Matoš u novoj teorijskoj vizuri

Moj osvrt bit će u znaku dvaju trigrama. Prvi je magični trigram – AGM. U hrvatskoj književnosti dovoljno je napisati samo ta tri slova i ništa više. O drugim piscima govorimo imenom i prezimenom, ili barem nadimkom: »Krleža je rekao«, »Tin je napisao«, »Goranova pjesma«, »Vidrićev sonet«, itd. Kad je riječ o Antunu Gustavu Matošu, to nije potrebno. Dovoljna su samo ta tri slova u verzalu: AGM.

Tim se inicijalima pisac prvi put potpisao 1897. ispod jednog teksta u sarajevskoj Nadi i od tada je taj trigram zaista magična formula hrvatske književnosti. Vremena se mijenjaju, literarne mode se mijenjaju, društveni sustavi se mijenjaju, ali jedino Matoš ostaje zarazno aktualan. Kad ispod nekog teksta vidimo potpis AGM, onda je to nešto poput garantnoga, jamstvenog lista, dokaza hrvatske kvalitete koji dobivamo uz neke proizvode. No takve se garancije daju obično na jednu, najviše na dvije-tri godine, a u Matoševu slučaju to je jamstvo, čini se, neograničeno. Mnogim je našim piscima, pa i onima najvećima, vrijeme štošta oduzelo, Matošu vrlo malo. Možemo nasumce posegnuti za bilo kojim od 20 svezaka njegovih Sabranih djela1 i početi čitati na bilo kojem mjestu i uvijek ćemo se začuditi koliko je to dobro i koliko taj pisac korespondira s našim vremenom. To može značiti samo dvije stvari: ili da se u Hrvatskoj stvari sporo mijenjaju, što ipak neće biti istina, ili – što je vjerojatnije – da su Matoševe dijagnoze bile točne i da je on upravo profetski naslutio buduća zbivanja u »lijepoj ali pogaženoj zemlji hrvatskoj«. Kad je AGM umro – a ove se godine (2014) slavi stota obljetnica njegove smrti – mladi Ivo Andrić održao je predavanje u hrvatskom studentskom društvu »Zvonimir« u Beču (tekst je uskoro tiskan u Čerininu Vihoru2) u kojem je rekao i sljedeće: »Jedini on je gospodar riječi. On se njima igra kao djeca kamenčićima, njima truje i dariva i ranjava (izgleda da se često inspirira na riječima svojim i tuđim!) njima daje – lakoćom žonglera – sve skale mišljenja i osjećanja; on nije nikad nekazan, skiciran, jer ima na skladištu riječi teških kao kamen i lakih kao perje«. Slijedi efektna Andrićeva poenta, lapidarna »formula« o tome što je AGM: »Biti Matoš znači ne biti nikada dosadan«.

To je i najtočniji sud o Matošu, piscu koji se nije nikada zaklanjao u hladovinu institucija, moći, sinekura, dakle u udobne pozicije iz kojih je bilo lako dijeliti lekcije o životu, naciji i povijesti. AGM je, da tako kažem, od prvoga dana bio na književnom tržištu, danas bi se reklo u »realnom sektoru«, a to je iziskivalo totalni angažman. Matoš je živio za literaturu (punim plućima, svim svojim srcem) i od literature (dakako vrlo skromno, često na rubu siromaštva). Boriti se perom za golo preživljavanje značilo je biti uronjen u sve pore nacionalnoga života, davati sebe bez tradicionalne hrvatske »fige u džepu« i bez oportunizma. Eto, zato je Matoš, kako je jednom lijepo napisao Veselko Tenžera, prvi naš pisac prezenta, opsesivnog vremena moderne kulture.

Koje god mjerilo odabrali – literarno ili estetsko – Matoš je u samom vrhu hrvatske književnosti. Ako pisca mjerimo po utjecaju koji je imao na svoju matičnu kulturu, Matoš je na prvom mjestu. Jedini je on, kao »aristokrat bez titula« (Häusler) – imao svoju školu: zvali su ga Rabbi, poput Isusa, a oko njega su se okupljali učenici, apostoli, discipulusi (Ujević, Wiesner, K. Kovačić, Vrbanić i dr.), šireći poslije o njemu kojekakve, često apokrifne, šale i anegdote, ali zapravo stvarajući i podupirući jedan od najvećih mitova hrvatske književnosti.

Nakon Matoševe pojave ništa više u hrvatskoj književnosti nije bilo isto: on je uveo nove standarde pisanja, on je Starčevićev politički, pravaški performativ pretvorio u moderni hrvatski nacionalizam, on je deprovincijalizirao hrvatsku književnost i kulturu uvevši u nju kozmopolitska aksiološka mjerila.

Drugi trigram o kojem ću pisati glasi DOT: Dubravka Oraić Tolić. I njezino književnoznanstveno, ona bi rekla akademsko pismo, nesumnjivi je znak kvalitete i invencije. Njezine knjige, osobito Teorija citatnosti (1990) i Muška moderna i ženska postmoderna (2005), imaju u našoj akademskoj zajednici kultni status. Istina je da u poslu književnog znanstvenika određenu ulogu imaju osobni afiniteti pa i afekti. U književnosti »objekti« proučavanja nikada nisu vrijednosno neutralni; to nisu – primjerice – amebe, kristali, crne rupe ili matematičke formule. Književni znanstvenici odabiru predmete svoga proučavanja po nekom načelu bliskosti. Dakle, posrijedi je najčešće, da parafraziramo Goethea, »izbor po srodnosti«. No čini mi se da se pritom, paradoksalno, odvija dvosmjeran proces. To znači da ne bira samo književni znanstvenik, interpret, svoga pisca nego je i obrnuto: i pisac na neki način bira, ili priziva, svojega tumača. AGM je u DOT dobio idealnog čitatelja i interpreta.

Literatura o Matošu enormna je i stalno raste. U nedavno objavljenoj knjizi Literatura o Antunu Gustavu Matošu, koju je sastavio Dubravko Jelčić3, do 2009. godine zabilježeno je o njemu gotovo 1600 bibliografskih jedinica. No u toj impresivnoj »matošologiji« knjizi Dubravke Oraić Tolić pripada svakako istaknuto mjesto iz više razloga. Prvo, riječ je o znanstvenici koja se Matošem bavi kontinuirano, od svojih znanstvenih početaka4, i o njemu je napisala veći broj važnih studija. Zato je i knjiga Čitanja Matoša, kako i piše autorica u predgovoru, nastala kao »plod duge ljubavi i zanimanja za Matoša«. Proučavanje AGM-a za DOT je doslovno cjeloživotno učenje. Drugo, Dubravka Oraić Tolić je znanstvenica kojoj Matoš kao pisac »leži« kako zbog svoje lepršavosti i duhovne otmjenosti tako i zbog tema kojima se bavio. Konačno, ova je knjiga na neki način i sinteza svih dosadašnjih tumačenja Matoša, ali i naznaka jednoga novoga, mogućeg pravca u kojem će vjerojatno ići nova čitanja.

Antun Gustav Matoš sa zaručnicom Olgom Herak 1910. u Opatiji

Tako je knjiga i podijeljena: na stara i nova čitanja. Takva podjela zapravo svjedoči i o svojevrsnom metodološkom, čak i epistemološkom rezu koji se dogodio na književnoznanstvenoj sceni u protekla dva-tri desetljeća. Stara čitanja Dubravke Oraić Tolić, nastala još osamdesetih godina prošloga stoljeća, usmjerena su uglavnom na Matoševe prozne tekstove – novele i putopise – a njihova teorijsko-metodološka podloga utemeljena je na iskustvima imanentnog pristupa i interpretacijske metode kakvu je afirmirala »Zagrebačka škola«. U novim čitanjima analitički interes pomiče se s teksta na kontekst, na društvene i kulturne probleme i varijable, dok se rasprave pozicioniraju u interdisciplinarnom ili postdisciplinarnom području. Taj se pomak vidi već i u naslovima tekstova: u prvom dijelu rasprave nose naslove »Matoševa proza«, »Camao«, »Oko Lobora«, a u drugom dijelu »Matoševe metropole i Matoševe provincije«, »Matoš i žene«, »Matoš i nacija«, »Matoševa poetika sna«. I za takva čitanja, koja uporišta nalaze u rodnim teorijama, urbanoj antropologiji, imagologiji, oniričkim teorijama ili modelima konstrukcije nacije, djelo Antuna Gustava Matoša pruža obilje poticaja.

Pisao sam na početku o Matoševoj zaraznoj aktualnosti. No, dakako, nije ni on mogao u svemu probiti zadane okvire svojega vremena i u svemu anticipirati buduća zbivanja. U raspravi »Matoš i žene« autorica otkriva stanovite patrijarhalne stereotipe u Matoševoj rodnoj ideologiji odnosno »seksualnoj politici«. Matoš dosljedno zastupa ideju o »ontološkom statusu« rodnih razlika i o oštroj granici između muških i ženskih rodnih polja. O prvom valu feminizma u nas piše izrazito negativno, žestoko se obrušio na – kako ih on naziva – »naprednjačke muškare« časteći ih ne baš lijepim epitetima. Istodobno je izgradio esteticistički i nacionalno obojen rodni imaginarij kojem su u središtu dvije slike: žene majke (idealizirana domovina) i žene ljubavnice (»vječno žensko«).

Branimir Petrović: Antun Gustav Matoš, karikatura

No, Matoš ne bio Matoš a da se nije znao i poigrati rodnim stereotipima, pa i izvrtati rodne uloge, što govori da je možda i nesvjesno naslućivao da rodni odnosi ipak nisu ontološke kategorije nego i društvene konstrukcije ili »uloge« koje se mogu mijenjati. U tom smislu Matoš je bio, kako piše autorica, ambivalentni antifeminist. Možda bismo neke Matoševe izjave o ženama danas ocijenili grubima i politički nekorektnima, ali barem kod njega u reprezentaciji ženskih likova nećemo naći ni traga mizoginiji koju, recimo, primjećujemo i kod znatno mlađih pisaca od AGM-a, primjerice kod Miroslava Krleže i svim njegovim (Weiningerom nadahnutim) fatalnim Bobočkama, Marijanama i Castellicama.

Knjiga Čitanja Matoša završava raspravom o Matoševoj ideji nacije. A ona je (ideja nacije) izrazito kroatocentrična, izgrađena na tzv. kulturnom modelu i s vizijom samostalne hrvatske države kao oživotvorenja hrvatskoga sna. Sve je to dakako na tragu Starčevićeve pravaške ideologije, čiji je Matoš bio vatreni zagovornik (»stekliš«). Znamo da je ta ideja 1918. izgubila bitku u borbi s idejom jugoslavenstva, ali se opet vratila u optjecaj, sada kao politička realnost, devedesetih godina prošloga stoljeća kad je stvorena slobodna Hrvatska. Mogli bismo postaviti i hipotetsko pitanje: Kako bi Matoš, da je danas među nama, gledao na ulaz Hrvatske u Europsku uniju i kako bi glasovao na referendumu? Pretpostavljam da bi imao brojne primjedbe i rezerve, ali da bi ipak na kraju zaokružio »za«. Jer čovjek koji je rekao onu znamenitu rečenicu – »Osim hrvatstva ništa u meni nije iskreno« – bio je istodobno i pravi Europljanin i tražio je da u svemu, baš u svemu, slijedimo europske standarde i parametre. S djelomičnim prijenosom političke/nacionalne suverenosti na Bruxelles, ponovno će ojačati Matošev model kulturne nacije pa se u tom kontekstu treba prisjetiti i sljedeće Matoševe rečenice: »Biti u kulturi samo Hrvat znači bit jadan Hrvat«.

Rukopis soneta Nokturno

Bilo je pravo zadovoljstvo čitati ovu knjigu, knjigu koja je ne samo dobra nego i lijepa: dobro uređena (urednica Nives Tomašević), raskošno opremljena, s bogatim ilustrativnim materijalom. Na rubovima knjige, obostrano, otisnuti su citati iz Matoševa djela i odlomci iz kritičke literature o piscu koji potkrepljuju autoričino izlaganje i argumente, a recipijentu nude mogućnost nelinearnog, interaktivnog čitanja. Tako komponirana i prelomljena, knjiga Čitanja Matoša pretvara se zapravo u kompleksan hipertekst.

Na kraju, u zadnjoj rečenici knjige, autorica knjige (DOT) postavlja i pitanje hoćemo li AGM-a i dalje čitati. Na to pitanje lakonski odgovara: »Svakako! Treba samo promijeniti naočale«. Ja sam ih zaista promijenio i mogu reći da sam nakon knjige Dubravke Oraić Tolić dobio nov, izoštren pogled na Matoševo djelo.

1 Sabrana djela Antuna Gustava Matoša. Sv. I–XX. Zagreb, 1973.

2 Ivo Andrić, A. G. Matoš. »Vihor« I/1914., br. 5, str. 89–91.

3 Dubravko Jelčić, Literatura o Antunu Gustavu Matošu (1896. – 2009.). Drugo dopunjeno izdanje. Zagreb, 2011.

4 Autorica je napisala i magistarsku radnju o Matošu: Pejzaž u djelu A. G. Matoša. Zagreb, 1980.