Povijesne paralele i pouke

Knjiga poticaj za teorijsko razmatranje pitanja veze između jezičnog unitarizma i političkog unitarizma nasuprot shvaćanju o posebnoj naravi književnoga jezika i potrebi za njegovim kultiviranjem

Pred nama se nalazi knjiga, studija od 654 stranice većeg formata, koja u trinaest poglavlja obrađuje pitanja vezana uz hrvatski jezik i pravopis u razdoblju od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske, tj. od kraja godine 1918. do travnja mjeseca godine 1941. Knjiga je rezultat dužega autorova zanimanja za socio-političko-jezična pitanja povezana s poviješću stvaranja suvremene hrvatske nacije i hrvatske države.

Povijesna sudbina slavenskih naroda pokazuje da su (uglavnom u kontinuitetu) živjeli bez vlastitih država. Ovdje moramo izuzeti rusku, a donekle i poljsku državnost. Daljnja njihova sudbina bila je takva da su živjeli u okvirima velikih multietničkih carstava: ruskoga na sjeveru, austrougarskoga u centru i turskoga (osmanskoga) na jugu Europe. Ta je činjenica sui generis pogodovala pojavi i razvoju hegemonizama različita karaktera većinskih naroda prema manjinskim. Tu, dakle, moramo uzeti u obzir situacije, u principu pogubne za manjinske zajednice, kada je, umjesto udruživanja tih zajednica u odnosu na većinsku, dolazilo do kontinuirane pojave hegemonizma različita tipa; tomu je potrebno pribrojiti i jezični hegemonizam većih zajednica u odnosu na manjinske zajednice, a te su veće zajednice, pak, sa svoje strane, trpjele hegemonizam velike zajednice. Čini se, uza sve ograde, da je tursko multietničko carstvo, barem u više povijesnih razdoblja, bilo najliberalnije, najtolerantnije s obzirom na kulturološka a samim tim i jezična pitanja svojih podanika. Austro-Ugarska je Monarhija bila manje tolerantna, unatoč tomu što je u svojem zrelom razdoblju provodila osmišljenu jezičnu politiku tolerancije i podupiranja jezičnih različitosti. Rusko je carstvo bilo najmanje tolerantno: s jedne strane postojala je prijetnja ugroze slavenske biti države, jezika i kulture od neslavenskih naroda i jezika, a s druge, u okviru slavenskog sustava, postojala je opasnost stvaranja konkurentnih slavenskih standardnih jezika, prije svega ukrajinskoga.

Marko Samardžija Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.–1941.), Školaska knjiga

U toj je situaciji, poslije raspada velikih monarhija na tlu Europe, nakon Prvoga svjetskog rata, došlo do razumljivih procesa stvaranja novih država, novih političkih zajednica. Nesumnjivo, stvaranje više slavenskih država u različitim dijelovima europskoga kontinenta pozitivan je rezultat tih procesa. Negativan trend pokazao se ubrzo nakon oformljivanja slavenskih država, a možemo ga označiti kao preuzimanje naslijeđene hegemonističke matrice koja uključuje nepriznavanje i potiskivanje neslavenskih manjinskih zajednica koje su se našle u većinskim slavenskim zajednicama. Sjetimo se raznih progona Nijemaca u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj te, napose, u Kraljevini SHS – Kraljevini Jugoslaviji, kao i progona Folks­dojčera u DFJ i FNRJ. Hegemonizam nije stao na tome: u okviru novostvorenih slavenskih država pojavio se, možemo reći, neohegemonizam većinskoga slavenskog naroda nad manjim(-a): češki u odnosu na slovački, poljski u odnosu na slovački te, napose, srpski u odnosu na slovenski i hrvatski. Ovdje treba napomenuti da se, barem u prvom razdoblju postojanja Jugoslavije, ne može govoriti o srpskom hegemonizmu prema Makedoncima i njihovu jeziku i kulturi jer su oni smatrani južnosrbijanskim dijelom srpskog naroda, a ako je i bilo odnosa drugačijega od toga, općenito se smatralo da je riječ o »bugarskom upadu«. Suprotno tomu, treba govoriti o bugarskom hegemonizmu u odnosu na Makedonce, ne samo u okviru tadašnje Bugarske već i šire, kako u okviru Jugoslavije tako i Grčke.

Nažalost, svjedoci smo danas u 21. stoljeću da se te spomenute negativne tendencije nastavljaju, ne samo kao naslijeđe prijašnjih razdoblja već i kao novosazdane. Najlošije je u svemu tome da te tendencije uživaju prikrivenu ili otvorenu državnu potporu, čak i u državama koje su članice Europske unije. Recimo, neke bugarske udruge provode kontinuiranu propagandu među Makedoncima u Albaniji s ciljem da se izjašnjavaju Bugarima, potom nepriznavanje Makedonaca u Grčkoj i sl.

Ukratko, želim istaknuti jedan za mene, makedonskog znanstvenika na polju jezikoslovlja, važan poticaj za ovakav prikaz Samardžijine knjige koja razmatra političko podupiranje (ustavnom formulacijom o srpsko-hrvatsko-slovenačkom kao službenom jeziku Monarhije) oblikovanja »iznadplemenskoga« makrostandarda triju tada priznatih slavenskih »plemena« (Srba, Hrvata i Slovenaca) koji je via facti vrijedio i za sve ostale politički nepriznate južnoslavenske etničke zajednice u državi (Makedonce, muslimane-Bošnjake, Crnogorce).

Takvo shvaćanje zajednica kao slavenskih »plemena« (Srbi, Hrvati i Slovenci) podrazumijeva da postoji i etnička »nadzajednica« koju možemo označiti kao »narod«, a u našem slučaju to bi bio umjetni konstrukt »južnoslavenski« narod, analogno, recimo »čehoslovačkom« narodu. Čini se da je taj model nametnut Francuskom revolucijom iz 1789. prihvaćanjem inače pravedne Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Samim tim, odnosno stavljanjem građanina iznad pojedinca koji govori nekim materinskim jezikom i koji ima određenu religijsku pripadnost i određenu kulturu, nameće jezik, religiju, kulturu većinske zajednice, što u praksi znači provedbu asimilacije. Jasno je da su takvu pristupu prijeko potrebni korektivi, koji se različito očituju u ustavima suvremenih europskih država: Francuska prihvaća religijsku različitost: katolici, protestanti, muslimani, židovi, no i – ateisti, kao i oni koji nisu vjernici, ali Francuska ne prihvaća službenu uporabu pokrajinskih jezika, na primjer ligurskoga jezika na Korzici ili bretonskog i galo jezika u Bretanji. Prihvaćajući model iz Atatürkova vremena, suvremena Republika Turska provodi načelo da su svi državljani Turske – Turci, što je u praksi dovelo do cjelovitog neprihvaćanja po veličini druge najveće zajednice u Turskoj – Kurda. Prisiljen sam ovdje navesti i jedan posve suvremen primjer: jezičnu politiku u Republici Poljskoj s obzirom na kašupski jezik. Zato i mislim da jezično pitanje suvremene Europe (u taj bih krug uključio i EU) još nije riješeno dogovorom.

Od svega do sada rečenoga možemo izvući jedinstven zaključak da je jezična politika duboko povezana s općom politikom, barem u europskoj tradiciji.

Kada se Samardžijina knjiga čita i prečitava iz makedonske ili, recimo, makedonističke perspektive, iako ona kao glavni predmet istraživanja ima hrvatsko-srpske odnose na razini jezične politike, u odnosu na sebe kao Makedonca, kao i u odnosu na svoj makedonski jezik, nalazim da smo mi kao zajednica imali tada politički i sociolingvistički krajnje nepovoljan status te da smo ubrajani u društvo nepriznatih slavenskih i ostalih manjinskih etničkih zajednica u monarhiji. Iako u knjizi nije eksplicite spomenuto »makedonsko jezično pitanje«, na osnovi bogate dokumentacije koju ova knjiga nudi te na osnovi znanstveno utemeljenih komentara i zaključaka njezina autora prof. M. Samardžije, implicite mogu izvesti nekoliko objašnjenja o makedonskome kulturnom i jezičnom razvitku u tom razdoblju. Recimo, puno je jasnije zašto je knjiga pjesama na makedonskom jeziku Koče Racina (Beli mugri – Bijela praskozorja) mogla biti tiskana »jedino« u Samoboru, znači na hrvatskom teritoriju, a ne negdje drugdje, zatim postaje jasnije kako je postupno oživljavao kazališni repertoar na makedonskome pučkom jeziku, polazeći od sezone 1936/37. Unatoč činjenici što se dosljedno provođeni jezični unitarizam nije mijenjao do kraja kraljevske Jugoslavije i nacističkog napada na nju.

Knjiga Marka Samardžije Hrvatski jezik i pravopis... za moto ima govor Stjepana Radića održan između 23. i 26. studenog 1918. na sastanku Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod predsjedanjem Svetozara Pribićevića. Radić upozorava da ne treba brzopleto ići u Beograd (poput »gusaka u maglu«) i predlagati deklaraciju o ujedinjenju »naroda Srpsko-Hrvatsko-Slovenačkog«, a samim tim, uz ostalo, prihvatiti poništavanje vlastite kulturne, jezične i političko-povijesne posebnosti te ubuduće prihvatiti »državni jezični makrostandard« na temelju Belićeva »beogradskog stila«. Time su širom otvorena vrata ustrajnom provođenju jezičnog unitarizma koji je izravno izvođen iz političkog unitarizma, a koji nije prestao do nestanka Kraljevine Jugoslavije.

Ono što je najuočljivije čitatelju ove knjige koji nije ni Hrvat ni Srbin, a ne pripada ni »hrvatsko-srpsko-bosansko-
-crnogorskom dijasistemu« (kako bi se izrazio Dalibor Brozović), sljedeće su značajke:

1. 1. S hrvatske strane – nekritičko prihvaćanje, čak i od nekih nesumnjivih jezikoznanstvenih autoriteta, načela »politika je važnija od jezika«; dalje, kulturno-jezična baština ne mora obvezivati buduće generacije; potom, (privremeno) prihvaćanje ekavice te (manje ili više) odricanje od ijekavice; tvrdokorno ustrajavanje na načelima »narodnog« jezika, a pritom i namjerno miješanje pojmova »narodni« jezik prema »dijalektni« jezik, što za posljedicu ima udaljavanje (pa i poništavanje) vlastite, hrvatske, jezično-kulturne tradicije. O takvim se pojavama govori u prvom i drugom poglavlju knjige, dok treće poglavlje »Hrvatski ili srpski jezični savjetnik Tome Maretića...« upozorava na to da je unatoč velikom Maretićevu autoritetu bilo više utemeljenih prigovora tomu djelu, kako ćemo još niže pokazati.
2. 2. Neprilagođivanje s hrvatske strane novonastaloj situ­aciji nakon velikoga rata u slavenskom svijetu i slavistici kao znanosti o njem, tj. razvijanje posebnih slavenskih (nacionalnih) filologija, npr. polonistike, bohemistike itd. u odnosu na ranije razdoblje kada je u prvom planu bilo proučavanje (crkveno/paleo)slavenske baštine kao zajedničke slavenske baštine. O tome govori poznata epizoda iz života »patrijarha« slavistike Vatroslava Jagića.
3. 3. Olako prihvaćanje i nekih hrvatskih filologa, ne bez posljedica, Belićeva lingvističkog i standardološkog elaboriranja »beogradskoga stila« kojemu je, kao jeziku političkoga središta države, po uzoru na Île-de-France u Francuskoj, bila namijenjena središnja uloga u uklanjanju i prevladavanju svih »plemenskih« jezičnih razlika i specifičnosti, u naivnoj vjeri da se hrvatsko i srpsko jezično jedinstvo može postići jednostavno i brzo dvjema zamjenama: ijekavice ekavicom i ćirilice latinicom (četvrto poglavlje).
4. 4. Pokušaj ujednačivanja nazivlja koji je dovodio do obez­ličavanja, ako se mogu tako izraziti, »hrvatske kulturne matrice«, jer pristup stvaranju vlastitog nazivlja s obzirom na latinsko i grčko naslijeđe zajednički je ukrajinskom, poljskom, češkom, slovačkom, slovenskom jeziku, donekle i bosanskom (manje ili više – kod Sjevernih i Zapadnih Slavena), dok je s druge strane, pristup preuzimanja (i neprilagođivanja) stranih latinskih i drugih riječi zajednički Istočnim i Južnim Slavenima: Rusima, Bugarima, Makedoncima, Srbima, Crnogorcima. Tu bi se mogao pokazati produženi kulturni utjecaj dviju prijašnjih velikih monarhija: austrougarske i turske te, napose, Svetoga Rimskog Carstva.

Jedinstven zaključak za sve navedene točke može biti konstatacija da se opća politika nametnula jezičnoj politici.

Tomislav Maretić, 1854–1938.

Novo sociolingvističko stanje od kraja 1918. godine u kojem su hrvatska jezična zajednica i njezin pisani jezik bili na sve većim kušnjama jer je postupno (a i ubrzano) došlo do silnog utjecaja srpskog jezika dovelo je do priželjkivane pojave jezičnog savjetnika na razini praktične uporabe (kao priručnika za opću naobrazbu). Razlog pojavi takva savjetnika Maretić opravdava riječima »da u našem jeziku vladaju haos i anarhija«. Jasno je da je Maretićev projekt zamišljen kao kompromisni prijedlog stvaranja »suvremenoga« hrvatskog ili srpskoga književnog jezika. Maretić se nije prihvatio nepromjenjivih rješenja, već je radije označavao granice gdje su se, prema njegovu mišljenju, takva rješenja mogla nalaziti. Pitanje koje sebi postavljam glasilo bi otprilike ovako: komu je bio namijenjen taj priručnik – Hrvatima ili Srbima (ili: eventualno – i ostalima)? Čini mi se da je taj priručnik bio namijenjen prije svega Hrvatima. Ubrzo je, razumljivo, došlo do većih (manje ili više opravdanih) negativnih reakcija hrvatskih jezikoslovaca, a i kulturnih radnika u širem smislu, dok su sa srpske strane (Ljubomir Stojanović) pristigle »vukovsko-unitarne« kritike. Moram ovdje napraviti ekskurs i podsjetiti na polemike bugarskih intelektualaca (manje – obrnuto) u vezi s različitim rješenjima koja su tijekom 19. stoljeća predlagali makedonski intelektualci (Partenij Zografski), pristaše stvaranja zajedničkoga bugarsko-makedonskoga književnog jezika. Sve što je predlagao Zografski ocjenjivano je kao »šopsko« u značenju: prosto, nekultivirano i sl.

Tomislav Maretić, Hrvatski ili srpski jezični savjetnik, Zagreb, 1924.

Da zaključim: polemike nastale oko Hrvatskoga ili srpskoga jezičnog savjetnika Tome Maretića (Zagreb, 1924) dobro pokazuju podjele što su već tada u hrvatskome jezikoslovlju, a i u hrvatskoj političkoj javnosti postojale oko daljnje kodifikacije i kultiviranja hrvatskoga književnoga jezika.

Peto i šesto poglavlje zapravo obrađuju istu temu: »jezično jedinstvo« s obzirom na svoj vlastiti hrvatski jezik. Ta je tema »uokvirena« razdobljem nakon skupštinskog atentata na hrvatske zastupnike (lipanj 1928), pa negdje do 1939. godine. Pitanja postavljana u tom razdoblju tiču se nastojanja srpske strane (Aleksandar Belić i ostali) preko časopisa Naš jezik, koji je počeo izlaziti u Beogradu 1932. godine, dokazati da je osnovica zajedničkoga književnog jezika zapravo Vukova, tj. da se književni jezik mora oslanjati na »čisti narodni (tj. novoštokavski) jezik«. Ali, bilo je jasno da se time nametao »beogradski žargon sa ciljem da se proširi na naš narod« (Blaž Jurišić). To je u biti bio jasan nagovještaj otklona od »čistoga narodnog (tj. novoštokavskog) jezika« kao ključnog mjerila pravilnosti u književnom jeziku.

Časopis Naš jezik zapravo je kao svoju glavnu zadaću postavio sebi zadatak »čišćenja« onih riječi kao i rječničkih oblika koji nisu, prema mišljenju autora tekstova (ponajviše – Aleksandra Belića), u skladu s tradicijom te »narodnim« karakterom pisanog jezika, usp. opći – opšti. Jasno je da je iz većine rasprava proizlazilo da »beogradski stil« treba postati mjerilo pisanog jezika za cijelu državu. To se, manje ili više, odnosi i na nacionaliziranje imena naseljenih mjesta na hrvatskim područjima. Ovdje bih rado opisao i jedno osobno svjedočanstvo pri čitanju časopisa Naš jezik. Još kao student, a i malo poslije, kao student na trećem stupnju, pronašao sam praktički sve brojeve toga časopisa u knjižnici svoga fakulteta u Skopju. Čitao sam i prečitavao više puta neke od članaka, pišući rad o jednom općeteorijskom djelu A. Belića, O jezičkoj prirodi i jezičkom razvitku. Već tada, kao znanstveni novak, nisam se slagao s različitim »etimologiziranjima« pojedinih riječi, s jasnim ciljem dokazivanja da su pojedine riječi pogodnije za književnu uporabu od drugih u »našem općenarodnom« jeziku. To se odnosi, prije svega, na predratne brojeve ili »staru seriju«, no takvih priloga ima i u poslijeratnoj seriji.

Osmo i deveto poglavlje, »Za pravilnost i čistoću hrvatskoga jezika« i »Hrvatski jezik u devetnaestom stoljeću«, prikazuju iznimno bogatu purističku djelatnost. Gotovo da nema poznatijega onodobnoga hrvatskog filologa koji se nije bavio purizmom. U vezi s tim može se spomenuti (istaknuti) da je afirmacija nove, tzv. emancipacijske paradigme na hrvatskoj strani postupno zamjetna još od dvadesetih godina XX. stoljeća. Uistinu puristička djelatnost uzima zamah još od početka dvadesetih godina i traje, može se reći, sve do današnjeg dana.

Međutim, na drugoj strani, suprotno od »mladovukovaca« (mladogramatičarski, kasnovukovski pristup kultiviranju književnog jezika), nalazila se skupina strukturalistički orijentiranih jezikoslovaca koji afirmiraju stajališta Praškoga lingvističkoga kruga u vezi s posebnom naravi književnoga jezika i njegovim kultiviranjem. Tu se ističu članci Ivana Esiha »Kultura književnog jezika (Deset jezičnih zapovijedi)« (1931–32) i »Kultura jezika u Čehoslovačkoj« (1933–34). To stajalište o kulturi hrvatskoga književnog jezika svoju konačnu prevagu dobiva ujesen 1952. godine, s početkom izdavanja istoimenog časopisa Jezik (osmo poglavlje). Tim se pristupom otvaraju pitanja tipa: purizam i čistunstvo, kultura književnoga jezika, stilizacija pisanoga jezika, normativnost, dijalektna osnovica književnoga jezika i sl.

Veoma važan događaj u razvoju hrvatske književnosti, a i književnog jezika, pojava je »regionalnih književnosti«. Osobno, tu aktivnost shvaćam kao otpor vukovskoj novoštokavskoj uniformnosti te afirmaciju hrvatske jezične raznolikosti kao osebujnost i bogatstvo. Razumljiva su s današnjega gledišta neslaganja oko toga važnoga hrvatskoga književnog i sociolingvističkog fenomena koji se razmahao upravo između dvaju svjetskih ratova kako na kajkavskom (npr. M. Krleža: Balade Petrice Kerempuha, 1936) tako i na čakavskom području (npr. V. Nazor, M. Balota i dr.). Jasno je da u vrijeme previranja oko oblika i stupnja standardizacije književnoga jezika, regionalni pisani jezici mogu biti shvaćani kao nepotrebna (pa i štetna) »jezična aktivnost«. S obzirom na činjenicu da je znatne dijelove čakavskoga područja onda bila okupirala fašistička Italija (Istra, sjeverno Primorje, dio otoka), razumljivo je što su se polemike više vodile oko čakavskoga segmenta dijalektnoga pjesništva (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Franjo Pavešić, Ante Petravić i dr.) i uopće oko sudbine čakavštine (sedmo poglavlje).

Deveto, deseto i jedanaesto poglavlje razmatraju povijesno povezana pitanja koja su prethodila raspravama tijekom dvadesetog stoljeća: ilirci i ilirski san (stvaranje jedinstvenoga južnoslavenskoga književnog jezika), pobjeda vukovaca početkom osamdesetih godina, svjesna kodifikacija nominalno ilirskoga, a stvarno općehrvatskoga jezičnoga standarda. Tu pripada do najnovijeg vremena posve nepoznata djelatnost Društva Hrvatski jezik i njegova časopisa Hrvatski jezik kao prvi (kratkotrajni) pokušaj da se kod Hrvata institucionalizira briga o vlastitome književnom jeziku. Tu mogu ponovno povući analogiju makedonske situacije s hrvatskom situacijom, podsjećajući na djelatnost makedonskog udruženja u Sofiji, potkraj 19. i u početku 20. stoljeća, makedonskih intelektualaca koji su izdavali kratkotrajni časopis Loza, čime su željeli pokazati kako bi u praksi mogao izgledati makedonski književni jezik. Ta stilizacija nije imala većeg odjeka, ali je veoma važna za povijest standardizacije makedonskoga.

Petar Guberina i Kruno Krstić, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 1940.

U dvanaestom poglavlju knjige opširno je prikazana polemika oko prijedloga dr. Stanka Petrova da se i dugi i kratki refleksi jata pišu jednako (tj. je: bjel, cjelina, uvjek) i tako ukloni ozbiljna poteškoća u svladavanju hrvatskoga pravopisa. Premda je taj prijedlog bio zaboravljen, svladavanje pisanja refleksa jata ostalo je do danas ozbiljan problem u hrvatskom pravopisu i u nastavi hrvatskoga.

Sam kraj Kraljevine Jugoslavije, tj. vrijeme Banovine Hrvatske (od kolovoza 1939. do početka travnja 1941) protječe u vrlo žestokim polemikama o razlikama između srpskoga i hrvatskoga standardnojezičnog uzusa, navlastito nakon objavljivanja knjižice Petra Guberine i Krune Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1940). Rasprave o razlikama naprasno su prekinute vanjskim okolnostima: propast prve Jugoslavije i osnivanje NDH (trinaesto poglavlje). Jedinstven zaključak o tom poglavlju može biti metafora pročitana u knjizi: hrvatski jezični osjećaj vs srpski jezični osjećaj. I tu, kao Makedonac, mogu povući paralelu zamjenjujući riječi hrvatski i srpski s makedonski i bugarski, spominjući polemike tijekom dvadesetog stoljeća između makedonskih i bugarskih jezikoslovaca.

Na kraju, nakon višekratnog čitanja i prečitavanja ove knjige, jer, moram priznati, ona se ne čita u jednom dahu, ili točnije rečeno, mora se pozorno i ponovno čitati, pa i konzultirati dopunsku literaturu kako bi se mogla razumjeti većina tekstova, izdvojio bih zaključak koji bi mogao biti vrlo kratak: jezična politika – da; politika u jeziku – ne! Dalje, knjiga nudi izvanredan pogled na razdoblje prve Jugoslavije, na razdoblje kada su bili suprotstavljeni s jedne strane težnja za jezičnim unitarizmom, a s druge težnja za jezičnom i kulturnom samostalnošću hrvatskoga naroda.

Za makedonskog čitatelja to su dragocjene informacije koje mu mogu pomoći pri objašnjenju različitih pojava u procesima stilizacije makedonskoga književnoga (pisanog) jezika. Što se tiče izrazitih purističkih tendencija u makedonskoj sredini, treba istaknuti da ih, za razliku od Hrvatske, nije bilo, ali je zato, s druge strane, zajednička stalna briga o jezičnom razvitku standardnoga jezika na svim razinama, od fonološke do leksičke. Spomenimo ovdje barem radove Blagoja Korubina, Ljiljane Minove Đurkove, ali i njihovih mlađih nasljedovatelja i nastavljača.

Knjiga Marka Samardžije Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske nezaobilazno je štivo za suvremene slaviste jer svojim minucioznim analizama dokazuje i da je njezin autor znanstvenik oslobođen retrogradnih predrasuda. Zato: čestitke Autoru!