Velebit i trag čovjeka

Nijedna planina nije toliko duboko u svijesti hrvatskoga čovjeka kao što je Velebit. Bio je nadahnuće mnogim književnicima, pjesnicima, slikarima, tako da sa sigurnošću možemo reći da je Velebit naša najopjevanija planina, naš nacionalni ponos. Krase ga guste bjelogorične i crnogorične šume, pitomi doci, planinski pašnjaci i rudine, kamenjarski travnjaci, bezbrojne dulibe, strmoglave jame, mračne pećine i polupećine, divlje romantične drage, zastrašujući krš čiji oblici zaprepašćuju i najbujniju maštu, sipari i točila. Krasi ga i oko 2500 biljnih vrsta, od kojih su mnoge endemične, rijetke, zaštićene ili pak dopadljive. Krase ga i mnogobrojni leptiri a i najljepši među njima, velebitski apolon, koji je gotovo nestao u Europi, dok medvjed i poskok mnogima slede krv u žilama. Zato ga je UNESCO (1978) uvrstio u svjetski program Čovjek i biosfera (M&B). Zato je cijeli Velebit danas Park prirode (1981), zato ima dva nacionalna parka (NP Paklenica, 1949. i NP Sjeverni Velebit, 1999), zato ima strogi rezervat (Hajdučki i Rožanski kukovi, 1969), zato ima nekoliko botaničkih rezervata i paleontoloških spomenika. Zato se ponosimo njime i zato nam je Vila Velebita druga himna.

Sveto brdo

Oko njegova imena vodile su se mnoge rasprave, ali ni danas ne možemo sa sigurnošću reći po čemu mu je narod nadjenuo to ime. Još Petar Zoranić spominje mu ime Velevij po Atlantovu sinu, a nakon njegove pogibije vile rekoše – sad se možeš zvati pravijim imenom, Velebil – a narod koji je tu živio nadjenu mu ime Velebić. I Ivan Tomko Mrnavić u spjevu Život Magdalene spominje ga pod imenom Velebić kao i poslije Dragojla Jarnević u djelu Žrtve iz ljubavi i vjernosti za domovinu, i mnogi drugi, a kasniji umjetnici, koje je Velebit nadahnuo, upravo ga tako i nazivaju – Velebit. Bilo kako bilo, velebitskom čovjeku on je veleban pa bio Vele-bić ili Vele-bil ili Vele-bit, jer je na njemu i od njega živio. Ali, ipak ga je zvao Velebitom.

Kartografi 16. i 17. stoljeća uglavnom ne spominju Velebit, nego šire njegovo područje označavaju nazivom Morlacha, Morlacca ili Murlacha. Tako na karti okolice Zadra i Šibenika iz Ortelijeva atlasa 1573. piše Morlacha, kao i na prerađenoj karti Hrvatske i Bosne G. Blaeua iz 1640., dok iz Ortelijeva atlasa iz 1590. za planinsko područje nad kvarnerskom i dalmatinskom obalom iščitavamo naziv Albius, et Albanum mons. Na karti hrvatskog povjesničara Ivana Lučića (iz atlasa Joh. Blaeua 1669) područje Velebita označeno je Morlacca.1 Velebit kao toponim u kartografiji susrećemo tek kod Giacoma Cantellija, i to na sva tri izdanja njegovih karata tiskanih u Rimu: Alpes Vellebit (1686), Monte Wellebicho Murlacha (1689) i Monte Wellebik (1690). Vitezović na svojoj karti gorje iznad primorske i dalmatinske obale naziva Velebich Mons Marina.2 Talijanski opat Alberto Fortis, putujući Dalmacijom, zapisao je da Liku od mora odjeljuju Bebijske Alpe koje narod zove Velebitom.

Taj Velebil ili Velebić, odnosno današnjeg naziva Velebit, golema je i neraščlanjena krška planina izgrađena pretežno od vapnenačkih naslaga mlađeg paleozoika, mezozoika, mlađeg paleogena i kvartara. Velebitski je krš dio svjetski poznatoga dinarskoga krša zbog zastupljenosti svih krških fenomena, tako da je krš i glavna geološka i hidrološka odrednica Velebita. Površinskih tokova gotovo i nema. Tek rubno, uz more, nastali su brojni bujični klanci. U kršu prevladava okomita cirkulacija vode, što potvrđuju reljefni oblici uobličeni u strme stjenovite vrhove, kukove ili grede i odvojene, zatvorene ponikve, doce i dulibe na površini, te obilje speleoloških objekata pod njezinom površinom.3

Promatran unutar europskog prostora, Velebit je smješten između dvaju gorskih lanaca: Alpa u središnjoj Europi, na sjeverozapadu, i visokih planina na Balkanu, na jugoistoku. Promatran unutar hrvatskog prostora njegov masiv spaja Gorski kotar na sjeverozapadu i sjevernu Dalmaciju na jugoistoku, dotičući s jedne strane Liku, a s druge obalu Jadranskog mora.4 Zbog svoje duljine od 145 km najduža je naša primorska planina, prosječne visine od oko 1350 metara i prosječne širine oko 14 km. Ujedno je i jedina naša primorska planina koja razdvaja dva geografski sasvim različita predjela: mediteranski i kontinentalno-planinski.5

I u klimatskom pogledu značajno se razlikuju kopnena i primorska strana Velebita. Osim debeloga snježnog pokrivača s unutrašnje strane, kojega nema na primorskoj strani, najizrazitiji odraz klimatskih suprotnosti velebitskih strana jest što se kopnena strana odlikuje svježom klimom s više vlage, dok je primorska strana uglavnom suha (osim u zimskim mjesecima) zbog zemljopisnog položaja i propusnosti vapnenačke podloge tla. Dominantan je klimatski faktor na primorskoj strani bura. Pod njezinim snažnim udarima pojačava se gubitak vlage. Tomu još pogoduje povoljna ekspozicija, što povećava insolaciju, osobito popodne. Značajne odlike velebitske klime, koje uvijek treba imati na umu, nagle su promjene vremena i često velike razlike između dnevnih i noćnih temperatura. Nerijetko se za mirnih ljetnih noći u dolinama i dulibama zbog temperaturne inverzije živa termometra spusti ispod nule. U najvišim dijelovima sušnost umanjuje oblačna barijera na visini od 900 do 800 metara, poznata pod nazivom »burna kapa«. Takvi klimatski uvjeti utjecali su i na biljni pokrov.

Podgorska zaravan

Promatrajući Velebit u presjeku, uočava se uski pojas između mora i podnožja. To je velebitsko primorje. Iako jako krševita, po cijeloj svojoj dužini, primorska strana Velebita ima dvije uzdužne terase, koje se pružaju dužinom podnožja i sredine. Ta, niža terasa, zvana još i podgorska zaravan, počinje na sjeveru kod Sv. Jurja i završava u sjevernodalmatinskoj zaravni s kanjonom Zrmanje. Tu podgorsku zaravan, odnosno Podgorje s jedne strane oplakuje more, a zaleđe joj čine krševiti kukovi i glavice. Na njoj se je nalazila većina bunjevačkih naselja, a ponegdje bliže cesti ima i danas naseljenih mjesta. Iznad podgorske zaravni na visini 800 do 900 m n. m. druga je uzdužna primorska terasa, koja se sastoji od uzdužne žljebaste udoline smještene u pregibu između niza glavica i kukova koji se dižu iznad podova i najviših dijelova planine. Zapravo, na toj terasi dominiraju zatvorene krške forme: doci, dulibe, plane. U tim živopisnim docima i dulibama uglavnom su bila sezonska naselja, tzv. ljetni stanovi u kojima se boravilo samo za ljetnih mjeseci kad se sa blagom selilo ili, kako u većini sela na južnom Velebitu kažu, »prtljalo« u planinu, iako je bilo i stalnih naselja i na toj visini.

Više iz praktičnih razloga, i boljeg snalaženja na toj golemoj planini, Velebit je podijeljen prirodnim prijevojima na nekoliko dijelova: Sjeverni Velebit – od prijevoja Vratnik (698 m) koji Velebit odvaja od Velike Kapele pa do prijevoja Veliki Alan (14 m), odnosno između ceste Senj – Žuta Lokva preko Vratnika i ceste Jablanac – Kosinj; Srednji Velebit – od prijevoja Veliki Alan do prijevoja Stara vrata (927 m) na Baškim Oštarijama, odnosno između ceste Veliki Alan – Kosinj i ceste Gospić – Karlobag; Južni Velebit – od prijevoja Stara vrata do prijevoja Mali Alan (1045 m), odnosno između cesta Gospić – Karlobag i ceste Sv. Rok – Obrovac; Jugoistočni Velebit – od prijevoja Mali Alan do prijevoja Prezid (778 m), odnosno do velikog zavoja na rijeci Zrmanji, između ceste Sv. Rok – Obrovac i ceste Gračac – Knin.

Trag čovjeka

Prije je već spomenuto da Velebit razdvaja dva sasvim različita predjela: mediteranski i kontinentalno-planinski. Kontinentalna strana mu je strma i pošumljena, tako da na njoj uglavnom nije bilo ni stalnih ni sezonskih naselja, dok je primorska padina bila prostor stalne i periodične naseljenosti. Tu naseljenost, odnosno povijesna zbivanja koja su je uvjetovala, valja podijeliti na dva osnovna razdoblja: prvo – od pojave čovjeka na Velebitu pa do polovice 17. stoljeća, kada je opustio zbog opasnosti od Turaka, i drugo – od polovice 17. stoljeća i naseljavanja Bunjevcima pa do sadašnjosti.6

Davno prije nego što se može saznati iz povijesnih izvora, u velebitskim pećinama sklanjao se pračovjek, o čemu svjedoče Malezovi nalazi u Gornjoj Cerovačkoj (Turkaljevoj) pećini, gdje su pronađene kosti, oruđe i ostatci ognjišta tadašnjih lovaca na pećinskog medvjeda. U mlađe kameno doba Velebit je bio ljetno boravište za stoku, a to dokazuju nalazi neolitičkih strjelica i kamenih sjekira pronađenih diljem Velebita, od sjevera, od Senjskog bila pa sve do juga, do Praške lokve.7

Gradina kod Đotluše s ostatcima ilirskih nastambi

Još prije dolaska Indoeuropljana u Sredozemlje bila je istočna obala Jadrana, pa tako i podvelebitsko primorje, uključena u svjetsku trgovinu. Kako je Jadransko more najdublje uvučeno u europsko kopno, to je pogodovalo trgovcima s istočnog Mediterana, s Bliskog istoka i iz Grčke za osnivanje trgovačkih središta gdje su svoje proizvode mijenjali za životinjske kože i za cijenjeni jantar iz dalekoga Baltika. Važna luka toga vremena preko koje se odvijala trgovina s otocima i sa zaleđem jest Scrissa (Bag, odnosno Karlobag). Tako je i »jantarska« trgovačka cesta prolazila tim našim krajevima.

Mnogi arheološki nalazi iz toga najstarijeg doba pronađeni na susjednim otocima upućuju na to da je tadašnje stanovništvo okolnih otoka uz lov i ribolov velikim dijelom živjelo od stočarstva koristeći se za ljetnih vrućina velebitskim pašnjacima. Na boravak paleomediteranskog čovjeka podsjeća i običaj libracije (štovanje izvora vode) koji se do pred Drugi svjetski rat sačuvao na vrelu u blizini crkvice sv. Ivana na Gori iznad Metka.8

Dolazak Indoeuropljana nije prošao bezbolno, mnogi su stari gradovi srušeni i opljačkani, ali pridošlice nisu istrijebili sve stare stanovnike. Novo je društvo primilo niz kulturnih stečevina i određene rasne karakteristike starih stanovnika. Iliri su gusto naselili zaleđe Velebita i primorje. To su po svemu sudeći bili Liburni, dok su Japodi nastanjivali unutrašnjost, ali su se zalijetali i na teritorij Liburna. Tri milenija njihova boravka ostavila su mnogo tragova. Bili su nositelji gradinske kulture. Naselja su bila smještena na istaknutim glavicama s dobrim vidikom na okolicu. Branjena su zidinama složenim na suho ili spojena rijetkim vapnom, koje su postavljene u njihovu zaleđu odakle im je prijetila veća opasnost. Njihovi ostatci nalaze se uzduž Podgorja, odnosno uz Velebitski kanal, na takvim razmacima da uglavnom postoji vidik s jedne do druge, što je vjerojatno strateški bilo važno. Ima ih i visoko na Velebitu, čak do tisuću metara nadmorske visine. Osobito su poznata podno velebitskih prijevoja: Vratnika, Oltara, Oštarija, Malog Halana i Dubokog dola i duž Velebitskoga kanala od Senja do Tremzine. Ta brojna ilirska naselja povezivao je put uz more ili iznad mora, ovisno o terenskim mogućnostima. Tragovi tih putova vidljivi su i danas. Ilirska mornarica gospodarila je Jadranskim morem i omogućivala živu trgovinu. I velebitsko zaleđe bilo je u ilirsko doba gusto naseljeno, o čemu svjedoče mnogi arheološki nalazi.

Rimsko osvajanje značilo je velik zaokret u životu ondašnjeg ilirskog stanovništva. Stoljećima su se Iliri opirali Rimljanima i zato je izginulo mnogo njihove mladeži. Ali Rimljani, kao mudar narod, slijedeći tok starih, prapovijesnih putova, gradili su ceste kojima su povezivali primorje sa zaleđem, kao, primjerice, rimsku cestu koja je preko Oštarijskog prijevoja prelazila u Liku, a tragovi koje se još i danas raspoznaju.9 Rimljani su pojedinim ilirskim plemenima ostavili lokalnu samoupravu, a mladež unovačili u svoje legije. Rimska je vlast u tim krajevima ostala oko pola milenija.

Nakon propasti Rimskog Carstva gotovo je uništeno staro stanovništvo. Novi gospodari, Huni i Avari, pljačkali su i palili sve pred sobom. Za svoj pohod koristili su se rimskim cestama dolazeći iz Siscije (Siska), pa dolinom Une dalje u Liku pljačkajući krajeve s obiju strana Velebita. Starosjedilačko stanovništvo sklanjalo se na otoke.

Najvažnija i veća prapovijesna i srednjovjekovna naselja utemeljena su i razvijala su se uz more ili poviše – uz staru stazu – put uzduž tzv. podgorske zaravni kojom je uglavnom trasirana današnja Jadranska magistrala.10 I danas postoje debele zidine, ostatci tadašnjih nastambi.

Dolazak Hrvata. Osmansko osvajanje.

Dolazak Hrvata čini prekretnicu u životu oko Velebita. Hrvati su, zapravo, došli organizirano kao saveznici bizantskog cara Heraklija da slome avarske horde na tim perifernim dijelovima carstva. U prodiranju prema Jadranu Hrvati su se također koristili starim rimskim cestama. Dio je dolazio od Siska pa dolinom Une preko Senja i primorja, a dio kroz Lička vrata prema sjevernoj Dalmaciji, do Nina i Zadra. Putem su se pojedini rodovi zaustavljali i naseljavali na pogodnim predjelima. Tako je npr. područje od Stinice do Rovanjske zauzeo rod Tugomirovića. Na mjestu rimskog naselja Vegia i Scrisse podižu hrvatski grad Bag.11 Stari Hrvati osnovali su svoja tzv. pastirsko-zemljoradnička naselja u kojima su živjeli zajedno s grupicama tada slaveniziranih Morlaka, do kraja 15. stoljeća, do vremena kada im je iz zapadne Bosne zaprijetila turska opasnost. Njihovim iseljenjem nestali su mnogi stari pastirski običaji, jedna drevna pastirsko-zemljoradnička kultura i tradicija.12

Ledenik, selo na podgorskoj zaravni

Potkraj 15. stoljeća Turci su se približili području između Une i Velebita, ali veći turski napadi na ta područja počinju 1514. godine. Kad su osvojili Liku i Krbavu, Turci su osnovali Lički sandžakat, što je imalo velike posljedice i za podvelebitsko primorje. Namjera im je bila osvojiti velebitsku primorsku padinu za ispašu stoke ličkih kolonista. Sve češći upadi martologa uzrokovali su strah među podgorskim pučanstvom.13 Nakon toga, a osobito od 1522. godine počinje iseljavanje primorskog stanovništva. Osobit je strah među pučanstvom zavladao 1525. godine, kada se pročulo da su Turci skupili desetak tisuća vojnika da oplijene Podgorje i osvoje Senj. Stoga se tijekom 1525. godine iz Podgorja (od Senja do Baga) iselio velik broj stanovnika, a nakon poraza kod Mohača 1526. godine u sigurnije krajeve iselilo se iz Podgorja preostalo stanovništvo, uglavnom na Krk, Rab, Pag i Senj, koji je bio branjen jakim zidinama na moru. U Senj se doselilo i stanovništvo iz Gatske, Bužana, Like i Krbave, Novoga, Bakra i Rijeke. Stoga je u Senju ustrojena Primorska krajina, pod koju je potpalo cijelo Podgorje (od Baga do Senja) i Primorje do Novoga. Na čelu Krajine bio je kapetan. Vojska je bila razvrstana u čete s oficirima, a neredovite čete, tzv. venturini, na čelu su imale vojvode kao i uskoci. Bez obzira na to što je Podgorje u to vrijeme bilo pusto, senjsko je zapovjedništvo kroz cijelo vrijeme turskoga gospodstva u Lici pazilo da ga Turci ne zauzmu, pa je u Bagu već 1526. godine smjestilo posadu. Međutim, Mlečani su zbog osvete Senjanima osvojili i porušili bašku utvrdu 1592. godine.14

Stan u Gornjoj Bukvi, na uzdužnoj primorskoj terasi

Da bi se bolje mogla organizirati obrana od Turaka uspostavljena je 1579. Vojna krajina kao dubinska fronta obrane sa stalnom plaćenom vojskom. Prema matičnoj zemlji nije postojala unutarnja granica pa se je život stanovnika vojnokrajiškog područja odvijao u tradicionalnim zajednicama, odnosno nije se organizacijski razlikovao od uobičajenog ustrojstva u ostalim dijelovima zemlje izvan vojnokrajiškog dijela.15 Bila je podijeljena na dva generalata. Hrvatska krajina potpadala je pod Karlovački generalat. Umjesto Senjskog i Gospićkoga kapitanata osnovane su Otočka i Lička pukovnija. Sjeverni i srednji dio velebitskog primorja potpadao je pod Otočku pukovniju, koja je bila podijeljena na Svetojursku i Jablanačku satniju, a južni dio pripadao je Ličkoj pukovniji i Smiljanskoj satniji.

Zbog strateških razloga krajiške su vlasti naseljavale te puste krajeve. U dogovoru s grofovima Nikolom i Jurjem Zrinskim preselio je senjski kapetan Danilo Frankol 1605. godine pedesetak obitelji iz Krmpota kod Zemunika u Lič kod Fužina, a nešto kasnije došlo je do druge seobe Krmpoćana. Tom prilikom preseljeno je dvadesetak obitelji. Oko 1630. godine velik dio Krmpoćana preselio se prema jugu, gdje su osnovali novo naselje, koje su također nazvali Krmpote. Odatle su se poslije selili u Senj i podvelebitsko primorje.

U tijeku 17. stoljeća ovamo se doseljavaju bunjevačka plemena iz sjeverne Dalmacije, iz okolice Nina, Biograda i Benkovca, a iz Gorskoga kotara, iz Liča, Krmpota, Sv. Jakova, Krivog Puta i Veljuna. Njihovi su potomci: Anići, Ažići, Babići, Bačići, Baleni, Baričevići, Bevandići, Bileni, Borovci, Bralići, Brkljačići, Buljevići, Butorci, Čuljati, Čačići, Ćaćići, Ćurkovići, Devčići, Došeni, Dragičevići, Dundovići, Jerkovići, Jovanovići, Jurčići, Jurjevići, Katalinići, Katići, Krmpotići, Lemići, Lucići, Mandekići, Marasovići, Margete, Marinci, Markovići, Matijevići, Mihaljevići, Miškulini, Modrići, Mršići, Nekići, Njegovani, Petrovići, Prpići, Rogići, Rukavine, Rončevići, Samaržije, Skorupi, Smokrovići, Stipanovići, Šimunovići, Štokići, Tadići, Tićki, Tomljenovići, Tomljanovići, Ugarkovići, Vukelići, Vukušići, Žarkovići, Županovići.16 Slično postupku krajiških vlasti učinili su i Mlečani nakon Kandijskog rata (1645–1669) naselivši područje današnjeg Starigrada-Paklenice i Selina. Drugi val doseljavanja zbio se iz Senja i Vinodola i otoka Krka, Cresa i Lošinja potkraj 17. i tijekom 18. stoljeća. To su rodovi: Benkovići, Biondići, Blaževići, Butkovići, Dešići, Golci, Grbci, Gržete, Grubišići, Hreljanovići, Kirini, Lenci, Lopci, Lukanovići, Martinići, Popovići, Rupčići, Smojveri, Šegote, Škrgatići, Turine. 17

Crkvica sv. Franje, spomenik Majstorskoj cesti

Posebnu skupinu činili su oni stanovnici koji su po potrebi službe dolazili u ove krajeve. To su najčešće bili časnici, dočasnici, financijski službenici, manipulanti u vojnim skladištima, učitelji, župnici, kapelani, trgovci i dr. Oni su se najčešće zadržavali onoliko koliko je njihova služba to tražila.

Velebit i Vojna krajina

U vrijeme Vojne krajine život velebitskog čovjeka jako se promijenio. Seljaci i stočari, tek doseljeni u novu postojbinu, teško su mogli svoj život u slobodnoj prirodi zamijeniti za vojničku stegu koju su im nametnule vojne vlasti. Stoga je dolazilo do pobuna. Poznata je buna iz toga doba brinjsko-lički ustanak (1746) u kojem su se našli i svetojurski i senjski graničari. Senjske interese zastupao je na carskom dvoru pjesnik Mateša Antun Kuhačević.18 Zbog toga je sudski gonjen i optužen na doživotno tamnovanje. Tek nakon 25 godina odležanih u tamnici pušten je na slobodu, ali je umro prije dolaska u rodni Senj.19 Nakon austrijsko-pruskog rata krajiške vlast uvode mnoge mjere za poboljšanje ekonomskog stanja krajiškog stanovništva, jer je jedino tako Vojna krajina mogla Monarhiji biti izvor jeftine oružane snage. To se moglo postići povezivanjem naselja prometnicama te potpukovnik Vukasović gradi cestu Senj – Sv. Juraj, koja je za promet osposobljena 1835. godine. Lakše iskorištavanje šuma i trgovina drvetom pospješilo je povezivanje šumovitog zaleđa cestama Jozefinskom (Karlovac – Žuta Lokva – Senj, 1776–79), preko Velikog Alana (1876), Karolinskom (1730–35) i Terezijanskom (Gospić – Karlobag, 1786) i Majstorskom cestom (Sv. Rok – Obrovac, 1832). Obnavljaju se stare i grade nove šumske vlake za izvlačenje drveta. To su lokalnom stanovništvu postali izvori zarade jer je radnička nadnica iznosila 9 krajcara, a za kola s parom volova bila je 24 krajcara. Da bi se štedjela šuma koja je regimenti donosila velike prihode, izdana je 1876. godine okružnica kojom se graničarima zabranjuje gradnja drvenih kuća. Za svako posječeno stablo bez dozvole Regimente bile su predviđene stroge kazne. Drvni materijal koji su graničari izrađivali koristio se za izradu duga, šimle, obruča, bačava, kablica, dižvi i dr. Graničare se upućivalo na sadnju maslina, vinove loze i mendula. Vraćajući se kućama, krajiški vojnici donosili su sjemenski krumpir, koji se od tada udomaćio u Podgorju, a pokušavalo se i s oplemenjivanjem domaćih životinja. U svim sjedištima kumpanija postojale su osnovne škole, tzv. trivijalke. Čak je i crkva ovisila o vojnim vlastima.

Dakle, iz svega navedenoga vidljivo je da je Velebit bio naseljavan još od prapovijesnog i antičkog doba, ali detaljniji osvrt na prisutnost čovjeka na Velebitu odnosi se na bunjevački živalj koji se na primorsku stranu Velebita doseljavao u nekoliko navrata počevši od 17. stoljeća i na njemu ostao oko tri stoljeća kao posljednji njegovi stanovnici. Što se tiče njihove etnogeneze, prema Milani Černelić, njihovi su začetci na prostoru tzv. Crvene Hrvatske, odnosno na prostoru južno od Neretve pa prema Albaniji, jer su na tom prostoru po bizantskim izvorima iz 11. i 12. st. i po popu Dukljaninu živjeli Hrvati.20

Bunjevci su zaposjeli velebitske padine do granice sa sjevernom Dalmacijom, do Sv. Marije Magdalene (Trstenice), dok su vlaškokatoličke bunjevačke skupine zaposjele područje oko Tromeđe, ali nisu spominjani kao Bunjevci, odnosno nisu razlikovani od ostalih zajednica iz vlaškoga društvenopolitičkog miljea.21 Obnavljali su stara i podizali nova naselja. Najprije je naseljen kraj uz more, ali pristizanjem novih doseljenika s otoka i Hrvatskog primorja svoja naselja stvarali su i na primorskoj velebitskoj padini. Zaposjedali su ona mala polja u kršu do kojih nije bilo ni putova. Utirali su ih opancima, poravnavali batom, a katkad slagali kamen golim rukama. Već prije stečenim iskustvom znali su da polje ostaje za usjeve, a kuće su se gradile na rubu polja leđima okrenute stijeni i buri. Licem su gledale prema jugozapadu, prema moru i suncu i tako ga hvatale najveći mogući broj sati u tijeku dana. Građene su od klesanoga kamena koji je povezan žbukom od vapna koje su sami proizvodili u vapnenicama (japlenicama) i pijeska (pržine) koji su skupljali uokolo. Posebno je zanimljiv izgled mnogih kuća na južnom Velebitu oko Starigrada-Paklenice zbog bačvastih krovova, »krovova na kubu« ili »cimentara« kako ih zovu u nekim selima. Građeni su od betona s kalupima od bukova drveta.

Borba za vodu i kruh na kršu

Lokva u Donjim Bilenima

Najveća tegoba na Velebitu jest voda! Planina je vapnenačka, propusna, pa voda na njoj cirkulira uglavnom vertikalno propadajući joj u utrobu. Površinskih tokova gotovo da i nema (Štirovača, Sunđerac, Oštarije, Paklenica) a to je premalo da bi se išlo za vodom. U jesenskim i zimskim mjesecima uglavnom je bude dosta, ali ne i dostatno. Ali, ako se uhvatila i spremila svaka njezina kap, osiguravala je preživljavanje. Zato su se kopale i obziđivale šterne. Grla njihova ili krune (a to zaista jesu) najčešće su građene od monolita, često ukrašene jer to zaslužuje ta živodajna tekućina koja nam je nakon zraka najpotrebnija jer smo u najvećem postotku od nje sazdani. A bez nje čeka nas strašna žeđ i jedan od najstrašnijih načina umiranja. Osim šterni uz kuće su bile i kamenice, brižljivo isklesane, svakakvih oblika i veličina; okrugle, četvrtaste, ovalne, pliće, dublje, ovisno o namjeni. I one su hvatale svaku kap vode što ju je nebo dalo. I prirodne, te najstarije posude za vodu, isto tako. Njih je izdubila sama kišnica i u njima ostajala i bila pojilo životinjama, divljim i uzgojenim, a katkad i čovjeku. Iako je Velebit oskudan vodom, Podgorac vičan snalaženju u prirodi uspio je otkriti ona mjesta gdje podzemna voda nije preduboko pa u mnogim naseljima postoje bunari. Tamo gdje je priroda stvorila priliku, a čovjek je prepoznao pa doradio, nastajale su čatrnje, važna nakupljališta vode. I duboke jame u kojima se zadržava snijeg i led često su puta dobrodošle. Važnu ulogu u napajanju stoke na velebitskim prostranstvima imale su lokve. Na pogodnom nepropusnom terenu ljudi su ih kopali, dno zbijali i najčešće ogradili suhozidom. Danas, kad je Velebit raseljen, nemaju tu ulogu i pomalo zarastaju, a i proces sedimentacije organskog otpada dosta je brz pa postaju pliće. Mnoge su tako već presušile. Iako više ne služe svojoj svrsi, pojilišta su visokoj divljači, a u mnogima su se nastanili razni vodozemci i zmije koje preferiraju vlažna staništa. Zato bi ih trebalo zaštititi kao dio lokalne povijesti. Važnost vode za opstanak iščitavamo u zapisu u kamenu iz antičkog doba, koji ima snagu pravnog dokumenta, poznat kao »pisani kamen«, o kojem je 1898. godine pisao Josip Brunšmid u Vjesniku Hrvatskog arheološkog društva.22

Čatrnja u Alancima, J. Velebit

Gospodarska osnova podgorskih naselja bila je uglavnom poljoprivreda i stočarstvo. Iako je Velebit planina izrazito krške morfologije, od pamtivijeka je bio stočarska planina i dobar primjer kako organizirati život na kršu. Iako se velebitsko primorje i podgorje negdje dodiruju, negdje su jedno te isto, za opstanak, osobito s početka njihova doseljenja, planina je bila ta koja je omogućavala preživljavanje. Kako je glavnina velebitskih naselja smještena na krševitoj podgorskoj zaravni, koja je oskudnija pašnjacima, to je uvjetovalo način života velebitskih stočara. Da bi prehranio stoku od koje je živio, Podgorac se morao ljeti seliti sa stokom u više velebitske zone. Obično su se selili ili »izdizali« ili »prtljali« sa stokom o sv. Antunu i ostajali sve do jeseni, do prvih mrazeva, a to je najčešće bilo o sv. Luki. Stočarska kretanja Podgoraca imaju svoje posebne karakteristike jer se kod izdizanja stoke nisu udaljavali previše od svojih stalnih boravišta. Bili su orijentirani na žljebastu udolinu primorske padine. Osim toga, prilikom izdiga stoke odlazilo je cijelo selo sa svim potrepštinama potrebnim za život, za razliku od dalmatinskog stočarenja na velebitskim pašnjacima kamo je dolazila stoka samo s pastirima, što odgovara transhumantnom stočarstvu (crni Vlasi, Morlaci). Stoga to podgorsko stočarenje Bunjevaca, po Vitomiru Belaju, pripada tzv. alpskom stočarenju.23 Ljetni su stanovi često bili skromnije građeni od zimskih. Za odlazak u planinu postojali su po cijelom Velebitu uzdužni i poprečni stočarski putovi. Za prehranu stoke u zimskim mjesecima spremalo se sijeno ili u potkrovlja staja ili u stogove. Trava se ručno kosila kosama. Osim stoke uzgajale su se svinje i perad. Mnoga su domaćinstva imala konje (rjeđe), volove, mule i magarce kao radno blago. Mlijeko i mliječni proizvodi, kao i meso ovce ili koze i svinje, bili su od velike važnosti u prehrani.

Pisani kamen u Begovači

Druga važna gospodarska osnova u velebitskim selima bila je poljoprivreda, iako je njezina proizvodnja bila gotovo minimalna. Polje se obrađivalo motikom, drvenim plugom, koji je poslije zamijenio željezni. Polja su bila mala i nedovoljna pa su se i na strmim terenima stvarali uvjeti za neke poljoprivredne kulture. Zidane su tzv. mocire, odnosno podzide, tako da su nastale terase koje su zadržavale zemlju, a i lakše su se obrađivale. Drugdje, na kamenitijem terenu iskrčivan je kamen, a od njega su nastajali suhozidi kojima su ograđene te male parcele, koji su čuvali ono malo zemlje. Ti zidovi, kao kamena čipka, nastali ljudskom rukom, stvorili su novi krajolik i podarili mu novu ljepotu. Danas su te ograde napuštene i spomenik su tom vremenu i čovjeku koji ih je stvarao da bi opstao. Nedovoljno obradive površine i mali prinosi nisu ni izdaleka zadovoljavali potrebe stanovništva. Ni razmjena voća za žito s Ličanima nije bila dovoljna pa su bili prisiljeni kupovati žito sredstvima ostvarenim viškovima u stočarskoj proizvodnji ili zaradi na nekim drugim sezonskim poslovima. Vršidba se obavljala na gumnima. Žito se mljelo u mlinovima u Žrnovnici, Dubokoj, Baškim Oštarijama, Paklenici i drugdje. Iz nekih sela nosilo se žito na mulama i konjima u mlinove u Švici (u Lici). Mnoga domaćinstva imala su žrvnjeve. Još i danas ih se može vidjeti u napuštenim velebitskim kućama. Kruh su pekli najčešće pod pekom, a kvasac su sami proizvodili od komadića krušnog tijesta. Veliku važnost za život imalo je pčelarstvo. Gotovo da nema podgorskoga sela u kojem nema ostataka pčelinjaka, košnica i ostalog pribora. U pojedinim selima bliže moru ostatci kamenih mlinova za masline svjedoci su proizvodnje ulja. I ribarstvo je bilo jedan od oblika privređivanja u mjestima uz more. Ponegdje i danas stoje ostatci ribarskih zadruga i bazeni za »strojenje« mreža. Važan način privređivanja bila je trgovina s otocima i sa zaleđem, osobito s Likom. Razmjenjivala su se materijalna dobra. Da bi se moglo opstati u tim krševitim krajevima oskudnim zemljom i vodom morale su se uspostavljati veze i s unutrašnjošću, odnosno zaleđem, a i pomorskim putovima. Bez obzira na važnost tih putova i prometa na njima bilo brodovima uz obalu bilo po novo­izgrađenim cestama, osobito u 18. i 19. stoljeću, zanimljiva je bila trgovina Podgoraca i Ličana prenoseći robu preko Velebita. Iako surov, s ćudljivom klimom i naizgled neprohodan, Velebit nikada nije razdvajao ljude – Ličane s jedne njegove strane i Podgorce s druge. Naprotiv, zajednički su ih interesi povezivali. Bez obzira na surovost krajolika čovjek je uvijek pronalazio prolaze među stijenjem i utro put s jedne strane planine na drugu. Ti su prolazi najčešće nazvani vratima: Ribnička, Medačka, Dalmatinska, Jelovačka, Kozja, Hajdučka i dr., kroz koja su Podgorci na mazgama nosili svoje proizvode i natrag nosili ličke. Takav način trgovine imao je dublje značenje – stvarana su prijateljstva ljudi koje je naizgled razdvojila planina. Tako je moralo biti jer je takva trgovina trajala najmanje tri dana. Prvi dan se preko planine putovalo u Liku, gdje je trebalo prenoćiti, ljudi u prijateljskoj kući, a blago u staji, i sutradan rano ujutro krenuti ili na tržnicu ili kroz selo nuditi donesene proizvode, a navečer opet prenoćiti i tek ujutro krenuti natrag s razmijenjenom ili kupljenom robom. To je stvorilo trajna prijateljstva i gotovo nije bilo podgorske obitelji koja nije imala prijateljsku obitelj u Lici kod koje je redovito odsjedala. Danas toga više nema. Prorijedila se sela s obiju strana, a i ne živi se više takvim životom. Ostali su putovi, iako zapušteni, ostala su sjećanja kod ono malo staraca koji to pamte, ostale su priče o tim vremenima, zgode na putovanjima, ali svakodnevno je sve manje onih koji su stvarali te običaje pa će i sjećanje na njih nestati. Zato ovih nekoliko redaka neka ne dopuste da se zaborave te veze koje su činile međusobne usluge, stvarale prijateljstva, rađale ljubavi…

Mlin za masline u Matijašici

Slična je bila trgovina i s otocima. I Velebitski kanal duboko je u svijesti ljudi s obiju njegovih obala. Naoko je razdvojio ljude s otoka i one ispod Velebita, ali je zapravo bio važan njihov spoj. Plovilo se njime od pamtivijeka, pa su i Podgorci na otok odvozili drvo za ogrjev, građu, jarbole, vesla, a Pažani njima sol, ulje, vino, bez kojega nije prošla nijedna svetkovina ni veći radovi. I to je sada samo u sjećanjima. Ali, ostali su nazivi, toponimi, kao svojevrsni kulturni spomenici. Oni su i nastajali usporedo s doseljenjem, jer omogućuju snalaženje u prostoru. Poznato je da su se na prostoru primorske velebitske padine izmjenjivali mnogi narodi i civilizacije. Skupa s njima nastajali su i zemljopisni nazivi, mijenjali se i nestajali te opet nastajali novom seobom. Stoga nazivi kao drevni spomenici zgusnuti najčešće u jednoj riječi, rjeđe u dvjema, kriju opis mjesta, njegov položaj ili pak događaj koji se tu zbio i ostao zapamćen kroz dotični zemljopisni naziv. Tako mnoga naselja imaju ime po zemljopisnom pojmu, položaju u odnosu na drugi lokalitet, po vrsti, sastavu i boji tla, po vrsti vegetacije, po nazivima životinja, prema atmosferskim uvjetima, po obliku i položaju terena, krčenjem prostora, nastambama za držanje stoke, po imenu ili prezimenu stanovnika.

Nestajanje...

Stara i važnija podgorska naselja nalaze se uglavnom uz more i bila su glavna crkvena, administrativna i politička središta, kao npr. Sv. Juraj, Lukovo, Starigrad, Jablanac, Prizna, Cesarica, Karlobag, Starigrad-Paklenica, Kruščica i dr. tako da je ljudima iz planinskih sela i zaselaka bila daleko i župna crkva, djeci škola (bilo je nekoliko i dalje od mora), groblja (nekoliko ih je i u planinskim selima). Stoga su nastali posebni pogrebni običaji po kojima se pri odmaranju pokojnika nije smjelo spustiti na zemlju, već na pripremljeno mjesto – mirilo ili počivalo. Nema više tih sela. Više se u planini i ne rađa niti se umire. Samo je u mirilima ostao trag toga. I male kamene crkvice, koje su nekada okupljale trudne Podgorce, da predahnu, da se pomole svom zaštitniku. Sada samuju. Ni zvono ne zazvoni, kao npr. na crkvici sv. Jelene na Mliništu i drugima koje više nemaju ni zvona. Zapravo, bilo bi čudno da ga imaju.

Gumno za vršidbu u Podgradini

Gotovo četrdeset godina odlazim na Velebit. Penjala sam se na njegove vrhove, spuštala u doline i dulibe, prelazila planinske livade, obilazila planinarske kuće, uživala u srpanjskim vrućinama, proljetnom jugu, jesenskoj magli, zimskom mrazu i inju. Mnogo puta dočekala izlazak sunca, a često me zatekao i njegov zalazak. Divila se čudnovatim oblicima stijena koje su me uvijek podsjećale na nešto, čvorugavom suhom drvetu zasukanom dugotrajnim burama. Ogledala se u lokvama kao u zrcalima, umivala u kamenicama, pila vodu cijednicu što bi se skupila u nekoj nakapnici, koju je tamošnji narod zvao kapljuv. Sve je to bilježio i moj fotoaparat. Slušala sam urlik bure, fijuk juga, pjev ptice, zujanje pčela, šuštanje lišća pod nogama, škripanje suhoga smrznutog snijega i slušala – tišinu. Samo mi je ona bila strašna, jer znam kakvih je sve zvukova bilo u Velebitu. Jer, bio je živ. Prebrojila sam ono sela i zaselaka i ljetnih stanova što sam ih obišla zadnjih dvadeset godina. Oko pet stotina. I sve kuće u tih pet stotina sela i zaselaka i stanova nekad su bile pune ljudi. Čula se pjesma čobanska, razgovor ukućana, tepanje majčino tek rođenom djetešcu, plač brata mu ili sestre zbog razbijena koljena. A staje, torovi, jatare, pašnjaci puni stoke. Njihovo glasanje nedostaje Velebitu, blejanje ovaca, zvuk bata po tvrdom kamenu dok ga se preoblikuje u kamenicu, grlo šterne, stolić pred kućom. Tihi fijuk kose dok reže travu i slaže u otkose. Nema mirisa tek zakuhanog mlijeka i palente pržene u bronzinu. Osjetila sam samo djelić toga, jer sam prekasno došla. Već tad je Velebit pustio. Ostalo je nešto ljudi u većim mjestima uz more i oko prometnica, a premalo u udaljenijim selima. Tek poneko. Ljudi su otišli. Raseljavanje je počelo odavno, još i prije Drugoga svjetskog rata, a nakon njega dogodilo se naglo. Svjesna sam da onakav Velebit, Velebit iz priča bake Maše iz Kalića, babe Milke iz Zagona, Ivana iz Biluće, Dragana iz Marame i još mnogo njih više ne će nikada biti. Ali u neka sela stigla je cesta, u neka čak i struja. E, tu treba struka reći svoje. Nedavno sam bila u jednom selu. Samo je ugrubo urađena cesta i već su izgrađene tri narančaste kuće. Možda i ne bi bile tako ružne da nisu blizu onih prelijepih kamenih koje je prije dvjesto godina napravio čovjek kojemu je jedina diploma bila iskustvo onih prije njega a i njegov instinkt kako to treba raditi. Jest da su ove lijepe tople narančaste boje, boje zalazećeg sunca, ali ne tamo, ne na Velebitu. Ako nismo sačuvali ljude da ne odu s njega, sačuvajmo mu izgled. Neka ostane onakav kakav je bio, jer tada je bio najljepši. Neka se svakomu tko poželi obnoviti očevinu i djedovinu to i omogući, ali samo da obnovi, a ne i da promijeni.

Literatura

• Belaj, V., »Tradicijsko planinsko stočarstvo na Velebitu i bunjevačka etnogeneza«, Studia ethnologica Croatica, 16/2005: 21.
• Božičević, S., Fenomen krš, 1992, 19–21.
• Bralić, I., Hrvatski nacionalni parkovi, 2005: 238.
• Derossi, Z., »U susret 300 god. rođenja M. A. Kuhačevića«, Senjski zbornik, 1996.
• Glavičić, A., »Mirila i počivala na Velebitu (I)«, Senjski zbornik, 1965.
• Gušić, B., Dabri (antropogeografski prikaz), 1959: 17.
• Gušić, B., »Naseljavanje Velebita do Turaka«, u: Poljak, Velebit, 1969: 135.
• Holjevac, Ž., Gospić u Vojnoj krajini, 2002: 18–22.
• Jelaska, V., Geološki vodič po Velebitu, 2011: 18.
• Lemić, A., Sela i stanovi na Velebitu – Svjedočanstva života od nastanka do nestanka, 2013.
• Marković, M., »Narodni život i običaji sezonskih stočara na Velebitu«, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1980: 44–45, 68–69, 72, 76–77.
• Pavičić, S., Seobe i naselja u Lici, 1990: 115.
• Pelivan, A., Velebit, 1999: 22.
• Rajković Iveta, M., Primorski bunjevci: Migracije, 2010.

• Rogić, P., »Naseljenost velebitske primorske padine kroz historiju«, Senjski zbornik, 1965.

1 Marković, M., 1993: 44–45, 68–69, 72, 76–77.

2 Jelaska, V., 2011: 18.

3 Bralić, I., 2005: 238.

4 Pelivan, A.: 1999: 22.

5 Rogić, V. Geografski glasnik, br. XVII, 1956.

6 Rogić, P., »Naseljenost velebitske primorske padine kroz historiju«, Senjski zbornik, 1965.

7 Gušić, B., 1969: 135., u: Poljak, Ž.: Velebit, 1969.

8 O tome običaju isti autor (Gušić) u Ličkom kalendaru iz 1941. g. piše: »Kada sam pred nekoliko godina posjetio crkvicu sv. Ivana na Gori, zajedno s mojim sad već pokojnim šurom Većeslavom Henebergom odmah je on vješto razabrao dva sloja u građi ove crkvice i označio konture starije male zgrade. Tada je, u rano ljeto, jedva u gori izbijao list. Tu na visini od hiljadu metara stoji na koti 1017 m, još je ležao snijeg, a na crnom mokrom granju nad studencem vijali su se ostaci šarenih marama. To su još prošlog ljeta poklonici stavljali žrtve, žene su vješale marame o granje nad izvor-vodom. To me živo podsjetilo na veoma starinski običaj podavanja libracije vodenim božanstvima, pred kojih srdžbom strepi narod, čija je postojbina go kamen. Ovdje su samo marame žrtveni znak, a daleko na jugu… leže srebrene jaspre i dinari«.

9 Gušić, B., Dabri (Antropogeografski prikaz), 1959: 17.

(Nekoliko užljebina te ceste uspjela sam fotografirati iznad Karlobaga, kod skretanja prema Ledeniku, kod Kazana i drugdje.)

10 Glavičić, A., »Mirila i počivala na Velebitu« (I), Senjski zbornik

11 Gušić, B., 1969: 139–140. (u: Poljak, Ž., Velebit, 1969)

12 Glavičić, A., »Mirila i počivala na Velebitu«, Senjski zbornik, 1965.

13 Oštarijski prolaz ili »Stara vrata« otvorio im je put prema Bagu, »Turska vrata« ispod Alana prema Jablancu, a Krasnarska duliba i stari prolazi kroz Senjsko bilo: Razvala, Kućišta, Konačišta, omogućili su im da se iznenada pojave u okolici Senja.

14 Pavičić, S. Seobe i naselja u Lici, 1990.

15 Holjevac, Ž., Gospić u Vojnoj krajini, 2002: 18–22.

16 Rogić, P., »Naseljenost velebitske primorske padine«, Senjski zbornik, 1965.

17 Isto

18 Isto

19 Derossi, Z., »U susret 300 god. rođenja M. A. Kuhačevića«, Senjski zbornik, 1996.

20 Belaj, V., Tradicijsko planinsko stočarstvo na Velebitu i bunjevačka etnogeneza, 2005: 25.

21 Rajković Iveta, M., Primorski bunjevci: Migracije, 2010.

22 Uz šumsku cestu Kosinj–Krasno u Lomskoj dulibi, nedaleko od nepresušnog izvora Begovača u živcu kamenu visine 5 m i širine 7 m uklesan je antički epigrafski spomenik, koji predstavlja prvu »međunarodnu arbitražu« u našim krajevima iz razdoblja od 1. do 4. stoljeća. Naime, u prostoru Begovače napasala se stoka ilirskih plemena Ortoplina iz Stinice na primorskoj strani i Parentina iz područja današnjeg Bakovca i Kosinja na kontinentalnoj strani Velebita, pa je dolazilo do spora oko napajanja stoke na izvoru koji se nalazio na zemljištu Parentina. Rimska je vlast posredovala u sporu i postignuti dogovor zapisan je na stijeni na latinskom jeziku. Evo prijepisa: EX CONVENTIONE FINIS / INTER ORTOPLINOS ET PARE / NTINOS ADITUS AD AQUAM / VIVAM ORTOPLINIS PASUS / D LATUS I, što znači: Prema ugovoru ovdje je granica između Ortoplina i Parentina, prijelaz preko granice dopušten je Ortoplinima do žive vode 500 koraka u duljinu i 1 korak u širinu.

23 Belaj, V., »Tradicijsko planinsko stočarstvo na Velebitu i bunjevačka etnogeneza«, Studia ethnologica Croatica, br. 16/2005: 21.