Žeđ za novim vidicima

Uzlet pjevačke karijere Dunje Vejzović otkriva s jedne strane mnogostrukost njezinih talenata, dočim s druge strane naglašava mnogobrojne komplekse i uskogrudnost naše kulturne sredine.

Pa kako je to Dunja Vejzović postala Karajanova Kundry? Da bih to zorno opisao, prvo moram malo skrenuti sa životnog puta naše pjevačice u čestar europske kulturne scene šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na djelu su bili brojni isprepleteni procesi, vođeni raznim partikularnim ili pojedinačnim interesima raznih kulturnih subjekata. Izlazak studentske populacije 1968–1971. na ulice značajno je promijenio način funkcioniranja zapadnih demokracija. Unatoč brojnim demonstracijama i fizičkim sukobima s predstavnicima javnog reda i mira, državni je aparat morao promijeniti svoje ponašanje i postati tankoćutniji spram svojih podanika. Na taj se način kultura bunta, privučena jakim magnetom raznih kulturnih industrija, polako počela pretvarati u svoju suprotnost – izraz u javnosti dominirajuće većine.

Zašto pišem ove, od naše slavljenice naizgled udaljene retke? Zato što je opisana situacija bitno definirala uvjete kako njezina uspjeha tako i katkad paradoksalnog umjetničkog djelovanja. Ona je sebe kao umjetnicu gradila upravo u procvatu kulture »djece cvijeća« te je stoga pokušavala naći svoje estetsko uporište u nemogućem – u raskoraku između tradicionalnog repertoara zapadnoeuropske glazbe i društveno angažiranih izdanaka raznih avangardi i revolucionarnih estetika.

Richard Wagner: Lohengrin (Ortrud: Dunja Vejzović). Berlinska filharmonija, dirigent: Herbert von Karajan. EMI, 3 CDs – 1982.

Vratimo se ovdje na njezin životni put i sjetimo se prve premijere u zagrebačkom HNK-u – Šulekove Oluje. Već je taj prvi hrabri iskorak u sebi nosio sukus umjetničkog creda Dunje Vejzović: žeđ za onim novim, neispitanim, ne­oprobanim, za novom glazbom, za novim vidicima. Tako su Shakespeare i Šulek dobili utjelotvorenog Ariela na nezaboravan način, dok je Dunja Vejzović dobila gorku spoznaju o nekritičnosti svoje plitke životne sredine i njezinoj nemogućnosti ispravnog uočavanja i procjene talenata svoje vlastite mladosti.

Kako kod kuće nije bilo mjesta za mladu pjevačicu, valjalo je krenuti put Njemačke, prvo na ponovni studij, a potom na potragu za tvrdim pjevačkim kruhom sa sedam kora. Za taj je korak trebalo posjedovati golemo strpljenje i onu duboku uvjerenost o svojem poslanju, koja u konačnici krasi sve velike umjetnike. I, kako to biva, u odsudnom je trenutku trebalo imati i sreće: Karajan je jedanput prolazeći hodnikom zastao iznenađen ljepotom i zanimljivošću Dunjina glasa i pozvao ju na suradnju, koja se je u sljedećim godinama samo još proširivala i produbljivala. Tako je nakon početnih angažmana i mukotrpnog usavršavanja u okviru kazališnih ansambala stigla konačna potvrda uloženog truda.

No, Karajan nije bio samo velik i utjecajan dirigent; on je, snimajući za vodeće diskografske firme EMI i DGG kompletan klasični simfonijski i operni repertoar prvo na ploče, a poslije na CD-ove, predvodio razvoj glazbene industrije. Tako je i Dunja Vejzović postala dio toga moćnog pokreta, koji je značio svojevrstan europski građanski odgovor sve jače nadirućoj masovnoj rock i pop kulturi.

Naslovnica monografije Documenta Dunja Vejzović. VEROVision, Zagreb, 2003. Na fotografiji je Dunja Vejzović kao Kundry u Parsifalu Richarda Wagnera

I premda se onaj prvi, početni san, biti pjevačicom u najznačajnijim europskim opernim kućama i snimati ploče za najuglednije diskografske kuće, ispunio, u Dunji Vejzović je sve dublje klijala ideja o bavljenju modernom i Novom glazbom. Teško da takvom razmišljanju možemo naći dostojan par u životnom putu ikojeg od naših velikih interpreta. Stoga je ona nastavila raditi na dva, često ukrštena, kolosijeka. Kao da je pokušavala zbližiti i dovesti do dijaloga te dvije nepomirljive strane, pa je u okviru tradicionalnog repertoara radila iskorake u ekspresionističko kazalište XX. stoljeća (Marie u Wozzecku, prva atonalitetna opera, Křenekova Orfej i Euridika), dok je u Hrvatskoj, u suradnji sa svojim suprugom Christianom Romanowskim, osnovala vlastitu kazališnu grupu VERO i tako producirala s mladim pjevačima niz zanimljivih projekata koji su se koristili baroknim ili čak narodnim predlošcima.

S polaganim gašenjem pjevačke karijere rasla je pedagoška karijera. I ovdje se ponovila matrica njezinih pjevačkih početaka: nakon očekivanog razlaza s pjevačkim odjelom zagrebačke Muzičke akademije (koji je do dolaska Vlatke Oršanić na njegovo čelo snivao romantičarske snove XIX. stoljeća) krenula je istim putem, kao i prije tridesetak godina u Stuttgart, i na tamošnjoj Visokoj školi za glazbu, na kojoj je i sama nekoć diplomirala, ustanovila jednu od najsjajnijih pjevačkih klasa. Istodobno joj Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Ured za kulturu, prosvjetu i šport Grada Zagreba malo ili nikako ne financiraju vrijedne avangardne, kulturološke i pedagoške projekte, pa se djelatnost firme VERO svodi na održavanje ljetnih tečajeva na Dunjinu rodnom Rabu, koji se uspješno samofinanciraju.

I što reći nakon ove skice jednoga bogatoga životnog puta? Dunja Vejzović se borila i nastavljala ondje gdje bi drugi posrnuo i pao. No njezina Hrvatska nije znala iskoristiti na pravi način svu njezinu energiju, potencijal i znanje. Premda danas konačno, kao umirovljenica (riječ koju teško možemo atribuirati Dunji) još drži Lied na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, ipak ne izostaje gorak okus mnogobrojnih propuštenih prilika. Propuštenih, dakako, za našu kulturnu sredinu. No, svaka propuštena prilika vodi dublje u glib. Zato danas naša djeca žive glazbeno neobrazovana u mraku gluparija koje trešte sa svih njima dostupnih medijskih okana, a muzičke institucije tonu u nerad i sindikalnu dokolicu. Možda tomu i ne bi bilo tako da je bilo više sluha za plemenita nastojanja ljudi poput Dunje Vejzović.