Glazba za slušanje, glazba za gledanje i glazba za druženje

Pri slušanju glazbe u koncertnom prostoru, osim u akustičkom doživljaju sudjelujemo i u onom vizualnom te pritom glazbeno djelo doživljavamo u njegovoj punini slušajući i gledajući interpretaciju partiture. Takav je prostor društveni i kulturni prostor par excellence. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog već četiri desetljeća u gradu koji se godinama bori s maćehinskim odnosom gradskih struktura prema kulturi, uspijeva opstati kao jedan od kulturnih, ali i općih simbola Zagreba upravo zahvaljujući polivalentnosti vlastitih prostora i programa, zbog čega je kao »svoju« mogu prisvojiti raznorodne društvene skupine.

»Lisinski« ostaje dosljedan sebi i nastavlja »proizvoditi« te ugošćivati nezamjenjive doživljaje – on zadovoljava, ali i stvara potrebe za najodličnijim umjetničkim ostvarenjima. Ili, kako je prije deset godina napisao tadašnji ravnatelj g. Lovro Lisičić: »Da bi se opravdala investicija Zagrepčana i nastavili postignuti rezultati, program u Dvorani ne smije se reducirati na domaće orkestre i časno prosječne inozemne ansamble« (»Palača za novo stoljeće«, u: Lisinski. Palača za novo stoljeće, 2004., str. 7).

Pogled na Koncertnu dvoranu »Vatroslav Lisinski« izvana

Palača glazbe kao dom glazbe

Parafrazirajući u podnaslovu ovoga svečarskog teksta naslov monografije koju je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog objavila povodom svoje 30. obljetnice, dakle prije cijeloga desetljeća, a koji glasi »Lisinski – Palača za novo stoljeće«, držim kako je, osobito u današnje vrijeme posvemašnje (prividne?) demokratizacije sviju umjetnosti, elitizam koji palača u sebi podrazumijeva potrebno ponešto ublažiti naglašujući njezinu funkciju doma. Vrijedi, dakle, upozoriti na složenost koju implicira metafora palače glazbe pa onda i naše jedine profesionalne koncertne dvorane koja zaslužuje nositi taj naziv – Koncertne dvorane »Vatroslav Lisinski«.

     
Pogled na Koncertnu dvoranu »Vatroslav Lisinski« iznutra

Kao prostor od posebne ekonomske i kulturne važnosti za sredinu u kojoj se gradi i postoji, štoviše kao prostor dominantan nad mnogim ostalim sadržajima mjesta u kojem se nalazi, palača je metafora bogatstva, vlasti i moći, izvrsnosti, posebnosti, ali i distanciranosti pa i otuđenosti od svakodnevice kojom živi većina. Palača je kroz cijelu povijest nedostižan san gotovo sviju, osim nekoliko onih koji smiju, mogu i znaju uživati u njezinu sjaju i obilju. U glazbi stanje je samo donekle slično: glazba je oduvijek egzistirala lavirajući između dvaju naoko suprotnih polova: najprije između duhovnog i svjetovnog, a poslije, jačanjem estetike na štetu etike kao glavnoga kriterija skladanja te time i snažnom defunkcionalizacijom glazbe, između onoga što se još i danas u nedostatku prikladnije terminologije suprotstavlja kao ozbiljna glazba nasuprot zabavnoj glazbi (ozbiljna pritom obuhvaća duhovnu i svjetovnu glazbu koju proizvode školovani skladatelji). No, kada je izišla iz crkava, biskupskih i velikaških palača pred građansku publiku, seli se u nove prostore namijenjene isključivo muziciranju, u palače koje postaju domovima glazbe prožimajući u sebi u često nerazmjernim odnosima bogatstvo (stvarno i ono umjetničko), znanje, vlast, moć, ali i načelnu dostupnost svima zainteresiranima. Upravo u nastojanju prevladavanja suprotnosti elitizma i dostupnosti širokim slojevima društva grade se koncertne dvorane, osnivaju društva ljubitelja glazbe i promiče glazbena umjetnost dostupna i onima koji prije u njoj nisu imali priliku uživati. Time mnogi koji se školuju kako bi postali glazbenici i oni koji ju vole slušati dobivaju poseban prostor koji kulturno dominira nad ostatkom krajolika i koji se, suprotno nastojanjima prijašnjih stanovnika elitnih prostora, bori kako bi privukao što veći broj posjetitelja.

Umjetnost kao iznimno ljudsko postignuće koje zavređuje potpunu pažnju nasuprot umjetnosti kao pozadini, čak dekoru društvenih događanja, umjetnost kao katkad teško razumljiva i složena pojava nasuprot umjetnosti kao omiljenom načinu provođenja dokolice – dihotomije su koje se u glazbi očituju možda transparentnije no u književnosti, kazališnoj umjetnosti, filmu ili likovnim umjetnostima upravo zbog složenosti njezine prispodobivosti. Vrijedi porazmisliti, kako upozorava Nikša Gligo, »o glazbi za druženje i glazbi za izvođenje« kao o dvama naoko suprotstavljenim kulturnim habitusima. Obje te glazbe bile su, očito je to još i danas, u mislima prvog vodstva dvorane »Lisinski« i ogledaju se u raznovrsnosti ponuđenih programa od samih početaka. Već je otvorenje dvorane 1973. najavilo koncepciju paralelnog suživota svih tada zamislivih tipova muziciranja, pa i istodobno u raznim prostorima dvorane. Osim na nebrojene koncerte svih profila o kojima će nešto podrobnije biti riječi u sljedećim odlomcima, vrijedno je upozoriti na Muzički biennale Zagreb, koji je 1977. godine »koncepcijski ušao u (...) dijalog s novim prostorom s pomoću provedbe triju namjenskih projekata: Zelenom glazbom Johna Liftona, Kibernetičkim environmentom Petera Vogela i Enantiodromijom Roberta Morana« (Nikša Gligo: »Alternativni životni prostor«, u: Lisinski. Palača za novo stoljeće, Zagreb, 2004., str. 39). Čini se da su upravo takvi projekti oni koji su maksimalno i uspješno propitivali mogućnosti dvorane – palače koja u svim svojim segmentima funkcionira u službi glazbe.

Od otvorenja do danas, bučno zakoračivši u život dvo­dnevnim slavljem, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog uspješno je pomirivala mnoge kontrastne odlike glazbenog i kulturnog života u cjelini postavši tako prvim multifunkcionalnim koncertnim, ali i kazališnim i kongresnim prostorom u Zagrebu.

Hrvatski glazbeni zavod i »Istra« – glazba u središtu grada

U zemlji i gradu koji svoju pripadnost europskom kulturnom krugu dokazuju mnogobrojnim umjetničkim djelima na polju arhitekture, skulpture, slikarstva i književnosti, upravo je glazba, za čiji je nastanak i praksu potrebna iznimno visoka razina gospodarskih i kulturnih prilika, (pre)često na začelju. Osobito je to slučaj s glazbom stvaranom na sjeveru Hrvatske sve do Zajčeva razdoblja, pa i poslije sve do prvih značajnih ostvarenja generacije koja je umjetnički stasala u godinama neposredno prije i nakon Prvoga svjetskog rata. Pomanjkanje onoga što se u ekonomiji naziva resursima i infrastrukturom – dakle glazbenih škola i školovanih glazbenika – uvelike uvjetovano teškim političkim i gospodarskim, pa onda i kulturnim prilikama, onemogućilo je sustavni razvoj kritične mase glazbenika koji bi kontinuirano generirali glazbeni život grada Zagreba. Krucijalnu promjenu u glazbenom životu grada značilo je osnivanje zagrebačkog »Musikvereina« 1827. godine (službeno ime prilikom osnivanja bilo je Societas filharmonica Zagrabiensis), današnjega Hrvatskoga glazbenog zavoda, koji je marom i trudom istinskih ljubitelja glazbe od kojih su mnogi bili i pravi glazbeni stručnjaci pod istim krovom objedinio koncertnu dvoranu u kojoj je kao jezgra društva djelovao amaterski orkestar te dvije godine poslije i glazbenu školu. Juraj Karlo Wisner von Morgenstern, glazbeni profesionalac i središnja os novoosnovanoga građanskog društva bio je doista organizator, učitelj, stvaratelj i poticatelj istinskoga glazbenog života grada koji se do tada uglavnom odvijao na dvjema naoko suprotstavljenim polovima – u crkvi i velikaškim palačama.

Zašto sve to spominjem u tekstu o Koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski« koja je obilježila glazbeni život grada Zagreba, Hrvatske, ali i šire regije posljednjih trideset godina 20. stoljeća i prvo desetljeće 21. stoljeća?

     
   
Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski« u izgradnji

Hrvatski glazbeni zavod nezaobilazna je glazbena i kulturna činjenica našega grada i zemlje još i danas. Postaja bez koje doista ne bismo imali glazbenu povijest iole usporedivu s onom europskom. Hrvatski glazbeni zavod ujedno je i pravi čuvar brojnoga, prečesto nepoznatoga hrvatskoga glazbenog blaga. No, kako je Zagreb od vremena osnutka HGZ-a narastao više desetaka puta, ta divna dvorana visokoga stropa okićenoga gipsanim ukrasima koja prima petstotinjak posjetitelja jednostavno više nije mogla zadovoljavati sve potrebe za glazbom brzorastućega grada u kojem je djelovalo i sve brojnije i kompaktnije društvo profesionalnih reproduktivnih glazbenika. Upravo su oni – glazbenici i njihova publika – bili ti koji su trebali novi, veći koncertni prostor. Nakon Drugoga svjetskog rata u Zagrebu su redovito djelovala dva simfonijska orkestra: Zagrebačka filharmonija, koja pod današnjim imenom djeluje od 1920. godine, te Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb, današnji Simfonijski orkestar HRT-a. Iole veća postava simfonijskog orkestra, kakvu zahtijevaju opusi većine skladatelja nastali od druge polovice 19. stoljeća naovamo, nije se mogla smjestiti na pozornicu Hrvatskoga glazbenog zavoda, ali ni »Istre«, koja je godinama bila mjesto održavanja pretplatničkih simfonijskih koncerata. To je značilo, kako je legendarni hrvatski dirigent Milan Horvat nebrojeno puta istaknuo, nemogućnost izvođenja mnogih djela standardnoga koncertnoga repertoara, a osobito oratorijskog ili suvremenog.

»Lisinski« – glazba prerasta »potkovu«

Upravo je mogućnost izvođenja kojega god zamislivog repertoara, vrsna akustika, ali i oživljavanje dijela grada koji je umnogome do danas ostao prostorom neuređene stambene arhitekture i dosadnih poslovnih zgrada bila misao vodilja arhitektonskog biroa »Forum«, koji je pobijedio na natječaju gradske skupštine. No od odluke o izgradnji dvorane 1957. do samoga otvorenja proteklo je dugih šesnaest godina ispunjenih zastojima, odizanjem bakrenoga krova zbog oluje, velikom poplavom i pomanjkanjem sredstava.

Euforija kojom su glazbenici i publika dočekali otvorenje nove koncertne dvorane isijava iz svakog prisjećanja onih koji su u tom svečanom činu sudjelovali kao izvođači ili kao posjetitelji. Koncerti Zbora Zagrebačke opere pod ravnanjem Mladena Bašića uz Krunoslava Cigoja i Branku Beretovac te Milan Horvat i Zagrebačka filharmonija uz soliste Ružu Pospiš-Baldani i Pavicu Gvozdić, otvorili su dvoranu 29. prosinca 1973., a idućega dana, 30. prosinca, u dvorani je održano 36 programa najraznovrsnijeg tipa koji su svi glazbenici izvodili gratis, a publika gratis slušala. Profesionalci i amateri, klasični glazbenici, jazzeri, pop i rock muzičari, folkloraši, poslije i najveća imena etnoglazbe – svi su oni doživjeli »Lisinski« kao fantastičan prostor koji arhitektonski i akustički osigurava vrhunske umjetničke doživljaje. Posebnost svake koncertne dvorane koja je među glazbenicima i pravim amateurima čini prepoznatljivom ponajprije je njezina akustika. Inženjer Albert Pregernik, koji je bio zadužen za akustiku, bio je vrstan stručnjak za akustiku i filmski zvuk te je kao tonski majstor sudjelovao u realizaciji legendarnih hrvatskih filmova Plavi 9, Ciguli Miguli, U oluji i Lisinski. Akustičko rješenje Velike i Male dvorane »Lisinski« vjerojatno je vrhunac njegova bavljenja zvukom koje je na pohvale nailazilo od samog početka, a akustikom dvorane oduševljeni su do danas svi svjetski glazbenici koji su u njoj nastupili.

»Pamtim Zagreb prije dvorane Lisinski i poslije nje. On se od njezina otvorenja uz pomoć svih koji smo surađivali sve te godine na programu otvorio prema velikom dijelu kulturne Europe i svijeta«, piše Ruža Pospiš-Baldani (»Zagreb prije dvorane Lisinski«, u: Lisinski. Palača za novo stoljeće, Zagreb, 2004., str. 34). Taj dojam otvorenosti prema kulturi Europe i svijeta ne jenjava ni danas kada je publika odgajana upravo u »Lisinskom« na najboljim koncertnim programima postala upućenijom i osjetljivijom na izbor umjetnika i programa.

»Lisinski« – glazbeno srce grada

Nabrajati programe i umjetnike koji su nastupali u dvorani »Lisinski« nepravda je prema svim projektima i umjetnicima koje zbog namjene ovoga teksta nije moguće spomenuti. No, samo letimičan pogled na popis nekoliko tisuća glazbenika, glumaca, likovnih umjetnika i ostalih koji su nastupili pruža mogućnost za katalog koji bi se lako mogao okititi danas omiljenim epitetom izvrsnosti. Vrhunski ansambli: Tonhalle orkestar iz Züricha, Simfonijski orkestar milanske Scale, Bečki simfoničari, Concertgebouw orkestar, Budimpeštanski festivalski orkestar, Kraljevska filharmonija iz Londona, Stuttgartska filharmonija, Gewandhaus orkestar iz Leipziga, Simfonijski orkestar BBC-a, Simfonijski orkestri Bavarskog, Stuttgartskog i Berlinskog radija, Münchenska filharmonija, Francuski nacionalni orkestar, Moskovska filharmonija, zatim Kineski nacionalni cirkus, Korejska narodna opera, japanska bubnjarska skupina Ondekoza, dirigenti i skladatelji Luciano Berio, Pierre Boulez, John Cage, Krzysztof Penderecki, Luigi Nono, Ivo Malec, Leonard Bernstein, Pavel Kogan, Sir Colin Davis, Lorin Maazel, Sergiu Celibidache, Rafael Frühbeck de Burgos, Lovro pl. Matačić, Georges Prêtre, Zubin Mehta, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Marko Letonja, Kazushi Ôno, Leif Segerstam, Riccardo Cahilly, Philippe Herreweghe ili Maris Jansons, pijanisti Claudio Arrau, Vladimir Ashkenazy, Alfred Brendel, Martha Argerich, Svjatoslav Richter, Arturo Benedetti Michelangeli, Monique Haas, Aldo Ciccolini, Vladimir Krpan, Stephen Kovachevich, Andras Schiff, Ivo Pogorelić, Evgenij Kissin, Ida Gamulin, violinisti Julian Rachlin, Viktoria Mullova, Vaclav Hudeček, Goto Midori, Gidon Kremer, Goran Končar, violončelisti Mstislav Rostropovič, André Navarra, Mischa Maisky, Valter Dešpalj, Heinrich Schiff, Sol Gabetta, Monika Leskovar, trubači Maurice André i Stanko Arnold, flautisti Irena Grafenauer i James Galway...; zatim najugledniji operni umjetnici – domaći i strani: Sena Jurinac, Ljiljana Molnar-Talajić, Nada Ruždjak, Vladimir Ruždjak, Branka Beretovac, Tomislav Neralić, Ruža Pospiš-Baldani, Franjo Petrušanec, Biserka Cvejić, Dunja Vejzović, Monserrat Caballé, Luciano Pavarotti, Cecilia Bartoli, Magdalena Kožena, Elena Mosuc, Bryn Terfel, Max Emanuel Cenčić… jednako kao i najveća imena jazz scene i francuske šansone, hrvatskog teatra i mnogi drugi sudjelovali su u stvaranju ugleda dvorane.

Plakat s programom otvorenja Koncertne dvorane »Vatroslav Lisinski«

Dvorana »Lisinski« svjedočila je i događajima koji su obilježili recentnu hrvatsku povijest. Mudrošću i hrabrošću programskog vodstva dvorane, nakon petnaest godina zabrane nastupanja, Vice Vukov nastupio je u »Lisinskom« prodavši zaredom osamnaest koncerata 1989. godine!

Publika u Koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski« prilikom otvorenja

Ne treba zaboraviti da je ona, osim glazbenicima, stalni dom mnogobrojnim kazališnim skupinama – Teatru u gostima ili Teatru Gavran na primjer ‒ kao i mnogim stručnim kongresima, znanstvenim simpozijima, političkim skupovima, obljetnicama ili promocijama. Osobito treba istaknuti dugogodišnju uspješnu suradnju dvorane i međunarodno relevantnog simpozija arhitekata Oris, u njoj je održavan jedan od najuspješnijih lakoglazbenih festivala Zagrebfest, filmskih festivala – Festival animiranog filma Animafest, brojna natjecanja – Janigro, Svetislav Stančić i Lovro pl. Matačić – koji su ostavili neizbrisiv trag u formiranju urbanog identiteta Zagreba. Projekti kao što je Dan dvorane, kada se nakon koncerta u Velikoj dvorani pleše u svim prostorima dvorane, a zatim gleda film na najvećem filmskom platnu i u najsofisticiranijem ozvučenju ili Maskenbal na kojem se cijeli parter Velike dvorane vađenjem stolaca pretvara u plesni podij te značajna hrvatska (i regionalna) premijera njemačkoga klasika iz 1927., filma Metropolis uz pratnju orkestra iz Berlina dokazuju istinsku polivalentnost programa koje dvorana nudi.

Kulturni događaj stoljeća – kako opstati?

Uza sve dobro vezano uz nastanak dvorane, njezin razvoj i kontinuitet, valjalo bi istaknuti i nekoliko ključnih tema koje jednako važne, složene i neriješene svakih nekoliko godina uskrsavaju poput Feniksa.

Financiranje programa dvorane problem je s kojim se djelatnici zaduženi za osmišljavanje i provedbu programa susreću svake sezone iznova: najam mnogih termina otežava politika tzv. »besplatnih« termina što ih Grad Zagreb kao vlasnik institucije odobrava mnogim korisnicima. Osim toga, Gradski ured za kulturu, koji je zadužen za financiranje programa u kulturi odobrava sredstva za program u iznosu manjem od jedne petine ukupno potrebnih sredstava samo za realizaciju ciklusa Lisinski subotom. Produkciju kulturnih programa, osobito klasične i jazz glazbe, svuda u svijetu dotiraju lokalne i državne vlasti te bogati pojedinci i tvrtke. Iluzorno je očekivati da kulturni programi koji uključuju stotinu izvođača budu komercijalni i tržišno konkurentni. Oni bi, dapače, trebali značiti opći nacionalni i društveni interes i biti sustavno financijski i marketinški podupirani kao nuždan segment civiliziranog i kulturnog života kojim se želimo dičiti. Uz respektabilne cikluse Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra HRT-a koji se odvijaju u dvorani »Lisinski« i na kojima gostuju strani solisti i dirigenti, programska produkcija dvorane »Lisinski« najveći je »prozor u svijet« našim građanima, ali i mnogima koji na koncerte u »Lisinski« dolaze iz drugih hrvatskih i inozemnih gradova. Lisinski subotom, ciklus koji je u protekloj sezoni proslavio 30. rođendan, tijekom cijeloga svog života ugošćuje najuglednije domaće i svjetske soliste, dirigente i ansamble privlačeći pritom i međunarodnu publiku. Operne produkcije Metropolitana od 2009. prikazuju se na platnu Velike dvorane u izravnom prijenosu dvanaest puta godišnje i redovito su rasprodane. Ansambl Cantus, reprezentativni sastav mladih glazbenika koji njeguje suvremenu glazbu i glazbu dvadesetoga stoljeća, ostvaruje neke od najintrigantnijih glazbenih programa u gradu, dok je ciklus Mladi u Lisinskom jedinstvena potpora mladim glazbenicima u promociji vlastitih sposobnosti. Jazz.hr te dvije revije jazza, jesenska i proljetna, odavno su postale conditio sine qua non svakog ljubitelja te glazbene vrste. Jazz ciklus u suradnji s Jazz orkestrom Hrvatske glazbene mladeži promovira domaći ansambl mladih jazzera uz vrsne strane soliste, projekti u suradnji s Muzičkom akademijom koji okupljaju i studente drugih umjetničkih akademija te studente Tekstilno-tehnološkog fakulteta redovito su dočekivani aklamacijama, a mnoge uspješne suorganizacije, izložbe i glazbene predstave također bi trebalo imati na umu.

    
Pozornica Koncertne dvorane »Vatroslav Lisinski«

Otežavanje rada produkcije dvorane ili njezino smanjivanje značilo bi onemogućavanje informacije o recentnim europskim i svjetskim glazbenim postignućima na svim razinama, kao i posvemašnje uskraćivanje mogućnosti za relevantnu usporedbu našim glazbenicima.

Slobodna sam zaključiti da je izgradnja dvorane »Lisinski« kao prve »prave« profesionalne koncertne dvorane koja svojom arhitekturom, akustikom i infrastrukturom omogućuje izvođenje najraznovrsnijega glazbenog reperto­ara i to sviju zamislivih vrsta glazbi uz osnivanje Muzičkog biennala Zagreb dvanaest godina prije bila kulturni događaj stoljeća za naš grad i zemlju. Pozitivne učinke otvorenja »Lisinskog« za javnost 29. 12. 1973. godine, na dan koji se do danas obilježava kao Dan dvorane, intenzivno i u najboljem smislu te riječi živimo još i danas. Snažan utjecaj što ga je postojanje takve građevine te svega onoga što je ona nudila i nudi imalo na kulturni život grada i njegovih građana, povijesni je, sociološki i kulturni fenomen koji do danas, nažalost, nije pomnije istražen.

Stoga ovaj čestitarski tekst ujedno pledira za nužnost posvemašnje potpore svih relevantnih političkih i kulturnih institucija kako bi se do sada potvrđen ugled mogao dostojno održati. Iz muzikološke perspektive pak, istaknimo potrebu minucioznoga proučavanja arhiva dvorane te muzikološko-sociološku i kulturnu interpretaciju nalaza kako bi postala jasnija njezina uloga u oblikovanju nas samih.

Iz svega navedenoga vidljivo je da je »Lisinski« postao jedinstveni kulturni simbol, pa ako je kroz povijest Dubrovnik zaslužio da ga identificiramo kao Grad, tako i »Lisinski« zaslužuje da ga nazovemo Dvoranom.