Stara pjesma i novo staro doba

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavicâ čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Stara pjesma antologijski je Matošev sonet pisan trohejskim dvanaestercem, prvi put objavljen u časopisu Hrvatska smotra 1909. godine. Stihovi su vezani, unakrsnom rimom u katrenima, a parnom u tercetima (cdd, cee). Svi ti podatci ne znače mnogo entuzijastu, zaljubljeniku u liriku, koji u njoj uživa najviše zbog uznosita sadržaja. Neznatno više diraju poklonika Matoševe lirike, a suvremenim čitateljima hrvatske književnosti ne govore gotovo ništa. Ipak, upravo je opće, ali naobraženo čitateljstvo hrvatske književnosti Matoš imao na umu kada je pjesmu naslovio uz osjetnu ironiju i gorčinu. Namjeravao ju je pretiskati u neobjavljenoj zbirci Pjesme, koja je pak svjetlo dana ugledala tek 1923. Stara pjesma osvanula je u nekoliko antologija, što znači da su je sastavljači osjećali primjerenom suvremenom dobu, smatrajući da i u danom trenutku može komunicirati s čitateljem, da je aktualna. Naslov je dakle dosad uvijek bio paradoksalan – star, a suvremen; s jedne strane, sadrži konotaciju na dugotrajno, nepromijenjeno stanje u Hrvatskoj, od intelektualne zapuštenosti pûka i političke neaktivnosti njegovih vođa, do općeg moralnog nazadovanja i malodušnosti. S druge strane, kako ogorčeno ustanovljuje Matoš, ta je pjesma poznata od davnina, jedino što se njezinoj formi starost ipak može precizno odrediti. Aludiramo, dakako, na Petrarkine Rasute rime. Pripada krugu Matoševih domoljubnih pjesama u kojima se očituje specifičan registar, ton i izbor tema, svakako netipičnih za domoljubnu liriku. U njoj se, kako se izrazio Zoran Kravar u studiji Lirika i proza Antuna Gustava Matoša (1996), napisanoj u suautorstvu s Dubravkom Oraić Tolić, »učvršćuje estetika ružnoga«, ta neizostavna sastavnica kritičke i nepoštedne prozivke sugrađana, da bi kulminirala zloslutnom opomenom u posljednjem stihu; poenta joj je sažela »pogrd[u] kukavičluku i intelektualnoj ograničenosti suvremenih Hrvata« (Kravar 1996, 23). Ako dakle sonet inače formalno zahtijeva da se u poentu uvrsti sadržaj koji odlikuje kakav obrat ili suprotnost, u Matoševu se sonetu postupno, do vrhunca, razvija gradacija, da se poigramo riječima – degradacija.

Jurica Tkalčić, A. G. Matoš i Ivica Tkalčić, 1913.

Poznavaoci Matoševa opusa znaju koliko mu je stil bogat i osebujan, koliko pripušta u sebe utjecaje iz raznih tipova diskursa i jezika, u kojim se sve smjerovima pruža i vertikalni (vremenski) i horizontalni (prostorni) aspekt njegova književnog izričaja; tako se kod njega mogu naći tuđice, arhaični gramatički nastavci, pomodnice, vulgarizmi, posuđenice itd. No Matoš je ispisao i retorički razvedene stranice; primjerice, zaviri li radoznali čitatelj u kazalo imena Rječnika stilskih figura (2012) Krešimira Bagića, imat će priliku vidjeti da je autor pronašao primjere za golem broj stilskih figura baš u Matoševu djelu. Tako i Stara pjesma vrvi figurama. U prvoj se strofi ekfonezama (izražajnim ponavljanjem usklika »o«), a u drugoj anaforama (»čemu«) postiže dvojak učinak: s jedne strane, ekfoneze imaju funkciju dojmljivo izraziti mješavinu ravnodušnosti, ogorčenja i gnjeva neimenovanoga lirskog subjekta; s druge strane, anaforama kojima počinju retorička pitanja u drugoj se strofi ističe jalovost posla koji poduzima lirski subjekt. On se naziva Hrvatom i tuži se zbog pasivnosti sunarodnjaka. U prvoj strofi dakle višekratnom ekfonezom »o« jadikuje se nad »uskim«, »šupljim«, »glupim« ljudima. Na pozadini tako oslikane duhovne zapuštenosti ističe se nizom retoričkih pitanja – još jedna figura! – uzaludnost intelektualnog rasta i razvoja (»razum koji zdravo sudi«, »polet duše i srce koje sniva«), kao što su, uostalom, uzaludna nastojanja oko borbe za opravdanu političku emancipaciju (»Usred kukavica čemu krepost diva?«).

Budući da Matoš nije krio svoje političke stavove, dapače, iznosio ih je neuvijeno u raznim prigodama i mjestima – ali ne i pod okriljem institucijâ, nije se izravno uključivao u stranački život, makar je bio članom stranke – tako su kritičari često bili skloni tragati za referencijama u njegovu opusu. Odvažimo li se na takvo što, mogli bismo se vratiti naslovu i netom navedenom stihu. S obzirom na to da je sadržaj na koji upućuje naslov, čita li se doslovno, »star«, nije isključeno da se u netom navedenom stihu nalazi aluzija na jednog od Starčevićâ, na Milu ili njegova još poznatijeg strica Antu, osnivača Stranke prava. Jednako bi se uvjerljivo mogla braniti teza da je »div« Matoševa narcistička ocjena vlastitih, ako ne baš vrlina, onda barem stupnja osamljenosti koji podnosi u hrvatskoj kulturnoj i političkoj zbilji. U tom smislu, adresati možda i nisu bili isključivo čitatelji Hrvatske smotre, nego kolege pjesnici i kritičari, kojima bi bilo uputnije, a svakako kreposnije, združiti »umjetnost i nacionalizam«. Istoimeni kritički Matošev tekst, međutim, nedvosmisleno podcrtava ključne razlike: »nacionalizam umjetnički (usuprot nacionalizmu političkom) nije negacija tuđih vrijednosti«, a »pjesnici koji su samo patriotski pjesnici slabi su pjesnici«. Matoševi nam postulati sjajno oslikavaju dvojstvo u jednoj osobi, odnos Matoša kritičara i Matoša pjesnika: kao kritičar koji zahtijeva poštivanje visokih umjetničkih standarda od drugih, dužan je isto ponuditi kao pjesnik. Što su mu pjesme mahom u jednoj od najzahtjevnijih pjesničkih formi, to je koliko dokaz umjetničkog umijeća toliko i neizravno bačena kritičarska rukavica.

Već i prvi susret s Matoševom lirikom otkrit će pjesnika vična zanatu te brižljivo odabrane riječi ne bi li se postigli što dojmljiviji eufonijski učinci. Takav se učinak postiže, na primjer, združenom upotrebom homeoptotona (ponavljanja različitih riječi istog nastavka) i aliteracije (»pasti i propasti bez časti«), parnom rimom u tercetima (»vlasti« – »časti«) te sintaktičkim paralelizmima. Potonji (»uska varoš«, »uski ljudi«; »šuplje glave«, »šuplje grudi«) zvučnom podudarnošću pridonose uspostavi dodatne semantičke bliskosti: kao što se skučenost urbanog prostora asocijativno prinosi malograđanskom mentalitetu njegovih žitelja, tako se u vezu dovode izostanak emotivnih i intelektualnih sposobnosti. S obzirom na izričitu određenost (»ta uska varoš«), a i mjesto izdanja publikacije u kojoj je pjesma prvi put otisnuta, izvjesno je da se tom sintagmom aludira na grad Zagreb, odnosno da metonimijom hrvatska metropola obuhvaća cijelu Hrvatsku. Poznato je i to da je Zagreb tada bio središte društvenog života te da je okupljao većinu inteligencije, od umjetnika i kulturnjaka do studenata i visokoobrazovanih građana. Nimalo slučajno, prodorom publicističkog stila, tj. nepoetičnog rječnika (»perspektiva«), sugerira se da je ciljna publika pjesme, ironično – građanstvo, otupjelo za istančaniju kantilenu. Druga strofa nastavlja razvijati uspostavljeni kontrast između »mene«, lirskog subjekta, i njegove okoline, i to Matošu omiljenom figurom, sinegdohom (»polet duše«, »srce koje sniva«). Kao što je primijetila Dubravka Oraić Tolić u svojoj najnovijoj knjizi Čitanja Matoša (2013), i ovdje nailazimo na izražen kontrast između sanja i zbilje (219), između Hrvatske kakvu lirski subjekt priželjkuje i Hrvatske koju svakodnevno zatječe.

Nakon načelnih pritužbi iskazanih u katrenima prvi tercet smješta vrijeme pjesme u konkretni povijesni trenutak: »Među narodima mi Hrvati sada/Jesmo zadnji, robovi bez vlasti«. U posljednjoj strofi apostrofira se domovina kao majka, čije »sunce pada« dok njezin sin pasivno, bez oružja i pobune, gleda kako mu pred očima stranac – Beč i Budimpešta – »tihu propast sprema«. Rekosmo da je trajna ironija toga Matoševa soneta u tome što se i promjenom izvantekstualnih referencija – društvenih okolnosti, vlasti, opće kulturne razine itd. – sonetu, nažalost, ne može odreći aktualnost. Međutim, jezikom i stilom ona neprijeporno ostaje vezana uz sasvim specifične okolnosti u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća, kao i uz književne pravce hrvatske moderne.

Dakle, pjesmu odlikuje dominantno visokoparni i patetični ton, a pridonose mu klišejizirane metafore (»veći slijepac biva«, »tvoje sunce pada«), kao i središnji motiv domovine-majke; njezini ravnodušni građani (sinovi) – muškarci koji sudjeluju u javnom i političkom životu – ništa ne poduzimaju, ostavljajući »majku« u rukama stranaca. Tom se retorikom autor naslanjao na pravašku liriku tzv. starčevićevaca, iako su joj temelje udarili još hrvatski preporoditelji. Može se, dapače, reći da je ona bila bliska i dobro poznata najširim čitateljskim slojevima. Metafora se »žene-nacije« kod Matoša ostvaruje »u svim biološkim dobima i društvenim oblicima, od djevojke i majke do ljubavnice i starice (babe)«, kao što je istaknula Oraić Tolić (2013., 313). U ovoj pjesmi apostrofira se lik majke-domovine, a tom se, utvrđuje Oraić Tolić, »osnovnom simbolu ideje nacije« kod Matoša pridružuje također antologijski sonet 1909., nastao povodom stote obljetnice rođenja Ljudevita Gaja. No dok u 1909. lirski subjekt izrijekom preuzima na se borbu za domovinu pjesničkom riječju i tako pjesmi daje ambivalentan ton, Stara pjesma u cijelosti je pesimističnog tona.

Iz stihova se, tako, može iščitati pjesnički program angažiranog pravaša. Naime, dok se u prvoj strofi Hrvati identificiraju, prvo, generički, na univerzalnoj razini (»uski ljudi«), potom kao pripadnici širokih slojeva (»puk«), u trećoj ih strofi lirski subjekt izrijekom smješta među »narode«, odnosno pridaje im etnička obilježja određene skupine ljudi povezanih zajedničkom poviješću, kulturom, tradicijom, jezikom itd. Time se manjak nacionalne osviještenosti, tj. podanička ćud (»usred kukavica«, »robovi bez vlasti«), neizravno dovodi u vezu s manjkom izobrazbe. Nedostatak znanjâ ne odnosi se samo na visoku kulturu i umjetnost nego i na osjećaj za vlastitu povijesnost i, s tim u vezi, za nacionalnu povijest (»Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!«). Očito je Matoš ovim sonetom imao »budničarskih« ambicija, a možda je i upravo iz njegova kritičarskog pera potekla najbolja i najsažetija interpretacija našeg soneta:

»Umjetnik nije tek posljedica, već je istodobno i uzrok društvenim utjecajima, pa je umjetnik to veći što je veća nerazmjernost između tih utjecaja, te se može reći da je velik umjetnik onaj koji je više djelovao na narod no narod na njega. Narodni umjetnik može prema tomu biti reprezentant narodnog mišljenja i osjećanja, ali može biti i reakcija proti idealu i ukusu narodnom, pa će ipak ostati narodan iz tog jednostavnog razloga što je i on narod kao dio dotičnog naroda.« (Umjetnost i nacionalizam)