Novopovijesni roman Hrvoja Hitreca

Zbog velikoga uspjeha Smogovaca, kako kod čitateljske tako i kod televizijske publike, Hrvoja Hitreca šira javnost percipira u prvom redu kao pisca za djecu. Međutim, Hitrec je svestran pisac čiji stvaralački interesi obuhvaćaju vrlo širok žanrovski dijapazon. Na književnu scenu stupa početkom sedamdesetih romanom Pustinjakov pupak (1975), otprilike kada i generacija fantastičara ili »hrvatskih borhesovaca«, kako ih je nazvao B. Donat. Hitrecov prvijenac na tragu je »modela proze u trapericama«1. Slijedi humoristički roman Manijak (1978), a zatim znanstvenofantastični roman Ur (1982) te novopovijesni roman Ljubavi na crnom baršunu (1987). Usporedno s tim romanesknim nizom, koji upućuje na autorovu žanrovsku osviještenost i uključenost u središnje tijekove hrvatske književnosti sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, on također piše cijeli niz knjiga za djecu, prozne obrade važnih djela iz starije hrvatske književnosti, scenarije itd.

Hrvoje Hitrec

Možda je zbog iznimne popularnosti njegovih romana za djecu donekle u sjeni ostao roman Ljubavi na crnom baršunu, jedan od boljih hrvatskih novopovijesnih romana. Roman je poslije ušao u sastav trilogije Kolarovi (2004), opsežne obiteljske sage u kojoj se kroz zgode i nezgode jedne zagrebačke obitelji u vrtlogu povijesnih događanja daje dojmljiva slika Zagreba i Hrvatske tijekom dviju Jugoslavija. Već se po posveti svojega romana Manijak Mariji Jurić Zagorki Hitrec deklarirao kao postmodernistički osviješten pisac kojemu je ludistička ili zabavna funkcija književnosti i te kako važna. Međutim, ni on se u svojoj novopovijesnoj prozi ne uspijeva odmaknuti od središnje paradigme hrvatskoga novopovijesnog romana, koju karakterizira nemogućnost da se poigrava poviješću, ironizira ju ili reinterpretira zbog činjenice da za Hrvatsku povijest nije bila završena priča niti je ključno nacionalno pitanje bilo riješeno. Štoviše, završni dijelovi trilogije o Kolarovima nisu lišeni stanovitoga idealiziranja i romantiziranja suvremenih povijesnih događanja, obilježja nesvojstvenih postmodernomu povijesnom romanu, no to je u neku ruku i razumljivo s obzirom na činjenicu da su pisani još pod dojmom netom završenoga Domovinskog rata.

Uza sve to treba imati na umu da je autor strastveno angažiran u hrvatskome javnom i političkom životu, devedesetih kao jedan od osnivača i istaknutijih članova Hrvatske demokratske zajednice, ministar u jednoj od prvih vlada, ravnatelj Hrvatske radio-televizije, a nakon 2000. godine kao žestoki kritičar detuđmanizacije i novoga vodstva stranke, predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća, pokretač različitih oporbenih inicijativa i vrstan kolumnist. Takav društveni i nacionalni angažman sigurno nije pridonio boljoj recepciji njegovih djela kod domaće kritike budući da je u hrvatskoj književnosti već dugo mainstream pomaknut »ulijevo«. Unatoč mjestimičnim manjkavostima i možda nedovoljnoj valorizaciji u recentnoj književnoj kritici Hitrecova trilogija najbolja je hrvatska novopovijesna proza kojoj je glavna tema Zagreb, i to Zagreb kao središte hrvatske političke misli i Zagreb kao zavičaj, sa svim onim lokalnim koloritom, klimom, arhitekturom, ljudima, navadama i mitovima. Da je napisao samo Smogovce i Kolarove, Hitreca bismo svejedno s punim pravom mogli pridružiti nevelikoj skupini hrvatskih pisaca koji uistinu razumiju Zagreb i kojima je on jedna od središnjih tema. U te »pjesnike Zagreba« Hitrec se ubraja zajedno sa Šenoom, Matošem, Majerom i možda s još pokojim piscem. Ostali se, kako bi rekao Arsen Dedić, sa Zagrebom vole tajno.

U tekstu Špilberk, ulomku iz veće cjeline, Hitrec se opet vraća oprobanom žanru novopovijesne proze. Poprište je radnje zatvor kraj Brna, vrijeme radnje – sredina osamnaestoga stoljeća, vrijeme između Rata za austrijsku baštinu i Sedmogodišnjega rata. U epistolarnoj formi pripovijedaju se događaji vezani uz dvojicu slavnih hrvatskih zatočenika, baruna Franju Trenka i Matešu Antuna Kuhačevića. Narator je vješto izabran, tzv. velika povijest i njezini ovjereni protagonisti propuštaju se kroz vizuru maloga, anonimnoga pojedinca, kojega je u zatvor i blizinu povijesno poznatih suvremenika dovela lakomislenost i pohlepa. Naime, pripovijest teče u formi pisama što ih sitni prijestupnik Lovro Matijević, hrvatski plemić jednoselac, piše svojoj supruzi Lini. Matijević se u zatvoru našao jer je krivotvorio plemićke isprave bogatim neplemenitašima.

U toj trojici likova naziru se tri hrvatska tipa: ratnik, hrabar, raspustan, grub i pronicav istodobno, u osobi baruna Trenka; mučenik ideje, borac za hrvatske pravice, koje nitko osim njega ne shvaća ozbiljno – Mateša Antun Kuhačević; snalažljivi, tzv. mali čovjek koji se ne miri s pozicijom maloga čovjeka te pokušava u zlu vremenu, a svako je vrijeme zlo na svoj način, postići neku bolju poziciju za sebe, makar pri tome morao tu i tamo zaobići zakon, njega uosob­ljuje sam narator. Ono što je zajedničko svoj trojici jest da su Hrvati i da su sužnji. Takvom impostacijom scene, zbivanja i likova Hitrec, čini se, u startu pogađa jednu od temeljnih sastavnica hrvatske povijesne zbilje. Uistinu, teško je naći u hrvatskoj povijesti osobu koja je znatnije ostavila traga u toj istoj povijesti, a da nije bila zatvarana ili kažnjavana na koji drugi način. Naravno, tu ne računamo tuđince koji su i te kako utjecali na hrvatsku povijest.

S druge strane i običan je svijet u svim razdobljima hrvatske povijesti iskusio tamnice, stratišta i ratišta. Sve se to usijecalo u narodnu memoriju i s vremenom postalo sastavnicom nacionalnoga mentaliteta. Ako bi se pokušalo odrediti koja su dva simbola najdojmljivija u hrvatskoj povijesnoj sudbini, čini mi se da bi to bez konkurencije bile tamnica i opkoljena utvrda. Hrvatska epika u stihu i u prozi poklonila je zasluženu pozornost i jednomu i drugomu simbolu. Hitrec se u Špilberku odlučuje za tamnicu u Habsburškoj Monarhiji, koja, vjerojatno mimo nakane samog autora, u kontekstu žanra hrvatske povijesne fikcije izrasta u svojevrstan kontrapunkt Karađozovoj Prokletoj avliji Ive Andrića. Tamnica je, doduše, svuda tamnica, ipak Hitrecov izbor teme i poprišta događanja premješta težište novopovijesne proze s tursko-hrvatske i mediteranske tematike na srednjoeuropsko područje.

Teško je iz jednog ulomka dokučiti kakva će biti cjelina, no po ovome ulomku od tri pisma Lovre Matijevića supruzi Lini čini se da bismo iz Hitrecove autorske radionice uskoro mogli dobiti još jedan novopovijesni roman, koji s jedne strane korespondira s čitateljskom željom za zanim­ljivim štivom, a s druge strane zadržava integritet autentičnoga umjetničkog djela. Ono što se već sada pouzdano može ustvrditi jest da ni zreli Hitrec ne odustaje od načela koje je stavio u usta glavnomu liku jednoga od svojih ranih romana: »najsvetiji (je) zadatak romanopisca da ne bude dosadan«2, načela koje je brojne njegove romane, bez obzira na žanrovsku pripadnost, učinilo bestselerima u hrvatskim okvirima, a njega prepoznatljivim i čitanim piscem.n

1 K. Nemec: Povijest hrvatskog romana (od 1945–2000.), Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 392.

2 H. Hitrec: Manijak, Znanje, Zagreb, 1978., str. 66.