Špilberk

PISMO PRVO

Najdraža moja Lina,

Ako postoji mjesto na ovome svijetu koje odvratnom ružnoćom budi u ljudima želju da ga razore teškim kuglama, to je svakako Špilberk iznad Brna. Kada su me vozili u rasklimanoj crnoj kočiji, vezanih ruku i obraza vlažnih od suza, ta je mračna gromada rasla na svakoj okuci uspona kao paklena nakaza iskešenih zuba i progutala me zauvijek.

Odveli su me zapovjedniku, pukovniku von Starku. Oko pedeset mu je godina, visok i uspravan, nepronična lica i duboko usađenih očiju, toliko duboko da bi se u dupljama mogle gnijezditi lastavice. Odmjerio me je i vjerojatno zaključio da nisam ni opasan ni dostojan njegove pozornosti, naložio stražarima da mi oslobode ruke i okrenuo mi leđa gledajući kroz veliki, svijetli prozor prema gradu i strmom putu do utvrde, kao da nekoga očekuje. »Danas nam dolazi slavan gost«, reče doista. »I on će tu ostati do smrti kao i Vi, mladi gospodine. Za Vas možda i ima neke nade, možda dočekate milost nakon trideset godina tamnovanja, premda sumnjam da ćete doživjeti taj čas s obzirom na Vašu krhku građu. Ali on, on će tu umrijeti, ovako ili onako… Pripremili smo vam ugodnu sobu odmah pokraj barunove, a drugi će Vam susjed biti Vaše gore list, jedan raskajani buntovnik. Koliko Vam je godina?«. Rekao sam mu da imam dvadeset i šest i da sam lažno optužen i nepravedno osuđen. Okrenuo se naglo i podviknuo: »Da niste dovodili u pitanje čast našega suda, nesretniče!«, a onda nastavio blažim glasom razlagati opća pravila stege u Špilberku dajući do znanja da bilo koja vrst neposluha znači padanje na nižu razinu a u tvrđavi ih je četiri. Već treća ima tako mizeran confort da se čovjek jedva može opružiti pa stražari često nalaze skvrčena trupla, što je dobro jer se može kopati kraća raka.

Otkoračao je do drugoga, uskog i visokog prozora, protrljao ruke i upitao me jesam li zbilja plemić ili sam i sebi krivotvorio list. Odgovorih neznatno uvrijeđenim glasom da sam plemić jednoselac i da potječem iz drevnoga roda koji u davna vremena prije Turaka bijaše moćan i bogat. »Lijepo«, reče on, »jer je Špilberk samo za plemenitu gospodu. Prosti ljudi mogu tu skončati samo ako ih proslave njihova zlodjela«.

Još me je jednom odmjerio kao šugavo pseto i zapovjedio da me vode u tamnicu.

Ako ovo pismo ikada dođe do tebe, moja Lina, znaj da sam nad svakom rečenicom prolijevao suze (otud su mrlje), skršen strašnom spoznajom da više nikada ne ću sjediti s tobom na trijemu i držati tvoju ruku iz koje se u moju prelijeva postojana ljubav dok krijesnice u tamnom grmlju pod plotom živahno vrludaju kao duhovi predaka radosnih što su ostavili na ovome svijetu dva bića koja se tako nježno vole, i dalje začuđeni što njihove opačine nisu ostavile traga na nama. O kako su se varali, grješnici. Ne u tebi, u tebi se nisu prevarili, ti imaš čvrst značaj i čistu dušu nesklonu nevjeri, ti si čudo koje nisam zaslužio jer su moje slabosti skrivane prividom drskosti, otmjenim nastupom i duhovitim razgovorom izranjale kao pohlepne štuke i povlačile me pod vodu derući s mene oštrim kamenjem ostatke časti. Oh, kako te volim, kako čeznem za tobom moja ljubavi, kako sam svjestan da je sreća što te imam sada najveća nesreća jer da te nema, da te nikada nisam upoznao, da te nikada nisam volio, sada bih sjedio među smradnim zidovima manje očajan pa bi zlovoljna Fortuna mučila samo jednoga jadnika koji osim sebe sama ne može ništa izgubiti.

Pola je godine prošlo otkako su me odvukli u Beč. Koliko se promijenila moja Amalija, moja Ama, je li naraslo moje srce, moja lijepa djevojčica, je li prohodala? Vodiš li je već za ruku u crkvu, hodate li vas dvije moje ljubavi s istim sjetnim očima među klupama do prvoga reda gdje pripadate ili se skrivate otraga pred prijezirnim pogledima. »Njezin je suprug nitkov«, govore neznancima, »trebali su ga osuditi na smrt i objesiti«. Da barem jesu. Ovako nisam ni živ ni mrtav. Premda sam danas iznenađujuće spremno pojeo kelj s krumpirom, ponešto neslan, a ni kruh nije bio stariji od nekoliko dana.

Stražara je prve večeri bilo više nego što ih je trebalo biti, ne zbog mene. Kako mi poslije reče jedan od njih, htjeli su vidjeti pukovnika Franju Trenka da se mogu hvaliti u gostionicama i ispijati pivo na račun radoznalih.To je, znači, bio taj slavni gost kojega je pukovnik von Stark očekivao s toliko nestrpljenja… Koliko god neobično, meni je barunova nazočnost u Špilberku unekoliko ublažila tjeskobu prvih dana u tamnici, gdje pojava svake muhe razbija jednoličnost dugih sati a nekmoli spoznaja da me zid dijeli od plemenite životinje koja u sebi sjedinjuje Amadisa, Wallensteina i Savojskog s jedne, a gadnu narav Meduze, Eurijale i zagrebačkih gradskih sudaca s druge strane, uz još mnoge odlike koje osobu izdižu iznad bezoblične gomile. Kada sam u Beču čekao presudu nadajući se blažoj kazni, u neudobnoj dvorišnoj zidanici pod paskom vječno pripitih stražara, čuo sam od jednog uljudnoga gospodina da suđenje Trenku traje već dugo i da se upravo bliži svršetku koji nikako ne će biti povoljan za bivšega kraljičina ljubimca premda je potrošio silan novac za najbolje odvjetnike kojih je bilo toliko da su, idući ulicom za svojim klijentom, nalikovali odredu izginulih pandura izniklih iz grobova da još jednom slijede vođu u pobjedu ili u smrt. Rečeni uljudni gospodin koji je u trenutku živčanoga rastrojstva zadavio ženu i umlatio njezina ljubavnika te ih isjeckao na komadiće i zatim izmiješao u bačvi da zauvijek budu jedno, bijaše pun nade da će i njega i Trenka objesiti na Neumarktu. Sebe je mrzio iz posve osobnih razloga, a baruna kao inkarnaciju slavenske zloće koja pridodana germanskim ratovima donosi neprikladan zanos i krvave, barbarske dosjetke izvan regula običajnog ubijanja. Nisam mu protuslovio premda je pokazao žalosno neznanje glede Trenkova roda, nisam jer je svakoga dana naručivao objed iz obližnje gostionice, tako izdašan da je i meni odvajao poneku mršavu kobasicu. Novaca već odavno nisam imao, osim dva dukata ušivena u pojas, za krajnju nuždu. Moj je odvjetnik bio pjesnik. Pjesme su mu bile lošije čak i od njegova poznavanja prava, nije bio skup ali me je obrana toga rasijanog čudaka skupo stajala, pa se moglo dogoditi da me osude i za ubojstvo zagrebačkog majstora Rožankovića, kojega sam, rekoše, dao ukloniti da mi ne konkurira u poslu jer su se i kod njega u Vlaškoj ulici krivotvorili listovi. Za tu optužbu nisu nađeni dokazi, štoviše, već se u Zagrebu opravdano posumnjalo da je riječ o nesretnom slučaju – majstorica je objasnila gradskom fiškalu da je Rožanković često gurao glavu pod prešu ne bi li našao uzrok kvaru te je posve moguće da ga je u takvoj prilici pritisnula nevolja.

Glavni odvjetnik baruna Trenka nije bio poeta. Doktor Perger nije ni od onih koji sjede u sivim sobama okruženi žutim papirima. Njegov ljubičasti nos poznavale su sve bolje bečke gostionice a bio je omiljen i među glumicama na koje je trošio znatan dio zarade od zastupanja bogatih klijenata koji su u neko doba svojih gojnih života postali suviše pohlepni ili suviše okrutni, suviše bezobzirni ili samo neoprezni. Perger i njegov partner Gerhauser koji se diči krjeposnim životom i često prigovara Pergeru na pustopašnom noćnim landranjima, u naravi su idealan par od kojega strjepe prisjednici jer se u sudnici ta dva čovjeka oprečnih priroda skladno nadopunjuju, jedan blago pripit i lucidan, drugi temeljit i pakostan. Njihov glavni protivnik u parnici protiv Trenka bio je Trenk osobno jer se barun nije mogao suzdržati da im ne upada u riječ ili glasno prosvjeduje, onako gromak i ogroman, kavgadžija pocrnjela lica i volovske žile na čelu, koja je pulsirala toliko vidljivo te se moglo očekivati da će barun i opet stradati u eksploziji, ovaj put vlastitoj i konačnoj. Takvoga sam ga vidio u predvorju suda, čekajući da budem uveden, a on izlazio bijesan u pratnji četvorice stražara koje je nadvisivao neke za glavu a neke i za dvije. Nije me ni pogledao. Strašno je proklinjao, a mene su vratili u pritvor jer je u sudnici vladao kaos i čuli se nervozni glasovi Pergera i Gerhausera, koji su se s pravom držali za glave i tupo buljili u pod budući da je, kako sam poslije doznao, Trenk skočio na glavu komisije, to jest generala Lowenwalda i stao ga gušiti snažnim ručerdama, odvlačeći grofa ujedno prema otvorenom prozoru u namjeri da ga defenestrira pred očima užasnutih sudaca i odvjetnika ali i stražara koji su tek u zadnji tren spasili Lowenwalda od nečasne smrti. Kažu da je ovaj odmah šmugnuo u pokrajnju sobu i zaključao vrata, a otvorio ih je nakon dugoga nagovaranja i uvjeravanja da je podivljali Trenk odveden u Arsenalarrest, što se iste večeri s podsmijehom prepričavalo u kazalištu i kavanama. Priču je slikovitim detaljima i zlobnim komentarima nakitio sam pričljivi Perger, koji se u međuvremenu oporavio od šoka za razliku od partnera. Gerhauseru je bilo jasno da će barunov hajdučki čin pokopati sva dovijanja obrane, potragu za protusvjedocima, nagovaranja i podmićivanja – posao povjeren četi mladih studenata, nesvršenih jurista koji su se bili raspršili Bavarskom i čiji je napor već gotovo anulirao svjedočanstva brojnih tužitelja, uglavnom propalica koje su se javile na novinski oglas, njih više od pedeset. Čak su i silovanja pripisana barunu spala na jednu jedinu djevojku, mlinarevu kćer, no i taj bi slučaj pao u vodu jer se navodno nasilna zgoda zbila kasno jedne noći nakon večere kojoj su uz curu i baruna pribivali još mnogi časnici i bila je, kažu, prpošna i dražesna, sjedila Trenku na koljenima i prstićem mu gladila svijetlocrvenu brazgotinu na crnom licu – a o onom što se poslije događalo svjedočio je samo jedan pandur odavno kivan na pukovnika jer je ovaj još za prve vojne u Šleskoj dao objesiti njegova brata zbog neposluha.

Znam, prelijepa moja Lina, da te možda i ne zanimaju ljudi o kojima pišem, ali i oni su bili ili jesu dio moga skučena svijeta. O, da se barem moj svijet sveo samo na tebe i naše dijete, kako bih sada bio sretan. Živjeli bismo skromno i tiho, od plodova Božjih u vrtu i mojih prihoda koji bi dostajali za jednostavan život, baš kao što si me uvijek uvjeravala da bi htjela živjeti, ali meni je Jamnica bila jama u kojoj sam sanjao zlatne kočije i tvoje svilene cipelice na mramornim stubama, a i sebe kraj tebe u radosnom obilju. I kada se nadala prilika da i meni sreća dobaci punu kesu, ja ti se nisam povjerio znajući da bi tvoja čestitost prezrela moju zamisao kao djevojka nedostojna prosca. Kajem se, duboko se kajem. Moj grijeh. Sve bi bilo drukčije da po kraljičinoj zapovjedi nisu stali ispitivati tko je armalist, tko ima povelju i je li ispravna, je li izdana u vrijeme cara Rudolfa ili drugo. Kada mi je J. došao sa sramnim prijedlogom ja sam dugo šetao šumom i premišljao se, ali je zvuk te frule bio toliko privlačan da nisam mogao odoljeti. Jesam li bio podlac ja ili svi oni bogati predijalci, slobodnjaci i seljaci koji su odjednom htjeli postati plemićima, ostaje za raspravu. Pa oni su mene snubili, ni sajmom se nisam mogao prošetati bez njihovih prljavih ruku na svojim rukavima, a kako i ne bi bili napasni znajući da ih plemićki naslov oslobađa poreza. I nisam ja svojim prstima krivotvorio povelje, možda samo neke vrlo stare koje bi bile prevelik zalogaj za slikara M. čiji je dar dostajao za cehovske natpise ali ne i za veće uzlete. Da me je barem otac poslao franjevcima ili isusovcima, moj bi talent možda zauvijek tinjao neotkriven i napokon se ohladio, ali me je dao u ruke pavlinima koji Bogu služe kistovima i ja sam doskora vrlo dobro slikao, toliko dobro da je i sam Ranger zastao i zavidno pogledao moju Veroniku koja je, ljubljena moja Lina, već tada imala tvoje lice premda te nisam poznavao. I da me barem nisu tjerali da za vježbu prepisujem prastare psaltire i darovnice, u čemu sam se također pokazao vještim. Nakon prerane očeve smrti morao sam preuzeti imanje i vraćati dugove, kao što znaš, što me zadugo odvojilo od slasti umjetnosti pa ju je prekrio korov svakodnevnih briga. Tek bih je se ponekad sjetio u dosadnom predvečerju, suviše lijen da ju dozovem, ali ni ona nije čeznula za mnom. A onda si se pojavila ti, lijepa moja, i odagnala iz mojih misli sve što se ne zove Lina, što nije Lina, što ne govori i ne pjeva kao Lina. Ako je ikada živ čovjek volio ženu više nego što ja tebe ljubim, taj zacijelo nije dugo živio jer je pretjerana sreća razornija od najdublje tuge. No ti si me spasila svojom nehajnom vedrinom, gasila si moju strast dražesnom pokornošću i moju djetinjastu divljinu nepoznatom mudrošću pretvarala u stalnost koja se doista naziva ljubavlju.

Pala je noć. Kroz uski, visoki prozor s teškim rešetkama vidim tamno nebo bez zvijezda. Učinilo mi se da je sijevnula tiha munja, možda će oluja. Takva mi te je jedna donijela prije pet godina, ne, bit će i šest, Bože moj dragi kako si mi malo vremena dao na ovome svijetu. Iskočila si iz kočije ravno u moje ruke, toliko uplašena da te nije smeo ni zagrljaj neznanca. Nisam ti dobro vidio lice prekriveno pramenovima kose koja je u času postala nalik mokrom sijenu, nisam te htio spustiti u gnjecavo blato koje je bujica gurala do vrhova mojih čizama. Nosio sam te u kuriju kao pokislu mačku dok je tvoj otac trčao za nama kroz vodu i proklinjao pobješnjelu prirodu, držeći objema rukama žuti klobuk. A bilo je hladno, bio je studeni. Tek kada si se uz pomoć sluškinje presvukla u haljinu moje pokojne majke, kada si osušila kosu kraj kamina, tek tada sam te doista vidio. Ni jedan grom, ni najjači među onima koji su vani tutnjali nije bio snažniji od onoga koji me je pogodio.

Svijeća se gasi. Kada ovo pismo, ako ikada...

PISMO DRUGO

Najljepša moja ljubavi,

Morao sam potrošiti nekoliko krajcara da mi stražar nabavi svijeću i papir. Pisati mi je dopušteno, ali ne i slati pisma. Ne još. Ipak se nadam da me sanjaš dok pišem i da u snu vidiš riječi koje ispisujem. O da je barem golub koji je sletio na visoku rešetku pravi pismonoša, ja bih ga nježno dohvatio i vezao mu oko vrata stotinu puta presavijeno pismo da ga nosi na jug i kucne kljunom o prozor naše kurije. No bi li te našao ondje, najdraža moja Lina, ili bi tumarao oko kuće umoran i nesretan što mu se izjalovilo poslanje? Možda si zatvorila kuriju i dala da otpreme škrinje u Zagreb, pa se i sama preselila kod oca s dragom Amalijom. Jesi li sada u svojoj djevojačkoj sobi gdje si nekad snatrila o snažnom i obzirnom vitezu punom vrlina koji sjedi na obali jezera zatravljen ljepotom tvoga tijela što nago izranja iz vode, svježe i željno? A dobila si mene, nevrijednoga potomka časnih vitezova koji su propali u uroti a svoje se vjernosti nisu odrekli ni gledajući panj u dvorištu tamnice, sljedbenici Zrinskih. Matijevići su se držali na Uni kada je pala i sva Hrvatska do Vrbasa, zubi su im bili kamena kruništa i leđa poput čvrsta hrasta, pa kako sam ja ispao tako slab i mutan kao nabujala voda Medveščaka koja u listopadu ziba temelje kuće tvoga oca. Kako je bio u pravu kad mi nije htio dati svoju lijepu kćer makar tako postala plemkinjom. Nije se postavio na stražnje noge vidjevši moje skromno vlastelinstvo i čuvši u Jamnici kojekakve priče o meni – znao je da su ljudi zli i da nisam osobito voljen u tim krajevima – nego me je sam procijenio kao što čini na vašarima i našao me laganim. Takav je čovjek, i premda smo se zamrzili za sva vremena, ja mu danas opraštam i divim se njegovu poznavanju ljudi. Sjećam se kada smo tvoj otac i ja, najdraža moja, sjedili u kočiji čekajući skelu koju je mučila žestoka matica a ja sam ga preklinjao toliko nedostojanstveno da su mi koljena nesvjesno spuznula i iz te poze zirkah u njegovo široko, masno lice pod žutim klobukom, vrebajući znake dobrohotnosti prema mojoj osobi, ali je ostao pri svome:

»Uzalud Vi mene molite, mladi gospodine. Ne ću Vam reći da je premlada jer nije nego je baš za udaju, nego ću Vam reći što Vas ide. Što mislim o Vama. Ja sam prost čovjek. Volim jako dobre i jako pokvarene ljude jer znam na čemu sam. Oni između mi se gade. Tako su raštimani u duši da cijeli život lutaju kao svinje u hrastiku, a ja jednoj takvoj ne dam svoje dijete«. Koliko god bio zaljubljen u tebe, ljubljena, nisam nakon tih riječi više mogao ostati u blizini tvoga oca i ponižavati se a ni sablju nisam izvukao iz korica premda mi je drhtala ruka na balčaku, što je on opazio i odmahnuo rukom kao da tjera muhu. Mišljah da ću poludjeti. Do navečer sam lutao poljima i zavidio rodama, glasno sam izgovarao tvoje ime i teturao kao pijan čovjek sve dok nisam ogladnio. Možda je tvoj voljeni otac ipak tako zao, mišljah dok sam jeo sir s vrhnjem u seljačkoj kolibi, zato što je čuo da sam potomak jedinoga nečasnog pretka iz časnoga roda Matijevića premda glasine o mojem djedu nisu provjerene a njihov je nastanak vjerojatno vezan uz spor s Adamovićima oko kuće u Karlovcu, koji je završio nerazjašnjenom smrću notara Baltazara.

Kako li je morala biti velika tvoja ljubav prema meni kada si se usprotivila ocu i dobjegla k meni, kakva je bila moja radost kada sam te našao u svom domu a po škrinjama na trijemu razumjeh da ostaješ zanavijek. Kako sam drhtao od straha te prve večeri, pustio pse i zaključao vrata da mi te nitko ne uzme. A ni ti nisi spavala do zore, čuo sam kako koračaš i ponekad uzdišeš, još prestrašena od svoje hrabrosti. Nisi se pokolebala ni kada je tvoj voljeni otac pokrenuo nebo i zemlju da te vrati u Zagreb i trošio na to silan novac pa napokon platio i razbojničkoj družini da mi te ugrabe što mu se jadno izjavilo kada si iz kubure ustrijelila vođu a ostali se razbježali. Ni danas mi nije jasno, nježna moja ljubavi, odakle ti ta smjelost i poznajem li te uopće, imaš li neku divlju crtu koju skrivaš u tajnom pretincu, ti koja ne možeš gledati ni mačku koja grize noge još živoga miša ni đavolski dlakav madež stare Marte a razbojnika si pogodila točno u lijevo oko što meni nikada ne bi uspjelo, slatka moja Lina.

Prošlo je više od mjesec dana otkako su me bacili u špilberški pakao. Ujutro i navečer, ma u svako doba dana čujem zvona brnskih crkava i ta je blizina grada opaka dosjetka onih koji su Špilberk pretvorili u tamnicu jer se, eto, gotovo nadohvat ruke živi slobodno koliko se može, ljudi se smiju, vole i mrze, kupuju guske na tržnici i duhan u dućanima, a navečer se gospoda i dame okupljaju u vrtovima ili polaze kazalište, piju rajnska vina i usrdno ogovaraju. Ponekad mi se učini da noću čujem njihove glasove, kletve kartaša i zavodljive kuplete čija dvosmislenost budi beskorisnu moju muškost i uspomene na naše ljetne noći, na sve miline tvoga tijela… A glazbu ponekad doista čujem kada ju donese vjetar, reče mi ključar da je dolje pod brijegom gostionica u kojoj sviraju veseli muzikaši.

Više nisam sam, ali kao da jesam. Barunu Trenku je dopušteno da ima slugu i taj se trbušasti, nasmiješeni Slovak uselio u moju izbu kamo ga odvode po Trenkovoj zapovijedi ili odlazi po svojoj volji kada je pukovnik loše volje. Sud je odobrio pandurskom vođi dukat dnevno za troškove, što je puno za siromaha ali skromno za najbogatijeg spahiju u Slavoniji s imanjima od Nuštra do Pakraca. Nisu mu oduzeta, ali kao da jesu: predana su na upravljanje dvojici dvorskih savjetnika. (Jedan od njih je barun Marko Pejačević, kažu da je vrlo sklon Trenku.) Mene je von Stark dao premjestiti u veću ali mračniju tamnicu u kojoj je već ležao onaj raskajani buntovnik o kojemu je govorio pri našem prvom susretu i čije sam bolno stenjanje već dugo slušao s onu stranu hodnika a sada me je dopalo da mu budem blizu i budan slušam njegovo krkljanje u snu iz kojega se uskoro ne će vratiti. Moram ti ga opisati, draga moja Lina, a ti preskoči ako ne želiš čitati jer ponekad pišem i za sebe u nadi da ću jednoga dana ipak izaći iz sablasnoga burga i pisati o svemu što sam proživio, ako Bog da za onim malim drvenim stolom pokraj našega ribnjaka. Elem, moj je supatnik rodom iz Senja, patricij Mateša Kuhačević. Nije slavan kao Trenk i nikada nije želio postati slavnim, ali ga je u društvo čuvenih urotnika uveo sud i uništio mu ostatak života koji je Mateša namjeravao provesti u miru Božjem u voljenom gradu nakon što je kao časnik vjerno služio Lozi. Što mu se točno stavljalo na dušu, još ne znam. Teško je bilo isprva izvlačiti riječi iz nesretnika, a ja sam željan sugovornika jer ne znam biti sam. Vjerojatno je bio lijep čovjek prije nego što su ga unakazili, ono jedno oko na koje još vidi veliko je, tamno i pametno. Bože moj, to što su uradili Tvome Sinu mala je bol i kratkotrajna prema mukama Senjanina koji o njima govori glasom isprekidanim i jedva čujnim jer su mu u karlovačkom turnu uništili grlo torturom na bodlji – jednim od izuma koji su već dugo u uporabi u prosvjetljenijim europskim zemljama a Štajerci ga prenijeli i k nama u Hrvatsku. Svukli su mučitelji Matešu do gola i polegli ga na drveni stol s visokom izbočinom nalik kratkom stupu koji mu je podupirao samo krsta, ispružene ruke vezali mu lancem za kolut, a noge mu ostale visjeti u zraku što je već po sebi izazivalo strašnu bol u kičmi, no to je bio tek početak, tek priprema za ono što je slijedilo, za vodu. Krvnik mu je zagurao u usta lijevak, lomeći prednje zube koje je jadnik stiskao u užasu, a onda nalijevao silnu vodu koju ni konj ne bi popio za nekoliko dana, od čega je trbuh buntovnikov vidno nabrekao, što je bio znak mučitelju da dohvati šipku i udara ga nemilo po prebolnoj mješini. Zatim je tortura bila prekinuta, a kapetan koji je dotle premetao pero sjedeći mirno za stolom – postavljao pitanja na koja Mateša nije imao odgovore jer ili doista ništa nije znao ili nije htio reći da ne povuče za sobom još mnoge. Taj kapetan, Sebastian von Landsbach, bijaše rođak mladoga poručnika Freischutza, kojemu su graničari otfikarili glavu u Brinju, posve uvjeren u Kuhačevićevu krivnju i odlučan da ga muči u beskraj. Kako je toga prvoga dana imao zakazanu partiju tarota, zapovjedio je da Matešu skinu s bodlje, da mu daju nešto kruha i puno vode, što je do suza nasmijalo krvnika i stražara koji je žrtvu odvukao u dio tamnice gdje su čekali na red pohvatani u buni i neke karlovačke propalice koji su s usidrenih lađa dovikivali oficirima svakojake prostote vidjevši kako korbačima tjeraju ispred sebe raskrvavljene Ličane. Kako ni sutradan tvrdi Kuhačević nije rekao ni riječ, osim što je urlao od bolova i zazivao sve svece, krvnik mu je na kapetanov znak ugurao u grlo platnenu vrpcu, a zatim još jednu i još jednu, pa kada ih je bilo toliko koliko je ta vještina nalagala – još nalio kroz lijevak hladnu vodu da namoči platno i ono nabubri. I bio bi se Senjanin ugušio da krvnik nije zirnuo prema von Lands­bachu a ovaj pucnuo prstima, što bijaše signal mučitelju da zarije prljave prste u Matešino grlo te snažno povuče vrpce isprepletene u mokru gužvu i tako ih iščupa, što je žrtvi nanijelo neopisivu bol i ostavilo grozne rane u ždrijelu.

Nisam to više mogao slušati i zamolih nevoljnoga sudruga da ne govori, ali je bio obuzet svojom nesrećom i svim pojedinostima mučenja kao oni bolesnici koji svakomu tko ih želi slušati opisuju kako se bolest pojavila, kako se razvijala i kako su se osjećali tada i sada kada je ponešto zaliječena ali i dalje trpe. Ma čini mi se da je povezan s patnjom kao ja s tobom, voljena Lina, pa da ušutkam njegov jednolični i slomljeni glas ja sam mu počeo brzo pričati o tebi a on slušao nepomičan i odsutan, uvrijeđen tuđom srećom i još tužniji jer je stradao nekoliko tjedana prije vjenčanja sa ženom koja ga je voljela od mladosti a u međuvremenu se udala i postala udovicom. No jest, bio sam prestrašen i zahvaljivao Bogu što mene nisu mučili, možda i zato što sam odmah gotovo sve priznao, smatrajući svojom dužnošću da iscrpnim priznanjem olakšam dušu u nadi da će moja iskrenost i mladost izazvati odobravanje i sućut sudaca, što se nije dogodilo. Ili me nisu stavili na bodlju zbog moga staroga plemićkog roda jer nije običaj mrcvariti posebno plemenite osobe, osim ako postoje dokazi da su bodežom ili otrovom segnuli za krunom. Neka Bog čuva našu kraljicu od svakoga zla.

Rominja kiša i to me raduje jer mogu oprati košulju – provučem ju kroz rešetke i pustim da ju natopi dažd, tu jednu od dvije košulje koje imam i zbog koje je u prvom pranju nastala velika strka jer se stražaru na kuli učinilo da zatvorenik bježi i spušta se niz zidinu. Kažu da se Trenk smijao toj zgodi, premda su von Stark i njegov pobočnik Werotzky uletjeli prvo u barunovu žalosnu odaju misleći da je opasni pandur našao načina da se dočepa slobode. Trenk ih je ismijao. »Ja ću ionako uskoro biti slobodan«, rekao im je. »Ne pada mi na pamet bježati iz ovoga Vašeg svratišta, gospodine von Stark, budite mirni«. Werotzky je zadjenuo mač u korice, a von Stark čak obećao pukovniku da će s njim odigrati partiju šaha kada bude imao vremena… I tako sjedim ogrnut kaputom, tup i besposlen, gledam toga izlomljenoga Kuhačevića kojemu je uvijek hladno pa prebacuje preko nogu i trbuha vuneni pokrivač dok prstima mrsi smeđu krunicu koju mu je donio mršavi i blagi kapucin. Taj dolazi k uznicima dva puta tjedno i sa svakim strpljivo razgovara, za razliku od drskoga čovjekomrsca dr. Hertza čije je najveće zadovoljstvo zavaravati nesretnike lažnim lijekovima pa mu u toj zabavi nije teško natapati zrnca kukuruza u zelenu boju i nutkati bolesnog nesretnika da proguta čudesnu medicinu, a što je najčudnije u cijeloj stvari – mnogima je za koji dan znatno bolje i od srca zahvaljuju liječniku koji cupka od radosti i dugo briše nos bijelim rupcem da prikrije zlobni cerek. No i on se uozbiljio i donja mu je usna zadrhtala kada je prvi put vidio Matešino nago tijelo prekriveno brazgotinama i teške prijelome tek nedavno ponešto zarasle. Njemu je očito dao pravi lijek a ne brašno iz kesice jer je izmučeni Senjanin te noći vjerojatno prvi put donekle mirno spavao. Kada se probudio, dugo je plakao. Suze su mu tekle iz onoga jednoga poštenog oka jer je sanjao sebe i izabranicu svoga srca na trgu pred crkvom, ona mu se smiješila pod ružičastim suncobranom mirisna kao kadulja a onda su sjeli pod lozu i pili snažno vinodolsko vino. San je bio življi od jave i boje bijahu jarke, a stara katedrala ljepša i bjelja nego u naravi. »Bože, zašto si me napustio«, teško je uzdahnuo jadnik brišući oko pokrivačem i otkrivajući noge koje su završavale crnim pandžama.

Uh, i protiv svoje volje pišem o ružnim stvarima premda znam da se užasavaš priča i ljudi koji te uznemiruju. To me je tvoje svojstvo ponekad zabrinjavalo jer što će ona, što će moja Lina, mišljah, ako nešto krene po zlu, hoće li ostati na tim divnim, glatkim, visokim nogama ili se stropoštati u tjeskobu iz koje nema povratka. U Zagrebu si živjela pod staklenim zvonom koje je tvoj otac odizao samo da te pusti u crkvu, do bake u Opatičkoj i do koludrica kod kojih si učila, svi bijahu dobri prema tebi i tako si rasla kao ruža u klaustru okružena sluškinjicama milih lica i lijepim riječima udvorica koji su dolazili u bogatu kuću a nisu smjeli imati ni jednu tjelesnu manu jer bi ti vriskala od užasa i bježala u svoju sobu. A ni križ nisi htjela u njoj jer bi te pogled na Raspetoga silno prestravio, radije si Isusa našega gledala kao dijete u naručju Djevice. I ja sam te nosio na rukama, sam Bog zna koliko sam se trudio udovoljiti ti uvijek, premda mi nije teško padalo jer sam te ljubio od srca te je jedina neugoda koja te zadesila u godinama našega braka bilo Amalijino rođenje, porod od kojega nisi strahovala jer ništa o tome nisi znala… No da, duga je bila tvoja srdžba na mene, uzročnika te velike boli, i nisam se osjećao ugodno kada sam na nagovor babice ušao u sobu da vidim tebe i naše milo dijete, a ti uperila u mene kuburu… I baš kada si mjesecima poslije opet stavila moju ruku na svoje grudi, pred kuriju su dojahali bučni konjanici i odveli me od tebe, najdraža moja Lina. O da mi te je privinuti uz sebe samo jedan slatki trenutak!…Spušta se teška, vruća moravska noć i žabe se pod zidinama glasaju kao cvrčci. Neka te Bog čuva i dade ti snagu. A Amaliji pričaj i strašne priče kada malo poodraste, ako ih znadeš, jer mora naučiti da je ovaj svijet okrutan.

PISMO TREĆE

Slatka moja ljubavi,

Na Veliku Gospu imao sam napokon priliku vidjeti Franju Trenka. Vrlo mi se ljubazno obratio kada smo šetali dvorištem i iznenadio me riječima: »Ja sam Vas, mladi gospodine, već vidio u Beču«. Doista, taj čovjek ima dobro pamćenje kada me je tada uspio zapaziti u kratkom trenu i naoko izvan sebe od bijesa, a ja sam bio uvjeren da me nije ni pogledao. Rekoh mu da je sjajna memorija oduvijek bila svojstvo velikih vojskovođa, te mu navedoh nekoliko primjera iz povijesti. »Vdim da me cijenite«, pogledao me pandur crnim, ispitljivim očima, »ili koristite priliku da mi se približite iz meni još nepoznatih razloga«. Malo sam se uspravio i neznatno smračio, tek toliko da bez riječi pokažem indignaciju te mu se zatim lagano naklonih govoreći: »Ja sam Lovro Matijević, vlastelin hrvatski. I nisam se ja približio Vama, nego Vi meni gospodine pukovniče. Ako Vam je moje društvo nemilo iz meni nepoznatih razloga, ne moramo se družiti. Ostajte mi zdravo«. »Čekajte«, dovikne mi on kada mu okrenuh leđa, »ne ću samo tako pustiti jedinoga čovjeka u Špilberku s kojim mogu razgovarati o Tacitu… Usput, nisam više pukovnik. I to su mi uzeli«.

Koliko smo radosno razumjeli i on i ja, ta blagodat šetnje dvorištem nije bila samo bladanski dar pukovnika von Starka nego i povlastica kojom se viđeniji zatvorenici služe svakodnevno, nakon što prođu prvi mjeseci uzništva. Dva sata svakoga dana. Na zraku, gotovo na slobodi. Kriomice sam motrio Trenka, koji je naizgled ravnodušno koračao vukući neznatno lijevu nogu, no u stvari živim očima ukoso mjerkao zidine i posadu – više iz navike iskusnoga vojnika nego iz želje da upamćeni raspored postane korisnim dijelom tajne osnove ako jednoga dana ipak bude morao silom napustiti tvrđavu. »Jednom sam već bio tu«, reče, »samo u prolazu. Odsjeo sam jednu noć u Špilberku i igrao šah s von Starkom. On je pobijedio jer ja nemam smisla za te trikove, idemo ravno na kralja sa svim figurama. Bilo je to prije četiri godine. Tko zna zašto sam ovamo dojahao, ta u Brnu su dobra svratišta i jedre cure… Bog nam ponekad daje znake a mi ih ne znamo protumačiti, da... Von Stark me je lijepo ugostio, dobro smo se napili i tada mi je rekao da znade najveću tajnu našega vremena. Možda bih ju i doznao da se nije onesvijestio. Ujutro mi je pokazao svoje carstvo. Vi vjerojatno još i nemate punu sliku svih tih odvratnih krugova koji kao zmije obavijaju stari dvorac, tih kazamata u kojima trunu stotine i stotine jadnika. Mi smo na samom ulazu, u limbu, a već pedesetak koraka dalje niz onaj dugi hodnik otvaraju se vrata pakla. Ondje ljudi žive koliko von Stark želi da žive. Mjesec dana, možda koji dan više… Vi vjerojatno imate dosta novaca, ne?« »Nemam«, rekoh iskreno, »ali se nadam da će mi uskoro poslati od kuće. Čudi me da već nisu stigli«. »No da, ali inače… niste neki bogataš, ha?« »Nisam, nikako«. »Pa kako ste onda dobili tako dobru poziciju?«, zastao je i promotrio me podozrivo, ali nije našao na mome licu tragove uhodarstva. »Ako nije novac, onda je nešto drugo… ali i to se opet svodi na novac. Uvijek na novac. Sve se danas može kupiti, rekao mi je vojvoda Karlo kada sam ga pitao kako se mogu otarasiti te tužiteljske marve koja mi je sjedila za vratom… Ja mislim, mladi gospodine, da von Stark ima neke planove s Vama. Budite oprezni«.

Smutio me taj razgovor, draga moja Lina, i bolno podsjetio da mi nisi poslala ni forintu u zadnjih nekoliko mjeseci, a i ona kesa koju mi je donio pouzdanik tvoga oca u Beču bijaše vrlo tanka. Znam da moji, da naši dugovi još nisu potpuno isplaćeni i da ti sada, nedužna, nosiš teret grijeha moje obitelji, ali i onih osam tisuća forinta koje dobivamo od sela ne odlazi baš u cijelosti vjerovnicima pa te lijepo molim da pošalješ barem tisuću jer se tu osjećam kao zadnji siromah među svim ovim ugarskim, austrijskim, češkim i ponekim talijanskim plemićima koji izdašno daju ključarima, stražarima i časnicima. (Nada da će ovo pismo doći do tebe sve je stvarnija.) I zašto si u sve to uplela svoga oca, koji vjerojatno uživa što me se zauvijek riješio. Njegov novac ne trebam. Nego, kada se barun Trenk raspitivao o mojem stanju i imanju te sam mu sav ozaren kao i uvijek kada te spominjem opisao tvoju ljepotu i dražest, rekoh mu i odakle si mi došla i kako ti se zove otac, što je na baruna proizvelo snažan dojam, a evo zašto: kada je ono četrdesete morao bježati iz Slavonije jer je za njim bila raspisana tjeralica, krišom je prešao granicu i stigao u Zagreb ali ni tu mu nije bilo mira. Nije imao putovnicu pa se pritajio, ne ćeš vjerovati mila moja, baš kod tvoga oca! »Završki! Filip Završki!«, razdragano je raširio ruke nesretni barun, »pa ja sam njemu silno zahvalan jer mi je dao azil kada sam se kao zadnji hajduk skrivao od svijeta. Niste to znali?«. »Nisam«, rekoh, »ja s tim magarcem ne razgovaram«. Trenk se nasmijao i kazao da ću mu jednom morati ispričati tu povijest, ali što se njega tiče, reče, trgovac agramski Filip Završki ostaje mu u najljepšoj uspomeni, kao i njegova kći koja je tada upravo divno propupala i koju je vidio samo jednom u dvorištu jer trgovac nije htio da itko od njegovih znade za tajnoga gosta. »Znači, vi ste se, sretniče, oženili tom krasoticom!«, vrtio je Trenk glavom kao da ne vjeruje, što mu ne uzeh za zlo jer ni ja dugo nisam mogao povjerovati da si se odlučila za mene. »Tko će njih razumjeti«, dodao je, što me je ponešto ozlovoljilo. »Bio sam tri tjedna u Zagrebu«, nastavio je ne ostavljajući dojam čovjeka koji je povrijedio drugoga, »ali to je takav grad u kojemu se sve začas dozna pa je trgovac imao silnih neprilika s magistratom i zamolio me da napustim njegovu kuću. Odveo me je kod nekog mitničara… Poslije sam dobio putovnicu, no da… nakon toga je sve počelo. U toj je putovnici nevidljivim slovima bila zapisana moja sudbina«.

Eto kako je svijet malen, ljubavi moja. U Špilberku je tako malen kao da se cijelo carstvo stisnulo u nekoliko jutara te se mogu čuti rečenice, riječi i krikovi na raznim jezicima i vidjeti fizionomije podanika mnogih kraljevstava, potištene ali i dalje ponosne glave svakovrsnih buntovnika među kojima su brojniji ugarski jer se ondje kod njih stalno netko punta što sigurno vrijeđa i boli uzvišenu našu kraljicu koja je pridobila srca Madžara kada je onako zanosna i mlada sjela na prijestolje, ali se ljubav njihova pokazala površnom i prolaznom. Jedan od tih, vitez Zarmathy, htio je postati novim Rakoczyjem i na svome imanju uvježbao stotine momaka koji su trebali biti sjemenom općeg ustanka u času kada Fridrik zaposjedne Austriju, no kako se to nije dogodilo zahvaljujući i Trenku – sada je Zarmathy s nama u Špilberku. Neobičan čovjek. Niska rasta, ćelave glave i sjajne crne brade, kosih očiju i široka nosa, taj homunkulus poskakuje kada govori kao laka kočija na grbavoj cesti i neugodno se bliži sugovornikovu licu kao da mu pljuckanjem želi prenijeti svoju opsesiju koja ga nije napustila ni nakon presude na doživotni zatvor. Baš je on prekinuo moj ugodni razgovor s barunom želeći mu se predstaviti, a kada sam se odmaknuo da im ne smetam i pogledao prema njima vidjeh da je orijaš Trenk presavio leđa i prignuo glavu kako bi donekle došao u istu ravan s energičnim cverglom. O čemu su govorili, ne znam, ali i nisu dugo jer je straža dala znak da se vratimo u ćelije. Ključari su nam okovali noge negvama, da, draga moja Lina, ja provodim dane i noći kao pas na lancu, toliko dugom da se mogu ispružiti na drvenom ležaju ili dosegnuti stol na kojem pišem ili malu smradnu bačvu u koju odlažem sve što tijelo ne želi sačuvati. O Bože, da mi je vratiti se u našu kuriju, samo jednu noć prespavati na mekim jastucima i poljubiti ti glatka leđa dok se bunovna buniš što ti usnama odnosim san. Zar sam toliko skrivio da ovo zaslužih? Ako mi želiš pomoći, pođi do plemenitoga savjetnika B. kojega si upoznala kada smo bili u Grazu i reci mu da nisam ja mogao sve uraditi sam jer je nad tim morala biti moćnija ruka i da sam sada spreman u zamjenu za milost otkriti tko je potezao konce… Jugo je, a bit će i gore. Noću ne spavam. Zatražit ću dr. Hertza da mi dade malo opijuma, ali vrag će tražiti novac. Nerado te opet podsjećam na to i ispričavam se što sam tvojega oca nazvao magarcem.

Zauvijek Tvoj, u sreći i nesreći

Lovro