivom »srpsko(-)hrvatski«.

Prikazi knjiga te sve deklaracije
i (ne)sporazumi o hrvatskom jeziku

U broju 41 (2000) doneseni su, na str. 161–200, engleski prijevodi sporazuma i deklaracija o hrvatskom jeziku– koliko mi je poznato, neke od njih prvi put. Za prijevode najvećma treba zahvaliti Stanu Granicu, prevoditelju s hrvatskog na engleski i neumornom širitelju hrvatske kulture na području engleskog jezika. Tu su sljedeći tekstovi:

Bečki književni dogovor (1850)

Novosadski dogovor (1954)

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967)

Izjava Hrvatske akademije Amerike o zagrebačkoj jezičnoj Deklaraciji (1967)

Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji (1967)

Izjava Matice hrvatske (1971)

Odluke Hrvatskoga filološkog društva (1971)

Institut za jezik pri JAZU o hrvatskom jeziku (1971)

Društvo književnika Hrvatske odbacilo Novosadski dogovor (1971)

Deset teza o hrvatskom jeziku (1971)

HIŠAK –CSAC: Deklaracija o imenu i statusu hrvatskog jezika (1984)

HIŠAK –CSAC: Rezolucije s Drugoga međunarodnog seminara za hrvatski jezik (1986)

Deklaracija hrvatskih intelektualaca o hrvatskom jeziku (1989)

Matica hrvatska: Promemorija o hrvatskom jeziku (1995)

HAZU: Hrvatski jezik – poseban slavenski jezik (1995)

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika slijedi nakon »Novosadskog dogovora«. Za razliku od prvih dvaju tekstova, uz Deklaraciju… se donose i naj­potrebniji podatci: gdje je objavljena prvi put, glavni radovi o njoj te na kraju sve institucije koje su je potpisale.

Zanimljiv je i Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji, kojega je hrvatski original objavljen uz Deklaraciju… u istom broju Hrvatske revije (1–2/1967: 3–25). U tom broju Hrvatske revije i Deklaracija i Apel su na njemačkom, francuskom i hrvatskom jeziku. Apel su potpisali: Luka Brajnović, Luka Fertilio, Alan Horić, Andrija Ilić, Nada Kesterčanek Vujica, Lucijan Kordić, Predrag Kordić, Ivo Lendić, Enver Mehmedagić, Vinko Nikolić, Boris Maruna, Antun Nizeteo, Gracijan Raspudić, Mirko Čović, Krunoslav Draganović, Jere Jareb, Bogdan Radica, Stjepan Ratković, Franjo Trogrančić i Dušan Žanko. Urednik Hrvatske revije Vinko Nikolić završava svoj tekst Od Baščanske ploče do Zagrebačke Deklaracije (1076–1967) ushitom: DEKLARACIJA JE RIJEČ – RIJEČ MORA DJELOM POSTATI.

Promemoriju o hrvatskom jeziku preveo je prof. Luka Budak, dok je tekst HAZU iz 1995. prevela Tereza Barišić. Glasovitu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika preveli su K. Mirth i K. Spalatin, a Izjavu Matice hrvatske iz 1971. preveo je Spalatin, kao i Deset teza o hrvatskom jeziku Dalibora Brozovića. Izjava Hrvatske akademije Amerike, kao i HIŠAK-ova Deklaracija o imenu i statusu hrvatskog jezika te Rezolucije s Drugoga međunarodnog seminara za hrvatski jezik izvorno su pisane engleski. Ostale tekstove preveo je Stan Granic u suradnji s piscem ovih redaka.

Tako su se našle u jednom glasilu na engleskom jeziku sve značajnije izjave koje se tiču hrvatskog jezika, što će moći biti od koristi budućim proučavateljima turbulencija kroz koje je hrvatski jezik prolazio tijekom zadnjih sto i pedeset godina.

U prikazu knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku najplodniji je opet bio Krsto Spalatin, uz već dva spomenuta djela koja je prikazao u 1. broju JCS zanimljivi su njegovi prikazi rječnika Serbocroatian-English Dictionary Mortona Bensona, za koji tvrdi da je »najpouzdaniji i najrazumljiviji englesko-srpski rječnik s obiljem uputa na hrvatski jezik«, no umjesto »hrvatski« i »srpski« tu je – kao i u većini priručnika koje su Amerikanci priredili – umjesto nacionalne zemljopisna naznaka »zapadni« i »istočni«. Prema tomu: mi bismo govorili »zapadnim srpsko(-)hrvatskim«, a Srbi »istočnim srpsko(-)hrvatskim«. Spalatin – uza sve zamjerke – smatra Serbo-Croatian Practical Grammar and Reader (1964) Monice Partridge najboljim priručnikom za studente engleskog jezika, gdje bi dabome trebalo umjesto po stranama svijeta srpski jezik i hrvatski jezik nazivati pravim nacionalnim imenima. Jedna je zamjerka Monici Partridge i u tom što je ime »Blasius« pretvorila u »Basil« pa je tako naš sv. Vlaho, patron grada Dubrovnika, što je morem zaplovio poput labuda, postao, da prostite »Vaso«, i eto sada Srbima materijala da dokazuju pripadništvo Dubrovnika… Pišući o knjizi Jovana Ćirilova Hrvatsko-srpske jezične inačice / Srpsko-hrvatski rečnik varijanti, Beograd: Stilos, 1989. (gledajte, koliko ima samo u naslovu razlika!), Spalatin naglašava da srpski dio ima 104 a hrvatski samo 54 stranice. Iako – prema Spalatinu – Ćirilov nije najbolje upućen u hrvatski jezik (pa ćemo tako naići i na »dobar tijek«), to je sa srpske strane ipak prvi razlikovni rječnik, a Ćirilov je nastavio ondje gdje je, nakon nekoliko (ciglih šest) stranica, stao Radoslav Bošković 1935. godine. 

Od drugih recenzenata valja spomenuti Stana Granica, koji je u JCS prikazao djelo Mire Kačića Croatian and Serbian, Delusions and Distortions, zatim Jezik i pisma Benedikte Zelić Bučan te Hrvatsku glagoljicu Marka Japundžića. 

Spalatin je također autor dvaju nekrologa: Stjepanu Ivšiću (JCS, 3–4/1962–63: 114–120) i Ljudevitu Jonkeu (JCS, 20/1979: 112–117), približivši čitatelju njihova lingvistička ostvarenja.

Smatrao sam potrebnim, bar letimično, navesti značajnije jezikoslovne radove kako bi čitatelji u Hrvatskoj mogli vidjeti da su se neka društva a i neki pojedinci u emigraciji trudili kako bi razjasnili povijest i sadašnjost, identitet, ime i položaj hrvatskog jezika. Naravno da su uspjesi bili skromni, prvenstveno stoga što oni ne samo da nisu imali nikakvu državu iza sebe nego su imali veoma moćnu državu protiv sebe! Nedavno pomno pročitah zanimljiv članak bivšeg ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu prof. Tihomila Maštrovića »Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika« (Kolo, 5–6/2012: 172–181). Dobiva se dojam kao da je 2008. pokrenuta inicijativa za međunarodno priznanje hrvatskog jezika naišla na plodno tlo i Library of Congress u Washingtonu odjednom se sjetila i razdvojila hrvatski jezik (s kodom »hrv«) od srpskoga (s kodom »srp«). Magična formula proradila! No mogao se bar sjetiti svojih kolega knjižničara kao što su bili Ante Nizeteo i George C. Jerkovich i koliko su dopisa slali s temeljitim razlaganjima o hrvatskom jeziku… Najbrojnije društvo slavista na svijetu (American Association for the Advancement of Slavic Studies) već je 1982. razdvojilo »hrvatski« i »srpski«, a u Australiji je državna administracija to učinila već 1980. godine. Dabome, ne bi ovdje valjalo izostaviti ni mnogobrojne intervencije HIŠAK-a te iznimne napore iznimne osobe prof. Mate Marasa, koji je kao kulturni ataše pri Hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, D.C., organizirao Međunarodni znanstveni skup o Marku Maruliću baš u Library of Congress u travnju 2001. godine. Htjedoh reći samo kako bi bilo lijepo kad bismo se držali one »suum cuique«.

Marko Babić. »The Name of the Language – Croatian, Land’s Language, Bosnian – in the First Decade of Austro-Hungarian Rule in Bosnia and Herzegovina«. JCS 41 (2000): 113–121.

Stjepan Babić. »The Croatian and Serbian Languages«. JCS 41 (2000): 3–5.

Dalibor Brozović. »Croatian Literary Language in the 18th Century«. JCS 28/29 (1987–1988): 38–53.

Marica Čunčić. »The Oldest Croatian Type of Glagolitic Script«. JCS 36/37 (1995–1996): 19–52.

Tadeusz Z. Gasiński. »A New Look at the Question of the Czech Linguistic Influences in the Language of Šime Budinić«. JCS 9/10 (1968–1969): 174–181.

Igor Gostl. »Liber de simplicibus, the First Croatian Multilingual Dictionary«. JCS 36/37 (1996–1997): 123–135.

Slavko (Stan) Granić. »The Cultural Legacy of the Croatian Cyrillic (‘bosančica’)«. JCS 30 (1989): 113–138.

Stan Granic. »Pronouncements Concerning the Language of the Croats«. JCS 41 (2000): 161–200.

Vinko Grubišić. »A Survey of Recent Croatian Grammar and Their Predecessors«. JCS 25/26 (1984–85): 163–180.

–  »Terms for the Croatian Language in the 20th Century«. JCS XLI (2000): 122–160.

–  »Some Remarks on Croatian Lexicography«. JCS 25/26 (1984–1985): 181–201.

–  »A Selected Bibliography on the Croatian Language«. JCS 25/26 (1984–1985): 202–221.

–  »The Croatian Language in the Constitutional Development of the Socialist Federative Republic of Yugoslavia«. JCS 30 (1989): 139–152.

–  »Bilingualism and Polyculturalism of Croatian Renaissance Writers«. JCS 42 (2002): 81–89.

Ljubo Krašić. »Bilingual Fluency: Learning Components in the HIŠAK-CSAC School«. JCS 25/26 (1984–1985): 226–235.

Anthony Nizeteo. »On Croatian Language and Literature«. JCS 2 (1960): 21–32.

–  »Differences between the Croatian and Serbian Literary Languages: Reflections and Realities«. JCS 25–26 (1984–1985): 104–120.

Olga Nedeljković. »The Secular Aspect of the Croatian Vernacular in the Period of Late Medieval Humanism«. JCS 28/29 (1987–1988): 3–37.

–  »The Humanistic Concept of Križanić’s Language«. JCS 31 (1990): 3–39.

Ivan Ostojić. »The Terms Croats Used for Their Language«. JCS 41 (2000): 1–55.

Christopher Spalatin. »Basic Croatian Language Manuals«. JCS 18/19 (1977–1978): 85–91.

–  »A Chronology of the Croatian language«. JCS 25/26 (1984–1985): 247–252.

–  »The Croatian Language Today«. JCS 25/26 (1984–1985): 253–255.

–  »Deceptive Cognates as Antonyms (Europe vs. America in Language Usage) «. JCS 18/19 (1977–1978): 104–114.

–  »The First Common Orthography for Croatian, Serbs and Montenegrins«. JCS 2 (1960): 3–20.

–  »Language and Politics in Today’s Croatia«. JCS 20 (1979): 3–16.

–  »Language and Politics in Yugoslavia in the Light of the Events Which Happened from March 17, 1967, to March 14, 1969.«. JCS 11/12 (1970–1971): 83–104.

–  »The Language Situation in Croatia Today«. JCS 14/15 (1973–1974): 3–12.

–  »The Origin of Croatian Foreign Words and Austrian Connection. JCS 25/26 (1984–1985): 236–246.

–  »Orthographic Reform in Yugoslavia«. JCS 3/4 (1962–1963): 33–63.

–  »The Rise of the Croatian Standard Language«. JCS 16 (1975): 3–18.

–  »Serbo-Croatian or Serbian and Croatian? Consideration on the Croatian Declaration and Serbian Proposal on March 1967.«. JCS 7/8 (1966–1967): 3–13.

–  »A Survey of the Linguistic Periodical Jezik (1952–1980)«. JCS 25/26 (1984–1985): 153–162.

»Statement of the Croatian Academy of America Regarding the Zagreb Language Declaration«. JCS 7/8 (1966–1967): 195–196.

V.            [The Croatian Language in the Liturgy]. JCS XXV-XXVI (1984–85): 88–103.

Michael Vezilich. »Surfing the Net for Croatian Language Courses in North America: A Status Report«. JCS 40 (1999): 49–53.

Benedikta Zelić-Bučan. »Some Original Testimonies On the National Name of the Croatian language«. JCS 41 (2000): 6–15.

–  »The National Name of the Croatian Language Throughout History«. JCS 41 (2000): 56–112.

Zdravko Blažeković. Rev. of Hrvatska glazbena terminologija u razdoblju baroka: Nazivlje glazbala i instrumentalne glazbe u tiskanim rječnicima između 1649. i 1742. godine [Croatian Music Terminology in the Baroque Period: Terms for Instruments and Instrumental Music in Dictionaries Published Between 1649 and 1742] by Stanislav Tuksar. JCS 36/37 (1995–1996): 286–291.

–  Rev. of Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća [A Guide to 20th-Century Musical Terms, with Instructions for Their Correct Usage] by Nikša Gligo. JCS 36/37 (1995–96): 282–286.

Luka Budak. Rev. of A Historical Survey of Literary Croatian by Branko Franolić JCS 27 (1986): 142–144.

Stan Granic. Rev. of Hrvatska glagoljica [The Croatian Glagolitic Heritage] by Marko Japundžić. JCS 39 (1998): 157–158.

–  Rev. of Croatian and Serbian: Delusions and Distortions, by Miro Kačić. JCS 38 (1997): 166–167.

–  Rev. of Jezik i pisma Hrvata. Rasprave i članci [Language and Script of the Croats. Proceedings and articles] by Benedikta Zelić-Bučan. JCS 39 (1998): 149–150.

Vinko Grubišić. Rev. of Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. [Encyclopedic Dictionary of Linguistic Terms] by Rikard Simeon. JCS 14/15 (1973–1974): 159–161.

–  »Some Recently Published Croatian Language Advisory Books«. Rev. of language books by S. Pavešić, R. Vidović, I. Brabec, V. Brodnjak and others. JCS 41 (2000): 201–207.

Antun Nizeteo. Rev. of O hrvatskom jeziku by Vinko Grubišić. JCS 17 (1976): 180–184.

Christopher Spalatin. Rev. of  Introduction to the Serbo-Croatian Language by Thomas F. Magner. JCS I (1960): 178–185.

–  Rev. Of Englesko-hrvatski rječnik by Vladimir Filipović et al., JCS I (1960): 186–191.

Rev. of Beginning Serbocroatian by Albert Bates Lord. JCS 2 (1960): 185–193.

–  Rev. of Serbo-Croatian Basic Course by C.T. Hodge and Janko Jankovic. JCS 7/8 (1966–1967): 186–188.

–  Rev. of Serbocroatian-English Dictionary by Morton Benson. JCS 14/15 (1973–1974): 157–159.

–  Rev. of Serbo-Croatian Practical Grammar and Reader by Monica Partridge. JCS 7/8 (1966–1967): 179–186.