Sveobuhvatan prikaz života na jednom području

U srpnju 2013. u biblioteci Posebna izdanja Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« objavljena je znanstvena monografija Gospić: grad, ljudi, identitet. Uredio ju je Željko Holjevac, voditelj Područnog centra Gospić Instituta »Ivo Pilar« i profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Iako županijsko i biskupijsko središte, Gospić dosad nije imao znanstveno utemeljenu monografiju koja bi na suvremen način govorila o njegovu identitetu u prošlosti i sadašnjosti. Do objavljivanja te monografije postojao je samo zbornik radova Identitet Like: korijeni i razvitak (dva sveska) i monografija Gospić, također u izdanju Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«. Monografija uz obilje slikovnih priloga, tablica i karata donosi presjek različitih tema o Gospiću na temelju dosadašnjih istraživanja, ali i mnogobrojnih najnovijih znanstvenih spoznaja. Iako ne obuhvaća sve što se o Gospiću danas zna, ona može poslužiti kao solidan temelj i putokaz za daljnja istraživanja.

Monografija Gospića ima ukupno 700 stranica i podijeljena je na sedam cjelina, a cjeline na poglavlja. Otvara ju cjelina »Geografsko-demografske značajke«, u kojoj trojica autora u dvama radovima govore o geografskom položaju te o demografskim obilježjima Gospića i njegove šire okolice. U prvom radu Dane Pejnovića: Gospić: geografski položaj, razvoj i suvremene značajke grada Gospić je opisan kao vodeće političko, gospodarsko i kulturno središte gorskog dijela Republike Hrvatske između Une i sjevernoga Jadrana, kao prometno i tranzitno čvorište magistralnih i lokalnih cesta, kao postaja na željezničkoj pruzi Zagreb–Split i izlaz na autocesti koja povezuje hrvatski sjever i jug te kao središte Ličko-senjske županije i Gospićko-senjske biskupije. U radu Nenada Pokosa i Ive Turka: Demografska obilježja naselja Gospić i Grada Gospića analiziraju se promjene demografskih obilježja zasebno za svako od gospićkih naselja te za sam grad u različitim popisnim razdobljima od 1900. do 2011. godine. Tako se, primjerice, pokazuje da je između 1900. i 1961. godine broj stanovnika više nego udvostručen, ali da ukupan porast u razdoblju 1900–2011. iznosi tek 99,5%, zbog demografskih kretanja 1990-ih godina koja su dovela do prirodnog pada i promjena u narodnosnoj strukturi stanovništva na tom području.

Sljedeća cjelina, »Povijesni razvoj«, obuhvaća radove devetero autora. U tim prilozima prikazan je povijesni razvoj Gospića i šire okolice od antike pa sve do današnjih dana. O povijesti Gospića pisali su Tatjana Kolak: Gospić u svjetlu arheoloških nalaza; Hrvoje Kekez: Lička županija i Kasezi u srednjem vijeku; Marko Šarić: Osmanski korijeni Gospića; Ivan Brlić: Stožerno mjesto Ličke pukovnije; Željko Holjevac: Gospić kao središte Ličko-krbavske županije; Ivica Šute: Gospić između dva svjetska rata; Davor Kovačić: Drugi svjetski rat na području Gospića; Branko Dubravica: Gospić u socijalističkom razdoblju i Davor Marijan: Gospić u Domovinskom ratu. Iako je Gospić u smislu povijesno-urbanističkog okvira mlad grad, arheološki nalazi pokazuju da je gospićki kraj bio nastanjen još u staroj povijesti. Nakon doseljenja Hrvata oblikovala se ondje Lička župa(nija), a pokraj utoka Novčice u Liku razvilo se srednjovjekovno naselje Kasezi, te u njegovoj neposrednoj blizini Gaćelezi, Sutpetar i Sičevo. Na navedenom području razvili su se svi srednjovjekovni oblici života, gradile su se crkve i razvila se trgovina. U 15. stoljeću na prostoru srednjovjekovne Ličke županije spominje se i nomadsko vlaško stanovništvo. Svakodnevni život tekao je svojim prirodnim povijesnim razvojem sve do kraja 15. i početka 16. stoljeća, kada zbog osmanske ugroze počinje slabjeti i kada se stanovnici počinju iseljavati. Korijeni današnjeg naselja sežu u rani novi vijek, kada se Gospić prvi put spominje pod tim imenom kao dio osmanske nahije Novi (danas Lički Novi). Nešto više od pola stoljeća nakon oslobođenja Like od osmanske vladavine Gospić je postao stožernim mjestom Ličke pukovnije, a nakon povratka Vojne krajine pod bansku vlast nekoliko je desetljeća bio upravno središte Ličko-krbavske županije. U razdoblju od sredine 18. do početka 19. stoljeća grad se je razvijao planski, iako nije dobio pravni status grada, već je do Prvoga svjetskog rata bio »trgovište«, tj. ni grad ni selo. Između dvaju svjetskih ratova grad se sporo razvijao na rubu modernizacijskih procesa na hrvatskom prostoru, a za njegov napredak osobito se zauzimao poduzetni načelnik Josip (Josan) Kolaković. Drugi svjetski rat na njegovu području prouzročio je brojne ljudske žrtve i velike materijalne štete. Uz pobunu srpskog stanovništva, Komunistička organizacija poduzimala je oružane akcije i stvarala ustanička žarišta, a vlast NDH funkcionirala je jedino u Gospiću. U socijalističko razdoblje Gospić je ušao s velikim ranama koje je njegovo stanovništvo podnijelo pod komunističkom vlašću nakon sloma NDH. Međutim, grad se počeo urbano razvijati kao političko, privredno, obrazovno i kulturno središte. Stanovništvo se udvostručilo, došlo je do intenzivne stambene gradnje, riješena je vitalna infrastruktura, razvila se trgovina, dijelom industrija i poljoprivreda. Prekretnicu tom razvoju nanijela je velikosrpska agresija na Hrvatsku ranih 1990-ih godina. Gospić je znatno stradao u Domovinskom ratu. Posebice su stradali tamošnji skromni proizvodni pogoni, a broj stanovnika je prepolovljen, što potvrđuju i istraživanja predstavljena u prvoj cjelini. Unatoč tomu, pokazuje se uzlazna razvojna putanja.

Slijedi cjelina od sedam radova pod naslovom »Baština«. Tako Jelka Vince Pallua u prvom radu (Pala magla kraj Gospića grada: odabrane teme iz tradicijske kulture Gospića i gospićkoga kraja) piše o tradicijskoj kulturi, »narodnom životu i običajima« Gospića i Like. O toj tematici nije mnogo pisano jer postoje samo dvije monografije, tj. dva prikaza tradicijskog života u dvama selima, Kompolju i Ivčević Kosama. Zbog toga ovaj rad, utemeljen ne samo na objavljenoj već velikim dijelom i na neobjavljenoj građi, pruža nove spoznaje o pojedinim običajima i osobinama kulture stanovništva gospićkoga kraja. Ratko Vučetić, Martina Ivanuš i Marko Špikić u radu Graditeljsko naslijeđe grada Gospića pišu o prostornoj strukturi Gospića, koja je uvelike ovisila o geografskom položaju i povijesnim zbivanjima u kontinentalnoj Hrvatskoj, to jest o činjenici da je Gospić bio jedno od habsburških vojnih uporišta na granici s osmanskim teritorijem. Objašnjava se povijest i smještaj nekih reprezentativnijih građevina u središtu grada koje upućuju na praktičnu funkcionalnost vojne uprave koja je sredinom 18. stoljeća prihvaćala obrasce prosvijećenog apsolutizma »s istaknutim zapovjedničkim građevinama, regulacijom koja treba čuvati snošljivost među kršćanskim zajednicama i promicanjem ideje sudbene pravičnosti Monarhije«. To su rimokatolička katedralna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije, Pravoslavna crkva sv. Spasova, zgrada Đačkog doma, a nekoć vojni objekt iz 18. stoljeća, zgrada Muzeja Like, nekoć Krajiške uprave, stanovi zapovjednika, zatvori, mlinovi, pilana i mnoge druge. Ana Tomljenović autorica je dvaju radova: Gospićko novinstvo (1886.–2009.) i Gospićanin Lovre Pavelić i njegova obitelj među najutjecajnijim građanima svoga vremena (kraj 19. i prva polovica 20. stoljeća). U prvom radu predstavila je gospićko novinstvo od prvoga ličkog i gospićkoga glasila Ličanin, časopis za pučku prosvjetu, gospodarstvo i zabavu (1886) pa sve do Ličke revije, koja izlazi i danas. Iz njezina rada saznajemo i da su potkraj 19. stoljeća u Gospiću izlazila tri glasila različite političke orijentacije. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata prestala je izdavačka djelatnost, a vijesti iz Like pratila su i objavljivala zagrebačka glasila. Između dvaju svjetskih ratova periodično su se pojavljivale ličke novine i časopisi, kalendari i zbornici, a tijekom Drugoga svjetskog rata u Gospiću je izlazio Velebit list za Liku i Primorje. Prvo poratno gospićko glasilo pojavilo se tek 1954. godine, a sve novine koje su izlazile od 1954. do 1991. bile su instrument Komunističke partije. U samostalnoj Hrvatskoj i unatoč razaranjima u Domovinskom ratu pojavila su se glasila Vila Velebita, List, Lički planinar i Lička revija, ali danas Gospić, županijsko i općinsko središte, nema svoje glasilo. U drugom radu autorica piše o Lovri Paveliću, gospićkom veletrgovcu, veleposjedniku, građevinskom poduzetniku, utemeljitelju Prve ličke štedionice i suvlasniku parobrodarske kompanije u Senju kao i o članovima njegove uže i šire obitelji, koja nije utjecala samo na povijest Gospića već i Hrvatske uopće (dr. Ante Pavelić, zubar; dr. Živko Petričević, dr. Marko Tomčić, dr. Mile Miškulin, Ivan Marković i dr.). Dočim u poglavlju o reprezentativnim građevinama postoji i opis zgrade Muzeja Like, Vesna Bunčić i Silvije Šojat u radu Muzej Like Gospić predstavili su povijest Muzeja, osnovana 1958. godine, te njegove zbirke. Ana Lemić autorica je dvaju radova u ovoj cjelini: jednoga o djelatnosti Matice hrvatske, koja je u Gospiću preko povjerenika počela djelovati godinu nakon osnivanja Matice ilirske u Zagrebu (1843), a u pravom smislu od 1876. godine, te o razvoju planinarstva u Lici i o planinarskom društvu »Visočica«, najstarijem planinarskom društvu (1898) ne samo u Gospiću nego i u cijeloj Lici i jednom od najstarijih u Hrvatskoj.

Cjelinu o crkvi i školstvu čine dva rada: Crkva u prošlosti i sadašnjosti Gospića i Obrazovanje u Gospiću nekad i sad. U prvom radu autor Msgr. Mile Bogović utvrđuje da se crk­vena uprava u Gospiću može detaljnije pratiti od 18. stoljeća, iako se na prostoru srednjovjekovnog naselja Kasezi spominje crkva sv. Petra i srednjovjekovna crkvena organizacija te da samostalna biskupijska kapelanija u Gospiću postoji od 1756., kada se počinju voditi matice. Župno središte, kao i središte ličko-krbavskog arhiđakona postaje 1779. godine. To područje se do 1833. navodi kao sastavni dio Modruške biskupije ili kao samostalna upravna jedinica pod senjskim biskupom, a od 1833. se nalazi unutar Senjske biskupije. Arhiđakonat su tada obuhvaćala tri dekanata: gospićki, perušićki i udbinski, a od 1969. oni su ujedinjeni u samo jedan gospićki dekanat. Gospićka župa imala je više poznatih i uglednih župnika: Grgura Pančića (1810–1865), Dragutina Kukalja (1940–1945) i biskupa Josipa Pavlišića (1966–1970). Gospić je 2000. postao sjedište Gospićko-senjske biskupije, a župna crkva promaknuta je u status katedrale. O povezanosti školstva i crkve u početcima povijesti obrazovnih ustanova u gradu govori Vesna Grahovac-Pražić. Nadalje, autorica govori o pučkoj školi otvorenoj u 18. stoljeću te o današnjem stanju, kad u Gospiću postoji jedna osnovna škola, dvije srednje škole te Poslovna škola ekonomike i poduzetništva, Veleučilište Nikola Tesla, Pučko otvoreno učilište »Dr. Ante Starčević« i druge ustanove značajne u životu i kulturi grada.

Nema hrvatskoga kraja koji ne obilježavaju specifičnosti vezane uz jezik, govor i narječje. Ni gospićki ni lički kraj se po tome ne izdvajaju od ostatka Hrvatske. Cjelina u kojoj je riječ o gospićkom govoru sadrži tri rada Ante Bežena: Govor Gospića i okolice, Mali rječnik gospićkoga govora i Gospić u hrvatskom pjesništvu. Govor stanovnika današnjega Gospića oblikovao se i mijenjao tijekom povijesti pod utjecajem seoba stanovništva. Prevladavaju obilježja zapadnog dijalekta (novoštokavskog ikavskog) kojim lički Hrvati govore od 17. stoljeća i obilježja govora ličkih Srba (lički poddijalekt istočnohercegovačko-krajiškog dijalekta ijekavskog izgovora). Govor Gospića i okolice danas u cjelini pripada štokavskom narječju hrvatskog jezika, a velika većina stanovnika govori štokavskim ikavskim odnosno zapadnim dijalektom štokavskog narječja hrvatskog jezika. Gospićki govor nije poseban znanstveno određen jezični entitet, međutim i on ima svoje lokalizme, koji su predstavljeni u rječniku. Lokalni izrazi pripadaju govornoj svakodnevici tradicionalne ličke sredine te se odnose na hranu, kretanje, biološke i fiziološke potrebe, duševna stanja, životne situacije, izgled ljudi, odjeću i obuću, tradicijske poslove i obrte, pokućstvo i druge predmete. U trećem radu predstavljena je svojevrsna antologija pjesama o Gospiću kao pjesničkom motivu. U prvom dijelu obrađeni su različiti pjesnici (V. Nazor, F. Turić, J. Karakaš, M. Šaban, M. Bošnjak, R. Šimić, M. Rukavina Jerkić, A. Rukavina, A. Starčević…) s po jednom pjesmom prema izboru autora, a u drugom su posebno vrednovane pjesme Grge Rupčića (1932–2008), najplodnijeg pjesnika Gospića i Like.

Imena gospićkih naselja te posebnosti gospićkoga groblja obrađeni su u cjelini »Gospić danas«. Sanja Vrcić-Mata­ija i Vesna Grahovac-Pražić napisale su rad Imena gospićkih naselja, a Ivan Markešić rad Gospićka groblja. U prvom radu autorice su zaključile da je ličko područje u cjelini onomastički i dijalektološki nedovoljno istraženo. U radu o imenima gospićkih naselja svoje su istraživanje autorice usmjerile na područje ojkonimije, nastojeći obuhvatiti imena naseljenih mjesta koja pripadaju administrativnom području Grada Gospića te su zaključile da je na korpusu od pedeset ojkonima moguće uočiti njihovu raznolikost na semantičkoj i strukturalnoj razini, uvjetovanu jezično-povijesnim, gospodarskim te zemljopisnim odrednicama. Drugi rad bavi se opisom mjesta ukopa katoličkih i pravoslavnih vjernika, grobova i nadgrobnih spomenika u gradu Gospiću. Iz analize je vidljivo da se na Gradskom groblju sv. Marije Magdalene kao i na Pravoslavnom groblju na Jasikovcu nalazi veliki broj sačuvanih spomen-obilježja kako posve nepoznatih, anonimnih tako i mnogih poznatih gospićkih pojedinaca i obitelji te da se pojedini nadgrobni spomenici ističu svojom ikonografijom i simbolikom.

Različite poteškoće, dijelom naslijeđene a dijelom stvorene, dolaze i danas do izražaja u Gospiću, iako grad raspolaže prirodnim dobrima, graditeljskom baštinom, obrazovnim ustanovama i tradicijskom kulturom te pokazuje razmjerno povoljne mogućnosti i potencijale za održivi razvoj i napredak. O održivom razvoju i okolišu te o suvremenom identitetu i razvojnim potencijalima govore posljednje dvije cjeline u monografiji.

U cjelini »Održivi razvoj i okoliš« autorice Maja Štambuk, Marica Marinović Golubić i Anita Bušljeta Tonković pišu o razvoju Gospića od 1997. do 2007. te zaključuju da je Gospić, iako i gospodarski i demografski stradao u Domovinskom ratu u navedenom razdoblju, već pokazao određeni procvat i da se pozicionirao kao regionalni razvojni čimbenik, što mu omogućuje razvoj u budućnosti. Zdenko Zeman i Marija Geiger Zeman u radu Okolišne dimenzije lokalne kulture: kako se u Gospiću promiče održivost? zaključuju da se na primjeru Gospića pokazuje povezivanje čovjeka/društva i prirode te da je u Gospiću i okolici došlo do ponovnog otkrivanja dijela tradicijske mudrosti, posebice u osmišljavanju turističke ponude. Zadnji rad nastavlja se tematikom na prethodni o održivom razvoju budući da je posvećen godišnjoj manifestaciji pod nazivom »Jesen u Lici«, koja se održava u Gospiću i spoj je tradicije, običaja i kulturne baštine ličkoga kraja uspješno spajajući kulturnu baštinu i ekonomsku korist. O manifestaciji je pisala Anita Bušljeta Tonković.

U cjelini »Suvremeni identitet i razvojni potencijali« nalazi se poglavlje o identitetu stanovnika lokalne zajednice iz pera skupine znanstvenika Instituta »Ivo Pilar«: V. Šakića, R. Franc, A. Mišetić, G. M. Miletića, S. Rihtara, I. Sučić i I. Vrselje, nastalo na temelju anketnog upitnika primijenjena na reprezentativnom uzorku građana. Anketni je upitnik pokazao da su prema većini odrednica identiteta, Gospićani slični drugim stanovnicima iz regionalnog okružja ali i, uz neke posebnosti, građanima drugih gradova u Hrvatskoj. Posebnosti se odnose na geopolitički položaj Gospića te ljudske žrtve i posljedice razaranja u Domovinskom ratu, u kojem je Gospić strahovito propatio. U zadnjem poglavlju Saša Poljanec Borić govori o razvojnim potencijalima grada zaključujući da će njihovo ostvarenje u velikoj mjeri ovisiti o sposobnosti gradskog vodstva da razumiju trendove u okruženju koji pokazuju usmjerenost prema sektoru usluga, turizmu te lokalno prihvatljivim oblicima poljoprivredne proizvodnje i drvnoj industriji, te da inovativno vode proces obnove grada. Monografija o Gospiću završava kratkim sažetkom na hrvatskom i engleskom, popisom autora te kazalom imena.

Zaključujući, valja ponoviti da je posrijedi rezultat vrlo vrijedna i dobro koordinirana projekta Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«, u kojem se zaista sveobuhvatno predstavlja grad Gospić u prošlosti i sadašnjosti, ali se temeljem istraživanja u pojedinim društvenim disciplinama daju i moguće projekcije grada i okolice i u budućnosti. Znanstvena i šira zainteresirana zajednica čitajući monografiju jamačno ne dobiva odgovore na sva moguća pitanja o toj temi, ali je ova monografija polazište za sva buduća, itekako potrebna istraživanja o Gospiću i ličkom kraju.