Zla kob Omble

Naš dinarski krš ima svoje iznimne specifičnosti i posebnosti još iz nemirnog vremena svog stvaranja i oblikovanja u davnoj geološkoj prošlosti. Od početnog nastajanja vapnenačkih sedimenata u prostranstvima mora razne geološke starosti do istaloženih nakupina koje su se uslojavale i počele pokretati zbog tektonskih izdizanja ili kidanja proteklo je mnogo milijuna godina. Kada se sve to našlo na površini iznad mora – atmosferilije i površinski vodeni tokovi koji su u njemu postupno nestajali kroz nastale sisteme pukotina tekli su dalje po pravilima svoje različitosti ili zakonomjernosti podzemnog tečenja. Veliko variranje između maksimuma i minimuma vodenih količina rezultiralo je rušilačkom snagom te konstantnom erozijom i korozijom, koja se odvijala – otkada postojimo – izvan naših pogleda, ali nas i često puta ostavljala posvema nemoćnima. Njezina iznenadnost i neodređeno trajanje dokazuje nam nažalost prečesto manjkavost našega pravog znanja, našu brzopletost i nedorečenost tehnološke samouvjerenosti.

Krški izvor Omble enigma je koja i danas upozorava da se planirani zahvat njezina energetskog iskorištavanja – ili odluka za ili protiv – ne rješava samo količinom potrebnog novca te neargumentiranim odlukama ili naredbom nekog moćnika, nego samo dokazanim iskustvom i činjenicama prirodnih pojava i promjena, koje postoje i »vladaju« u prostranstvu našega dinarskoga krša!

U sredini lijevog dijela strmine ulaz je u Vilinu pećinu (označeno bijelim krugom)

Nezaboravan pogled iz zraka

Bilo je to prije tridesetak godina kada je naša speleološka ekipa iz Geološkog instituta hitno pozvana od izvođača tunela Dabarsko – Fatničko polje, jer su se najednom nakon miniranja u sredini brda našli pred nepoznatom tamnom šupljinom neočekivano velike podzemne kaverne, kojoj – kažu – ne vide ni dno, ni kraj na drugoj strani, a ni u visinu do stropa! Osigurali su nam karte za prvi avion koji je letio u Dubrovnik, a ondje su nas čekala terenska vozila za prijevoz do radilišta i tunela! U mom tadanjem zaposlenju – ništa neobično, trebalo je samo potražiti tog časa slobodne i iskusne speleologe, riješiti sve potrebno za ekipu, prikupiti nužnu opremu i odvesti se na aerodrom.

Sjedim do prozora u avionu i po običaju pokušavam teleobjektivom svojeg altixa po vedrom jutarnjem danu bez oblaka uhvatiti neki detalj na zemlji nastojeći pogoditi koji je to dio neke planine ili polja tog časa pod nama? Kada se oglasila obavijest preko zvučnika: vežite se, slijećemo... znao sam da se približavamo Dubrovniku! Promatram kameni obalni dio i uzvisine koje se spuštaju prema moru. Ugledao sam ušće Rijeke dubrovačke kod Gruža i u laganom nagibanju krila primijetio ispod vertikalnih stijena zavoj ceste na kraju uvale i bljesak vodenog toka izvora Omble u blizini staroga cestovnog mosta. Nevjerojatan prizor! Kamena golet i izvor pod njom! Impozantna vertikala golih stijena nad njim, sivo-bijeli masivni blokovi slojeva kao neke visoke stepenice. Pod njim strm nanos sipara i samo rijetke zelene točkice stabala i grmlja s nešto malo zelenkaste trave na uskoj zaravni. Tražim neke poznate detalje stijene gdje smo se godinu dana prije penjali, ali letimo prebrzo! Ploha zelenila i crveni krovovi kuća dolaze uz cestu i razbacani su po obrađenim poljima. Iznad vertikale stijena pogled se nastavlja preko kamenih udolina i uvala te dopire sve tamo daleko na magličastom obzoru do vijugavog toka ponornice Trebišnjice, ali vidim i trag nekadašnje uskotračne pruge. Nadlijećemo Cavtat i kraj je mojih »ptičjih« pogleda!

Dok se pomalo pomičemo i čekamo izlaz, u misli mi tog časa dolaze i slike druge impozantne vertikale stijene iznad našega krškog vrela Zrmanje, pogled na nedohvatljivu dubinu glavnog vrela rijeke Cetine, stepenica suhog slapa Krčiča kod Knina sa špiljom i izvorom Krke u tami pod slapom te tajanstvenost izvora Jadra kod Splita s početkom Dioklecijanova akvedukta uz njega. U mislima slijedi stijena s golemim potopljenim kanalima krškog izvora Rječine iznad Rijeke i eto, koliko do sada znademo taj hidrogeološki i morfološki vrlo složen – bez sumnje najimpresivniji izvor u našim Dinaridima – izvor Omble kod Dubrovnika sa svim svojim brojnim tajnama koje još uvijek u sebi krije.

Tajna šuma vode u Vilinoj pećini

Kada je 1970. godine u izdanju Akademije izišao rad akademika M. Maleza o špiljama s dubrovačkog područja, u njemu je opisana i Vilina pećina na stijenama iznad izvora Omble. On je naveo da se u tadanjem pećinskom kanalu 70 m iza ulaza (na visini od 135 iznad mora) nalazi sigasto suženje iz kojega izbija vrlo jaka struja zraka, te napisao da se čuje i šum koji nalikuje na šum vodenog slapa! Tada je predložio da se suženje probije, a vodeni tok zahvati i iskoristi za potrebe vodovoda Dubrovnik. Rad je napisan za znanstvenike i istraživače krša!

Obrušeni slojni blokovi u jednoj dvorani Viline pećine

Mi smo negdje u to vrijeme obavljali speleološka istraživanja na području Popova polja od Zavale do Čapljine i u postojećim velikim ponorima ponornice Trebišnjice za potrebe buduće retencije Hutovo te tunela za HE Čapljina. Sve je to bilo u okviru hidrogeološke studije povezanosti voda gornjih horizonta iznad Neretve s krškim izvorima uz more – od Mlina do Slanog, s posebnim osvrtom na Omblu.

Koordinator istraživanja iz Trebinja naručio je nakon nekoliko godina od nas da uđemo i u Vilinu pećinu i da ja, kao tada ovlašteni miner, eksplozivom probijem suženje te da odgonetnemo zagonetku onog šuma vode? Godine 1982. uz dobiven eksploziv, ali bez tražene i naručene bušilice, uz samo ručno svrdlo u preuskom suženju moglo se jedino ležati bez mogućnosti uspješna probijanja debele naslage kalcitnog saljeva. Svrdlo nije uza sva nastojanja naišlo ni na kakvu pukotinu u kalcitnim saljevima. Kada je isteklo ugovoreno vrijeme i potrošen eksploziv, morali smo odustati i spustiti se niz vertikalu stijene te otići neobavljena posla! Utvrdio sam jedino da onaj šum nije od nekoga »vodenog slapa«, jer bi zbog raspucalih vapnenjačkih stijena na toj visini voda morala »izbiti« i negdje bočno uz strminu stijena, a to se na površini nije nigdje vidjelo! Znači da vrlo jako strujanje zraka očito dokazuje da se iza zapreke najvjerojatnije nalazi neki vrlo prostran splet špiljskih kanala, a sigurno i dvorana te da cirkulaciju zraka uzrokuje razlika temperature između očito mnogo hladnije i prostrane unutrašnjosti i toplog dijela ulaznoga kanala te špilje!

Koliko znadem, nakon toga projektanti iz Zagreba u sklopu HE Dubrovnik I. te uz dobivena mišljenja iz Beograda, Ljubljane i Instituta Trebišnjica iz Trebinja započinju s realizacijom svoje zamisli na gornjem horizontu hercegovačkoga krša te o podzemnoj elektrani iza izvora Omble! Ronioci koji su pozvani iz Slovenije – s njihovim speleolozima – rone u izvor Omble i izlaze u sifonskom jezeru u unutrašnjosti izvora. Nakon toga s pomoću svoje električne bušilice razbijaju u Vilinoj pećini od nas razlom­ljen kalcitni saljev i ulaze u novootkriven kanal izrađujući nastavak nacrta po njima otkrivenog do tada nepoznatog dijela Viline špilje (tijekom 1986., 1987. i 1988. godine).

Mi smo ponovno pozvani 1987. da u špilji nastavimo istraživanje i unesemo potrebnu boju za trasiranje podzemnih vodenih tokova. Uz boju je bila potrebna i lužina za njezino razrjeđenje, plastične posude za miješanje boje i nužna dodatna voda za obavljanje zadataka. Obišli smo poznate i nove kanale te pronašli najpovoljnije mjesto u Vilinoj pećini na jednoj strmini za koju sam pretpostavljao da vjerojatno silazi prema postojećem podzemnom toku – koji je bio negdje stotinu metara ispod nas?! Sve je potrebno trebalo dovući do ulaza i unijeti na odabrano mjesto. Prikupili smo i nađenu vodu nekapnicu kako bi razrjeđenje bilo potpunije i sigurnije. Zadatak se sastojao još i u tome da nakon ubacivanja boje danonoćno iz šatora postavljenog uz izvor kod mosta u točno određenim intervalima uzimamo uzorke vode radi utvrđivanja pojave boje. I taj naš ugovor za taj posao imao je također samo određen broj dana i kada su oni istekli morali smo se vratiti u Zagreb! Nakon toga smo čuli da je boja došla nekoliko dana poslije, a slovenski speleolozi tada su se spustili niz onu strminu gdje smo mi bacili boju i tako došli do »svoga« podzemnoga vodenog jezera u koje su oni izronili kroz izvor Omble. Očito je nakon svega toga započelo probijanje ili iskopavanje projektantu potrebnih kanala ili pristupnih tunela iznad izvora, o čemu mi tada nismo ništa znali! Novac je netko osiguravao?

Nakon Domovinskog rata speleološka ekipa dr. M. Garašića s Građevinskog fakulteta iz Zagreba dodatno izrađuje novi laserski nacrt Viline špilje i prikaz vrlo složenoga špiljskog prostora u dužini od ukupno 3.063 m. Koliko znadem još je ponovno jedan speleo-ronilački nacrt sada u izradi i današnja dužina toga vrlo složenog sustava bit će zasigurno još veća, ali i uza sve manje tajni dostupnih čovjeku!

Kalcitna galerija Viline pećine

Iako sam do 1987. godine upoznao i istražio na tisuće špiljskih i jamskih šupljina – od kojih smo u mnogima bili prvi ljudski posjetitelji – ta pećina iznad Omble – iza onoga svog suženja, bila je – bez svake sumnje – rijetko viđena podzemna ljepotica!

Moram barem ukratko opisati stvarni izgled jednoga vrlo malog dijela, koji sam sa svojim suradnicima upoznao – prošetao kalcitnim dvoranama, ali i propuzao uskim i jedva prohodnim prolazima ispod urušenih blokova i nanosa kršja do ponovnih čarobnih proširenja! Put od kristala do blata, do kamena i vode, koja je sve to kroz minulu »vječnost« sama oblikovala svojom maštom, svojom željom, po pravilima kristalizacije i samo svojega vlastitog odabira. Priroda umjetnik!

Za prikaz velikih urušenih blokova sa sigama na njima ili bez njih, za opis nanosa gline, zemlje, kršja – te nedovoljno opisive ljepote čudesnih stalaktita, stalagmita i spojenih stupova, prozirne kalcitne zavjese povijene kao da su oblikovane vjetrom s otvorenog prozora – trebale bi mi zasigurno mnoge stranice – pa prosudite sami prema ovih nekoliko priloženih snimki! Pred njima smo i nehotice duže zastajali iako smo do tada vidjeli vrlo mnogo sličnih podzemnih ljepotica. Pitali smo se samo – koliko je sve to geološki staro i kada su se to u njoj događali oni jaki potresi koji su odvajali ili lomili one blokove ili visoke sigaste stupove? Znadem samo da tada na njezinoj oblikovanoj površini još nije bilo ljudskih bića i da je tada nastajala ova strmina iznad izvora.

Duž pukotine u stropu izrasli kalcitni saljevi, stupovi i stalagmiti

U svoj speleološki dnevnik zapisao sam: Oda kamenu koji raste u tami – nastaje u času – kada smo se nakon cjelodnevnog istraživanja vraćali prema izlazu razmišljajući – zašto je onaj ulazni prednji donedavno jedino znan dio pećine nazvan – Vilina pećina – kada u tim »golim« kanalima uza zagaravljene sige nema ni pola posto od ljepote koja je sada oko nas? Je li netko nekada davno, davno – dok onaj prolaz nije još bio zatvoren – vidio tu vilinsku ljepotu i zaštitio ju debelim saljevom, da ju više nitko ne vidi i ne uništi? Možda?! Možda su to učinile podzemne vile – čuvarice tame ili Priroda sama? Bilo što bilo – uz maštu ili realnost – ljepota je ostala iza nas i snimke u fotoaparatu su jedini njezin dokaz. Vilina pećina sada živi dalje svojim životom u tami i jednoličnom kapanju kapljice vode – kao jedan, sto, tisuću desetine i stotine tisuća i tisuću tisuća dana – od one prve do ove sadašnje sada promatrane kapljice vode pred nama!

I sada se pojavio netko te naredio da se sve to uništi, razori i prekine život – i onaj što puže, što leti i što blista – jer ovdje u tami kamen i dalje tajanstveno raste – kao što je oduševio jednom i velikog pjesnika:

Pećina je ova, u planini skrita,
Na hram nalik. Šutnja. Samo čuješ: voda
Kapa. Tr’jem do tr’jema ispod crnog svoda
Sazdaše nizovi sjajnih stalaktita,
Laki, viti stupi u visinu hrle
I luk blistav praveć, rukama se grle.

Snažna bijela stabla blistavijih hvoja
Ovdje rastu. Sporo, svakog stotog ljeta,
Jedan list im nikne, i nov cvijet cvjeta.
Krupan, jalov, al’ se u njem sviju boja
Titra igra, cijeloj grani ko da svane
Netom trag mu kakav na dno čaške pane...

Vladimir Nazor

Geološko i hidrogeološko (ne)poznavanje i (ne)znanje o našem kršu

Poznavanje tla kojim hodamo i koji je dio onog što nas okružuje svakako je nužnost koja je čovjeka već pri prvoj njegovoj pojavi i na svom prostoru prisiljavala da ga što bolje upozna, kako bi mogao laganije i sigurnije živjeti. Trebao je znati i za što mu kamen treba, ali i gdje će pronaći vodu, koja mu je bila među osnovnim potrebama za preživljavanje.

Sama struka geologije stara je znanost i od svojih općih saznanja sada je razdijeljena na mnoge specijalnosti i detaljna saznanja o događanjima i promjenama u stvaranju kopna – a kada bude potrebno saznat ćemo i »sitne« pojedinosti – ako za to posjedujemo potrebnu tehniku te iskustvo, znanje i vidljive činjenice koje su dio geološke zakonomjernosti.

Provlačenje između dviju dvorana

Tako je danas pri gradnji naselja, gradova, prometnica, hidrocentrala i drugih velikih građevinskih zahvata prema suvremenim novim zakonima potrebno i što točnije poznavanje geološke podloge određenog terena radi sigurnijeg projektiranja. Prema svom radnom iskustvu i dosadašnjem saznanju mnogi takvi elaborati najčešće završavaju u ladicama projektanata, a po njemu bi se zamišljeno izvodilo i bez potpunog poznavanja svih karakteristika nekog terena – kako je predvidio ili zahtijevao naručitelj radova. No kada bi nešto nepredviđeno – »iskrsnulo«, posegnuo bi tada ponetko i za geološkim elaboratom i bili bi pozivani poznati »stručnjaci«, odnosno osobe s određenom »titulom« ili profesori sa struci bliskih fakulteta, da pojasne što se to dogodilo? No kako postoje i »ovisni« i »neovisni« znanstvenici, odnosno »eksperti« raznih vrsta – odgovor na problem bio bi – ili po želji i »mišljenju« tražitelja odgovora, ali i neki vrlo kratak tekst s korektnim upozorenjem koji bi se trebao razumjeti (odnosno – prihvatiti!)! No obično bi takav dio teksta naručitelj ili »preskočio« ili ne bi »zapazio« među zaključcima, ali tražena »forma« uglavnom je bila zadovoljena, jer potreban novac i troškovi više puta i nisu bili »važni«, to je obično znala biti briga nekoga drugoga – koji je »znao« i želio realizirati svoju zamisao!?

To pojašnjenje naveo sam uglavnom zbog naše »zlokobne« Omble, jer se na žalost vrlo glasno barata s »učenjem« našega neukog »općinstva«, da su takvi zahvati već ostvareni i drugdje u svijetu (Kina, Japan, ako treba – i Amerika), ali se pri tome zaboravlja osnovna činjenica da se taj tamo spomenuti krš ili slične druge vapnenačke naslage kao i način njihova nastanka umnogome razlikuju od našeg po svom nastanku i karakteristikama, jer to na žalost nije znano ni mnogima projektantima!

Navučeni slojevi i rasjedi nad izvorom

Naš je dinarski krš – specifičnost ili »locus tipicus« u svjetskim razmjerima kao i njegov »navlačni« karakter – odnosno nalaženje starijih naslaga, koje su »navučene« preko mlađih – rezultat su vrlo složenih »događanja« u nas – još u dalekoj geološkoj prošlosti! To se kod nas uočava i od Učke u Istri sve do Konavala uz crnogorske masive. Pri svemu tome različit je i odnos između vodonepropusnih naslaga – u pravilu u podlozi – od vodopropusnih i vrlo razlomljenih naslaga nad njima, jer se na tim kontaktima u pravilu pojavljuju značajni krški izvori s različitim specifičnostima zbog razlike u tokovima na okolnom prostoru i u dubinama našega krša pod određenim ili drugačijim zakonomjernostima razlomljenosti. Razlog je tomu posljedica u nas različitih tektonskih pomicanja ili kretanja prostranih blokova kako u davnoj geološkoj prošlosti tako i danas.

Dio iskopanog rova

Promjena sloja i rasjed

Pokušavao sam to rastumačiti u vezi s Omblom zbog njezine iznimne stijenske okršenosti s do sada otkrivenim nepoznatim spletom špiljskih kanala »sakrivenih« iza ove kosine kamene stijene sve od današnje dubine mora do pod kamene vrhunce današnjeg reljefa i prostranog zaleđa u kojem se prikuplja i u podzemlju zadržava voda. To se ne događa prema našoj želji – već prema različitostima hidrogeoloških odnosa u prostranoj stijenskoj masi zaleđa izvora. Kao primjere vodene »hirovitosti« i neočekivanog »ponašanja« podzemne vode upućivao sam na doživljeno u drugim prostorima našega krša, što sam osjetio, vidio i uočio tijekom polustoljetnog »druženja« s kamenom i vodom – što se ipak nije događalo prema naučenim i napisanim formulama o kojima smo slušali na našim fakultetskim predavanjima! Priroda »živi« po svojoj »volji«, a ne po našem razumijevanju, »potrebama« ili željama – već po davno znanoj činjenici: i mekana voda izdubi i najtvrđi kamen. Uvjet je samo dužina vremena, kojega na sreću priroda ima u obilju!

Injektiranje u podzemlju krša

Uglavnom sve naše hidrocentrale i akumulacije u kršu (od Peruče na Cetini do Sklopa na rijeci Lici te Buškog jezera za HE Orlovac) radi osiguranja bočnog istjecanja ili gubitaka nakupljene vode imaju, gdje je to potrebno, osigurane bokove u okršenim zonama vapnenačkih naslaga s tzv. injekcionim zavjesama – jednorednog ili višerednog niza izbušenih bušotina potrebne dubine – odnosno do vodonepropusnih sedimenata u podlozi. U njih se posebnim strojevima pod određenim pritiskom ubrizgava smjesa gline, lapora, cementa, ali i pijeska kako bi se zapunile postojeće pukotine u raspucalim vodopropusnim proslojcima ili naslagama vapnenca do njihova ispunjenja.

Čovjek u nabušenoj dvorani uz Buško jezero

Nakon što sam tijekom svog rada i sudjelovanja pri injektiranjima uočio prve velike »gubitke« injekcione mase (Peruča, Kruščica, Grančarevo, Buško jezero, Trebišnjica i druge lokacije) – kad se i mjesecima u neku bušotinu nekontrolirano ubacivala masa (čak i uz uporabu brzovezujućeg cementa!) i nije postignuto očekivano začepljenje – znao sam da se radilo o određenom propustu! Istražujući ponegdje i vrlo složenu morfologiju dubokih jama u našem kršu te nađene primjere u literaturi – pretpostavljao sam da se očito »puni« na tom mjestu do tada neregistrirani podzemni prostor ili pak neki nepoznati podzemni tok pa voda »odnosi« svojim kanalima sve što je ubacivano u bušotinu? Zato sam pri nadzoru često i pismeno inzistirao da se što prije omogući čovjekov ulaz ili pristup do tog mjesta te da se što točnije i konkretno nadzire sam proces injektiranja. Kada je to na nekoliko mjesta bilo i osigurano, u podzemlju smo nažalost imali priliku vidjeti da je mjesecima ubacivana injekciona masa gotovo »potopila« ili prekrila mnoge velike prirodne dvorane s vrlo visokim stalagmitima, a »tokovi« bi se pojavljivali iz omanjih pukotina jer su tekli očito već mjesecima! Tada smo vidjeli i da se mnogi predviđeni »čepovi« u špiljskim kanalima trebaju još »ručno« dodatno osigurati i stalno nadzirati pri zapunjavanju s površine ubacivanim cementom kroz položene bušaće cijevi. Važno je bilo danonoćno biti u telefonskoj vezi s injekcionom stanicom i izvještavati o izvođenom zahvatu. Pri tom poslu svakako se računalo na naše speleološko iskustvo i »život« u vječnoj tami.

Injekciona masa prekrila sigastu dvoranu

Tako smo u nađenim špiljskim kanalima uz branu Sklope u Lici i nabušenim kavernama u kilometre dugoj injekcionoj zavjesi uz Buško jezero iza Kamešnice bili stalno prisutni u sve tri smjene – čak dva puta po 6 mjeseci javljajući telefonom na površinu kada je trebalo »progustiti« masu ili smanjiti njezin pritisak, te da se pregradi ili zatvori vidljiva pukotina i poveže s bokovima nekoga kanala. Opravdanje za našu prisutnost bili su otkriveni i registrirani uzaludno ubačeni i izgubljeni tokovi injekcione mase na dnu golemih dvorana! Očito »treba proniknuti u prirodu stvari te točno vidjeti što ona traži« ... bila je misao vodilja mog rada.

U meni znanom projektu za HE Omblu ucrtani su položaji »krških špilja i kanala« bez točne naznake, veličine, položaj zamišljene strojarnice i predviđeni »čepovi« na mjestu gdje se nalaze dijelovi nekih kanala Viline pećine. Očito je predviđeno da se to zabetonira, ali će trebati i injektirati kroz zamišljene bušotine, no pri tome se još ne zna je li ona samo veličine 2 x 2 ili više metara pravilna oblika ili neki nepravilan kanal s nanosima kršja na tlu i bočnim neizmjerenim neravninama uz pukotine koje ga možda presijecaju?!... Tko jamči sigurnost tog detalja, a po mom saznanju bit će ih vrlo mnogo za koje se još uvijek ne zna gdje su i u kakvoj veličini postoje? Kako će i kada »reagirati« zamišljena zaustavljena i »prikupljena« podzemna voda sa svojim pritiskom ali i sa svojim erozionim i korozionim procesima iza raspucalih stijena kamene kosine iznad današnjeg izvora Omble – druga je nepoznanica – nažalost meni znana – iz sličnih »događanja« u našem kršu?! Sljedeće je pitanje – izrada pristupa do injekcionih bušotina i sama lokacija injekcione »stanice« uza svu kamionsku dopremu potrebne smjese, vode i drugih »sitnih detalja«?... Očito je »isplanirana« i devastacija prirodne strmine ispod Orlova kamena, što će biti vidljivo i »iz aviona« kao bezdušno nagrđivanje nažalost inače uobičajeno zakonom nezaštićenoga krajobraza!

Sudbina uništenja kalcitnih prostora Viline pećine – detalj sa sklopa u Lici

Kada će se poslije pak početi događati nešto od sada predviđenoga, očito će biti već prekasno, jer do sada u nas nema nekoga tomu sličnog ali i uspješnog zahvata u kršu Dinarida. Po meni to pripada u svjesni hazard ili igranje »vatrom« za koju ne znaš u kom će ju smjeru otjerati »vjetar« stvarnosti? Znadem da o tome ne misle ni investitori ni davatelji predviđenog iznosa novca, ali na našoj budućoj generaciji ostat će jedina potreba – da ga uz kamate i vrate – vjerojatno svjesni naše nepromišljenosti i pogreške! Krivnja »zle kobi« bit će na nama!

Zaključna napomena i šišmiši

Znade se da je projekt tog »zla« sada star već 30 godina, a u zadnje je vrijeme upozoravano kako bi on trebao imati i nužno potrebnu novu studiju utjecaja na okoliš! Prva je izrađena po narudžbi zainteresiranih od »zavisnih« stručnjaka, pa je prema istraživačima Prirodoslovno-matematičkog fakulteta upozoreno na do sada neregistrirane šišmiše i ostalu podzemnu faunu na tlu i u vodi Viline špilje, koja je zbog svoje unikatnosti vrsta strogo zaštićena prema novim europskim i svjetskim propisima. Sada formirane komisije – od aktualne »vlasti« – nastoje jedino upozoriti na »veliku« važnost HE Omble kao neki »spas elektroenergetike« Hrvatske uz dobivanje obećanih kredita za izgradnju i od privatnoga »kapitala«! Izjava o privremenoj odgodi – vjerujem da je »zamagljivanje« činjenica i prave istine!... Do sada uloženo i učinjeno svakako traži i svoj ulog!...

Kad sam još 1982. bio u špilji, a i poslije – ne sjećam se da sam vidio šišmiše, a mislim da ih ne spominje ni akademik Malez! No ne negiram i ne podcjenjujem današnja nova otkrića, jer ja špilju nisam promatrao kao biolog, već kao geolog i hidrogeolog. Nadam se da se neće ponoviti pitanje: šišmiši ili (ne)sigurna struja? Ja mogu ipak upozoriti na iznimnosti kalcitnih ukrasa i na viđena urušavanja u prošlosti (što ne isključuje i današnje potrese!). Zgražam se nad činjenicom uz pitanje – zar sve to sada moraju razoriti neki iskopani tuneli i izbušene bušotine te prekriti injekciona masa ili potopiti ujezerena podzemna akumulacija uz mnoštvo nedorečenih saznanja s dobivenim iskustvenim odgovorima i objašnjenjima kako će se ta podzemna akumulacija i »ponašati«?...

Strani konzultanti i stručnjaci za obnovu i razvoj EU su prije godinu dana analizirali njima dan projekt i izjavili da je on vrlo rizičan te da je izvođenje na tom krškom terenu vrlo smiono, a u pitanju je i kontrola vremena i troškova uz visok stupanj nepoznanica i očekivanih problema!

Sve »naše« vode u ovom jadranskom priobalju sada dolaze iz »druge države«, a mi smo samo nizvodno – kao i cijeli »naš« tok Neretve – i to bi trebalo biti svima nama dovoljno jasno! Očito smo već zaboravili događanja iz Domovinskog rata i slučaj zatvaranja tunela s vodom za HE Dubrovnik I. pa što može biti u budućnosti s planiranim tunelom za HE Dubrovnik II. i sa zamišljenom HE Omblom kao izvorištem za sada pitke i čiste vode?

U najavljenom općem globalizacijskom zatopljenju i činjenici da će se budući ratovi voditi samo zbog vode – a ne nafte (!) – razmislimo realno o svom »nizvodnom« položaju i svim postojećim zagađenjima i (ne)ugodnostima koji se mogu u budućnosti dogoditi? Nama se to možda ne će još dogoditi – nego – svakako – sigurno našim potomcima, jer »zla kob« je stvarnost uza sav naš postojeći optimizam ili nedovoljno osjetni pesimizam!

Znadem da se žeđ osjeti tek kad je čaša prazna i kad u nju više nemamo što uliti!? Izvor Omble i dalje će teći zahvaljujući svom prostranom zaleđu i slijevnom području te klimatskim uvjetima, no kakva će kvaliteta do sada pitke vode biti – to znadu samo vjetrovi i nebeski oblaci, jer njima granice – na našu sreću – nitko ne može odrediti!

Njih ima ili nema, te koliko i kada – enigma je stvarnosti – jer – »ono što znamo tako je ništavno prema onom što još ne znamo«. Hoće li izvor Ombla biti naša zla ili dobra kob – pokazat će samo budućnost!?... Opisao sam činjenice na temelju znanja i iskustva s istraživanja našega krša i moje upozorenje nažalost ostaje sada samo zapisano za budućnost!...