Višedimenzionalna povijest ratnog ustaštva

Na čitanje ove knjige uputila me je krajnje negativna recenzija Korbovih stajališta u srbijanskom nacionalističkom tjedniku Pečat br. 252/2013. Pod naslovom »Drska i sramna revizija istorije« Vladimir Umeljić zamjera A. Korbu da se njegov rad dijametralno razlikuje od čitave prethodne povjesnice i istraživanja. Srbijanski recenzent odaje priznanje Korbu da »dobro vlada instrumentarijem svoje struke« i da je »dobro školovan« te da pripada »akademski verziranim revizionistima povjesnice«, ali da mu je pristup hrvatskoj državi (1941–45) »selektivan« kao i »ekstremno apologetski u odnosu na hrvatski katolički kler i Vatikan, pa i na tadašnju hrvatsku državu«. Zaključno piše: »njegov rad se može promatrati kao jedan relativistično-
-filozofski traktat u znanstveno-povijesnim haljinama, a u službi (pretežito hrvatskoga) pokušaja revizije povijesti«. S druge pak strane srbijanska Zaklada Michael Zikic pri Sveučilištu Friedrich Wilhelm u Bonnu dodijelila je Alexanderu Korbu Nagradu Andrej Mitrović godine 2012. za njegovu knjigu Im Schatten des Weltkriegs... Nagrada nosi ime po srbijanskom povjesničaru A. Mitroviću koji je bio njezin suosnivač i do svojega emeritiranja šef katedre za modernu povijest na Univerzitetu u Beogradu. Dr. Alexander Korb rođen je 1976., predaje suvremenu europsku povijest na Sveučilištu Leicester u Engleskoj, za ovu knjigu dobio je nagradu Fraenkel Wiener Library u Londonu, potpornu nagradu Irma Rosenberg u Beču te, uz navedenu nagradu A. Mitrović, austrijsku nagradu Herbert Steiner arhiva Austrijskog otpora i Međunarodne konferencije za rad i socijalnu povijest.

Korb je odbacio neka zastranjivanja srpskih i jugoslavenskih povjesnika

Ono što odmah upada u oči pri čitanju Korbove knjige jest njegova skepsa prema vjerodostojnosti mnogobrojnih srpskih i jugoslavenskih povjesničara – kao klasičan primjer za to navodi Titova biografa Vladimira Dedijera (str. 31) – kao i prema sotoniziranju ustaša kao »životinja u ljudskom liku« (str. 21). Za pohvaliti je što se koristio i djelima hrvatskih autora iz emigracije koje je domaća historiografija u komunizmu i poslije rado izbjegavala. Za njega je neprihvatljivo stavljanje NDH pod navodnike, kao i poricanje njezine kakve-takve državnosti i poluneovisnosti, pa u svezi s tim spominje, među ostalima, i bivšeg predsjednika Stipu Mesića (str. 21). Autor katkad ne želi prihvatiti njemačko i talijansko distanciranje od ustaških zločina kojim su okupatori htjeli skinuti krivnju sa sebe (str. 25). Navodi da su se u tome posebno isticali njemački zapovjednici u Srbiji koji su umnožavali broj ustaških zločina očito pod utjecajem svojih srbijanskih kolaboracionista (str. 28), a u svrhu »dezavuiranja političkih protivnika« (str. 32). Korb drži da u tome nije bilo razlike između knjiga komunističkih i nacionalističkih autora.

Njemački autor također odbacuje i određenje »klerofašizam« jer da su njegovi nositelji bili ideološka i politička manjina, a osim toga da ustaški pokušaj integriranja muslimana u hrvatsku naciju govori upravo o njihovoj svjetovnosti (str. 61. i 84). Tvrdi da Nijemci nisu unaprijed planirali hrvatsku neovisnost i predaju vlasti ustašama (str. 65). Također kaže da ustaški pokret nije bio sastavljen od kriminalaca i avanturista, nego da je, naprotiv, među njima bilo mnogo školovanih ljudi i simpatizera iz slojeva građanstva (str. 70) te da je nakon Mačekova proglasa gotovo cijeli hrvatski upravni aparat u Banovini stao na stranu ustaša, da među Srbima oni uopće nisu imali oslonca, a da je kod muslimana vladala suzdržanost prema tom pokretu (str. 71). Mislimo da u potonje valja sumnjati jer statistike govore o malom sudjelovanju muslimana u partizanskom pokretu. Zato je legitimno pitanje gdje su oni uglavnom bili, i za pretpostaviti je da su bili u hrvatskim postrojbama; očevidno s nekim prepoznatljivim posebnostima, ali i točnim nacionalnim obilježjem jer je, kako navodi sam Korb, muslimanska SS Handžar divizija imala pridjev »hrvatska« (str. 85). Korb objašnjava kako dualni sustav – ustaška vojnica i domobranstvo – nije funkcionirao jer je među njima stalno dolazilo do razmirica (str. 89. i 101) te dodatno pojašnjava da je do toga moglo dolaziti i zato što je većina ustaških aktivista bila vrlo mlada (str. 91). Autor pravilno ustvrđuje kako su ustaška nastojanja oko stvaranja homogene hrvatske države bila utopijska (str. 95) jer oni naprosto nisu bili pripremljeni za takav pothvat, pa je bilo predjela u NDH u kojima se u tijeku cijelog vremena njezina postojanja nikad nije pojavio ni jedan njihov predstavnik (str. 98. i 99). Isto tako, da Njemačka prije osnivanja NDH nije bila zainteresirana za ustaše (str. 105). Predstavnik Wehrmachta Edmund Glaise von Horstenau s nepravom se prikazuje »neovisnim duhom i otporaškim kritičarem Hitlera i ustaša« i »suzdržljiv u javnim kritikama« (str.106. i 107). Korb nadalje tumači kako su se njemačke postrojbe u NDH sastojale uglavnom od »slabo izvježbana pričuvnog sastava koji nije bio posebno borben...« (str. 109), Wehrmacht da je u građanskom ratu u NDH »dolijevao ulje u vatru pa je mogao malo učiniti za smirenje zemlje« (str. 111), a Njemačka nacionalna zajednica u Hrvatskoj da je bila »motor u proganjanju Židova« (str. 115).

Autor potpuno ispravno tumači hrvatsko-
-talijanske odnose nakon Rimskih ugovora, ocjenjujući ih kao »prijateljstvo samo na papiru« (str. 117) dodajući kako je Italija »od 1941. do 1943. vodila brutalni imperijalistički rat u Jugoslaviji« (str. 121), podsjeća na postojanje mita o Talijanima kao posebno humanoj okupacijskoj sili, koji je u »međuvremenu korigiran« (str. 123). »Njemačko-talijanska konkurencija na Balkanu dovela je do još veće svađe«, a Nijemci su, bojeći se savezničke invazije, od kraja 1942. djelovali još »bezobzirnije protiv talijanskih, ali i isto tako hrvatskih interesa« (str. 127).

Ustvrđujući da je ustaška ideologija bila prilično neizgrađena i usredotočena gotovo samo na stvaranje »etnički homogene, velikohrvatske nacionalne države« (str. 129), Korb navodi još neke programske elemente njihova pogleda na svijet kao »borbu za nacionalnu opstojnost« i »antisrpstvo« (str. 130), potom »heroiziranje hrvatskoga naroda« (str. 132) i njegov položaj »predziđa kršćanstva«, ali dodaje da su to u svojim ideologijama imali i drugi narodi, kao Poljaci, Litavci, Mađari i Nijemci (str. 133). Po njemu ustaše su imali eksplicitne antižidovske zahtjeve, ali »nisu posjedovali zaokruženi antisemitski svjetonazor« (str. 136). Što se tiče rasnih zakona, kaže da su oni bili skrojeni prema njemačkom uzoru (str. 145), ali dodaje da je njihova »široka primjena bila malena« jer da su brojni Srbi i neki Židovi i Romi bili »izuzeti od progona« (str. 141), neki Židovi da su bili proglašeni »počasnim Arijevcima«, dio Srba da je bio smatran »hrvatskoga podrijetla«, ali da nisu smjeli biti označeni prema imenu svoje nacije, nego su preimenovani u »grkoistočnjake«, kako su bili nazivani i u Austro-Ugarskoj (str. 147). Paradoks je bio u tome, naglašava Korb, da su »ustaše bili radikalno antisrpski usmjereni istodobno tvrdeći da Srba kao skupine u Hrvatskoj nema« (str. 149). Krajnji cilj ustaša bio je uspostavljanje »hrvatske etnokracije«, no »na miran način ona nije mogla funkcionirati« (str. 150). Bilo je slučajeva kao u Banjoj Luci i Sarajevu gdje su Srbi na početku NDH obnašali dužnosti u gradskoj upravi. Korb zaključuje: »Hrvatska neovisnost mobilizirala je velike dijelove naroda. Istodobno su djela i retorika ustaša stvorili histerično ozračje straha« (str. 151). U provođenju terora ustašama naprosto nije bilo moguće »kontrolirati oko tri milijuna Srba, Židova, Roma, Čeha i protivnika režima«, za koje Korb neosnovano tvrdi da su činili »više od polovice sveukupnog stanovništva NDH« (str. 154), što nije moguće dokazati. Gubitak kontrole da je uslijedio poslije tijekom sve snažnijih napada partizana i djelomično četnika. Eksploziju nasilja godine 1941., ustvrđuje autor, nije moguće shvatiti bez uvida u »bitni razlog za taj razvitak«, naime »da jugoslavenskom vodstvu nije uspjelo ujediniti heterogeno jugoslavensko stanovništvo u svrhu poravnanja interesa«. No »odlučujuću iskru izazvao (je) njemački upad« u Jugoslaviju (str. 167). Korb ustvrđuje: »Držanje okupacijskih sila bilo je neuračunljivo, samo je mali broj ustaša raspolagao točnim poznavanjem njemačkih i talijanskih ciljeva« (str. 168). A što se tiče »etničkoga čišćenja«, taj su pojam prvi put upotrijebili četnici, koji »što se tiče radikalizma u svojem planiranju stanovništva nisu nimalo zaos­tajali za ustašama« (str. 170). Pritom spominje namjeru Draže Mihailovića o stvaranju »etnički čiste Srbije«, konkretno spis zloglasnog Stevana Moljevića o »Homogenoj Srbiji« (str. 218). I planovi ustaša o stvaranju »etnički čiste« hrvatske države propali su zbog organizacijskih, političkih i vremenom ograničenih zaprjeka, pa je Glaise von Horstenau počeo govoriti o »višenacionalnoj hrvatskoj državi« (str. 229).

Korb posvećuje dosta prostora malo poznatom nastojanju Nijemaca da presele Slovence iz Štajerske u Hrvatsku kao i pokušajima ustaša da zauzvrat isti broj Srba prebace u Srbiju, no ni jedno ni drugo nije ostvareno prema njihovim zamislima. Ustvrđuje kako njemačkoj upravi u Srbiji nije odgovarao velik dolazak Srba iz NDH jer je to narušavalo »red i mir« koji je tada vladao u okupiranoj Šumadiji, koja je nakon propasti »Užičke Republike« bila pod potpunom kontrolom Nijemaca i njihovih srpskih saveznika. Najveći broj zlodjela u NDH počinili su tzv. divlji ustaše, kako autor dokumentira na brojnim primjerima, koje gotovo nije bilo moguće kontrolirati. Hrvatske su vlasti neke od njih čak kaznile smrću. Zagrebačkoj ustaškoj centrali nije uspjelo uvesti red među njima, premda je na tome naveliko nastojalo Hrvatsko oružništvo, što Korb također ističe na više mjesta.

Shvatljivo je da je autor pridao posebnu pozornost ustaškim progonima Židova i Roma, koji su, za razliku od mnogih Srba, bili lojalni građani NDH. Pritom nije nekritičan, nego iznosi i neke, uvjetno rečeno, »pozitivne posebnosti« odnosa NDH spram Židova: »Tako je svakako toleriran bijeg Židova iz zemlje, izričito je dopušteno iseljavanje u Srbiju. Hrvatske su vlasti prešutno prihvaćale egzodus Židova u talijanska okupacijska područja, pa je ponekad bilo dopušteno i emigriranje manjih skupina u Palestinu. Nikada nije bila proglašena zabrana iseljavanja Židova« (str. 204). Nastojanje hrvatske vlade na brzom iseljavanju Židova u Reich i zaposjednuta istočna područja često je bilo tumačeno kao posebno radikalno izlaženje ususret hrvatskih saveznika Njemačkoj na putu (Židova) u masovno ubijanje, tako piše Korb, ali dodaje da »ujesen 1941. još nije bila pala odluka o sustavnom uništavanju Židova koje je Njemačka deportirala na istok, što se nije ni moglo vidjeti, posebno iz perspektive jedne njemačke vazalne države« (str. 204. i 205). Unatoč tomu autor piše: »Sve to ne mijenja ništa u činjenici da je politika hrvatske vlade spram Židova svojom retorikom, u svojoj koncepciji i prije svega u svojim učincima bila masovno ubojička« (str. 206). Autor na više mjesta iznosi kako su Nijemci bili ti koji su požurivali »rješenje židovskoga pitanja« u Hrvatskoj, a ustaške vlasti da su ga već 24. veljače 1942. smatrale okončanim, što Berlin nije zadovoljilo (str. 413). Namjesto likvidacija ustaše su davali prednost »fizičkom odstranjenju Židova kao stranog tijela u NDH« (str. 417).

Posebno poglavlje autor je posvetio oduzimanju židovske i srpske imovine. Endehaške vlasti dopustile su golemu pljačku imovine nehrvata, u čemu su sudjelovali Nijemci i Talijani (str. 236). Cijeli je sustav uskoro dospio izvan kontrole, ali pokušaji da se te pljačke svedu u »normalu« nisu uspjeli (str. 240). Autor na više mjesta spominje hrvatsko-talijanske, ali i hrvatsko-njemačke konflikte iz raznih razloga, ponajviše poradi miješanja njemačke i još više talijanske vojske u unutarnju politiku NDH. Talijani su naveliko pomagali četnicima, ali to su činili i Nijemci, sve na štetu hrvatskih interesa (str. 268). Nijemci su osim toga uskoro shvatili da ustaše ne mogu stvoriti homogenu hrvatsku državu pa su tražili da prestane proganjanje Srba, no to nisu popratili uporabom sile jer su im ustaše bivali sve važniji kao borci protiv partizana (str. 255). Korb piše da nema pismenog dokaza o »trojstvu« uništavanja srpstva u NDH, dakle jednu trećinu protjerati, drugu trećinu pokatoličiti i treću trećinu ubiti, koju se ideju pripisuje Mili Budaku (str. 260). On opaža razliku između huškačkih govora ustaških dužnosnika i konkretnih posljedica toga, jer iz verbalnih napada nisu proizlazili »planovi o masovnim ubojstvima« (str. 262).

Zaoštravanje ustaških zločina uslijedilo je, prema Korbu, napadom Njemačke na Sovjetski Savez, nakon čega je počeo partizanski ustanak, koji je izazvao veće solidariziranje Hrvata s ustaškim režimom. Ipak dinamika »etniziranja« nije zahvatila sve dijelove hrvatskoga pučanstva jer je dio Hrvata bio »užasnut postupcima ustaša« (str. 297). Autor u nekoliko poglavlja detaljno opisuje razne vrste nasilja u kojima su sudjelovale sve oružane postrojbe na teritoriju NDH s manje ili više intenziteta. Nijemci su navodno oklijevali u intervencijama zbog »neograničenog nasilja« svojih ustaških saveznika (str. 359), a Glaise von Horstenau je govorio o »divljanju ustaša« i o »četničkom teroru«. Govori o pokušajima nekih njemačkih dužnosnika da uklone Pavelića, koji nisu uspjeli jer je Poglavnik uživao ugled kod Führera i kao takav bio nezamjenjiv (str. 368). Zanimljivo je da autor drži kako se Jasenovac ne bi smio nazvati »Auschwitzom Balkana« jer to služi isključivo nakani da postane »internacionalno poznat«, a ustaške se logore »prebrzo deklariralo kopijom logorskog sustava nacionalsocijalista« (str. 372. i 373). Korb potom potanko opisuje prilike u raznim ustaškim konclogorima, a što se tiče njegova broja žrtava, mišljenje je autora ovih redaka da valja u njih sumnjati jer nigdje nije bilo točne evidencije o tome. Svi kasniji popisi žrtava nisu uvjerljivi. Jasenovac je po Korbu bio »mješavina arhaičnog i modernog usmrćivanja«, te upućuje na činjenice da su logoraši umirali i poradi raznih bolesti i gladi (str. 394). Stoga zaključuje glede svih logora u NDH: »Masovna ubojstva nisu nužno uslijedila temeljem središnjih uputa vodstva u Zagrebu, nego su mogla biti i posljedica katastrofalnih prilika i kriza u opskrbi pojedinih logora« (str. 400).

U godini 1942., tako tvrdi Korb, »ustaše su kao sveopći pokret izgubili moć oblikovanja prilika u ratu koji se sve više rasplamsavao između postrojba Wehrmachta i partizana« (str. 439). Autor na kraju donosi bilancu žrtava ustaške vladavine: više od 310.000 Srba te po prilici 26.000 Židova i oko 20.000 Roma. Nismo sigurni da su te okrugle brojke potpuno točne. Vjerojatno se nikad ne će saznati točan broj žrtava pa je autor to trebao naglasiti. On spominje i osvetu komunističke vojske nad pobijeđenim ustašama riječima kako »nasilja pobjedničkih partizana nisu mogla iznenaditi, ali su glede svojih količina začuđujuća. Na račun (partizana) idu brojni ratni zločini koji su kulminirali u čitavom nizu masakra u blizini koruškoga grada Bleiburga. Nasilje je pogodilo podjednako krive i nekrive, borce i neborce, ustaše i četnike, pripadnike njemačkoga Wehrmachta i slovenske domobrance, ratne zarobljenike i izbjeglice« (str. 433). Šteta je što Korb ne navodi približan broj žrtava Bleiburga i križnoga puta. Nadalje govori: »Većina tzv. procesa protiv ‘okupatora i njihovih slugu’ bili su namješteni inscenirani procesi... Titov režim koračao je ustaškim stopama kad je socijalističku preobrazbu potkožio etničkim nasiljem« (str. 434). Vrlo je znakovito da njemački povjesničar stavlja ustaške zločine na istu razinu s partizanskim zlodjelima, što je, po našemu mišljenju, velik pomak u odnosu na hrvatsku povjesnicu, u kojoj se ustaški krimeni često predimenzioniraju, a partizanski minimiziraju.

Od velike je važnosti zapamtiti još neke Korbove konstatacije. Tako uspoređuje rumunjski i hrvatski suverenitet spram Njemačke te ustvrđuje kako su Nijemci »unatoč nekim znakovima o deradikalizaciji židovskih progona svojom vojnom okupacijom ograničavali hrvatski manevarski prostor« (str. 442), što je u proturječju s prijašnjim navodima da Nijemci nisu imali prevelik utjecaj na ustaške postupke prema Židovima. Potom navodi da su postojale znakovite razlike između ideologije, programa i prakse njemačkih nacista i njihovih saveznika pa i ustaša (str. 443). Posebno su vrijedne ove riječi: »Unatoč čestom postulatu u povijesnim istraživanjima, ne može se dokazati da je postojao ustaški masterplan o uništenju Srba, Židova i Roma« (str. 444). Autor točno uočava sve elemente građanskoga rata u NDH kad piše: »Uskoro su se borili hrvatski ustaše, srpski četnici, muslimanske postrojbe i komunistički partizani jedni s drugima i jedni protiv drugih. Nasilje je dospjelo u spiralu sve većega ubrzanja, pa su sve više nestajale granice između konvencionalnoga vojnoga konflikta, borbe protiv partizana, građanskog, okupacijskog i oslobodilačkoga rata te ostalih oblika nasilja« (str. 445). Bolju definiciju vojnih sukoba u NDH nije moguće naći. S druge pak strane Korb tvrdi kako se »sa sigurnošću ne može dokazati da su Nijemci inicirali masovna ubojstva Roma i Židova u ustaškim logorima«, ali dodaje da su Nijemci »ipak sebi osigurali neke mogućnosti zahvata u logorskom kozmosu« (str. 448), što god to značilo. U svakom slučaju, Korb naglašava: »unatoč odsjaju snage Njemačkoga Reicha na fašističke pokrete u istočnoj i jugoistočnoj Europi, bilo bi neispravno tvrditi da je djelovanje lokalnih aktera trebalo shvaćati samo iz njemačke perspektive« (str. 449). To bismo mogli potpisati: utjecaji su bili uzajamni, pri čemu su lokalni njemački saveznici težili ostvarenju svojih posebnih ciljeva isto kao i Nijemci, ali Treći Reich je imao mnogo veća sredstva za to nego njegovi kolaboracionisti.

Autor je mogao izbjeći neke pogrješke

Unatoč uglavnom velikoj znanstvenoj vrijednosti ove knjige autor je napravio neke pogrješke koje je mogao izbjeći da se posavjetovao s boljim poznavateljima hrvatske povijesti i mentaliteta ljudi koji su bili njezini protagonisti, a tih još ima na životu. Neshvatljiva je Korbova tvrdnja da je HSS izgubio na popularnosti kao posljedici ubojstva svojega vođe Stjepana Radića (str. 55), jer je bilo baš obrnuto! Pravilno primjećuje da ustaše nisu imali nikakav razrađen program osim zahtjeva za stvaranje države (str. 57). Odmah u uvodu knjige autor je netočan kad tvrdi da su oficiri u Beogradu u ožujku 1941. »izvršili puč protiv njemačkih hegemonijalnih zahtjeva« i da je Hitler »nakon pobjedničkoga pohoda u travnju 1941. u suradnji s Mussolinijem uspostavio na ruševinama Jugoslavije satelitsku Nezavisnu Državu Hrvatsku« (str. 9). Po našemu mišljenju Hitlerova Njemačka nije htjela napasti Jugoslaviju jer nije stajala na putu njezinu »Drang nach Osten«, a i pristupila je Trojnom paktu, ali su se srpski generali skupa s britanskim agentima tomu protivili pod parolom »Bolje rat nego pakt«, i dobili su rat! Prema općeprihvaćenim saznanjima, što se tiče stvaranja NDH, Hitler je Hrvatsku najprije nudio Mađarima, a izaslanik njemačkoga Ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesenmayer nastojao je pridobiti predsjednika HSS-a Vladka Mačeka da preuzme vlast, pa su ustaše došli na red tek nakon neuspjeha tih solucija kao »posljednja varijanta« u uspostavljanju hrvatske države. Dakle, NDH nije stvorena uz pomoć njemačkih i talijanskih invazora, kako piše Korb. Nezavisna Država Hrvatska spontano je proglašena u političkom vakuumu, i to nakon vrlo lake i brze invazije njemačkih, talijanskih i bugarskih postrojba na Jugoslaviju, koju nitko nije htio braniti, što autor uočava, ali sa zakašnjenjem u svojem tekstu, i to ponavlja u više navrata.

Nije istina da u »godini 1940. još nije bio izblijedio sjaj ideje da svi južnoslavenski narodi stvore zajedničku naciju« (str. 43) jer su barem tri naroda u Jugoslaviji, Hrvati, Srbi i Slovenci, najkasnije nakon uvođenja monarhističke diktature postali nacije koje su težile stvaranju svojih država, možda u dalekoj budućnosti, što i sam autor potvrđuje na 49. i 51. stranici kad piše da su se i »srpski nacionalisti postupno otuđili od jugoslavenske ideje«. Naime, za vjerovati je da se to dogodilo još prije. Za Hrvate se može tvrditi da su bili na putu stvaranja nacije kad je Ante Starčević rekao kako će u »Hrvatskoj vladati samo Bog i Hrvati«, osporivši pravo Beču i Budimpešti da vladaju nad njom.

Položaj Srba u Banovini Hrvatskoj nikako se ne može usporediti s položajem Hrvata u Jugoslaviji, kako tvrdi autor (str. 52), jer je većina domicilnih Srba pod vodstvom Svetozara Pribićevića itekako surađivala s Radićevim i Mačekovim HSS-om, a samo su srpski nacionalisti, uglavnom četnici, tražili izdvajanje općina sa srpskom većinom iz Banovine Hrvatske. Kad piše o ustaškom pokretu Korb je trebao naglasiti da je Pavelić napustio Jugoslaviju tek nakon ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini i smrti Stjepana Radića. Teško je reći da su brutalne metode jugoslavenskog aparata dovodile do »solidariziranja mnogih Hrvata s ustašama« (str. 59). Naime, ustaše su sve do travnja 1941. bili rubna politička snaga. Znamo da su se i komunisti do 1937. zauzimali za rušenje Jugoslavije u korist stvaranja Balkanske federacije. Glasilo KPJ Proleter pozdravilo je ustaški lički ustanak, ali to se promijenilo u korist očuvanja Jugoslavije po naredbi Kominterne i naturanja Josipa Broza za generalnog sekretara Komunističke partije.

Kad spominje etnije u Slavoniji Korb navodi Hrvate, Čehe, Slovake, Mađare i Nijemce, ali i Šokce i Bunjevce kao nešto posebno, a oni su bili samo »podvrsta« Hrvata (str. 83). Naime, to je veoma važno i danas, kad u novije vrijeme i Srbijanci nastoje razbiti hrvatsku nacionalnu manjinu u Vojvodini izdvajajući Bunjevce iz nje kao »poseban slavenski narod« (riječi srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića), što je puka besmislica. Uza spominjanje rušenja sinagoge u Zagrebu (str. 199), što je nedvojbeno barbarski čin, nije naveo kako, nažalost, do danas nije obnovljena. Nije ispravno tvrditi da je Jugoslavija »od 1918. (bila) jedna izrazito mirna zemlja« (str. 27) jer je bila sve drugo prije nego to, počevši od ubijanja republikanskih demonstranata te godine na Trgu bana Jelačića do masovnih mučenja hrvatskih seljaka i ubijanja vodećih političara i intelektualaca, a da o ekonomskoj eksploataciji i nacionalnoj neravnopravnosti i ne govorimo. Također je teško vjerovati Korbovoj tvrdnji da je »s obzirom na njemačko gledanje bilo opasno intervenirati protiv ustaških masakra« (str. 359). Baš obratno, Nijemci su cijelo vrijeme postojanja NDH bili odlučujući čimbenik barem u nadgledanju svih ustaških i četničkih nasilnih akcija, pa su pri kraju rata preuzeli i zapovjedništvo nad oružanim snagama Pavelićeve države; stoga ne vidimo razloga zašto nisu mogli intervenirati, osim ako im to nije bilo u interesu ili su imali druge prioritete. Inače u cijeloj Korbovoj knjizi stječe se dojam kao da su Nijemci i Talijani bili neka vrsta »pomiritelja« između domaćih zaraćenih strana. Naravno, među vodećim njemačkim generalima kao što su bili Kasche i Glaise von Horstenau postojale su razmirice glede reagiranja na ustašku politiku i nasilja, ali to ustaška vlast nije dovoljno koristila jer je bila u podložničkom položaju. Autor misli da su ustaše spretno iskoristili međunjemačka i njemačko-
-talijanska neslaganja, s čime se također ne možemo složiti.

Korb je trebao točnije ocijeniti stvaranje i ulogu Hrvatske pravoslavne crkve koje je imalo i neke pozitivne učinke, kao što je opisao tajnik patrijarha Germogena, Miloš Obrknežević, u Hrvatskoj reviji (svezak 2/1979). Spominjući zapovjednika konclogora Jasenovca Miroslava Filipovića-Majstorovića (str. 378), koji je prije toga bio franjevac, autor je radi korektnosti trebao navesti da su ga iz Reda izbacila njegova subraća iz Bosanske franjevačke provincije netom je stupio u ustaški pokret, što nije bilo neopasno u to vrijeme. Neshvatljivo je zašto autor nije naglasio kako je bijeg logoraša iz Jasenovca naredila Komunistička partija, ali i to da je takva akcija morala završiti katastrofom zbog izdaje u vlastitim redovima. Također, nije se upustio u raspravu zašto partizani nisu pokušali izvesti ni jedan napad na Jasenovac (str. 399), kao ni zašto Josip Broz Tito, što je vrlo znakovito, nikad nije posjetio jasenovačko spomen-područje. Postoje i tvrdnje da su komunisti nakon rata koristili Jasenovac kao svoj logor, što Korb ne spominje. Autoru također valja zamjeriti što navodi samo okrugle brojke žrtava, često pretjerane i preuzete iz propagandističkih knjiga jugoslavenskih i srpskih povjesničara, tako da to ne djeluje uvjerljivo.

Mislimo da je apsolutno netočna Korbova tvrdnja kako je »jugoslavenskoj državi kratko vrijeme nakon rata (tj. 1945) uspjelo zasnovati mirno i supraetnički organizirano društvo«, te da su tijekom rata na »desetke tisuća ustaša, četnika i muslimanskih esesovaca dezertirali u partizane«, pa se ta »integracija prebjega u redove partizana poslije pokazala kao opterećenje za jugoslavenstvo« (str. 435). Te su tvrdnje stvarno avanturističke glede ustaša i muslimanskih SS-ovaca, jer su partizani rado primali četnike, ali nikako ustaše i muslimane iz SS divizija; oni su, naime, u takvim pokušajima redovito bili likvidirani. Jugoslavenskim komunistima nije uspjelo stvoriti nekakvu nadnacionalnu »jugoslavensku naciju«, što se tako jasno vidjelo pri raspadu SFRJ. Nije istina da su »mladi hrvatski emigranti izvršili ubojički napad na jugoslavensku trgovačku misiju u Bonn-Mehlemu« (str. 436); naime, bili su to jugoslavenski gastarbajteri hrvatske nacionalnosti koji su tijekom mirnih demonstracija upali u Misiju (pri čemu je stradao pazikuća Momčilo Popović, ali nije nađen pištolj iz kojega je ubijen jer su pucali i Jugoslaveni!). Proces su unisono osudili svi njemački mediji osim lokalnih novina General Anzeriger, koje su samo jednom pokazale neko malo razumijevanje za taj nasilni čin. U to vrijeme Jugoslavija nije imala diplomatske odnose sa SR Njemačkom, koje je Bonn prema tzv. Hallsteinovoj doktrini prekinuo budući da je Beograd priznao DDR. Jugoslavija je bila zadovoljna presudama počiniteljima kako je u intervjuu autoru ove recenzije, koji je kao izvjestitelj pratio proces, potvrdio šef njezina promatračkog izaslanstva, profesor zagrebačkoga Sveučilišta Bogdan Zlatarić (emisije Deutsche Welle, 25. 06. 1964), a s inozemnim ustašama to nije imalo nikakve veze. Njihov pokret, kao što autor točno primjećuje, »krajem rata postaje povijesno beznačajan«.

Kao što je predstavljanje napada hrvatskih gastarbajtera, a ne azilanata, na jugoslavensku Misiju u Njemačkoj samo jedan sitan, ali karakterističan detalj u Korbovoj knjizi, tako je i njegovo spominjanje tvrdnje talijanskoga pisca Curzija Malapartea u putopisu Kaputt o »košari ljudskih očiju« na Poglavnikovu stolu (str. 23) još jedna pojedinost te vrste. Korb drži da je ta priča senzacionalistička i da je nekritički preuzimana u nizu drugih knjiga, pri čemu u fusnoti na istoj stranici navodi autore koji su to učinili, kao Kostich, Dworak, Cox, Mazower i Peter von Becker. O tome je pisao i njemački dnevnik Der Tagesspiegel, 14. kolovoza 2010. U Hrvatskoj reviji iz Buenos Airesa više se puta pisalo o Malaparteovu podmetanju Paveliću »košare ljudskih očiju«, a o tome je najuvjerljivije razglabao pjesnik Lucijan Kordić u članku »Curzio Malaparte i njegove istine« (Hrvatska revija, br. 37/1987., treći svezak). Naime, to nije bila košara ljudskih očiju, nego ribizla, kako je sam Malaparte priznao u jednom intervjuu danu argentinskim novinama La Razon. Malaparte je bio najprije fašist, potom komunist, dapače maoist, da bi na kraju života postao vatreni katolik; dakle, po svemu tome za suditi je da je nepouzdan svjedok.

Završno moramo ustvrditi kako je velika šteta što Alexander Korb nije među žrtve ustaškoga nasilja uvrstio i Hrvate protivnike Pavelićeva režima, od kojih su neki bili vrlo prominentni i neko vrijeme čak logoraši u Jasenovcu, kao predsjednik HSS-a Vladko Maček i povjerenik KPJ za Hrvatsku Ante Ciliga. Broj ustaških žrtava hrvatske nacionalnosti bio je drugi po redu iza onih srpske. Također je trebao više pozornosti posvetiti prauzrocima zlodjela tzv. divljih ustaša koji su uglavnom dolazili iz onih hrvatskih krajeva u kojima je jugoslavensko-srpska diktatura najviše bjesnila, kao u zapadnoj Hercegovini, sjevernoj Dalmaciji i Lici. Mogao je uvrstiti i nešto iz hrvatske i srpske narodne poezije, u kojima su se slavili hajduci, gusari i uskoci, u narodu divinizirani protivnici stranih osvajača, ali koji su za Turke, Mlečane i Austrijance bili odmetnici i kriminalci. Također je trebao snažnije osvijetliti politiku KPJ u nacionalnom pitanju (primjerice, njihove simpatije s predratnim ustašama), kao i povremenu suradnju četnika i partizana na početku ustanka protiv »okupatora i njihovih slugu«, kako su komunisti krstili sve svoje protivnike. Na kraju komentara ove zanimljive knjige dopuštamo si sljedeći komentar: da je u Njemačkoj i Austriji bilo toliko antifašista koji su se s oružjem u rukama borili protiv naci-fašizma kao što je to bilo u bivšoj Jugoslaviji, pa time i u Hrvatskoj, nikad u Njemačkom Reichu ne bi pobijedio Hitler. Nasilja u balkanskim zemljama mogu samo izvanjski izgledati »pitoreskna« poradi svojih strašnih oblika uništavanja stvarnih i izmišljenih protivnika i neprijatelja, ali moralno nisu ništa gora od njemačkog »industrijaliziranog« likvidiranja Židova, Roma i pripadnika slavenskih naroda, a riječ je o milijunima ljudi. Na kraju krajeva, za žrtve je svejedno na koji su način izgubile život. n