Hrvatska revija 4, 2013.

Obljetnice – Viktor Vida

Vidin povratak u domovinu

Mario Kolar

Viktor Vida u suvremenim književnokroatističkim priručnicima

Među korpusima hrvatske književnosti koji nakon demokratskih promjena i političkog osamostaljenja Hrvatske 1990-ih pokušavaju (ponovno) pronaći svoje mjesto u hrvatskom književnom kanonu, u koji im gotovo pola stoljeća nije bio dopušten pristup, nalazi se, među ostalima, i stvaralaštvo hrvatskih emigrantskih pisaca. Jedan od njih bio je i Kotoranin Viktor Vida (1913–1960), koji je potkraj Drugoga svjetskog rata emigrirao u Argentinu, gdje si je i oduzeo život. Pripada li Vida danas hrvatskom književnom kanonu, odnosno je li se barem na taj način uspio vratiti u domovinu, propitat ćemo analizom njegove zastupljenosti u temeljnim književnokroatističkim priručnicima, kao što su povijesti nacionalne književnosti i leksikografska djela o njoj.

Viktor Vida u suvremenim povijestima hrvatske književnosti

Za razliku od većine emigrantskih pisaca, Vidino stvaralaštvo je u domovini objavljivano i prije prijelomnih 1990-ih godina. Proljećarske 1971. u Zagrebu je objavljena zbirka Otrovane lokve u kojoj je predstavljen izbor iz njegova stvaralaštva, a izabrana Vidina djela 1982. uvrštena su i u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga 139). No, do Vidina pravog povratka u kanon hrvatske književnosti došlo je ipak nakon osamostaljenja Hrvatske.

Prvu povijest hrvatske književnosti nakon osamostaljenja 1997. objavio je Dubravko Jelčić. Viktora Vidu pronalazimo i u tom prvom izdanju Jelčićeve Povijesti hrvatske književnosti, kao i u onom drugom, »znatno proširenom izdanju« iz 2004. godine. U opširnijem drugom izdanju Jelčić osim osnovnih pozitivističkih podataka o Vidinu odrastanju, školovanju i zaposlenju, navodi da je prije odlaska izvan domovine 1940-ih godina Vida isprva pripadao wiesnerovsko-ujevićevsko-alfirevićevskom zagrebačkom bohemskom krugu. No, tijekom idućih tridesetak godina pjesnikovanja prešao je »put od širokog baladeskno intoniranog slobodnog stiha... preko brušenih pjesama vezane forme u modernističkom stilu Gričana i wiesnerovskih artistički besprijekornih soneta proviđenih izrazitom osobnošću... do pregnantnog hermetizma« (Jelčić 2004: 513). Za njegove dvije zbirke izdane za života u emigraciji (Svemir osobe, 1951. i Sužanj vremena, 1956) navodi da »ponavljaju, ali na višoj estetskoj razini, bez patetike i mladenačke egzaltacije, pjesnički zrelo, dominantne motive koji su obilježavali njegov život, a završavali u gorčini i kriku emigrantske čežnje za Hrvatskom« (isto: 514). Jelčić piše i da je Vida bio jedini emigrantski pjesnik kojemu su nakon smrti knjige tiskane i u domovini, čemu je, sudi Jelčić, pridonio »književni krug u kome se prije rata kretao u Zagrebu, ali i njegova dosljedna apolitičnost i u emigraciji« (isto).

Zbirka Sužanj vremena, 1956.

Šest godina nakon prvog izdanja Jelčićeve više pozitivistički i društveno-politički orijentirane književnopovijesne sinteze hrvatske književnosti, 2003. godine pojavila se više esejistički orijentirana Povijest hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka. I u toj, kao i u kasnijoj višesveščanoj dopunjenoj verziji Novakove Povijesti iz 2004. godine, pronalazimo Vidu. Novak smatra da za razliku od većine emigrantskih pisaca Vida »nije bio književni diletant nego je u trenutku svoje smrti uz Nikolu Šopa bio svakako najvažniji hrvatski lirik« (Novak 2004: 48–49). Novak upućuje na njegovu povezanost s europskim lirskim strujanjima (Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale, Salvatore Quasimodo), navodeći da je »najvažniji dio pjesnikova opusa nastao nakon dolaska u Argentinu jer je tek tada pjesnikova senzibiliziranost došla do zenita i jer je tada Vida pronašao pravi glas kojim je izrekao svoj intenzivni osjećaj prolaznosti, samoće i inzularnosti« (isto: 50). Od posebnosti njegovu poezije Novak navodi i stalnu opsesiju smrću, a upozorava i na činjenicu da je Vida napisao »mnogo duboko angažiranih, ali ne i plakatskih pjesama, o teškom položaju suvremene Hrvatske, i one su najbolje što je uopće nastalo u poslijeratnoj emigrantskoj književnosti« (isto: 51). Za Vidine pak biblijske varijacije navodi da su, uz stihove Nikole Šopa i Tina Ujevića, »najbolji primjerci hrvatske metafizičke poezije uopće« (isto). Sukladno esejističkom stilu kojim je napisao knjigu, Novak navodi i da je Vida svojom tankoćutnošću i tragičnim oduzimanjem života »najiskreniji brodolomac hrvatske poezije« (isto).

Crtež: J. Crnobori, 9. lipnja 1951.

I u najnovijem pregledu hrvatske književne povijesti, višesveščanoj nedovršenoj Povijesti hrvatske književnosti Miroslava Šicela, također pronalazimo Vidu, i to u petom svesku te edicije, objavljenom 2009. godine. U dosta šturom prostoru koji mu je posvetio, Šicel smatra da je podjela Vidina stvaralaštva na domovinsko (1932–1942) i emigrantsko (1948–1960) samo »prividna« jer je cijeli njegov opus obilježila čežnja za djetinjstvom i zavičajem te slutnja smrti – za Šicela Vida je prije svega »pjesnik dubokih intimnih stresova, punih strahova o beskorisnosti života i sveprisutnosti smrti« (Šicel 2009: 67). Pravi prijelom u njegovu stvaralaštvu dogodio se zapravo samo na planu poetskog izraza, koji se nakon upoznavanja s talijanskim hermetičarima približio tipu moderne hermetičke poezije. Tako se Vidino pjesništvo, prema Šicelu, kretalo od post­matoševske škole, preko ekspresionističkih odjeka do egzistencijalističke i hermetizirane poezije.

Viktor Vida u suvremenoj književno-kroatističkoj leksikografiji

Osim triju povijesti hrvatske književnosti, od 1990-ih do danas pojavilo se i nekoliko leksikografskih djela o hrvatskoj književnosti. Prvo od njih bio je Leksikon hrvatske književnosti iz 1998. godine, u kojem ne pronalazimo natuknicu o Viktoru Vidi. No, to previše i ne začuđuje jer je leksikon ipak vrlo mala opsega, uostalom i ne pretendira na sveobuhvatnost pa mu osim Vide nedostaju i neki drugi značajni hrvatski književnici.

No, zato Vidu pronalazimo u svim kasnijim književnokroatističkim leksikografskim djelima. Prvo od njih je Leksikon hrvatskih pisaca (LHP) iz 2000. godine, u kojem je natuknicu o Vidi napisao Cvjetko Milanja. Sukladno ustaljenoj leksikografskoj praksi, Milanja na početku članka donosi osnovne podatke o Vidinu životu (rođenje, školovanje, zaposlenja), završavajući ih riječima da Vida od 1942. živi izvan domovine (Italija, Argentina), gdje je iskusio »sve tegobe emigrantskog života« (LHP: 758). I dok je Vidinu životu posvetio samo desetak redaka, preos­talih osamdesetak redaka posvećuje njegovu pjesničkom
stvaralaštvu zahvaljujući kojem je Vida postao, kako Milanja zaključuje svoju natuknicu, »jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20. st., a uz Ivaniševića i Nizetea naš najbolji hermetičar« (isto: 759). Svoju tezu Milanja potvrđuje interpretacijom Vidine zbirke Svemir osobe (1951), čija pojava, prema Milanji, »znači datum u hrvatskom pjesništvu 20. st.« (isto: 758). Milanja navodi da se Vidina poetika počela formirati još u međuraću unutar kruga Tina Ujevića, Ljube Wiesnera i Frane Alfirevića. Vida u tim pjesmama razasutima po časopisima uglavnom varira tada karakterističan mitopoetski (djetinjstvo, zavičaj) i sutonsko-melankolični motivski repertoar te se njegovo pjesništvo kreće u rasponu od neosimbolizma, preko nekih značajki ekspresionizma do egzistencijalizma Kozarčaninova tipa. No, prema Milanji, od epigonstva Vidu je »spasilo« upoznavanje s talijanskim hermetizmom, pogotovo s poetikom Salvatorea Quasimoda. Iako i u spomenutoj zbirci Svemir osobe, nastaloj i objavljenoj u emigraciji, pronalazimo motive uspomena, sjećanja, djetinjstva i zavičaja kao i u ranijoj njegovoj fazi, ti se motivi sada »metaforički preobrću, a hermetičkim tehnikama ‘šifriraju’ u fundamentalne tematske opsesije, svedene na polaritet života i smrti, mističnosti i transcendencije« (isto: 758). Temeljna poetička karakteristika te lirike, objašnjava Milanja, tako postaje »evokativnost, a ona je rezultat analogijskih i relacijskih odnosa, dijaloga između ‘vječnoga’ ontološkog statusa (istine) i čovjekove povijesne vremenitosti i relativnosti« (isto). U izražajnom smislu pak dolazi do jezične redukcije, koja ponegdje proizvodi efekt halucinantnosti, alogičnosti, tamnoće i nejasnoće, što su sve obilježja hermetizma.

Zbirka Otrovane lokve, 1971.

Svojevrsnu cjelinu s Leksikonom hrvatskih pisaca čini Leksikon hrvatske književnosti: djela (LHK) objavljen 2008. godine. Naime, dok leksikon pisaca donosi biografije autora s pregledom njihova cjelokupnog stvaralaštva, leksikon djela donosi samo interpretacije pojedinih djela. Od Vidinih djela uvrštene su zbirke Svemir osobe (1951) i postumna Otrovane lokve (1971). Obje natuknice napisao je Petar Vuković. Što se tiče zbirke kojoj je pažnju posvetio i Milanja, Vuković u svojoj natuknici o njoj uglavnom donosi slične književnopovijesne i poetološke sudove. Tako spominje da je ta zbirka »prijelomna za njegovu poeziju te najbolje predstavlja zrelo pjesnikovo stvaralaštvo« (LHK: 843). Navodi i Milanji sličnu konstataciju da je ta zbirka »važan događaj u povijesti hrvatskog pjesništva« te da je zahvaljujući njoj Vida postao »jednim od najboljih hrvatskih hermetičara« (isto: 844). Vuković također spominje utjecaj S. Quasimoda i talijanskih hermetičara, pod čijim je utjecajem Vida »oblikovao nov, hermetičniji izričaj, drukčiji od onog iz zagrebačkog razdoblja« (isto). U natuknici o Otrovanim lokvama Vuković navodi kako je to prva Vidina zbirka objavljena u domovini kao pokušaj da se, nakon zbirki objavljenih u emigraciji, »domaćemu čitatelju predstavi cjelokupno stvaralaštvo toga do tada slabo poznatoga pjesnika« (isto: 565). Budući da zbirka osim novih sadrži i prije objavljivane Vidine pjesme, Vuković, naime, smatra da djelo »na taj način prikazuje cjelovit pjesnikov razvojni put« (isto). Ponovivši uglavnom sudove o Vidinim zagrebačkim i pjesmama iz Svemira osobe, Vuković navodi da osim ne baš uspjelih pjesama na talijanskome i španjolskome jeziku u zbirci pronalazimo još i »nekoliko biblijskih varijacija« te »dirljivih angažiranih pjesama i proznih zapisa o teškom položaju suvremene Hrvatske«, zaključujući ocjenom da je zbirka Otrovane lokve (1971) »bila prekretnica u recepciji Vidinih djela u Hrvatskoj te je imala ključnu ulogu u integriranju njegove poezije u korpus hrvatskoga pjesništva druge polovice XX stoljeća« (isto).

Vida nije zaobiđen ni u kapitalnom izdanju hrvatske književne leksikografije, višesveščanoj Hrvatskoj književnoj enciklopediji (HKE), objavljivanoj od 2010. do 2012. godine. U četvrtom svesku objavljenom 2011. godine natuknicu o Vidi ponovno potpisuje Cvjetko Milanja. Natuknica je vrlo slična onoj u leksikonu pisaca, čak i opsegom. Najveća novost je to što Milanja ovaj put spominje i da je Vida život završio samoubojstvom te da se uz tekst nalazi i Vidina fotografija.

Vidljivo je, dakle, da je Viktor Vida zastupljen u svim temeljnim književnokroatističkim priručnicima objavljenima u posljednjih dvadesetak godina, kao što su povijesti hrvatske književnosti te leksikoni i enciklopedije o njoj. To nam govori da Vida nije zaboravljen u suvremenoj hrvatskoj književnopovijesnoj svijesti, odnosno da danas barem u širem smislu pripada hrvatskom književnom kanonu. Drugim riječima, Viktor Vida se – barem na taj način – konačno vratio u Hrvatsku. n

Literatura

Hrvatska književna enciklopedija (gl. ur. Velimir Visković), sv. 4, Zagreb, Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 2012.

Dubravko Jelčić: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Zagreb, Naklada Pavičić, 1997.

Dubravko Jelčić: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Drugo, znatno prošireno izdanje. Zagreb, Naklada Pavičić, 2004.

Leksikon hrvatske književnosti (Vlaho Bogišić et. al.), Zagreb, Naprijed, 1998.

Leksikon hrvatske književnosti: djela (ur. Dunja Detoni Dujmić et. al.), Zagreb, Školska knjiga, 2008.

Leksikon hrvatskih pisaca (ur. Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Darko Novaković), Zagreb, Školska knjiga, 2000.

Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas. Zagreb, Golden marketing, 2003.

Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti. Sv. 3: Sjećanje na dobro i zlo. Split, Marjan tisak, 2004.

Miroslav Šicel: Povijest hrvatske književnosti. Sv. 5: Razdoblje sintetičkog realizma (1928.–1941.). Zagreb, Naklada Ljevak, 2009.

Hrvatska revija 4, 2013.

4, 2013.

Klikni za povratak