Početci sveučilišne nastave geografije u Hrvatskoj

Prije nešto više od 130 godina, 22. listopada 1883. godine, profesorski zbor Mudroslovnoga fakulteta, kako se tada nazivao današnji Filozofski fakultet, donio je odluku o primanju novoga zaposlenika, geografa Petra Matkovića. Time je osnovana Katedra za geografiju, prva u Hrvatskoj. Proces donošenja odluke o primanju Matkovića na fakultet nije išao glatko, trajao je oko 7 godina, a bio je popraćen čak i anonimnim napadom na Matkovića u zagrebačkom listu Agramer Presse. Tad je u Matkovićevu obranu stao prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Franjo Rački, koji je u svojem osvrtu u glasilu Obzor 1877. godine istaknuo veliku važnost geografije, oštru potrebu za sveučilišnom nastavom geografije u svrhu pripreme školskih učitelja te činjenicu da se vrsnija osoba za to od dr. Matkovića ne može naći »na cijelom slavenskom jugu«.

Pismo Petra Matkovića upućeno Filozofičkomu fakultetu
Sveučilišta Franje Josipa u Zagrebu (8. 1. 1883)

Iz starih zapisnika Mudroslovnoga fakulteta vidimo da je Matković imao protukandidata. To je bio mlađi povjesničar i geograf Vjekoslav Klaić, kojega danas poznajemo kao autora monumentalnih knjiga o povijesti Hrvata. Ipak je bio primljen Matković, koji je tada imao već 53 godine. Očito je presudila Matkovićeva zrelost i iskustvo. Tako je čak 63 godine nakon osnutka prve geografske katedre u Europi geografija došla i na Zagrebačko sveučilište. A prvenstveni je cilj bio organizirati obuhvatnu nastavu geografije za buduće učitelje.

Portret Petra Matkovića

Osnutkom katedre za geografiju na Mudroslovnome fakultetu započinje, uz niz organizacijskih promjena, i povijest današnjega Geografskoga odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta.

Tko je bio Petar Matković i čime je pridonio razvoju geo­grafije? Rodio se u Senju 1830. godine. Ondje je završio gimnaziju i bogoslovno sjemenište, gdje se pripremao za svećenika. Kao darovit učenik i sam cijelu godinu drži u senjskoj gimnaziji nastavu iz povijesti i geografije. Nakon što je zaređen za svećenika, više od godinu dana služi kao kapelan u Rakovici. Nezadovoljan, međutim, svojim položajem, traži i dobiva stipendiju za daljnje školovanje, prvo u Beču, a potom u Pragu. I nakon tri semestra polaže ispit s izvrsnim uspjehom. To je poticaj za bečko ministarstvo da nastavi stipendirati darovitoga mladića, pa Matkovića, sa svrhom da od njega stvore profesora geografije, šalju u samo znanstveno središte tadašnje geografije – u Berlin, profesoru Karlu Ritteru, kojega danas, uz Aleksandra Humboldta, smatramo ocem moderne geografije. Već je tada Ritter bio svjetski poznat, imao je prepoznatljivu znanstvenu školu, a većina od 19 svezaka njegova rada, pod nazivom Geografija u odnosu na prirodu i povijest čovječanstva, u to je vrijeme već napisana. Matković ostaje u Berlinu tri semestra, a četvrti provodi, prema Ritterovoj preporuci, u Göttingenu, gdje je nekada studirao i sam Ritter. O odnosu Matkovića i njegova slavnog učitelja možemo zaključivati iz dviju preporuka koje mu je Ritter napisao. Ritter piše o Matkoviću kao o »dragom i vrijednom mladom prijatelju i kolegi«, »koji je postigao ono što rijetki uspijevaju postići u tri semestra«, i u kojega ima »potpuno povjerenje«. Kao očito dobar pedagog, Ritter je zapazio sve što se poslije pokazalo Matkovićevim bitnim odlikama: kao prvo – vrijednost i marljivost, a kao drugo, citiram Rittera, »ozbiljno nastojanje na što većem angažmanu u korist svoje domovine«.

U čemu se očituje Ritterov utjecaj na Matkovićeve radove? Ritter je spojio povijest i geografiju u jedinstvenu cjelinu, bio je tvorac ideja prema kojima je povijest naroda određena razvojem okoliša, a priroda određuje život naroda. Zauzimao se za višedimenzionalne usporedbe povijesti prirode i povijesti čovječanstva. Možemo zaključiti da upravo odatle potječe i cjeloživotni znanstveni interes Petra Matkovića prema historijskoj geografiji, kojom se najviše znanstveno i bavio.

Dugi važan aspekt Ritterova nasljeđa jest njegova koncepcija prostora kao kutije napunjene zemaljskim tvarima. Njegova je geografija zapravo inventarizacija stvari kojima su popunjeni prostori na Zemljinoj površini. Odatle vjerojatno potječe kasniji interes njegova učenika Matkovića prema podatcima, statistici i bavljenju regionalno-statističkim prikazima.

Ono što u Matkovićevim kasnijim radovima, nažalost, malo prepoznajemo, jest Ritterova teoretičnost, primjena komparativne geografske metode, kvantitativno ocjenjivanje prostornih odnosa, entuzijazam prema otkrivanju prostornih veza. Ne zaboravimo da je Ritter predlagao sastavljanje »atlasa prostornih odnosa«, objavio je rad pod naslovom »Bilješke o grafičkim načinima prikaza prostornih odnosa putem oblika i brojki«, u kojem je pisao da je proučavanje točnih kvantitativnih odnosa ključ prema bitnom razumijevanju geografskih odnosa općenito. Po tome je bio daleko ispred svojega vremena. Kvantitativna revolucija u geografiji, kao što znamo, započela je tek sredinom 20. stoljeća.

Na Ritterovu školu i prijateljstvo Matković je s pravom bio izrazito ponosan pa je njegove preporuke, kako piše njegov suvremenik Tade Smičiklas, »sačuvao uza svoje najdragocjenije uspomene«.

Nakon studija Matković 26 godina radi u školama – u gim­nazijama (u austrijskom Gradcu i u Varaždinu) te od 1860. godine, nakon obranjena doktorata u Gradcu, u zagrebačkoj realci, gdje je ostao sve do odlaska na Mudroslovni fakultet.

Sve svoje školske praznike koristi za znanstveni rad. U venecijanskim knjižnicama te u bečkoj dvorskoj knjižnici proučava stare kartografske izvore, a svoje radove, temeljene na tim izvorima, objavljuje u Beču ili prezentira u geografskim društvima u Beču i Pragu.

Nakon povratka u domovinu Matkovićeva želja za »plodonosnom djelatnošću« i »angažmanom u korist domovine«, koju je, kako smo rekli, primijetio još Ritter, spaja se s idejama o jedinstvu Južnih Slavena. Matković surađuje s povjesničarom, publicistom i saborskim zastupnikom Franjom Račkim, s kojim ga spaja i svjetonazor i želja za napretkom domovine (ali i senjska teološka škola). Kada je 1866. godine utemeljena Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a Franjo Rački postao njezin prvi predsjednik, Matković je među njezinih prvih 16 pravih članova.

Nedvojbeno je da je Matkovićeva djelatnost izravno povezana sa samim početcima Akademije u Zagrebu. Redovito je publicirao članke u Akademijinu periodičkom izdanju Rad, od prvoga broja (»Moskovska etnografska izložba« i »Napredak u geografičkoj nauci u Rusiji«, Rad JAZU, knj. 1, 1867), a poslije je dugo godina obnašao i dužnost tajnika Akademije (1874–1892).

Knjiga Petra Matkovića Hrvatska i Slavonija u svojih fizičnih i
duševnih odnošajih, Zagreb, 1873.

Matkovićeva primarna zadaća u Akademiji bila je bavljenje geografijom Balkanskoga poluotoka, što je, naravno, bilo u skladu s južnoslavenskom orijentacijom i ciljevima novoosnovane akademije pod Strossmayerovim pokroviteljstvom. Matković, zajedno s Daničićem, zamišlja objavljivanje geografije Balkanskoga poluotoka. Na žalost, takvu geografiju nikada nije napisao, ali je zato za nju priredio dosta građe, pronašao je mnoštvo starih geografskih izvora, kako kaže, »u prašini kojekuda zakopanih«. Svojim se iskustvom rada u mletačkim i bečkim knjižnicama i arhivima sada koristi da pronađe stare rukopisne putopise ili izvještaje mletačkih putnika i poslanika o putovanju u Carigrad. Pronašao je i zabilježio čak 130 takvih rukopisa iz XVI. i XVII. stoljeća – latinskih, njemačkih, talijanskih i francuskih. U njima Matković traži podatke o zemljama i narodima Jugoistočne Europe. Sam prolazi itinerarima svojih putopisaca, ide svim spomenutim cestama. Kako kaže Smičiklas u nekrologu Matkoviću, objavljenom u Ljetopisu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (sv. 14, 1900), Matković je »prošao sve ceste od Jadranskoga do Crnoga mora i izmeđ Egejskoga mora i Dunava i Save. Zabilježio je imena kojih prije 16. vijeka nikada nitko zabilježio nije«. Pritom Matković otkriva koji se domaći nazivi kriju iza iskrivljenih toponima u srednjovjekovnim rukopisima putopisaca. Tim se poslom bavio 20 godina i u Radu je publicirao ukupno 16 knjiga, sa skrupuloznim opisima putovanja i putopisa po Balkanskom poluotoku. Iako je najčešće ostajao na razini podatka, »kao da se boji da se ne bi od istine udaljio«, kako mu predbacuje Tade Smičiklas, ostavio je iza sebe golemu historijsko-geografsku građu, blago koje, usput rečeno, još uvijek čeka svoju interpretaciju.

Knjiga Petra Matkovića Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI.
vieka, Zagreb, 1896.

Jednom od najvećih Matkovićevih društvenih zasluga smatra se njegov angažman oko osnivanja Zemaljskoga statističkog ureda za Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju 1875. godine. Općenito, zauzimanje za urednu statistiku važan je element njegove društvene angažiranosti. Statistika je za njega »ogledalo svega kolikoga materijalnoga i duševnoga stanja narodnoga«, a stoga ju je smatrao životno potrebnom kako bi država mogla informirano i kvalitetno upravljati gospodarstvom i društvom. U to je vrijeme Trojedna Kraljevina, kako piše Matković, »sa statističkoga stajališta s najveće strane ‘terra incognita’«. Stoga već u trećem broju Rada objavljuje članak pod nazivom »O potrebi statističkoga odbora«, a poslije izrađuje niz statističkih nacrta, za koje mukotrpno skuplja tada raspoložive podatke – od širine i dubine rijeka za male i velike vode do godišnje produkcije ratarskih proizvoda, od broja političkih listova do broja zatvorenika u pojedinim zatvorima.

Koliko god nam se njegovi statistički nacrti činili inventurom, ne treba zaboraviti da je iza njih stajao vrstan poznavatelj prilika onoga vremena. Tek čitajući njegove radove možemo razumjeti pojedine statističke apsurde: na primjer, kako su primjenom pogrešne metodologije (shvaćanjem crkvenog i školskog, a ne materinskog jezika kao kriterija etničnosti) ugarski statističari dolazili do jako iskrivljenih podataka o etničkoj strukturi ugarskih zemalja; ili kako statističari prikazuju Senj kao njemačkojezični otok na osnovi prastarog podatka o preseljenju u Senj njemačke posade nakon mletačkoga rata (P. Matković: »O potrebi statističkoga odbora«, Rad JAZU, knj. 3, 1868; »Narodnost predmet statističkoga popisa«, Rad JAZU, knj. 16, 1871).

Matković je na vlastitu molbu umirovljen s fakulteta 1893. godine, preselio se u Beč, gdje je preminuo pet godina poslije, to jest 1898. godine.

Tijekom života dobio je puno priznanja: bio je član Petrogradske akademije, carskoga njemačkoga arheološkog zavoda u Berlinu, Rimu i Ateni, Carskoga geografskoga društva u Moskvi. Dakle: prethodnik je na kojega hrvatska geografija može biti ponosna.