O Matošu i pravaštvu, a i o nama danas...

Nakon Drugoga svjetskog rata, u doba kad su marksizam i komunizam zasužnjili intelektualne umove Srednje i Istočne a fascinirali one Zapadne Europe, budući poljski književni nobelovac, Czesław Miłosz, napisao je odulju esejiziranu autobiografiju Rodbinska Europa. U njoj je Zapadu otkrivao zapetljane sudbine svoje poljsko-litavske Nigdjezemske, a Srednjoj je Europi s pomoću osobno-kulturno-povijesne introspekcije otkrivao – Srednju Europu.

Ljubo Babić, A. G. Matoš, 1913.

Parafraziramo li zaključak, možemo reći da je ustvrdio kako nacije Srednje Europe – za razliku od onih sa Zapada – nemaju čvrste temelje koji bi nosili neki neprijeporni okvir nacionalne forme: »Za formu je nužna stanovita količina općeprihvaćenih načela, nekakva konformistička podloga, protiv koje se može buniti bez obzira na to što ona određuje jače okvire nego svijest«. Ključni uzrok tog stanja politički je i društveni kolonijalni/ovisnički položaj srednjoeuropskih nacija pod čizmom dinastičko-imperijalnih nadnacionalnih hegemona od druge polovice 18. stoljeća pa sve do 1918. godine i/ili dulje. U navedenom su se razdoblju također odvijale najveće i najbrže društvene, političke, ekonomske, znanstvene i umjetničke promjene u povijesti Europe. Takve promjene potresle su stabilne sustave (države, nacije), a uzdrmale/obilježile one koji još nisu znali odgovor(e) na temeljna (identitetska) pitanja: tko smo, što smo, kamo idemo i što želimo kao nacija? To je boljka srednjoeuropskih prostorā i sustava koje priziva citat Czesława Miłosza, dakle – i Hrvatske. Miłosz je smatrao da svaka kultura trajno zadobiva pečat za nju ključnog razdoblja. U slučaju Hrvatske to je nesumnjivo bilo »dugačko 19. stoljeće«: tada smo se po zakonu inercije hrvali s navedenim promjenama, a po zakonu inicijative uhvatili u koštac s navedenim pitanjima, tj. kulturnom, jezičnom, političkom i ekonomskom nacionalnom integracijom – i sve to u uvjetima neslobode u okviru Habsburške, odnosno Austro-Ugarske Monarhije.

Što nas je to obilježilo u pitanju nacije do 1918. godine? Jednostavno: igra s nacionalnim imenom. U razdoblju formiranja modernih nacija i nacionalnih država i/ili njezinih kulturnih osmišljavanja u neslobodnim zemljama, u cijeloj Srednjoj Europi samo se u Hrvatskoj ti procesi nisu vodili pod nacionalnim imenom i za maksimalnu korist svega što iza njega stoji. Ne zaboravimo: u Srednjoj Europi nacionalizam je tada u najvećem broju slučajeva bio narodnooslobodilačka, tj. domoljubna, emancipatorska i slobodarska ideologija. U Hrvatskoj se, dakle, još u prvoj trećini 19. stoljeća ukorijenio politički i kulturni program pod nehrvatskim imenom (ilirizam), iako je tada bio istoznačan s pojmom hrvatstva (dok je horvatstvo značilo mađaronstvo – kako je tvrdio Ante Starčević, tada gorljivi ilirac!). Ilirizam je, dakle, bio odijelo, a hrvatstvo tijelo tog programa. Prilika za snažnije pozicioniranje hrvatstva u ilirizmu, odnosno Hrvatske u Monarhiji, ukazala se 1848. godine, no tada je u spašavanju Austrije od mađarskih revolucionara »austrijski general Jelačić ubio hrvatskog rodoljuba Jelačića«, oduzevši mu/nam priliku da se odrješitije postavi(mo) u nacionalnim (trijalističkim) zahtjevima prema Beču, a poslije i prema Pešti. Ostalo je povijest: Bachov apsolutizam, dualizam 1867., nagodba 1868., »Khueni«, ekonomsko propadanje... Povijesne prilike »ranga 1848.« ukazivale su nam se rijetko, a njihovo smo propuštanje plaćali skupo baš zato što smo ovisili o tome je li nam na čelu kolebljivi političar s kratkoročnom ili odlučni državnik s dugoročnom vizijom. Drugim riječima, nismo imali nepobitan nacionalni okvir.

U tom smislu valja ocjenjivati i hrvatsku politiku jugoslavizma (a ne domoljublje njegovih nositelja), jer ona se upravo razvila iz ilirizma. Okosnicu te politike činila su stajališta o južnoslavenskom jezičnom jedinstvu te nužnosti političke suradnje Hrvata i Srba u borbi protiv kulturne i političke supremacije Austrije i Ugarske. Struktura programa mijenjala se ovisno o okolnostima, a posebno važnu ulogu imali su i odnosi između nositelja hrvatske jugoslavenske i srpske nacionalne ideologije. Možemo se dakle složiti s tezom Mirjane Gross da je zbog svojega složenog ustrojstva »jugoslavizam davao povoda za različita opredjeljenja, nesnalaženja i iluzije«. U doba modernog nacionalizma, pa i rastućega nacional-egoizma u cijeloj Europi, ta utopijska i na temelju pogrešnih, pojednostavljenih ili tendencioznih jezičnih, povijesnih i kulturnih tumačenja konstruirana ideja rezultirala je suprotnim efektom od planiranog ili željenog: diktatorskim tamnicama karađorđevićevske i Titove Jugoslavije te ustaške države između njih.

Dubravka Oraić Tolić analizirala je hrvatski nacionalni identitet u razdoblju modernog osmišljavanja i ustvrdila da su se oko 1860. godine formirale dvije ideje koje su ponajviše utjecale na našu politiku i kulturu: nostalgični pravaški kroatocentrizam Ante Starčevića i utopijski narodnjački kulturni jugoslavizam Josipa Jurja Strossmayera. Njihovo nadmetanje zrcali Derridaovu tezu o »diseminaciji nacije«: kolonijalni i polukolonijalni narodi ne mogu konstituirati jasan i jednoznačan patriotski govor jer odgađaju i rasipaju smisao nacije tako što u njezinu osmišljavanju križaju različite ideje i slike, neprestano izmjenjujući političke opcije i imaginarne svjetove. Oraić Tolić zaključuje: »Rascjep i kolebanja između dviju ideologija, kroatocentrizma i jugoslavizma, između dviju imagologija i stereotipija, spriječili su tvorbu stabilnoga nacionalnog identiteta i pomaknuli stvaranje nacionalne države na kraj 20. stoljeća«. Većim dijelom hrvatske povijesti dominirala je jugoslavenska ideja, a stvaranje nacionalne države ipak se zbilo pod većim utjecajem starčevićanske ideje. Vrijedi stoga još jednom promisliti ključne točke te ideje, stoga ćemo ispreplesti političku pravašku misao Ante Starčevića i kulturnu pravašku misao A. G. Matoša.

Ivan Palčić (1892–1969), A. G. Matoš, crtež, 1913.

Mirjana Gross, »povjesničarka pravaškog pokreta«, jezgru izvornog pravaštva kao ideologije opisala je kao naučavanje dr. Ante Starčevića i Eugena Kvaternika o historijskoj i pravnoj opravdanosti i nužnosti samostalne hrvatske države, uz cijeli splet ideja i predodžbi (koje obuhvaćaju sva područja ljudskog života) u funkciji te osnovne težnje. Iako su se dijelovi tog sustava mijenjali u skladu s društveno-
-političkim razvojem, ona je smatrala da možemo govoriti o izvornome pravaštvu dok god im je u središtu naučavanja ostajala samostalna država.

Filip Lukas, dugogodišnji urednik Vijenca, u tom je smislu ustvrdio važnost izvorne pravaške ideje i najveću Starčevićevu zaslugu: »što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava tražiti hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka«. Za taj »sveti cilj« Starčević je poput kakva romantičarskog proroka, svećenika i učitelja posvetio cijeloga sebe: sve svoje tjelesne, duhovne i intelektualne sile, odrekao se obiteljskog života, društvenog položaja, bogatstva i osobnih probitaka, trpio je progonstvo, zatvor i siromaštvo – a njegov su se život i naučavanje potpuno poklapali. Stoga je potpuno u pravu Gross kada kaže da je važna sastavnica te ideologije bio upravo Starčević sam po sebi, kao »karizmatski prvak s neodoljivom intelektualnom i moralnom energijom, sa snažnom, maštovitom, ekspanzivnom i pojednostavljenom vizijom društva, koji ne konstruira svoj ideološki sustav bez okoline koja ga je spremna prihvatiti«.

Potvrđuju to i Lukasove riječi povodom 40. obljetnice Starčevićeve smrti: »Vođa, koji je formulirao politički program, pokazao cilj i putove, kojima trebamo doći do njega. Učitelj, koji je pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našeg cilja, a i negativne sile, koje ćemo na putu naći i protiv kojih se moramo boriti. Konačno Starčević je bio prorok, koji je narodu navijestio bolju budućnost, koju mu je Providnost odredila, i propast despocija, za koje veli, da se nikada ne popravljaju«. Slično je o Starom (kako su ga zvali) pisao i njegov bitno mlađi sljedbenik, Antun Gustav Matoš: »Među nama, u vremenu očajanja, sumnje, pokvarenosti i ropstva pokazao je što može samac, što može pojedinac usuprot sirotinji i svim zaprekama, kad je junak, kad ne pozna straha, kada je značajnik i kada služi samo idealu, samo narodu svome! Vele da nema više svetaca, a među nama življaše Vođa sa dušom Djevice Orleanske i s umom enciklopedista, kojega Hrvatska zasluži više no on nje!«. Matoš pak stajalište o »svetom cilju« pravaške ideje dobro pokazuje u pismu Andriji Milčinoviću iz 1901. godine: »Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smješno hrvatski pisati, smješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja. Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja«.

Zajedničko stupanje ka konačnom cilju značilo je rad na stvaranju samostalne države. Zanimljivo je da su Stari i Kvaternik u osmišljavanju države preuzeli najbolje od europske civilizacije: antičko-kršćansku tradiciju prožetu modernim liberalnim nacionalnim i socijalnim vrijednostima. Oni su se protivili golemim društvenim razlikama nastalim u zemljama razvijenoga kapitalizma, koje su »osudili su kao mogućnost bogatih i pokvarenih da ostalima diktiraju zakone i ponašanje«. Njihova je idealna država značila: slobodu savjesti i vjeroispovijesti te mišljenja i udruživanja; pravnu zaštitu pojedinca i njegovu važnu ulogu u političkom procesu; nesmetanu gospodarsku djelatnost; zakonima ograničenu državnu moć uz osiguranje temeljnih ljudskih prava neovisnim sudstvom; demokraciju kao vladavinu moralnih, obrazovanih i sposobnih pojedinaca uz narodnu kontrolu. U tom idealizmu Gross nije vidjela naivnost, nego snagu i privlačnost: »Starčević uvijek ističe da je njegovo učenje samo sustavna formulacija želja i nada hrvatskoga naroda. Stranka prava, prema tome, nije politička stranka nego jedini izraz ‘opće volje’ hrvatskoga naroda... (...) Starčević i Kvaternik nisu doživljavali tu stranku, koju će uskoro nazvati Strankom prava, kao političku stranku nego kao općehrvatski nacionalni pokret za buđenje i jačanje nacionalne volje Hrvata pod vodstvom nekolicine ‘muževah’ koji su spoznali duh hrvatskog naroda«. Na takve se pravaške ideje snažno nadovezuju moralni i etički zahtjevi bez kojih je to naučavanje doista tek popis želja. Stoga je osobni primjer, svjedočanstvo narodnih vođa conditio sine qua non svakog uspjeha na tom putu. Tako je to shvaćao i Matoš: »Kako je politička korupcija plod korupcije moralne, bijaše Stari već primjerom vlastitog života najveći prosvjed protiv svih domaćih beznačajnika, djelujući još više živim primjerom kremenjaka i čelik-poštenjaka nego svojim djelima...«. Takav odličnik mogao je biti protuteža onima koji su se prema domovini i Hrvatima odnosili kao prema robi: »Ne, to ime unatoč izdajica pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je doista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizma i opsjene«.

Branimir Petrović: A. G. Matoš, karikatura, 1909.

No, Starčevićev je moralni, kao i politički imperativ po Matoševu mišljenju imao jedan nedostatak – bio je ljudima privlačan, ali gotovo nemoguć za slijediti u praksi. Stoga je i taj duhovni, etički i moralni aristokratizam – koji se u punoj snazi trebao preliti u ekskluzivnost etičkoga političkog života – s vremenom opterećivao pravaše, a širim narodnim masama bio je jednostavno nerazumljiv. Drugim riječima, Matoš je davno prije Gross uočio da je Starčević bio introvertirani kabinetski mislilac širokoga ekstrovertnoga, društvenog zamaha: »Starčević (...) smatraše sirotinju srećom a ne narodnom nesrećom, zamjenjivaše narodnu politiku s uskim, tek za aristokratske intelektualne pojedince, za iznimne aristokratske intelekte stvorenim etičkim sistemima, smatrajući svoje etične potrebe kulturnog prvoklasnog mozga političkim potrebama cijelog neukog i polupismenog jednog naroda. (...) Taj demokrat bijaše političar sobe i kabineta (...), reagirajući na stvarnost satirom nerazumljenog, širim slojevima nepristupačnog filozofa... (...) Nije vidio i nije se vidjelo da se sa svim boljim pristašama razilazi u svim pitanjima, osim u stranačkom programu«. Ako je Starčević cijeloga života bio prorok i učitelj, a ranih 1860-ih i Vođa, onda po Matošu poslije, u promijenjenim okolnostima, nije mogao podjednako uspješno igrati sve tri uloge: »Bijaše original i postade vođa, mada osobenjaci, ljudi iznimni, mogu biti tvorci, a ne vođe stranaka iz tog prostog razloga što iznimka nije pravilo, a izniman čovjek nije reprezentativan čovjek u politici. Ljude ne može voditi i reprezentirati onaj koji se u svemu od njih razlikuje«. Unatoč svemu, Starčević i dalje ostaje svojim primjerom i mislima neosporna luč u mraku prosječnosti Matoševih suvremenika: »Misao patriotizma, misao hrvatstva je prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija i našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička (...) premda moralna energija nije više jedina energija civilizacije i jedina kulturna snaga, ovaj Starčevićev poziv na poštenje, na značaj, na etičnu silu pojedinaca, i danas još od neizmjerne važnosti u narodu malom i siromašnom...«.

Matoš je kao iskreni i neprijeporni starčevićanac hrabro upozoravao na još neke nedostatke u nauku Ante Starčevića, npr. da je gotovo u potpunosti zanemario dva iznimno važna polja ljudske djelatnosti u okviru nacionalne zajednice – kulturu i ekonomiju: »Kako ekonomski momenat gotovo ne postojaše za nj osobno, gotovo da ne postoji u njegovim programima za narod. (...) U Strossmayerovu kulturnom nastojanju ne vidje dizanja političke energije narodne. Za hrvatsku budućnost je radio, gledajući tek nepovratne i neostvarljive uzore prošlosti«. Smatrao je on da je prošlo vrijeme kada je bilo dovoljno u Saboru braniti svoja prava »fiškalskim sredstvima« te da treba uključiti i druga sredstva da Hrvatska »ne postane stvar kao Bosna i Tripolis«.

Gustl je smatrao da je za to potrebno ponajprije podići narodnu energiju te stupiti u kreativan suodnos s tradicijom i kulturom, i to tako da se nastavlja, obogaćuje i modernizira one »junačke baštine koju nam namriješe kao najsvetiju dužnost života naši djedovi i koja se zove Kraljevina Hrvatska. Očuvajmo, konzervirajmo što je za čuvanje i što je tolikom mukom stečeno, a na temelju, stvorenom našom poviješću, našim pravima determinizmima naših narodnih osebujnosti i sačuvanih tradicija dižimo nova prava, novu Hrvatsku, ponovljenu Domovinu!«. Novo vrijeme donosi nove zadatke i neprestano traži »provjetravanje« našeg odnosa prema domovini; tako je zapravo funkcioniralo i pravaštvo: »Hrvatska bijaše romantičnom pravaštvu prije svega pitanje političko i moralno. (...) Osamdesetih godina je već pravaštvo kulturna Hrvatska, a danas treba da se razvije u praktičan, ostvarljiv pokret ekonomske i državne zajednice onih hrvatskih ostataka od ostataka što se iza sedam stoljeća jada i mraka nalaze opet u vlasti našeg kralja, ne nalazeći se još uvijek u zakonitoj vlasti našeg naroda. Dok združenje ovih hrvatskih pokrajina bijaše za djelovanja Harambašićeva romantična, revolucionarna utopija, danas je to realan, pozitivan cilj, za kojim u interesu jedinstva narodnog mogu ići sve naše stranke, sve stranke jednog i jedinog našeg jezika«.

Posljednja Matoševa misao odlično zrcali konačnu pravašku domoljubnu misao Ante Starčevića – ideju da pravaštvo treba biti konektivna spona jednoga i politički jedinstvenoga naroda. No, to podrazumijeva političko djelovanje, a na njega je Starčević kao metodu dolaska do konačnog cilja uvijek nevoljko pristajao. Čini se – s razlogom, jer ako je suditi po Matoševim kasnijim iskazima, hrvatska je politička scena bila prava diletantska moralna močvara: »Mi danas nemamo ni jedne hrvatske stranke. Jedni rade za Peštu, drugi za Beč, treći za Srbiju... Grozna perspektiva. A svi rade za sebe«. Starčeviću su, očekivano, ideja i ideal hrvatstva i samostalne države bili na prvome mjestu, a od njih nije htio odustajati zato što je smatrao da Hrvati moraju čekati povoljnu konstelaciju velikih sila koja će dovesti do propasti Monarhije (i do tada je ključno ucijepiti u Hrvate pravaške slobodarske ideje). S druge strane, Kvaternik je bio skloniji praktičnoj borbi, tj. političkom i diplomatskom postizanju mogućih a ne nužno željenih ciljeva. Razlikovali su se oni i u pitanju odabira suradnika za političke ciljeve: Kvaternik je Austriju smatrao manjim zlom od Mađarske, a Starčeviću je Austrija bila apsolutno povijesno zlo. Na takvo njegovo stajalište nesumnjivo je golem trag ostavilo ponašanje Austrije prema Hrvatskoj nakon Jelačićeve intervencije 1848. godine, pa je isticao da se Austrija oduvijek maćehinski odnosila prema nama, a sve radi osiguravanja vlastitih dinastičkih ciljeva. Stoga je naglašavao: »Ja vam kažem, da izvan povestnice, izvan života, ništa nepriznajem za siguran, za stalan temelj politike. (...) Austria je vazda jedna te ista, ona niti se menjala niti se menja; ja Vam kažem u ime povestnice, da se despocie nepopravljaju nego propadaju«.

Branimir Petrović: Antun Gustav Matoš, karikatura, 1911.

Obojica su na neki način »dobila svoje«. Kvaternik je stradao u Rakovičkoj buni 1871. godine, a Matoš, koji je bio jedan od kreatora njegova kulta, to je prokomentirao mislima koje na neki način napadaju mit da se za domovinu lako umire: »On je umro za domovinu svoju tko za dom svoj umre, taj ‘navik živi’. Jer teško je za domovinu živjeti, ali umrijeti za nju još je teže. (...) Ne branim rakovačke bune, jer se brane samo one revolucije koje uspijevaju. Ali nitko ne može zatvoriti očiju pred groznom činjenicom da je tako oštrovidan, tako naobražen, u duhu starog machiavellizma kao karbonari ugrijan i u najtvrđem katoličanstvu odgojen duh, sin jednoga od najučenijih onodobnih Hrvata, pisac na nekoliko stranih jezika, čovjek korektan, fizički slab i muž jedne od najidealnijih žena, da je E. Kvaternik mogao počiniti to samoubojstvo, tu tragediju, taj čin očajnosti koji se zove Rakovačka buna. U času kada je mađarski veleizdajnik i buntovnik, na vješala odsuđeni Andrassy mogao postati ministar, biva kao bijesan pas premlaćen jedan umorni čovjek, možda poludio od rodoljubive očajnosti, jer bijaše možda najinteligentniji i najbolji sin ove zemlje«. Dvadesetak godina nakon Starčevićeve smrti raspala se Monarhija nakon svjetskoga rata koji je izbio zbog atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, kreatora predratne velikoaustrijske politike, što je samo potvrdilo Starčevićevu tezu da se despotske države ne mijenjaju, nego propadaju.

Radikalnim stajalištem prema Austriji Matoš je slijedio Starčevićeve ideje: smatrao je da Austrija nije ni narodnost, ni vjera, ni geografski pojam, nego – fantom, povijesna sablast, a njezinu je kulturu (od koje je jedino cijenio glazbu) nazivao »bjelokavskom«, držeći – poput Starčevića – da se ne može mjeriti s francuskom. Njegovo je pak stajalište prema Mađarima bilo slično Kvaternikovu: oni su mu bili jezični i kulturni uljez u Europi, koji nas uz kvalitetnije utjecaje sa Zapada ne može naučiti ama baš ništa; objašnjavao je da je starčevićanac jer samo oni u Hrvatskoj ne ližu mađarske tabane; na kraju, u svojim je bilježnicma zapisao da bi radije bio Srbin nego Mađar. Gustl je, dakle, bio protiv svih Madjarolcah (Mađara/Mađarona i Austrijanaca/klerikalnih Tirolaca) koji su protiv hrvatske slobode i samostalnosti. Još se po nečemu Matoš približio Starčeviću, a odmaknuo od Kvaternika – po predviđanju propasti Monarhije. Ne samo to, Matoš je pretpostavio stvaranje europskoga saveza, ali ne na temelju duha, kulture ili kakvih drugih ideala i moralno-etičkih vrednota, nego prozaične ekonomije: »može [se] predviđati vrijeme kada će zbog ekonomskih konkurencija, kao što je npr. sjevero­američka, Europa malo-pomalo morati ulaziti u ekonomski savez koji mora uroditi i savezom političkim. Društvo i politika sve više i više se demokratizuje i pobjeda demokracije u Europi bit će spas svih ugnjetenih i poniženih, pa i naš. Austro-ugarsko pitanje može se bez velike svoje štete razviti samo u pravcu najpotpunije narodnosne samouprave, kao savez helvecijskih općina. Na prijelazu iz nacionalne u ekonomsku fazu europska politika mora se riješiti spona neriješenih nacionalnih problema, pa i problema hrvatskoga, koji je vrlo važan u austrijskom i balkanskom pitanju. Uskrs Lazara talijanskog, grčkog, rumunjskog, srpskog i bugarskog, ujedinjenje Njemačke i mirno odjeljenje Norveške od Švedske, neuspjelost najvećih tiranija da slome duh poljski, češki, irski, finski i mađarski jamče nam da se nalazimo u vremenu sveopćeg europskog narodnog oslobođenja. Hrvatske svijesti neće slomiti ni mnogo veća sila od antidemokratskog, neplodnog, nasilnog, kulturno nerazvijenog i korumpiranog mađarstva«.

Po Matoševu mišljenju Starčević je u definiranju nacije ponajviše pozornosti poklanjao njezinu moralnom, povijesno-političkom i pravnom utemeljenju (u čemu ga je on vjerno slijedio), ali je Stari – u skladu s duhom vremena sredine 19. stoljeća – (pre)naglašavao i »rasni« element nacije: »...meni se čini da je Starčević rasnom, pasminskom momentu pripisivao preveliki utjecaj. Teorije grofa Gobineaua su danas i bez Finotove poznate brošire zastarjele, i mi znamo da je Francuska pravi ričet od raznih, i danas još neamalgamovanih pasmina, da su Prusi po krvi pretežno Slaveni, da je Napoleon bio po rasi Talijan, Dumas Crnac, Kossuth Slovak, Petofi Srbin, da prema tome narodnost nije rezultat iste rase, nego istog političkog i kulturnog osjećanja i razvitka. Taj politički i kulturni momenat stvorio je s jedne strane Hrvate, s druge Srbe, dvije državne misli, vrlo različite, a protivne samo onda kada tuđinac izigrava jednu proti drugoj, kada se ne uviđa da jedna može biti pored druge i kada preko pol milijuna hrvatskih pravoslavnih državljana vidi svoj politički centar svuda samo ne u Hrvatskom saboru i traži svoju slobodu svuda osim u hrvatskoj slobodi«. Matoš je uvijek isticao da je čisto pravaštvo kao revolucionarna i slobodoumna te u vjerskim pitanjima iznimno liberalna i tolerantna ideologija u samome početku privlačila i hrvatske pravoslavce (Budisavljević, Đurđević, Kokotović), ako ni za što – onda zato »jer nas Hrvata ima raznovjeraca i jer je napokon i stari Starčević bio slobodoumnik u tim pitanjima«.

Kruno Bošnjak, crtež A. G. Matoša, 1990.

Naznačio sam u prijašnjem oduljem citatu da je Matoš shvaćao da u moderno doba ideja nacije mora u sebi sadržavati jaku ekonomsku komponentu – a o tome »asket« Starčević nikada nije vodio previše računa (o tome su pisali Kvaternik i Frank). Iako svjestan postnagodbenog stanja koje je od nas napravilo ugarskog vazala (posebno preko željeznica i, kako je pisao, »judeomađarske« trgovine), A. G. M. je isticao da Hrvati svejedno rado okrivljuju druge za svoje neuspjehe, iako sami najradije biraju – barem u Hrvatskoj, jer je uvijek isticao da u inozemstvu »izdržavamo svaku konkurenciju« – lakši put »državnih jasli« i činovničke djelatnosti. On nasuprot tomu sugerira razvijanje kulta energije koji bi se prelio na ekonomsko polje: »Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative«.

U taj okvir jednim se dijelom smjestila i njegova vizija kulta zemlje. S jedne strane, hrvatska zemlja kao pejzaž, tj. prirodna ljepota, bila mu je sublimacija svega najboljega što isprepleće povijesnu i suvremenu Hrvatsku i Hrvate (eseji Oko Lobora ili Lijepa naša domovina odlično prenose te momente), a na neki način i supstitut slobode koju tada nije imao ni na osobnoj ni na nacionalnoj razini. S druge strane, on je kult zemlje shvaćao i u geostrateškoj dimenziji, kao svojevrsnu političku i ekonomsku vrijednost, pa je tako pisao: »Polovicom u Srednjoj Evropi i polovicom na Balkanu, mi smo evropski ključ Evrope za Balkan, za Jadran, za Orijent, a Balkana za Zapad, za Evropu. (...) Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatska je vrednija od Hrvata i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! (...) Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj, najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji, daje nam pravo na sve lijepe hrvatske kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju ne čujemo li njenih jednostavnih pouka!«.

Ponajveći Matošev doprinos pravaškoj misli što se tiče konstitutivnih elemenata nacije nesumnjivo je njegovo stajalište o kulturi te se po tome najviše razlikovao od svih pravaša: »No ideja hrvatstva nije samo misao etička, nije samo moral i vjera, ostvarujući se u ekskluzivnosti političkog života, kako to odviše konzekventno shvataše Starčević. Domovina nije samo program moralni i politički, nego velik kulturni zadatak«. U »strančarskom« smislu to je značilo da je posebno isticao zasluge pravaških pisaca za razvoj hrvatske kulture: »‘Ilerci’, Slavosrbi, obzoraši, koji su uvijek vješto monopolizovali našu književnost, prikazivahu pravaštvo kao pojavu nekulturnu, ciničnu, antiestetičnu. Danas se pak može mirne duše konstatovati da književnici pravaške misli ne bijahu samo kao nosioci književnih modernizama blagotvorna reakcija protiv jugoslavenskih romantičnih fraza i nehrvatskih pustih deklamacija, nego da stvoriše djela s kojima se mogu mjeriti samo Mažuranićeva i Preradovićeva. Već je Šenoa pravaš čistim svojim hrvatstvom, dok se u Hrvatskoj o višoj prozi može govoriti tek iza radova A. Starčevića, A. Kovačića, M. Pavlinovića i Broza. Pravaši su do danas nesumnjivo najbolje pisali hrvatski... (...) Kumičić je u toj pravaškoj plejadi nesumnjivo najmoderniji. On je prvi Parižlija, prvi francuski đak u našoj knjizi, prvi hrvatski modernista; prvi koji je znao ostati Hrvat i istodobno koristiti se najmodernijim literarnim metodama. (...) Baš tim svojim širenjem francuskih misli je pravaštvo prva europska, zapadnjačka stranka u Hrvatskoj«. Unatoč tomu što je bio na istoj političko-ideološkoj strani barikade kao i navedeni pisci, Matoš ih kao književnike nije poštedio kritike te se i u tome razlikovao od svoje koterijaški i strančarski zasukane okoline, a znao je bljesnuti kritikom njihova političkog djelovanja povezanog s književnim umovima: »Tragika pravaštva je baš u tome što vođe bijahu književnici, idealisti kao Starčević i Kvaternik, odgajajući u politici duh literaran, idealističan i konzekventan, ali sasvim nepolitičan i nepraktičan...«. Ovom prilikom treba istaknuti da je Matoš kao pravaš (»Književnik sam, a ne političar, mada sam uvijek bio i ostajem uvjereni nacionalista, dakle starčevićanac i pravaš.«) posebno naglašavao kontinuitet hrvatske književne povijesti (od dalmatinske i slavonske renesansne, pa preko dubrovačke i kajkavske barokne te Kačić-Miošićeve prosvjetiteljske, pa sve do ilirske preporodne i kasnije realističke književnosti), a ako zamislimo tu zajednicu, tj. kartiramo tu povijest kao svojevrsnu književno-kulturnu geografiju, možemo vidjeti da je Gustl ujedinio tada razjedinjenu hrvatsku Trojednicu!

Kruno Bošnjak, crtež A. G. Matoša, 1990.

Matoševi pogledi na kulturu općenito nisu bili uskogrudni: hvalio je bogatstvo raznolikosti nacionalnih kultura kao pogodbu za »simfoniju sveopćeg međunarodnog napretka«, držao da je »svaki narod žica na glasnoj liri humaniteta«, isticao je da »snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata« i zato što sve europske kulture imaju isti izvor (kršćanstvo i modernu znanost, pa je »studij tuđih kultura najbolje sredstvo za podizanje svoje, i najbolji je nacionalista onaj koji je dobar Evropejac«. Zaključno – kada dođe do brkanja političkih i kulturnih pojmova (kao što su se u nas brkali pojmovi o jeziku i nacionalnom imenu), dolazi do zastranjivanja: »Pa kakve bi i svrhe imala nacionalna kultura da se njom može koristiti tek jedan narod? One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi, inferiorne su vrijednosti. Samo onakva narodna kulturna stečevina koja može postati sveopćom i čovječanskom, samo takva stečevina je velika narodna stečevina. (...) Kulturna nacionalna ekskluzivnost, ‘kineština’, dolazi otud što se zamjenjuje pojam političke i kulturne narodnosti. Ako su narodnosti suprotne, dušmanske pojave kao grupe zasebnih interesa političkih, one su kao kulturne grupe velika harmonija koja se zove čovječanstvo, gdje ni jedan narodni glas, pa bio i najslabiji, nije suvišan«.

Upravo je takav otvoreni, kozmopolitski, a istodobno sebe i svoje nacionalne posebnosti savršeno svjesni svjetonazor A. G. Matošu omogućio razlučivati i primjereno procjenjivati različite dimenzije ljudske djelatnosti. Kao ljuti stekliš pod vlastitom je parolom »ja sam apsolutno tolerantan za sve osim za hrvatstvo« znao istodobno hvaliti i kuditi Stros­smayera (»Sudjelujući dakle pri podizanju toga spomenika s cijelim narodom, dizat ćemo ga Biskupu kao velikome kulturnom čovjeku, a nipošto kao političaru, jer bi to značilo slaviti nagodbu i politički neizvedive, sumnjive slavjanske utopije«) te Ivana Meštrovića i Iva Vojnovića (hvalio ih kao umjetnike, a napadao njihovo »kšeftovanje« s jugoslavenstvom tj. srpstvom jer su obojica bili najvažniji hrvatski zagovornici tzv. vidovdanskoga kulta početkom 20. stoljeća). Matoš nije imao ni najmanje problema biti starčevićanac u Beogradu, a istodobno u Zagrebu pisati o najnovijoj srpskoj književnosti, radeći tako i praktično na upoznavanju i zbližavanju hrvatske i srpske kulture, a da ni u jednom trenutku ne počne propovijedati onodobnu čestu mantru: da su Hrvati i Srbi jedan jugoslavenski narod.

To nas dovodi do posebno važnih stavki pravaških misli Ante Starčevića i Antuna Gustava Matoša – onih o jugoslavizmu i Srbima – jer one pogađaju u srž problema igre s nacionalnim imenom te, posljedično, nepostojanja jasnoga nacionalnog okvira. U vrijeme kada su se Hrvati pre­odijevali u ilirce, spašavali Austriju od Mađara te potpisivali sporazume o korištenju »našeg zajedničkog hrvatsko-srpskog jezika« u Beču 1850. g. – dakle, dok su Hrvati uz politički gradili i svoj kulturni nacionalni identitet, na istočnoj strani »zajedničkog društva« odvijali su se procesi koji će obilježavati »naše« prostore sve do 21. stoljeća. Naime, pod utjecajem pogrešnih interpretacija narodnih pjesama te lingvističkih stajališta Vuka Stefanovića Karadžića o tome da su svi štokavci »Srbi svi i svuda«, stvoren je ekspanzionistički velikosrpski politički plan (Garašanin), koji je već na samome početku – dakle sredinom 19. stoljeća – pokazao da se namjerava proširiti i na kulturno područje, pa su pristaše te ideologije već tada svojatali Dubrovnik (zbog ondje prisutnih pravoslavaca i, kako su smatrali, Srba-katolika) jer im je trebalo neko čvrsto kulturno-povijesno i u civilizacijskom smislu zapadno-mediteransko uporište za opravdavanje propagandne ekspanzije u smislu »polaganja prava« na gotovo 2/3 hrvatskog teritorija! Kakve li razlike u shvaćanju povijesnog prava u odnosu na Antu Starčevića! U takvoj atmosferi rodila se Starčevićeva negacija postojanja Srba i srpstva te uključivanja svih Južnih Slavena i cjelokupnog prostora koji nastanjuju u Hrvate i Hrvatsku, kao i odbacivanje slavenstva kao političke ideje. Iako su se od tih njegovih ideja u Hrvatskoj ogradili praktički svi, Stari je na njima tvrdoglavo iako ne uvijek konzekventno inzistirao. Tako Mirjana Gross pokazuje da je Rusima postao skloniji potkraj 1870-ih, a nakon što je početkom 1880-ih dao do znanja da neće ometati pravaški zaokret prema Srbima (prihvaćao je da se genetički i kulturno smatraju Srbima, ali da u političkom pogledu budu dio Hrvatske, tj. da skupa s Hrvatima budu nositelji hrvatske državnosti) – i sam je 1883. godine izjavio da nije problem u imenima naroda, nego u njihovu odnosu prema cilju, tj. slobodi i dobrobiti Hrvatske (tako je pak ostao dosljedan sebi, tj. nije poništio stajalište da su Srbi – Hrvati). Matoš jasno pokazuje kako su pravaši, tj. starčevićanci kao sljedbenici njegovih važnijih ideja, evoluirali u tom pitanju: »U srpskom pitanju mi stekliši imamo slobodne ruke, jer se hrvatske stranke ne dijele po svom odnošaju prema Srbima, nego prama Pešti, prama Nagodbi. Starčevićanac je svaki antinagodbenjak i tko u hrvatskim zemljama poznaje samo jednu narodnu politiku: politiku hrvatsku. Ta hrvatska politika ne može imati i nema ništa proti Srbiji i Crnoj Gori, dok te države, razumije se, ne rade protiv nje. Neka se Srbi zadovolje sa svim autonomnim plemenskim garancijama koje im u nesrpskim zemljama danas samo naš ustav daje, neka budu politički dobri Hrvati, i ja bih dragovoljno pristao da im se u ime srpsko, kao u ime plemensko, neće dirati«.

Gotovo pola stoljeća nakon što je Starčević taktički negirao Srbe, odnosno – na radikalan način negirao istost Hrvata i Srba (što zbog imperijalističke politike Srba, a što zbog jugoslavističkih teorijskih lutanja i iluzija), A. G. Matoš je na sljedeći način (u pismu bratu Leonu nakon dolaska u Beograd 1894) komentirao zablude obiju unitarističkih ideja: »Sada mi nije čudo, što postoji izmedju Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju«. Mišljenje o tom temelju hrvatsko-srpskog »jedinstva« nije promijenio ni 1913. godine: »Jedinstvo narodno Srba i Hrvata je tek literarni i filološki pojam, a nikako historijski i politički, jer smo doduše jedan narod jezikom, ali barem dosele nismo to historijski i politično. To jezično jedinstvo, koje u stvari nije narodno jedinstvo, jer kod toga više odlučuje politički faktor, vrlo muti pojmove...«. Matoš je dakle smatrao da se korijeni te smutnje i »sve naše nesloge i trzavica« kriju u tome »što se kod nas nije znalo što je narod, što se nije dala definicija pojma o narodu«, za što među ostalim krivi pobrkane lončiće ilirizma, koji je u to pitanje ušao s revolucionarnim i herderovskim romantičnim pojmovima neprilagođenim ovom podneblju. Zato on i nije mogao biti drugo nego pravaš: »Moderne su se velike kulturne i političke misli mogle u Hrvatskoj odomaćiti samo pod tu cijenu da škode misli hrvatske slobode. Tako nam je misao slavenske uzajamnosti naturila tuđinsko, ilirsko ime, kojega se jedva otresosmo radom Starčevića i drugova. Misao jugoslavenstva pretvorila je Hrvatsku u filijalku srpskih trgovaca novcem i politikom. Naprednjaci su, kako je poznato, pod maskom antiklerikalizma zgoljni mađarončići i nagodbenjaci, a vođe Seljačke stranke su, kako je poznato, nedosljedni politički aventurieri i agenti čeških kapitalista. Sličnu ulogu igraju kod nas gospoda socijalisti«. Doista se može postaviti pitanje kako je moguće da ondašnji hrvatski odličnici nisu uočavali tako jednostavne pouke povijesti i suvremene distinkcije, koje su Matošu pružale nizanje jednostavnih i uvjerljivih argumenata, poput sljedećeg: »Hrvati i Srbi su dva naroda jer su tečajem historije dvije posebne povijesti, dvije posebne države i državne misli. Jedno pleme, ali dva naroda, kao Danci i Norvežani, kao Jenki i Englezi, kao francuski Belgijanci i Francuzi, kao Nijemci Austrije i Nijemci Germanije. Riječ narod nije toliko obilježje plemenske i jezične koliko one zajednice interesa jedne ljudske grupe koja se ostvaruje u zajedničkoj misli političkoj. Prema tome, Srbi i mi možemo jedan narod postati, ali to su još ‘pia desideria’, to je još ideal, odovud još ne slijedi da mi, inače jedno pleme i jedan jezik, da mi već j e s m o jedan te isti narod. Budućnost nije sadašnjost«.

U pogledu nekakve definicije naroda/nacije, Matoš je izgradio – kako uvjerljivo dokazuje Oraić Tolić – vrlo dosljednu koncepciju nacije utemeljene na političkom, kulturno-tradicijskom i teritorijalnom načelu. Nema sumnje da je riječ o cjelovitom te i dan-danas aktualnom shvaćanju nacije/naroda: »Narod je, dakle, pojam državnopravni i historijski, a ne tek etnografski i filološki. Jedinstvo pasmine i jezika ne čine još naroda. Narod je rezultat posebnog, jedinstvenog razvitka historijskog i kulturnog. Prema tome je hrvatski narod onaj dio slavenskog, jugoslavenskog plemena, što živi na području posebne historijske, državne i kulturne hrvatske misli«.

Kruno Bošnjak, skulptura A. G. Matoša, 1996.

Drugim riječima, Hrvati u Hrvatskoj odavno su se igrali s nacionalnim imenom i u politici i u kulturi, i to ponajviše na vlastitu štetu: »Dok se sve oko nas ojačalo, preporodilo, Bugarska, Ugarska, Srbija, Slaveni Austrije, mi smo (...) do danas toliko nazadovali da se ni svog narodnog imena ne usuđujemo više spominjati bez tuđega prirepka. To je posljedica negacije čiste hrvatske politike u Hrvatskoj. Dok je konsekventan nacionalizam sve narode oko nas ojačao, nas je oslabilo samo to što nismo nacionaliste ni danas kada u Hrvatskoj propada hrvatstvo samo stoga jer se u Hrvatskoj širi mađarski i srpski nacionalizam proti nacionalizmu hrvatskom...«. S druge strane, Srbi se sa srpskim imenom ni u Srbiji ni izvan nje nisu igrali nikada (a nas su uspjeli – izigrati!). Budućnost se naslućivala već tada, a vidljiva je u komentaru Strossmayerove politike: »Otvorite beogradski Arhiv od prošle godine, pa ćete naći u članku državnika i ministra Stojana Novakovića da su baš Srbi najmanje vjerovali Biskupovu slavosrpstvu, pa onaj koji je hrvatsku Akademiju okrstio na štetu hrvatskoga imena Jugoslavenskom, nije u Srbiji kao biskup mogao postići ni to da se u Beogradu izvan austrougarskog poslanstva podigne katolička crkva«.

S vremenom je srpska propaganda dobro iskoristila tu domoljubnu nomen est omen kolebljivost te za svoje političke planove pridobila srpsko/pravoslavno pučanstvo u Hrvatskoj, uvjeravajući ga da im je pravi i jedini politički centar Beograd (a ne Zagreb), polažući kukavičje jaje u Hrvatsku, koje se pokazalo posebno pogubno u Vojnoj krajini i to s vidljivim posljedicama i 1990. godine. Matoš kao da je najavljivao sve te posljedice: »Drugima slavenstvo i jugoslavenstvo služi za ojačavanje, za superlativ, a nama za oslabljivanje, za diminutiv naše posebne narodnosti... (...) Iznosim tek činjenicu da su drugi, naročito Srbi, više nacionaliste od nas i da bi se trebali u njih ugledati, jer su oni nacionalistični superlativ, mi diminutiv, oni nacionalni megalomani, a mi mikromani«. Treba svakako dodati da su Beč i Pešta – preko sebi odanih banova, stranaka, kulturnih djelatnika i mutnoga jugoslavenstva – politikom divide et impera te metodom mrkve i batine (što je do savršenstva doveo Khuen Héderváry) vješto iskorištavali tu podvojenost nacionalnoga političkog bića, potičući po potrebi sukobe između Srba i Hrvata, sa svrhom oslabljivanja svake nacionalno svjesnije opozicije. Nije stoga teško prihvatiti Matoševo stajalište da nacionalizam drugima (Srbima) služi za uzdizanje, a Hrvatima za umanjivanje ionako slaboga nacionalnog osjećaja: »Mi moramo dakle nacionalizovati, pohrvaćivati našu prosvjetu, naše društvo i našu politiku u čistom hrvatskom, kao Srbi što to čine u čistom srpskom duhu, pa nećemo morati doživljavati da ‘čista’ umjetnost kao Meštrovićeva i Vojnovićeva pravi neumjetničku političku propagandu Srpstvu s izgovorom umjetničke, za propagandu Hrvatstva z a b r a nj e n e slobode, pa da naši jugoslavjani svoje hrvatstvo gube, dok Srbi baš time (kao dr. Skerlić) svoje srpstvo utvrđuju«.

Takav mentalitet nije podnosio Ante Starčević, nazivajući ga »slavosrpskim«. Iako termin sugerira pripadnike srpskog naroda, Starčević ga nije rabio u tom smislu, nego je »Slavosrbom« držao svakog čovjeka kojemu ćud odgovara značenju latinskih riječi »sclavus« i »servus«, pa je to, dakle, moralni termin koji označava na svaki kompromis spremne labilne ljude sužanjske/ropske ćudi. U idejnom i političkom smislu Starčević je Slavosrbima držao i one političare koji svoje podaništvo Beču i Pešti opravdavaju stajalištem da Hrvatska zbog svoje slabosti (tj. socijalnih, političkih, ekonomskih, geografskih i inih okolnosti) ne može samostalno egzistirati, kao i one političare koji su jugoslavensku ideju nadređivali hrvatskoj ideji, opravdavajući ju istim argumentima; takvima je smatrao Mažuranića, Račkog, Strossmayera... Istinabog, kako je taj termin bio lišen nacionalnog značenja u korist moralnog, s vremenom je postao etiketa za sve političke neistomišljenike pa i za pripadnike drugih naroda (npr. Francuze) koji su radili protiv Hrvatske ili naginjali suradnji sa Srbijom. Ipak, kako je to Matoš objasnio, pojam Slavosrbi u Starčevića »ne znači toliko izvjesnu stranku, našu ili tuđu, koliko sve mutikaše, praktičnjake, oportuniste, egoiste, filistre, snobove i poluljude, što pod zvučnom frazom kriju moralnu golotinju i oskudicu svakog osvjedočenja, a u Hrvatskoj specijalno sve one što ‘čaverljaju’ i drže se principa da Hrvatska ne može ‘biti o sebi’, živjeti samostalno i bez prišipetljanstva. (...) Slavosrbi su dakle Starčeviću prije svega moralan i kulturan termin... (...) To su oni ljudi trbuha i sebičnosti za koje veli u svojim obranama Irske bič ondašnjih ‘oportunista’ Swift: ‘Ja se bojim da među nama živu dvije-tri guje što bi za plaću od deset ili dvadeset zlatnika prodale dušu i rođenu svoju domovinu’«.

Ante Starčević je za Hrvatsku »radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a umro kao svetac« 1896. godine. Već potkraj njegova života Stranka prava doživjela je mnoge potrese, raskole i redefinicije izvornog programa. Matoš komentira: »Starčević je precizan i jasan samo u političkim svojim programima a to je šteta, jer ga krivo shvataše, pa je tako zbog konfuznosti bio nehotimice kriv mnogome nesporazumku i zlu našemu. Njegova postojanost izrodila se u sasvim nepolitičku, prkosnu tvrdoglavost koja je rasla s godinama. Taj duh bijaše naročito u literarnim stvarima već početkom osamdesetih godina zastario u vlastitoj stranci, dok je devedesetih sudbonosnih godina sasvim omlitavio i došao pod skrbništvo s onim otvorenjem Starčevićeva doma 1895., koje znači rasulo pravog radikalnog pravaštva. Doktrinari kao Starčević znaju stranke samo stvarati, no voditi i sačuvati ih ne umiju«. Nakon njegove smrti, pravaštvo »kao isticanje zahtjeva za sjedinjenjem hrvatskih zemalja s karakterom državnosti u okviru Habsburške Monarhije, a u pozadini sa starčevićanskim ‘snom’ o samostalnoj hrvatskoj državi, može se povezati s različitim političkim opcijama koje nastaju u posljednjim godinama Habsburške Monarhije. Zato se prvobitni raskol nastavlja pojavom suprotstavljenih grupa koje se povezuju s tradicijom jugoslavizma, s političkim katolicizmom, s omladinskim strujama. Sve se te ‘Stranke prava’ na razne načine spajaju i razdvajaju, a u tom ‘vertoglavenju’ Starčevićev mit ostaje neuništiv i dalje nadahnjuje pojedince« – smatra Mirjana Gross.

Branimir Čilić, A. G. Matoš, 2014.

Upravo se političko-idejna kakofonija, kao i moralna »slavosrpština« odlično zrcale u liku i djelu dr. Josipa Franka, vođe dijela pravaša nakon stranačkog raskola 1895. godine i Starčevićeve smrti. Matoš je o njemu pisao kao o prvom hrvatskom re­alističnom političaru koji je, kako mu se tada činilo, modernizirao pravaštvo i ugladio steklištvo (a zapravo ih stubokom promijenio), koji je bio uvjerljiv kritičar ekonomskog odnosa Ugarske prema Hrvatskoj, kulturni dobrotvor (zauzeo se za Matoševo pomilovanje!) te ambiciozan čovjek pregoleme energije i iznimne inteligencije. No, tek kada je postalo jasno da je bila riječ o oportunistu koji je, radeći za interese bečkog dvora i šurujući s Peštom, zapravo cijelo vrijeme tražio najbolju poziciju za samoga sebe, Matoš mu je okrenuo leđa i istupio iz stranke 1909. godine. Taj je istup pratio jedan od najemotivnijih njegovih tekstova pod naslovom Zašto odoh?, u kojem se prelama gotovo cijela tragedija Hrvatske onoga – a možda i ne samo onoga – doba: »Secesija od dra Josipa Franka je možda najmučniji korak u mom životu. Teško je otići od ljudi s kojima si, štono riječ, dijelio dobro i zlo, primao i dijelio udarce od kakovih se samo u Hrvatskoj ne umire. Teško je priznati sam sebi, pa još javno, da si živio u mučnoj, dugačkoj bludnji i da si život, zdravlje, najbolje svoje sile utrošio u najboljoj namjeri za ideal koji se najzad iskesio kao nečist prst jednog ožigosanog čovjeka. Mučno mi je odijeliti se od stranke gdje su (osim vodstva) najčeličniji Hrvati, zavedeni kao i ja makijavelizmom lažnog radikalstva. (...) ja već mjesec dana ne mogu zbog te secesije spavati. (...) Ja se i danas divim inteligenciji toga čovjeka, sada još više pošto znam da je tolike godine bezazlenost najuvjerenijeg, najčišćeg, najčeličnijeg hrvatstva tako umjetnički vukao za nos! Ta igra je tako genijalna, tako savršena, da je upravo nevjerovatno kako je mogaše glumiti tako dugo... (...) A još više (...) vezala me uz Franka naša starčevićanska, nacionalistična omladina. — Odeš li od Franka, otišla je polovica te omladine k naprednjacima! — uvijek sam mislio, ponoseći se tim mladim ljudima... (...) Frankovština je prema svemu tome nekadašnja slavosrpština u novom, modernom obliku. (...) On je neko vrijeme odista htio biti patriota, ali pod cijenu da on, on, i nitko drugi, bude vođa narodni, pa kad mu to nije uspjelo, on se kao pravi Shylock stao osvećivati umjesto da odstupi časno i pošteno, kao da povjerenje narodno može silom dobiti«.

Posebno je indikativno u kontekstu posljednje citirane rečenice sagledati Matoševu poziciju i držanje u okviru pokreta Mlade Hrvatske (u časopisima Mlada Hrvatska, Grabancijaš i Stekliš), koji nije bio stranka, nego ideja i praktični rad »hrvatskog nacionalističkog pravaškog osvjedočenja« što radosno pozdravlja »bez obzira na stranke svaki rad u kojemu ćemo naći nastojanja oko političkoga i duhovnog hrvatskog oslobođenja«. Gustl je, smatra Mirjana Gross, bio njihov idol: upozoravao je na Starčevićeva postignuća u državnopravnom i političkom pravcu, ali i isticao da treba više raditi na ekonomskom i kulturnom planu; širio je misao o kulturnoj suradnji Južnih Slavena, koja se suprotstavljala unitarističkoj ideji o kulturnom jedinstvu Južnih Slavena što je jačala među naprednjacima; nastojao je očuvati misao da se Bosna i Hercegovina treba pripojiti ujedinjenoj Hrvatskoj; šibao je klerikalizam, ali nije poput naprednjaka zagovarao vjerski indiferentizam ili ateizam. Drugim riječima, Matoš je htio kritikom ne samo frankovštine i/ili starčevićanstva u inačici Mile Starčevića nego i cjelokupnog preispitivanja pravaškog pokreta ponuditi »treći pravaški put« koji bi nedogmatski evolu­irao, širio, obogaćivao i razgranavao izvorni pravaški nauk, ali uz zadržavanje njegova osnovnog cilja. U tom su pokretu sudjelovali pisci poput Frana Galovića, Tina Ujevića i Krešimira Kovačića.

Paradoksalno, Matoševi pozivi na moralni preporod hrvatskog naroda na temelju »intelektualnih vrednota, razvoja kulture i političke slobode« upravo su se među mladohrvatima okrenuli – protiv Hrvatske! Naime, pod utjecajem političkih okolnosti (osamostaljivanje Srbije od politike Beča nakon smjene dinastije Obrenović s Karađorđevićima; austrijska aneksija BiH; apsolutistička vladavina banova Pavla Raucha i Slavka Cuvaja) i golemog stida zbog toga što su pravaški »očevi« izdali nauk Ante Starčevića, mladohrvati su se nerijetko okretali tada vrlo popularnom jugonacionalizmu. Primjerice, Ujević i Kovačić već su potkraj 1911. godine razvili ideju dovršenja evolucije hrvatsko-srpske fuzije i dizanja na viši, jugoslavenski nivo, u kojem bi se susrela s unitarističkim jugoslavenstvom (smatrali su da razlike između srpstva i hrvatstva postoje samo u imenu). Matoš je razumijevao njihov očaj: »U časovima kada je Hrvatsku ostavilo toliko hrvatskih sinova, bijaše sasvim naravan psihološki proces da su očajne i utopističke mlade duše, zdvojivši о Hrvatima, našle u jugoslavenstvu nadu spasa. Mi to bolno shvaćamo i zato želimo prije svega u omladini dići vjeru u sebe, u hrvatski narod, u naše pravo. Stekliš će, osokoljen stoicizmom starog pravaštva, dizati klonulu energiju hrvatsku. Hrvatska duša, izgubiv vjeru u sebe i to samopouzdanje, mora se u omladini i opet uskrisiti«.

Branimir Čilić, A. G. Matoš, 2014.

To se oduševljenje (ne samo jugoslavenstvom nego i srpstvom) povećalo nakon uspjeha srpsko-
-bugarske vojske protiv Turske u Prvom balkanskom ratu, pa se čak i u Matoševu pisanju naslućivao ton spremnosti na neki oblik zajedničkoga političkog rada, premda se čini da je ipak sve ostajalo u granicama uzajamnosti uz naglasak na pravilno shvaćenom nacionalizmu: »Pa ipak, ovaj balkanski rat ne bi bio toliko poučan za nas Hrvate, da nije sinteza svih velikih naših političkih koncepcija: demokratizma i tradicionalizma, nacionalizma i jugoslavenstva. Ovdje kod nas se dugo mišljaše da se ne može složiti nacionalizam i jugoslavenska misao. Starčević, genij prava i prošlosti, negiraše dugo Strossmayera, genij budućnosti i kulture. (...) Događaji poraziše doktrinare i dokazaše da je u praksi jugoslavenska ideja pogodba za ojačavanje naših pojedinačnih nacionalizama i da se svaki dobro shvaćeni naš nacionalizam može zamisliti tek u ideji bratstva i uzajamnosti jugoslavenske. Dok se ideje državnopravnosti i ekskluzivnog nacionalizma kod nas borahu na štetu hrvatskoj narodnoj politici, kod Bugara i Srba se te velike misli, evo, složiše na korist posebnog (bugarskog i srpskog) državnopravnog i šireg federativnog, plemenskog, jugoslavenskog nacionalizma«. Međutim, Matoš je vrlo brzo istaknuo svu iluzornost jugoslavenske ideje, upozoravajući na to da se srpska politika neće zadovoljiti mrvicama: »Posljednji događaji su u tom pravcu vrlo poučni i samo naivčina može zatvarati oči pred činjenicama. Srbi i Bugari stupaju u savez proti jačem i, slomivši ga, dolaze u krvave sukobe. Drugim riječima: misao jugoslavenska je praktična tek kao ideja defenzive proti jačemu. Tek što prestaje potreba saveza i obrane, posebni nacionalizam, zasebne državne misli jače su od ideje jugoslavenskog eventualnog državnog jedinstva, tradicionalizam je jači od futurizma. (...) Obračunavši s turskom, Srbi, premda Jugoslaveni, prave napadački savez sa neslavenskim državama proti slavenskim Bugarima. Svud osim u Hrvatskoj je ideja nacionalizma jača od jugoslavenstva, i mi bi bili slijepi i smiješni ne vodeći naročito sad o toj neporečljivoj činjenici računa«.

Oduševljenje hrvatske jugonacionalističke omladine ipak je splasnulo tek nakon Drugoga balkanskog rata, kad je Beograd ratom protiv Bugarske napustio jugoslavensku te otvoreno počeo voditi, kako je rekao Matoš, »državnu i dinastijsku srbijansku politiku«. Ipak, Ujević & CO. nisu odustali od jugoslavenske ideje, nego su samo (utaman, pokazalo se) inzistirali na jedinstvu i jednakosti Hrvata, Srba i Slovenaca na razini jugoslavenstva. Iako je Matoš »dosljedno slijedio ali i osvježavao pravašku ideologiju« (Gross), kao osamljeni pojedinac koji je vodio neuredan život i nerijetko stvarao neprijatelje gdje i nije trebao, on nedvojbeno nije mogao biti jezičac koji bi teret nacionalnog pitanja prevagnuo na striktno hrvatsku stranu. Ključni razlog je u tome što se čini da tada u Hrvatskoj nije ni bilo vage, kako sugerira Zoran Kravar, smatrajući da je Matoš tada u ideji samostalne hrvatske države bio »još osamljeniji nego što daju naslutiti njegova sporenja s posvećenicima Vidovdanskog kulta«.

Bilo kako bilo, 1914. godina pokazala se pravom prekretnicom za Hrvatsku: u ožujku je umro Antun Gustav Matoš, nekoliko mjeseci poslije izdana je zbirka Hrvatska mlada lirika te počeo svjetski rat koji je doveo do propasti omražene Monarhije ali i stvaranja još omraženije Jugoslavije s velikim obolom pravaša, koji su u međuratnom razdoblju Radićevoj Seljačkoj stranci prepustili svoju funkciju nacionalne integracijske stranke. Drugim riječima, vlastitom smo voljom kao guske srljali u beogradsko-jugoslavensku maglu, no čini se da je predugo ta »magla« bila prisutna u hrvatskoj političkoj i kulturnoj svijesti da bi se tako lako najednom raščistila...

Dimitrije Popović, A. G. Matoš, 2014.

Umjesto zaključka, iz današnjeg očišta možemo reći da je osnovna ideja pravaške ideologije – stajalište da su Hrvati sposobni postići samostalnu i slobodnu državu – unatoč svemu preživjela u hrvatskoj političkoj i kulturnoj (domaćoj i emigrantskoj) misli sve do novoga povijesnog prijeloma: pada jugoslavenskoga komunizma. No, ideja maglovitog jugoslavizma pokazala se neobično otpornom – i tada su neki, što političari što sveučilišni lijevo-liberalni intelektualci bili protiv samostalne Hrvatske, a za neku novu, bolju Jugoslaviju. Ta činjenica pokazuje da je bilo sasvim opravdano ovaj tekst započeti Miłoszevim citatom iz 1958. godine, a uzmemo li u obzir suvremene pohvale i apologetike raspršenosti identiteta, s punim uvjerenjem imamo pravo tvrditi da u Hrvatskoj još uvijek muku mučimo s »nepostojanjem forme« – nacionalne, dakako. Ipak, nakon svih peripetija, kada je starčevićanska ideja nakon 150 godina trijumfirala, ostaje na nama koji tu živimo (i nikome drugome) da se nepobitne vrijednosti te ideje pročiste od povijesnog balasta te ucijepe u građansku i nacionalnu Hrvatsku. »Poviestnica i stvarnost« pokazuju da treba raditi i bdjeti nad tom vrijednosti koju nazivamo domoljubno-nacionalna ideja, kao što treba bdjeti nad svim vrijednostima u doba anacionalne potrošačke materijalističke globalizacije te humanističke reduktivnosti i svođenja svega na bilancu i fetiš – da se ne zamagle, ne rasplinu i ne razvodne u površnom i prigodničarskom lajkanju na internetu. Možda su to pretjerane i patetične misli, no čini mi se da su nužne u zemlji i kulturi koja bi gradila nacionalne kuće s nekoliko nenosivih zidova i blještavom fasadom, u kojoj dva Hrvata imaju tri stranke i u kojoj su čelni ljudi spremni raditi protiv interesa vlastite zemlje. Treba stoga za kraj balade dobro pročitati dio Matoševa pisma Franu Galoviću iz 1907. godine: »Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom tačnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 god. mnogo bolje stajali no danas. Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedodjiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Europi, stideći se svoga imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. (...) Biti književnik, biti branilac takvog kukavnog naroda je mučno, gorko i Vi ste to već u svom početku iskusili. (...) Za taj užasni zanat treba neobično energije, a energije u siromašnim našim prilikama nema bez ideala. Taj ideal je politička i kulturna emancipacija Hrvatske i Vama služi na čast, što ste pristali uz jedina načela, koja pod današnjim prilikama može i smije akceptirati jedan pošten mlad Hrvat. Ostanite na velikom putu Starčevića, Kumičića i Kovačića! Ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom, da ne bijasmo kukavice, slavosrbi«.