Tradicijska arhitektura Velebita: gradnja koju je proizvela svrha

Velebit je kultna hrvatska planina, »sveta gora« i simbol, element nacionalnog identiteta i kolektivne svijesti naroda, boravište dobrog duha Vile Velebita, opisana i opjevana, a nerijetko i uspoređivana s onim što je Olimp za Grke, Triglav za Slovence ili Fuji za Japance. Velebit je i perjanica hrvatskoga zaštićenoga krajolika: UNESCO-ov rezervat biosfere od 1978., Park prirode od 1981., Nacionalni park Paklenica od 1949. i Nacionalni park Sjeverni Velebit od 1999.

Čovjek je sastavni dio živog svijeta Velebita: oduvijek je tu živio kao u svojem primarnom (u Podgorju) ili sezonskom domu (u planini), boravio u njegovu šumskom labirintu i čobanio na proplancima. Trajna povezanost Podgorja s gacko-ličkom stranom u stalnom hodu za vodom, ispašom i drvima obilježila je život ljudi i blaga, u neraskidivoj vezi s prirodnim ciklusima. Velebit nikada nije razdvajao, Velebit je povezivao.

Ovaj tekst temeljim na svojoj knjizi Velebit arhitektonski – Pučka gradnja u dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita,1 koja, kako je u uvodu navedeno, »nije knjiga o prirodnim ljepotama … već o stoljećima borbe velebitskog stanovništva za preživljavanje, o načinu života, o muci čovjekova stvaranja, građenja i stanovanja u surovoj klimi«. Namjera je, među ostalim, »rasvijetliti neke značajke i primjere pučkog stambenog graditeljstva2 na području Sjevernog i dijela Srednjeg Velebita, Senjskog bila i Podgorja te usmjeriti istraživače, arhitekte i prostorne planere«.3

Koliko je graditeljsko naslijeđe Velebita nepoznato i malo istraženo dokazuje i činjenica da se čak ni arhitekt Aleksandar Freudenreich, autor kapitalnih knjiga Kako narod gradi i Narod gradi na ogoljenom krasu te najtemeljitiji »sakupljač« podataka o pučkoj gradnji »ogoljelog krasa«, nije upuštao u to teško pristupačno područje.4 Teren je zahtjevan, područje veliko, naselja raštrkana sa sve manje ljudi od kojih se može dobiti ikakav podatak. Velebit je tako ostao bijela površina na demografskoj karti Hrvatske i zelena u Nacionalnoj ekološkoj mreži.

Goli otok i Srednji Velebit

Velebit kao vjekovni životni prostor

O naseljavanju i životu ne može se govoriti bez osnovnih podataka o samoj planini, klimi, prometnoj povezanosti, vodi, mogućnostima privređivanja i slično. Velebitska je klima planinska i vrlo oštra, s dugim hladnim razdobljem u planinskom i pretplaninskom području od listopada do sredine svibnja te kratkim toplim razdobljem od lipnja do kraja rujna, s velikim temperaturnim oscilacijama. Unatoč dostatnoj količini oborina, njegova primorska padina oskudijeva vodom zbog zemljopisnog položaja (okrenutost osunčanoj zapadnoj strani), vapnenačkoga propusnog tla i bure kao dominantnog vjetra.5 Nepoznati autor inicijala JSV u Gajevoj Danici 1848. navodi da u podnožju Velebita vlada »južnotalijanska klima«, u srednjem dijelu klima »sieverne Niemačke ili Pruske«, a po »varhu njegovom studen švedska ili sievero-ruska«. A usto obrazlaže: »I to je uzrok da žitelji ovoga predielanomadno žive t.j. da se neprestano sele«.6

Velebit, taj zid na razmeđu klima, na svojih približno 2270 km2 pokazuje dva različita lica – ono primorske, krševite i pretežno gole, te ono kontinentalne, gusto pošumljene padine. Granicom između morske i kontinentalne (ili gacko-ličke) velebitske padine smatra se starorimski Pisani kamen (IV. st.) u Lomskoj dulibi na izvoru Begovače, na razmeđu primorskih plemena Ortoplina i kontinentalnih Parentina, kojim se reguliraju njihova prava korištenja vode. Poprečno se Velebit, uglavnom prema planinskim prijevojima i putovima/cestama vezanim na njih, dijeli na7 Sjeverni Velebit (od prijevoja Vratnika do prijevoja Velikog Alana na cesti Jablanac – Kosinj) u dužini od 30 kilometara, Srednji Velebit (od prijevoja Veliki Alan na cesti Jablanac – Kosinj do Oštarija na cesti Karlobag – Gospić) u dužini od 25 kilometara, Južni Velebit (od Oštarija na cesti Karlobag – Gospić do prijevoja Mali Alan na cesti Lovinac – Obrovac) u dužini od 46 kilometara8 i Jugoistočni Velebit (od Malog Alana, preko Prezida do rijeke Zrmanje) u dužini od 44 kilometra.

Uzdužna je podjela jasno vidljiva na primorskoj padini, a očituje se kroz dvije terase/zaravni koje se pružaju duž cijelog masiva (prva kojom prolazi Jadranska magistrala i druga koju narod Sjevernog i Srednjeg Velebita zove podi) te su temeljni životni prostor stalnog stanovništva.9

Povijesni podatci i propisi koji su utjecali na graditeljstvo

Podatci o naseljavanju10 i regulatornoj osnovi života velebitskog područja važni su za razumijevanje gradnje, pa ću ovdje dati samo najbitnije, vezane na ono drugo razdoblje naseljavanja – nakon prestanka turske vladavine.11 Povlačenjem Turaka cijeli Velebit ulazi u sastav upravne jedinice Banovine u okviru Hrvatskoga Kraljevstva, a potom i Austro-Ugarske Monarhije. Sredinom XVII. stoljeća vlasti potiču naseljavanje pustih pograničnih područja življem iz dalmatinskih krajeva – Bunjevcima. U te se svrhe grade ceste i obnavljaju vlake, stočarsko i ratarsko stanovništvo usvaja vojna znanja i vještine te postaje graničarima.

Zbog presudne uloge šuma, već se za mletačke i austrijske uprave poduzimaju mjere za očuvanje velebitske vegetacije u obliku raznih propisa i zabrana (1746. »Međutimski šumski red«, 1765. »Instrukcije za šumarsko osoblje karlovačkog generalata«). Uredbom Marije Terezije iz 1769., »O lugov dubrav i loz čuvanje i zadržavanje« osnivaju se prve šumarije u Krasnu, Oštarijama i Petrovoj Gori, a 1870. radom počinje prva (parna) pilana u Štirovači. Osnivaju se rasadnici (u Grabarju 1876., Zentralpflanzschule pod Vratnikom 1878., rasadnici kod Stinice, Lukova, Karlobaga i južnije), drvna stovarišta u Svetom Jurju i Jablancu koja je »osnovala vlada kako bi siromašni, potrebiti i žitelji lišeni svakoga drugoga prihoda – njih 12.000 duša u Primorju – mogli zarađivati na pripravljanju i izvlačenju različitih vrsta drveta i od toga preživljavati«.12

Austrijska kraljevska vlast potiče obrte (maslinarstvo, vinogradarstvo i pčelarstvo te slatkovodni i morski ribolov) i proizvodnju drvne građe, npr. drvenih pokrovnih daščica – šimle, obruča, kabala, kablica, dižvi, kopanja i sl. Na morske padine dovoze se sadnice loze i maslina, pa tako ljetopisi svjedoče da je na zapadnim obroncima Velebita do 1784. bilo zasađeno više od milijun i pol lozovih i stotine maslinovih sadnica, od kojih je zbog bure i neznanja pola ubrzo propalo. Do 1780. oko Jablanca i Svetog Jurja bilo je zasađeno »316.212 trsova vinove loze, 1.648 stabala smokava i 250 stabala badema«.13 Generalkomanda u Karlovcu odlučila je potaknuti sadnju naknadama, no nije poznato jesu li ikada dodijeljene. Godine 1786. izdaje se naredba o štednji drva na cijelom području bivšega Karlovačkoga generalata kojom se zabranjuje gradnja drvenih kuća, a u tu se svrhu živalj podučava cijepanju šindre (šimle), kako bi bilo što manje otpada i uništavanja jelove građe. Radi štednje drva grade se kamene kuće i samo se krovovi pokrivaju šimlom.14

Svoje viđenje ljudi ovoga kraja dao je Josip Poljak u svom Planinarskom vodiču po Velebitu,15 gdje razlikuje Primorce i Podgorce (stanovništvo morske velebitske strane) i Zagorce (stanovništvo kontinentalne strane) pa kaže: »Primorci i Podgorci su ikavci, dok su Zagorci ijekavci, po vjeri su oni prvi rimokatolici, a u manjem broju pravoslavni i to u prostoru dalmatinskog dijela Velebita, dok su Zagorci podjednako razdijeljeni u jedne i druge. Primorci i Podgorci su srednjeg rasta, koščati i žilavi, trijezni, marljivi i vični snositi svoju bijedu s najvećim samoprijegorom, dok su Zagorci, t.j. Ličani, jačeg rasta, dobro razvijeni, no mekoputniji od Podgoraca. Unatoč vanredno teškog i oskudnog života Podgorci doživljuju redovno veliku starost od preko devedeset godina, što se događa i kod Ličana, ali rjeđe. Žene su redovno kod svih slabije i izmučene, jer obavljaju sav posao oko kuće i izvan nje, dok muškarci, osobito sposobni za rad, polaze u razne krajeve na rad, a mnogo ih je i po raznim prekooceanskim zemljama. Ljeti su kod kuće samo žene, starci i djeca, a sve muško, što je sposobno za rad, otiđe u svijet, da zasluži nešto, čime će proturati dugu i gladnu zimu«. Već spomenuti JSV u Gajevoj je Danici opisao život Podgoraca, za koje kaže da se u proljeće »uz planinu do sriedine penju«, da ljeti »poberu marvu, te se pod varhove Velebita na tretje stanove presele, gdie obilnu pašu i barst za marvu, a led po gudurah za rastapanje i napajanje marve nalaze«. I zaključuje: »To je njihov neprestano seleći se život i po tome ih šalom Nomadima nazvah, no drugčie ih obično Bunjevce zovu...«16

Presjek Velebita

Život u kontinentalnom dijelu razlikovao se od onoga na morskoj velebitskoj padini. Dok su Lika, Gacka i Krbava ostale na ratarstvu, stočarstvu, pčelarstvu, sječi i preradi drvne građe (pilane),17 živalj morske padine prisiljen je okrenuti se drugim načinima preživljavanja. Pašnjaka je sve manje, a ogoljene velebitske strane plaćaju danak kozama.18 Veze primorskog i kontinentalnog dijela trajne su i učestale: Podgorci odlaze u Gacku i Liku mljeti žito, stupati i prati biljce i sukno,19 a Ličani i Gačani trgovati drvnom građom u lukama. Poprečno kretanje u oba smjera trajan je način života.

Kad se od ratarstva i stočarstva više nije moglo prehraniti, nove mogućnosti nalaze se u zapošljavanju na izgradnji i održavanju cesta te sječi i odvozu drvne građe iz velebitskih šuma. Žene, djeca i starci ostaju kod kuće i preuzimaju svu brigu o kući, hrani i blagu. Sposobni muškarci odlaze na rad na ceste ili u šume, u sječu drva koje se poslije volovima (volarenje) pa onda i konjima (kirijašenje) goni do mora i prijevoznih putova. Drvo se vuče šumskim putovima zvanim vlake. Jedna je od najpoznatijih ostala tzv. jamboraška vlaka, s Kosice, preko Velikog Alana do Stinice.

U Velebit se, u Sridnju planinu ili u pode, izlazi (seli) već u travnju, kad bi ponestalo sijena za blago. Vraća se potkraj svibnja pokositi ječam, pa ponovno izlazi potkraj lipnja kad bi ponestalo vode i bila obavljena košnja. Boravi se najprije u Sridnjoj (dok ima vode), potom i u Gornjoj planini, katkad do kraja listopada. Djecu se rijetko šalje u školu jer se i ona uglavnom bave čobanjenjem.20 Školske godine 1954./1955. na širem senjskom području djeluju 23 pučke škole i to 14 šestogodišnjih te 9 četverogodišnjih.21 Odlazak učenika na daljnje školovanje u gradove je, s obzirom na broj, materijalno stanje i širi kontekst društvenih događanja, pojedinačan i nadasve rijedak.

Prepoznavši značaj i ulogu jamboraške vlake 1958. g. se, gotovo iznad njezine trase, gradi žičara od Stinice do Velikog Alana.22 Volarenje i jamborašenje zamjenjuje kamionski promet, asfaltirane ceste i škrti pašnjaci pridonose iseljavanju u gradska središta, osobito u Rijeku, »glavni grad Podgorja«, kako se još i danas govori. Škole se zatvaraju jer nema djece. U Velebit se vraća ljeti, obnavljaju se rijetke kuće i stanovi, niču »vikendice« i »vikendaška naselja«, probijaju se požarni putovi. Velebit gubi stanovništvo, ali dobiva zeleni pokrov i na svojoj primorskoj padini. Livade i proplanke sustavno osvaja šuma. Uviđa se krajobrazna vrijednost Velebita, koji se zaštićuje na nekoliko razina i u svima, logično, prevagu ima biocentrični pristup. No stanovništvo se, većinom ono odseljeno, sustavno obrazuje. Tako iz ovoga područja potječu mnogobrojni visokoobrazovani ljudi kojima pripada značajno mjesto kako u svjetovnim tako i u crkvenim krugovima – od biskupa, akademika, generala pa do sveučilišnih profesora i doktora znanosti u mnogim znanstvenim područjima.

Velebit olovkom, metrom i kamerom

Pučka gradnja Velebita nikada nije sustavno istraživana, donedavno gotovo da i nije bilo stručne literature o njoj. Da bih zadovoljila vlastitu stručnu radoznalost o toj temi23 trebalo je uzeti put pod noge, krenuti u terenska istraživanja (intenzivno od 2000. godine) te objavljivati izdvojene teme u znanstvenom godišnjaku Senjski zbornik Senjskoga muzejskog društva i Gradskog muzeja Senj24 i u Monografiji u povodu 200. obljetnice župe sv. Antuna Padovanskog i 170 godina školstva u Krasnu25. Na mnogobrojnim obilascima identificirani su, mjereni, crtani i fotografirani lokaliteti, ambijenti ili pojedinačni objekti te vođeni razgovori s rijetkim stanovništvom. Većina terenskog rada provedena je do 2005. godine u pratnji stalnih suradnika, prof. Ante Glavičića (do njegove smrti 2003. godine), Darka Tomljanovića i Darinke Brusić. Upravo je taj materijal okosnica već spomenute knjige Velebit arhitektonski – Pučka gradnja u dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita, podijeljen u cjeline kao u nastavku teksta. Na kraju knjige je rječnik manje poznatih riječi i izraza te popis izvora i kazivača.

Sjeverni Velebit

U Sjevernom Velebitu obiđena su naselja morske i kontinentalne padine, a u Srednjem Velebitu naselja morske padine. Ovdje dajem osnovnu karakterizaciju tih područja u uzdužnoj podjeli, s popisom obiđenih lokaliteta, na čemu se temelji opis obilježja tradicijskog načina gradnje. Nazivi područja kao što su Sridnja i Gornja planina potječu od starosjedilaca, kako su se oni i njihovi stari njima služili.

Podgorje

Podgorje je područje morske padine Sjevernog Velebita između mora i sadašnje Jadranske magistrale. Za njegovo stanovništvo Josip Poljak kaže: »Općena životna karakteristika Podgoraca je gorštačko-nomadska s puno poštenja, dobrote, gostoljubivosti i samoprijegora, uz to silno bogobojazni i praznovjerni«.26 U Podgorju se nalaze neka značajnija trajna naselja kao što su Sveti Juraj, Lukovo, Klada, Starigrad, Jablanac, Prizna i druga naselja prema Karlobagu. Uz njih, tu su i brojna manja, većinom napuštena. Horizontalna povezanost podgorskih naselja teška je i nedostatna, sve do nakon Drugoga svjetskog rata, kad se gradi Jadranska magistrala čija trasa prolazi za ovako strmi teren daleko iznad naselja. U transport drva uvodi se mehanizacija – kamioni i žičara na kojoj vlast ne zapošljava Podgorce, nego zatvorenike s Golog otoka. Takvom i drugim pogrešnim političkim odlukama započinje naglo iseljavanje i »pražnjenje« Podgorja, trbuhom za kruhom ili »u rajz«, što je zapravo značilo prosjačenje.

Biluća

U dijelu Podgorja obiđeni/opisani su lokaliteti ispod Magistrale: kuće Vukelića, bunar Gučinac, Panos, Bilućka draga, Biluća, Žrnovnica i Sveti Juraj, te Gornje Seline, Kamenice i Skorupov dolac iznad Magistrale.

Naselja ispod Magistrale nisu međusobno povezana cestom, poneka možda kozjom stazom (kao Biluća i Lukovo). Dok neka ne oskudijevaju vodom (vrulje i izvori u Svetom Jurju i Žrnovnici), ostala se koriste bunarima građenima još za vrijeme Austro-Ugarske (Gučinac). Biluća paradigmatski pokazuje prednost zasnivanja naselja na južnoj padini, kakvih u Podgorju ima tek nekoliko.

Senjsko bilo

Većina stručnjaka Senjsko bilo smatra predgorjem Sjevernog Velebita, zbog ne tako dominantne visine i oskudnije morfologije. Proteže se od ceste Senj – Vratnik – Otočac do ceste Sveti Juraj – Oltari – Krasno – Švica, s istoka Žuta Lokva – Brlog – Kompolje – Otočac. Primorska padina Senjskog bila travnat je kamenjar koji na visinskim terasama postaje sve pitomiji i pogodan za život i razvoj naselja.27 Obiđena se naselja nalaze duž neasfaltirane ceste koja se odvaja od ceste Senj – Vratnik na oko 950–1000 m n. m. i to Majorija, Stolac, Žukalj, Tuževac, Rakita i Razbojište. Dok je Rakita uzoran primjer velebitskog naselja na zapadnoj padini sa svim pripadajućim atributima, Razbojište ima sasvim drugačiji karakter.

Rakita

Sridnja planina

Druga zaravan, tzv. uzdužna primorska terasa, ili u narodu podi, prostire se na visini od 700–900 m n. m. Živalj Sjevernog Velebita taj dio između vrhova iznad prve i onih iznad druge zaravni naziva još Sridnja planina, a on se stere na visini oko 500–1000 m n. m. Najznačajniji su dijelovi zaravni Dundović i Bilenski podi u Sjevernom, Mlinište, Radlovac, Brizovac, Jelinića plan, Kućište i Ledenik u Srednjem, Konjsko, Japage, Sjauševac, Stap, Malo i Veliko Rujno i Libinje u Južnom te Praška lokva, Prosenjak i Duboke jasle u Jugoistočnom Velebitu.28 Obiđeni su lokaliteti: Matešić pod, Gornje Volarice, Orije, bunari pod vrhom Šuljba (Grčki bunari), Pandore i Turinski krč. Na primjeru Turinskoga krča najbolje se iščitavaju elementi koji određuju karakter velebitskog naselja, s tim da je ono i dandanas jedno od najljepših, najbolje održavanih i uređenih zaselaka koji se mogu naći. Grčki bunari pod Šuljbom su, kao i Žive vodice, dobar primjer sustava u kojem se procjedna voda dijeli na dva dijela – onaj za blago i onaj za ljude.

Gornja planina

Sve što je iznad druge zaravni (poda) narod naziva Gornja planina. Nema tu stalnih naselja, zacijelo uvjetovano klimom, već se ovdje nalaze zadnja ljetna utočišta podgorskog stanovništva u potrazi za vodom, takozvani padeži. Obiđeni su lokaliteti uz dva pravca poprečno na smjer pružanja Velebita – onaj pješački, planinarski put od Gornje Klade do Zavižana (stanovi Modrića i Babića, Žive vodice i Babrovača) i onaj kolni uz cestu od Jablanca do Štirovače (Za Kosicom, Mirevo, Štirovača, Jovanović padež). I dok država (uprava Nacionalnog parka Sjeverni Velebit) na Mirevu planira obnovu stočarskih stanova, potomci Podgoraca obnavljaju ih na tradicijskoj matrici (ili podižu nove) u Jovanović padežu, koristeći ih u ljetnim mjesecima kao vikendice. Štirovača ostaje bez ljudi (ako ne računamo turiste) i stoke, svakim je danom sve više stišće šuma, mijenjajući bioraznolikost, zbog koje je upravo i proglašena prvim nacionalnim parkom u Velebitu još 1928/1929.

Kontinentalna padina

Kontinentalna je padina ujednačeno strma, a uzduž nje se pružaju za Gacku i Liku značajne doline kao što su Krasanska, Apatišanska i Lomska duliba, Bakovac, Pazarište i druge.29 Šumovita je i znatno niža od morske padine, jer počinje tek na oko 500 m n. m. Karakteristike pučke gradnje gacko-ličke strane temelje se na istraživanjima u okolici Krasna. Obiđeni su i više-manje detaljno snimljeni primjeri pučke gradnje u Devčićima, Ivetićima, Anićima i Panjinovićima. Najdetaljnija su istraživanja provedena na jednom od najvećih i najljepših objekata stambene tradicijske gradnje, tzv. Pavšinoj kući u Devčićima, na gospodarstvu obitelji Samardžija u Ivetićima te u Panjinovićima. Nakon što je detaljno arhitektonski snimljena, Pavšina je kuća (kao potencijalna opasnost) srušena, kameni materijal prodan za 500 kn, samljeven i ugrađen u posteljicu asfaltirane ceste. Toliko o sudbini gradnje koju zovemo pučkom, tradicijskom, vernikularnom, marginalnom ....

Devčići

Srednji Velebit – Sridnja planina

I u Srednjem Velebitu dio između vrhova iznad prve i onih iznad druge zaravni živalj naziva Sridnja planina, na 700–900 m n. m. U poprečnoj podjeli Velebita to je dio južno od ceste Jablanac – Veliki Alan. Uz nju ili u neposrednoj blizini nalaze se zaselci Rupčići, Baričević pod i Grabarje. Odvojak do sela Borovci (Borovačka trnava) omogućio je bolje povezivanje Štokić poda te zaselaka Starčević pod i Marama. Detaljna su istraživanja provedena u Marami na skupinama kuća obitelji Matijević i obitelji Mandekić, što je dalo vrijedna saznanja o načinu gradnje i životu obiteljskih zajednica.

Marama prizemlje

Marama jugozapad

Obilježja pučke gradnje

Obilježja tradicijske gradnje osobito su istraživana s obzirom na odabir lokacije, orijentaciju, odnos prema slojnicama terena, uklopljenost u teren i okoliš, ambijentalne vrijednosti, proporciju, graditeljsko umijeće, građevne elemente i materijale. Dajem ovdje opću karakterizaciju velebitskog naselja i kuće (morske i kontinentalne padine), kao i načina pojavljivanja i skupljanja vode, tog modusa vivendi svakog područja življenja.

Naselje

Velebitski su zaselci zasnovani bez plana, međusobno su udaljeni od jednoga kilometra do šest kilometara, povučeni od mora i u zavjetrini od bure, s gotovo pa autarkičnim načinom života. Uvjete je ovdje oduvijek diktirala priroda, a čovjek samo odabirao mjesto koje udovoljava najvećem broju elemenata nužnih za preživljavanje. To su zaklon (od prirodnih sila, pljačkaša), dostupnost vode i hrane za čovjeka i blago, obradivo tlo i grijanje (sunce, drva). Stalna naselja nalaze se u Podgorju (poslije i u podima), s kućama katnicama (zbog nagiba terena) te prigrađenim štalama u nastavku kuće. U planinu se od kraja travnja (kad bi ponestalo sijena) do listopada odlazilo (izlazilo, selilo) goneći blago. U neprestanom kretanju od zapada prema istoku i obrnuto odvijao se kako život Podgoraca tako i življa kontinentalne padine. Gačani su ostali povijesno vezani uz primorski kraj prema Senju (izvoz drva iz Svetog Jurja i Jablanca, stalni kontakti s morskim dijelom), što se i danas očituje u njihovoj čakavštini.30 U Podgorju se živjelo samo zimi, pa to djelomično opravdava činjenicu što ribolov nikada nije bio osobito zastupljen. Shvatljivo je također da ni one puste sadnice loze i masline ljeti nije imao tko, a ni čime zalijevati.

Turinski krč

Prvi ljetni stanovi, oni u podima, u Sridnjoj planini na visini 350–700 m n. m., isprva nisu okupljeni u naselja. Nastambe su jednostavnije, sa štalom najčešće ispod stambenog dijela i tu se živi od travnja do lipnja. Stalna se naselja formiraju tek u XIX. stoljeću, a neka od njih živa su i danas. U lipnju seoba ide dalje, u Gornju planinu. Krajnje jednostavne nastambe – stanovi, na visini od 800–1200 m n. m., raštrkani su po pašnjacima ili u vrtačama točno utvrđenog vlasništva. U Sjevernom ih Velebitu nazivaju još i torine.31 Grade se na rubovima pašnjaka, uvijek u blizini vode. Upravo je voda odlučujući čimbenik okupljanja stanova, tako da jedno planinsko naselje može imati 10–50 objekata. Stanove koriste pastiri (čobani) kao skloništa i prenoćišta, jer cijeli dan hodaju za blagom. Stan / prenoćište uglavnom je pravokutan, a onaj za blago može iznutra biti i kružna oblika (stanovi Babića i Modrića). Ako su oko stana izgrađeni zidovi-međaši, skuplja se i nanosi tu zemlja za krumpirište ili zeljište. Najznačajnija su područja stanova u Gornjoj planini Mirevo, Lubenovac i Legačko katunište, gdje još u drugoj polovici XX. stoljeća postoje dobro očuvani objekti. Stanovi, vlasništvo potomaka odseljenih obitelji, postaju danas sve privlačniji za obnavljanje u vikendice, no veličinom i osobito visinom do krovišta ne zadovoljavaju zahtjeve suvremenih korisnika. Za nekadašnje ih se svrhe vjerojatno više nikada neće koristiti pa je njihova obnova, osim kao kulturne baštine, upitna. Padeži, na 1000 m n. m., već imaju kuće okupljene u naselja (Jovanović padež) u koja se seli cijela obitelj, a uzgaja se i nešto povrća. Stanovi u padežima složenije su strukture, imaju dio za stanovanje i dio za blago.

Za naselja je, kao i za kuću, jedan od najutjecajnijih čimbenika unutarnje organizacije izbor lokacije. Ona se redovito vezuju uz putove, uz rub obradivih površina na prisojnim obroncima od sjeveroistoka do jugozapada, tražeći zaklon od bure pod brdom ili uz šumu te uz vodu. Naselja morske velebitske padine sva su smještena na sjevernom ili istočnom obronku, na rubu pašnjaka ili obradivih površina, uglavnom paralelno sa slojnicama, kuća orijentiranih prema zapadu ili jugu. Pred kućama se sadi bjelogorica, jer lišće ljeti štiti od insolacije a zimi omogućuje osvjetljavanje unutrašnjeg prostora i grijanje. Sva su naselja povučena od glavnoga prometnog pravca i do njih se dospijeva često zaglavnim odvojkom puta.

Shema položaja naselja

Naselja gacko-ličke strane nisu toliko vezana za orijentaciju kao ona morske padine. Formiraju se većinom na ravnijem terenu, opet uz rub obradivih ili gospodarskih površina, podno šume. U dobro organiziranim naseljima, uz cestu ili u njezinoj blizini, očita je još i danas briga o zajedničkim sadržajima i građevinama kao što su putovi, podzidi, šterne, bunari, guvna i sl. (dobro je to vidljivo u Turinskom krču – šterne, Panosu – guvno, Pandorama – lokve). Takva naselja imaju svoju prepoznatljivost, dok neka druga izgledaju kao slučajno nabacane skupine kuća. Većina ih je danas elektrificirana. Uvjeti života bez ceste i struje nezamislivi su, naselja ostaju pusta i propadaju.

Kuća

Fundus pučkoga graditeljstva teško je datirati bilo gdje, pa tako i u Velebitu. Ljudi ne vode preveliku brigu o vremenu koje protječe, a »ruševine« ih baš i ne zanimaju. Katkad se na kući (u zaglavnom kamenu ulaza ili u zidu pročelja), portalu ograde ili grlu šterne nađe uklesana godina, koja ne mora nužno značiti godinu nastanka – katkad je to godina rođenja najstarijeg sina, vjenčanja, kupnje kuće, useljenja i sl. Najstarije uklesane godine sežu u sredinu XIX. st., a rekonstrukcijom povijesti pojedine obitelji (npr. Samaržija – Devčića) može se izračunati da je bilo kuća i starijih od 200 godina, što je za taj tip gradnje iznimno puno.

U graditeljskoj terminologiji očit je utjecaj razvijenijih sredina u kojima su ljudi radili ili naukovali. Uvriježeni su izrazi kao na primjer vatrena kuhinja (kuhinja s otvorenim ognjištem), kuvarija (vanjska kuhinja gdje se kuhalo blagu ili sušilo meso), pod (otvoreni tavan), videlica (vidalica, ponegdje i vidilica32 – otvor za ventilaciju, uglavnom odim­ljavanje), pozidnica (vezna greda s ležajem na zidu, poput prstena), cokljak (greda iznad pozidnice, sokl), šimla (šindra), srčika (građa za podove debljine do 25 cm), tavalon (daska debljine 5 cm), colarica (daska 2,4 cm), podarica (daska 3 cm) i sl. Sve su kuće pravokutne, većinom paralelne sa slojnicama, dvostrešnoga krova. Položaj zgrade uvijek koristi prirodni nagib terena, tako da se u sve (najčešće dvije) razine ulazi izravno izvana. O dispoziciji prostora najviše se danas može doznati od starosjedilaca, jer su kuće ili zaključane ili u ruševnom stanju, obrasle korovom, što onemogućuje svaki ulazak bez dodatne opreme. Stambene kuće većinom su prizemne, s prigrađenom ili odvojenom štalom za blago ulaza uvijek okrenutog od bure. U donjoj je razini suteren ili podrum, obično pod jednim dijelom gornjeg tlocrta, bez unutrašnje veze. U podrumu je najčešće štala, spremište ili radionica. Naknadno se uza stare zgrade prigrađuju pomoćni prostori, na primjer zahod, konoba za drva i slično. Iznad prizemlja (ne uvijek nad cijelim tlocrtom) nalazi se pod dostupan ljestvama, gdje se suši meso, ili služi kao odlagalište. Nikada se ne koristi za stanovanje, jer kuće imaju otvoreno ognjište (vatrena kuhinja). Loži se uglavnom iznutra, a samo ponegdje izvana. Veličina kuće tlocrtno varira od npr. 7 x 12 m u Devčićima (Pavšina kuća), 10 x 5 m u Anićima (kuća Tomel), pa do najčudnije kuće, zapravo niza od 7 kuća, veličine 29,8 x 5 m u Žuklju.

Kuća se zasniva na čvrstom nosivom tlu, na kamenu živcu. Temelji se uglavnom ne kopaju, već se zida na suhoj stijeni. Horizontalna izolacija protiv vlage se ne izvodi, niti je u procjednom krškom terenu potrebna.33 Zid je kameni, u novijim zgradama žbukan, debljine u donjem dijelu oko 70 cm, a na katu 55–60 cm. Uglovni je kamen uglavnom priklesan, a materijal za izgradnju zida gotovo ne­obrađen. Vanjski je kamen krupniji, sa sitnijom ispunom. Najcjenjeniji majstori za obradu kamena dolazili su među ostalim i iz Hrmotina. Mort kojim se većinom zida mješavina je vapna i ilovače, odnosno blata, tako da je na nekim objektima žućkasto-smeđe boje. Fasadni otvori su minimalnih dimenzija, prozori oko 60–90 x 80–90 cm, a vrata visine 1,5–1,7 m. Okviri otvora katkad su kamene šambrane (okviri) obrađene s tri strane. Najčešće je to ipak pojačani drveni dovratnik ili doprozornik. Iznad nadvoja fasadnih otvora izvodi se oteretni luk – najčešće lučno uklinjene grubo priklesane kamene ploče, kamen ili opeka. Katkad se primjenjuje sasvim nekritički, čak i za male otvore. Drveni dovratnici i doprozornici ugrađeni su u kameni zid drvenim klinovima. Okov je kovan. Prozori su dvokrilni, svako okno podijeljeno srednjim horizontalnim rebrom. Otvaranje je prema van, odnosno prema unutra ako su izvana kapci. Kapci su puni, iz dasaka od mekog drva, pribijeni na unutrašnji okvir kovanim čavlima. Ulazna vrata su jednokrilna ili dvokrilna, puna, uklađena ili pak ustakljena s punim parapetom. Pod je najčešće nabijena zemlja, drvene gredice i opeka s reškama zapunjenim ilovačom, oblice, kamene ploče ili rjeđe daske.

Pavšina kuća, presjek

Pavšina kuća, prizemlje

Pavšina kuća, detalji

Međukatna konstrukcija između podruma i prizemlja izvedena je kao drveni grednik popođen daskom. Ponegdje se još nađe i trag konstrukcije od srčike jele ili smreke debljine 20–25 cm, širine oko 80 cm, duljine do 12 m. Srčika je bila smoždena drenovim klinovima, u podgledu ohrapavljena bradvom i žbukana.

Krovište počiva na obodnim nosivim zidovima, redovito je dvostrešno, a nagib varira između 50–60° u planinskom i 45–55° u nižim i primorskim dijelovima. Najstariji oblik krova ima na čelu/zabatu (ili na oba čela) skošenje, koje se u okolici Krasna (Devčići) naziva kapić, a u drugim dijelovima lastavica. Kapić/lastavica znatno je strmiji nego sam krov, jer nastaje učvršćenjem dvaju grebena na prvom paru rogova. Skošeni dio krova redovito je okrenut prema smjeru dominantnog vjetra, najčešće prema sjeveru.34 U konstruktivnom smislu to je roženički krov koji se upire o unutrašnji rub vanjskoga (nosivog) zida kuće (stoga i nema strehu), preko nazidnice (pozidnice) i grede (cokljaka) iznad nje, koje zajedno čine prsten po obodnim zidovima. Stropne grede ukliještene su između pozidnice i cokljaka kako bi preuzele horizontalne sile krovišta, odnosno funkciju današnjeg armiranobetonskog serklaža ili zatega. Pozidnice i cokljak dimenzije su 26–30 x 22–25 cm, a rogovi oko 15 x 15 cm. Za krovne letve izvorno se najvjerojatnije nije koristila tesana pravokutna građa, nego grubo pritesane oblice (kakve su još vidljive na dugoj kući u Žuklju). Krov nema istaknutu strehu jer ima malo oborina, a sunce brzo suši zid. Žljebovi su u početku drveni na drvenim kukama ili kamenim konzolama, poslije se uvodi lim i kovani željezni nosači. Stambene kuće bez dimnjaka u kojima se loži nemaju žljebove, samo se iznad ulaza postavlja komad žlijeba u širini vrata.

Turinski krč, detalj

Pokrov je nekada bila isključivo šimla, kako u planinskom tako i u primorskom dijelu. Kalala se od jele ili smreke u duljini od 70-ak cm do 1 m, širini 10–12 cm i debljini 1,5–2 cm. Slaganje je uglavnom jednostruko, iako se može ponegdje naići i na dvostruko, pribijanje kovanim čavlima za letve. Kalanu daščicu šimle trebalo je prije postave još doraditi diljanjem strugom i blanjom. Radili su to vješti diljači, kakvih se znalo naći još i 1970-ih godina.35 Red pokrova šimlom naziva se šav, a daščice imaju nazive prema duljini (meterna šimla duljine 1 m, petak duljine 115 cm, šestak duljine 130 cm). Pribijaju se na krovne letve koje imaju nazive prema položaju (šavačke letve – prva dva reda, prsne letve – sve ostale). Nakon Drugoga svjetskog rata šimla se sustavno zamjenjuje valovitim azbest-cementnim pločama (narod takav krov zove azbestni krov i s njega se ne skup­lja kišnica), kupom kanalicom ili limom. Otvori u krovu, tzv. videlice ili vidalice, služe odimljavanju donjeg prostora – vatrene kuhinje, kuvarije ili litnje kujne, na svakom je krovu jedna ili dvije i otvaraju se odozdo, željeznim šipkama.

Zanimljiv je opis gradnje u Podgorju (Donjoj i Gornjoj Kladi) u jednom razgovoru 2003. dao Drago Vukušić:

»Temelji su se kopali koliko se to u kamenu moglo. U iskop se bacao kamen i potom nabijao. Zidovi su uglavnom bili suhozidi, a kasnije kad je došao cement zidalo se mortom. Cement se kupovao u Starigradu, kamo je dolazio brodom pakiran u bačve od po 200 kg, tzv. karatele. Presipavao se zatim u platnene vreće i na magarcima ili mulama prenosio dalje. Kamen za gradnju se priklesavao, da ima koštaduru, plohu kojom naliježe ili pristaje uz donji ili susjedni kamen. Na pod se razastirala zemlja crvenica, močila se i nabijala drvenim batom. Crnica se nije koristila jer je uvijek mazala, tj. nije se mogla kompaktirati. Crvenica, međutim, nabijanjem kao da je dobivala glazuru i bila je puno otpornija na habanje-hodanje. Prije metenja obavezno se prskala ili škropila vodom, da ne praši i da se glazura dodatno kompaktira. Na zid se ispod krovne konstrukcije postavljala greda nazidnica, tj. pozidnica, a vrata su sezala sve do nje. Na pozidnicu su se stavljale vezne grede, a kao krovna konstrukcija rogovi i letve. Rogovi su duljine najčešće tri metra, nije bilo potrebe za vjetrovnim vezom u formi pajanti, već su njihovu ulogu preuzimale krovne letve. Građa se obrađivala sjekirom koja je samo s jedne strane imala oštricu, tzv. bradvilj ili bradva. Sljeme krova naziva se povitak. Iznad vrata se stavljao komad žlijeba da ne zacurijeva na ulaz, što inače kuće u kojima je bila vatrena kuhinja s otvorenim ognjištem nisu imale. Okviri vrata i prozora su talari, a šarniri kanjole. Talari su se izrađivali najrađe iz trajnijeg smrekovog drveta, zbog veće količine smole«.

Voda kao preduvjet života

Kolika je važnost vode za živalj velebitskoga kraja kroz povijest govori i Pisani kamen iz IV. stoljeća, gdje rimska vlast, kao posrednik u sporu oko korištenja »žive vode« između Ortoplina i Parentina, nakon postizanja sporazuma u živoj stijeni daje uklesati natpis. O vodi ovisi izbor lokacije za osnivanje naselja, za vodom se seli (ili izlazi) u Velebit, vodi se prilagođava školska godina: završava kad u donjim krajevima nestaje vode i počinje nakon silaska iz Velebita, što zna varirati od svibnja do listopada. Voda, osobito u kontinentalnom dijelu, ima i gospodarsku primjenu u pokretanju mlinica (vodenica), stupi i pila (o čemu svjedoče napisi već iz sredine XV. stoljeća), a poslije i hidroelektrane u Švici.36 Hidrogeološki potencijal dviju velikih rijeka ponornica, Like i Gacke, koristi se u hidroenergetske svrhe HE Senj.

Žive vodice

Oblici pojavljivanja

Krško tlo ne pogoduje zadržavanju vode. Stalnih je površinskih tokova malo, kratki su, često poniru ili se gube, ponegdje se pojavljuju kao krški izvori uz more ili vrulje u moru. Rijetki su oni koji ne presušuju cijele godine (kao u Štirovači), a osobitost su i izvori na velikoj nadmorskoj visini (stalni izvor u Modrić docu pod Zavižanom na 1477 m n. m., Ivino vrelo ispod Visočice na 1530 m n. m. i neki drugi). Na mnogim mjestima u Velebitu voda se pojavljuje u oblicima kao što su ruje, lokve, snježnice, škrape i kamenice u stijenama.37 Stanovništvo je uglavnom orijentirano na čuvanje vode za ljudsku upotrebu i za stoku (blago) u spremnicima poput ograđenih lokvi, bunara, šterni i sl. Poimanje čistoće vode ovdje je sasvim drugačije: smatralo se, naime, da je svaka voda čista ako u njoj može živjeti gujna (daždevnjak).

Način kaptiranja i čuvanja vode podijelila bih u tri osnovne skupine: 1) voda na mjestu gdje se i pojavljuje, na nepropusnom sloju (lokve, bunari, sustavi bunara i lokava, ruje38 te kamenice u stijeni), 2) kaptiranje površinskog toka i izvora (potoka ili izvor kakav se najčešće pojavljuje uz glavne putove, kuće, uz more ili na šumskim čistinama) te 3) oborinska voda skupljena na slivnim plohama (šterne – javne, zajedničke i kućne). Izvan sustava ostavljam prirodne vodne spremnike (snježnice, ledendže ili bezdane), duboke krške jame u kojima se preko cijelog ljeta zadržava snijeg. Šterna se, kao najsigurniji način opskrbe vodom, gradi za svaku stambenu kuću, za svaku obitelj. Obično ima kamenu krunu – grlo, s nerijetko upisanom godinom. Uza šternu je gdjekad i kameno pojilo za blago, visinski odvojeno (kao primjerice u Turinskom krču). Položaj se odabire s obzirom na buru, uvijek u suprotnom smjeru – uz buru. S krova kuće u kojoj postoji otvoreno ložište nikada se ne skuplja voda, jer je taj krov prepun čađe (crni krov). Koristi se voda s čistih krovova, najčešće onih gospodarskih zgrada ili štala, u kojima se ne loži, ili sa sabirnih ploha oko šterne – saliža. Svaki veći zaselak ima zajedničku šternu iz koje mogu uzimati svi kad u njihovim šternama ponestane vode.

Shema položaja kuće

Šterne se kopaju u vrlo teškom kamenom terenu u dubinu 4–5 metara, promjera oko 3 metra, te zidaju priklesanim kamenom uokrug, u vapnenom mortu. Nakon toga se na stijenke navlači porculan (najvjerojatnije kaolinska glina) koji se zaribava i gladi dok ne postane potpuno gladak i vrlo tvrd. Zatim se šterna pokriva voltom od uklinjenoga kamena, s vrha se zaravnava zemljom i popločuje ravnijim kamenom. Na kraju se postavlja iz komada kamena klesan grljak. U grljak ulazi drveno korito kojim se dovodi voda iz drvenog žlijeba na kući. Drveni se žlijeb postavlja na kamene konzole istaknute iz zida, ili pak visi na drvenim klinovima. Danas na obroncima Velebita u nastanjenim dijelovima ima raznih varijacija na temu žljebova, od pocinčanih do drvenih sa željeznim kukama. Jedino, osim u tragovima, više nema onih izvornih, drvenih na drvenim kukama. Za razliku od uobičajenog načina kada se kuka pričvršćuje na rogove krovišta (na istaknutu strehu), nekada se ona postavljala na cokljak ili na pozidnicu, dakle ispod rogova. Novi materijali omogućuju fleksibilnije vođenje i dulje putove do šterne, tako da se danas ponegdje može naići na pravu mrežu žljebova i na vrlo »kreativna« rješenja.

Što činiti s tradicijskom gradnjom?

Tri knjige o tradicijskoj gradnji objavljene 2013. godine obvezuju na respektiranje materijalnih ostataka u Velebitu, kao i na daljnja stručna istraživanja kakvih do sada gotovo da i nije bilo.

Knjiga arhitekta Zdravka Živkovića Hrvatsko tradicijsko graditeljstvo daje izbor najreprezentativnijih građevina pučke gradnje po regijama, gdje je Velebit zastupljen svojom kontinentalnom padinom, Likom. Šteta što ta vrijedna knjiga, kao publikacija Ministarstva kulture, nije dostupna širokoj zainteresiranoj javnosti. Profesorica Ana Lemić knjigom Sela i stanovi na Velebitu – Svjedočanstva života od nastanka do nestanka, daje upravo kapitalan materijal, svojevrsnu »zbirku zadataka« za demografe, sociologe, arhitekte i prostorne planere, jer daje popis naselja i stanovništva cijelog područja Velebita (podsjećam: 2270 km2!) koje je istraživala sama, opet izvaninstitucionalno, tijekom gotovo 20 godina.39 Već spominjana knjiga Velebit arhitektonski – Pučka gradnja u dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita, iz pera potpisnice ovih redaka, uz arhitektonske crteže tradicijske gradnje za stanovanje postavlja ključno pitanje: što napraviti s baštinom koja nema baštinika?

Konzervatorska valorizacija velebitskog područja još nije provedena i morala bi prethoditi planiranoj izradi Prostornog plana područja posebnih obilježja Velebita (najavljenog za početak 2015). Taj bi plan pak trebao dati odgovor na pitanje ima li čovjek u Velebitu perspektivu i je li uopće dobrodošao? Biocentrični pristup i ovdje, kao i u svim zaštićenim područjima, dominira nad antropocentričnim. Odlazak čovjeka s Velebita već je donio promjene u biljnom i u životinjskom svijetu, neke pozitivne (smanjenje goleti), a neke negativne (nestajanje napuštenih naselja, livada, pašnjaka, travnjaka i vizura dominacijom šume). Ovdje nije riječ primarno o zaštiti marginalne gradnje, ovdje je riječ o odluci države kamo usmjeriti prostorni razvoj.40 Može li se dopustiti da zaštićena područja Velebita i njemu susjednih Plitvičkih jezera ostanu gotovo bez stanovništva? Može li turizam biti adekvatna zamjena autohtonom življu i njegovoj brizi za svoj kraj? Nema nažalost u Velebitu bojazni od velikog interesa za naseljavanjem, nema ovdje spekulativnoga kupovanja zemljišta (kao možda u nekim drugim zaštićenim područjima Hrvatske), ali se sigurno može i mora utemeljeno osvrnuti na depopulaciju. U davna su vremena austrougarske vlasti prepoznale da nema zaštite granica bez ljudi, prisilno naseljavajući pogranična područja. Danas, u eri poticanja policentričnog razvoja, Strategija prostornog razvoja Hrvatske treba sagledati potrebe, mogućnosti i način života u ovom i drugim zaštićenim područjima te anticipirati posljedice političkih odluka na život autohtonih zajednica.

Marama

U međuvremenu smo zaštitili sve osim čovjeka. Naša je preuzeta obveza i određenje sustavne brige o bioraznolikosti, prate se i zaštićuju staništa, vrijedne pasmine i vrste. Čovjeka prebrojimo svakih deset godina u popisima stanovništva i kao da nas ne zabrinjava što su rezultati bez iznimke u drastično silaznoj tendenciji.41 Čak i bez povijesnoga vanjskog neprijatelja, u okviru prve samostalne nacionalne države. Briga o staništima, pa tako i čovjekovim, obveza je svake vlasti i trajno je uvjetovana političkim odlukama. Ne smije se dogoditi da se u prostorno-planskoj dokumentaciji Velebita ne nađe ništa što bi bilo vrijedno zaštite ili barem spomena, kao reference i smjernice za vrsnoću oblikovanja. Nema tu »povijesnih gradskih cjelina« (kako to po copy-paste metodi piše u jednom planu područja posebnih obilježja koji je upravo potvrdila hrvatska Vlada), ali još uvijek ima onih ambijentalnih.

Tradicijska gradnja slijedom prihvaćenih i važećih akata na prostoru Europe više neće nastajati. Cijelo je područje regulirano prostorno-planskom dokumentacijom, samogradnja je zabranjena pa tim više treba valorizirati zatečeno. Nacionalni identitet umnogome određuje graditeljska baština, kao jedan od njegovih najjačih i najprepoznatljivijih simbola u svakom razdoblju svojeg nastajanja.

Pozivam stoga sve nas kao zajednicu da se zamislimo možemo li, želimo li i kako namjeravamo bez brige o tradicijskoj građevnoj baštini (pa i onoj u Velebitu!) odoljeti globalizaciji i afirmirati čitljivi identitet arhitektonskog izričaja današnjice?

Boris Magaš zna kako:

Materijalna svjedočanstva hrvatskog identiteta dovoljna su da se shvati nužnost ne samo očuvanja i zaštite već i njihove uloge kao pokretačke iskre u razvojnom procesu suvremenog arhitektonskog izraza. Zato je nužno postaviti osnove pristupa i kretanja u svim varijantama postojećih ostvarenja da bi unutar njih stvaralački poriv novuma koji dolazi mogao dostići vrijednosti identiteta. Kulturološko naslijeđe nije mrtva prošlost, nego živa osnova građenja budućnosti. Vrijednosti naslijeđa moraju biti sačuvane, a suvremene mogućnosti i stremljenja samo obogaćuju dani trenutak ostvarenjima čitljiva identiteta koji postaje trajan put razvoja. Sučeljavanje prošlog i suvremenog, svjetskog i regionalnog nije sukob, nego predstavlja otvorena vrata novih mogućnosti. Da bi se taj put mogao ostvariti, moraju se definirati osnovni postulati koji određuju i pristup arhitekturi i njezinu kreativnu razinu i nužnost prosudbe vrsnoće. U procesu koji omogućuje građenje oni moraju biti prisutni u svim svojim komponentama.42

Literatura

• Bach, Franz (1851–1853., prijevod 2010), Povijest Otočke pukovnije, Hrvatski institut za povijest, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Zagreb – Otočac
• Balen, Šime (1985), Velebit se nadvio nad more, Znanje, Zagreb
• Forenbacher, Sergej (1990), Velebit i njegov biljni svijet, Školska knjiga, Zagreb
• Freudenreich, Aleksandar (1962), Narod gradi na ogoljelom krasu, Savezni institut za zaštitu spomenika kulture, Zagreb – Beograd
• Freudenreich, Aleksandar (1972), Kako narod gradi, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Zagreb, Zagreb
• Knifić Schaps, Helena (2013), Velebit arhitektonski – Pučka gradnja u dijelovima Sjevernog i Srednjeg Velebita, UPI2Mplus, Zagreb
• Kranjčević, Milan (2003), Švica, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac
• Lemić, Ana (2013), Sela i stanovi na Velebitu – Svjedočanstva života od nastanka do nestanka, Hrvatska geološka ljetna škola, Laser plus d.o.o. Zagreb, Ogranak Matice hrvatske u Gospiću, Zagreb
• Magaš, Boris (2013), »Identitet hrvatskoga prostora«, u: Arhitekton­ske politike Republike Hrvatske 2013 – 2020., ApolitikA, Hrvatska komora arhitekata, Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Zagreb
• Poljak, Josip (1929), Planinarski vodič po Velebitu, Hrvatsko planinarsko društvo u Zagrebu; pretisak 2007. Matica hrvatska, ogranak Gospić; Hrvatsko planinarsko društvo Visočica Gospić
• Poljak, Željko i suradnici (1969), Velebit, Planinarski savez Hrvatske, Zagreb
• Poljak, Željko (2001), Hrvatske planine, str. 387–488, Golden marketing, Zagreb
• Raguž, Mirko (1996), »Sudbina pučkih škola senjskog područja od 1945. do 1980.«, u: Senjski zbornik XXIII, str. 281–296, Senjsko muzejsko društvo, Gradski muzej, Senj
• Rogić, Pavle (1965), »Naseljenost velebitske primorske padine kroz historiju«, u: Senjski zbornik, godina I, str. 35–68, Gradski muzej, Senj
• Sijerković, Milan (2003), Vrijeme i klima gora i planina, Meteorologija za planinare, str. 84–91, Državni hidometeorološki zavod, Hinus, Zagreb
• Živković, Zdravko (2013), Hrvatsko tradicijsko graditeljstvo, Ministarstvo kulture RH, Zagreb
• www.pp-velebit.hr