U potrazi za starim jelšanskim vrtovima

Jelsa je naselje na sjevernoj obali otoka Hvara, bogatoj zaljevima, pa se i ona smjestila uza zaljev. Tu se dodiruju more i velika ravnica.

Za razliku od Staroga Grada koji je prastar i Hvara koji je star i koji su odmah postali gradovi, ona je dugo bila selo. Oblikovana je uz veliki plitki zaljev – u četirima odvojenim naseljima, uz četiri crkve. Na južnoj su strani crkva sv. Marije, sv. Ivana i sv. Roka, a na sjevernoj sv. Mihovila. S vremenom su se naselja širila i spojila pa je na sjeveru nastala Vela, a na jugu Mala banda. Tek kada je u 19. st. isušen plitki muljeviti dio zaljeva Slatina, Velika i Mala banda su se spojile i Jelsa je postala cjelovito naselje.

Veduta Jelse iz prve polovice 19. stoljeća

Osim što je zamočvareni zaljev bio neugodan za život i za zdravlje, ometao ih je u poslu. Jelšani su velikim dijelom bili pomorci, a nisu imali luku, nego su se koristili onom u Pitvama. Poticaj za uređenje zaljeva dala je brodarska obitelj Duboković. Oni su 1833. prešli iz Pitava u Jelsu i odmah započeli uređivati luku. Nakon što je 1848. brodovlasnik Ivan Duboković postao gradonačelnik, obavljen je golem posao: umirene su bujice, regulirani vodotoci, sagrađeni lukobrani, luka očišćena od goleme količine mulja, sagrađen kameni most pa su se spojila oba naselja (do tada se išlo oko zaljeva). Sve je to trajalo više od 40 godina.

U to vrijeme dolazi do jakog procvata brodarstva pa je u Jelsi osim Dubokovića živjelo još mnogo bogatih brodovlasnika. Mjesto se u svakom pogledu razvijalo. Dobilo je potrebne poslovne i kulturne ustanove. Od podijeljena sela postalo je cjelovit gradić, u koji su se doselile imućne i ugledne obitelji. Mnogo se gradi, pa nastaju i vrtovi. U Statutu Hvara iz 1331. spominje se postojanje crkve sv. Marije te devet obitelji pod nazivom »Uffitia urbana et nobiles Lesainae«. U Veloj bandi oko crkava živjeli su građani (obrtnici i sl.), a rubno u Maloj bandi stanovnici koji su se bavili poljodjelstvom, ribolovom i stočarstvom. U početku, dok su još postojala odvojena naselja, uz pojedine crkve grupirale su se različite kategorije stanovnika. U svim naseljima stare vrtove treba tražiti uz crkve i samostane te uz kuće imućnih ljudi.

Na veduti Jelse iz prve polovice 19. st. vidi se veliki augustinski samostan i palača Duboković s vrtom. Redovnici su u samostanu živjeli od 1605. do 1787., kada je red ukinut. Sa sigurnošću se može tvrditi da je u to vrijeme uza samostan bio i vrt. Od srednjeg vijeka nadalje uza svaki se samostan osim korisnog vrta nalazio i ukrasni, odnosno boravišni vrt s posebnim značajkama pa se u povijesti vrtne umjetnosti samostanski vrt navodi kao posebitost. Utjecaji važni za kulturu vrtova dolazili su iz Staroga Grada i Hvara, gdje se nalaze glasoviti samostanski i renesansni vrtovi, a donosili su ih i doseljenici iz Italije.

Jelsa je danas vrlo lijep gradić s lijepim novim kućama i vrtovima, a kako se u većini naselja uz obalu ne njeguju povijesni vrtovi, tako je to i ovdje. Većina je starih vrtova nestala ili su preoblikovani. Ponegdje se mogu naći stari kameni stup odrine, kamena kruna bunara, stube, potporni i ogradni kameni zidovi i u njima otvori za ulaganje greda odrine...

Vrtovi Vele bande

Na planu Jelse iz 1835. prikazan je samo jedan vrt – onaj uz crkvu sv. Ivana, a pripadao je obitelji Obradić Bevilaqua Machiedo. Nacrtan je pravokutnik obrubljen stablima, a katastarski opis glasi Arbori con viti (stabla i loze). Danas u vrtu nema ni stabala ni loze, samo se na ulazu nalazi lijepi kameni gotički dovratnik. U dvorištu se nalazio kameni stol s uklesanim grbom Obradića. Danas se nalazi u lapidariju uz crkvu sv. Marije. U dvorištu su sačuvana dva okrugla stupa odrine, vjerojatno antička (jedini okrugli u Jelsi) i kamena kruna bunara. I to je sve od nekoć lijepa vrta!

Antički stup odrine u dvorištu obitelji Obradić Bevilaqua

Kuća i vrt povezani kamenim svodom

U blizini crkve sv. Ivana dva su prilično očuvana vrta. Kod oba su kuće s ulične strane, a vrtovi iza njih, pa se do njih dolazi kroz kuću. I u jednom i u drugom od ulaza do kraja vodi odrina s lozom, a na kraju je u kamenom ogradnom zidu kapelica s kipom. Starija kuća, pa tako i vrt, ona je obitelji Kačić-Dimitri, danas Ivanišević-Drinković. Potječu iz 17. st. Danas se u vrtu nalaze kameni stupovi odrine iz 19. st. Da je vrt stariji svjedoči kamena staza obrubljena kamenim zidićima na kojima se nalaze ti stupovi odrine, a to je značajka dubrovačkih renesansnih vrtova. Iz postrane ulice vode direktno u vrt vrata s kamenim dovratnicima ukrašena uklesanim glavama, što je značajka baroka.

Vrt se stilski mijenjao, ali je najočuvaniji vrt unutar grada. (Nijedna fotografija nije priložena budući da vlasnici nisu dopustili snimanje.)

Barokni dovratnik na vrtnim vratima kuće Kačić-Dimitri

Drugi spomenuti vrt pripada obitelji Carić. Ovdje je odrina željezna, pa se može zaključiti da je vrt mlađi. Na lijevom bočnom kamenom zidu dva su mala prazna udubljenja, poput malih kapelica. Možemo pretpostaviti da su u njih stavljali svjetiljke kako bi osvijetlili vrt dok su u njemu navečer sjedili. Ta su dva vrta najočuvanija na Veloj bandi.

Na zapadnom početku južne obale nalazi se kuća obitelji Dobronić s početka devetnaestog stoljeća. Sačuvano je malo dvorište otvoreno prema ulici s tri strane ograđeno i odvojeno od stražnjega velikoga zapuštenog vrta. U njemu raste neobično velika smokva koja onemogućuje snimanje. Ima tu kamenih dijelova odrine. U Jelsi su uglavnom svi stupovi osmerokutni, a ovdje je dio jednoga vrlo lijepoga četverokutnog stupa sa svih strana ukrašenog cvjetovima i postavljenog na snažno dvostruko postolje.

Na južnom rubu Jelse nalaze se kuća i vrt obitelji Dobronić-Gamulin. Vrt je na nagnutom terenu, a visinske razlike postignute su podizanjem arli. Ostaci su vrlo skromni.

Unutar grada ima ulica u kojima se kuća nalazi s jedne strane ulice, a kamenom ogradom ograđeni vrt s druge. Iznad ulice su povezani kamenim svodom na kojem se nalazila odrina, pa je tako vrt ušao u kuću, a kuća izišla u vrt.

Oko crkava nema vrtova. Crkva-tvrđava sv. Marije uz ogradni zid ima ukrasnog bilja, a inače je prostor popločen i u njemu je lapidarij. S vanjske je strane ograde bogato zelenilo: mimoze, palme, oleandri, čempresi... Bujno je i lijepo.

Vrtovi Male bande

U njoj su uglavnom živjeli ribari i težaci pa su kuće i okućnice bile vrlo skromne, a upravo tu nalazi se najvredniji jelšanski vrt, vrt u duhu talijanske renesanse. Smjestio se na dosta strmoj i dugoj padini uz more. Izbor toga tipično renesansnog položaja pada u 16. stoljeće, u doba visoke renesanse, kada vile i vrtovi imaju upravo takav položaj, da bi se osigurao lijep pogled »belveder«. Zbog toga se vila najčešće nalazila na vrhu padine, a ako se nalazila na dnu – na vrhu se nalazio vidikovac. Kako je vrt uvijek bio ograđen, i u jednom i u drugom slučaju bio je osiguran »pogled preko«, što je još jedna značajka visoke renesanse. Kuću je sagradila obitelj Simonetti u prvoj polovici 16. stoljeća. Ne zna se točno kada je bogata mletačka obitelj Barozzo postala vlasnik, vjerojatno sredinom 17. st., a ostali su sve do sredine 18. stoljeća. Nakon toga kroz samo jednu generaciju vlasnici su bili Anđelinovići, a od 1833. godine pa sve do danas vrlo bogata i ugledna obitelj Duboković.

Odrina u Dubokovićevu vrtu

Na veduti Jelse s početka 19. st., dakle prije Dubokovića, vidi se ispred i iza kuće već oblikovan vrt – ograđen visokim zidom. Kroz stražnji vrt vodi kameno stubište koje povezuje osam kamenom podzidanih terasa. Na prvoj terasi lijevo nalazi se kapela (danas obnovljena) u kojoj se obavljalo bogoslužje, a desno kameni stol s klupom. Na prvom potpornom zidu kameni su stupovi odrine. Na najgornjoj terasi uz potporni zid arla (uska podzidana gredica s biljem), a s prednje strane kamena postolja odrine, što govori da se na toj terasi boravilo. Odrina s lozom pružala je sjenu, a zbog visine terase i blizine mora strujao je vjetrić. Pružao se i prekrasan pogled na more i okolicu.

Dr. Niko Duboković u knjizi Kronika kapetana Nike Dubokovića navodi da je vrt uredio njegov otac Ivan. Sve dosad navedeno iz vremena je prijašnjih vlasnika. Vrt je možda bio zapušten kada su Dubokovići 1830. godine postali vlasnici, pa ga je on ponovno uredio. Iznad središnjeg stubišta podignuta je željezna odrina po kojoj se penjala loza. U sredini posljednjega vrlo visokog zida sagrađena je kamena kapelica s kipom sv. Jurja sa zmajem. Na kapelici se nalazi vidikovac koji je, kao i stube koje vode do njega, ograđen željeznom ogradom. Budući da se sa stražnje strane visoka stijena strmo ruši, vidikovac je zaštićen lijepo oblikovanim zidom na čijim se krajevima nalaze dva lomljena zabata.

Poslije je, u doba kad je vrt već pripadao obitelji Duboković, a na otoku je, kao i u cijeloj Dalmaciji, filoksera uništila vinograde, Juraj Duboković, koji je bio agronom, sagradio u vrtu grijani staklenik za ukorjenjivanje reznica vinove loze koje je besplatno dijelio vinogradarima za obnovu vinograda. Kada se uređivala obala i cesta uz nju, predvrt je skraćen i većim dijelom popločen opekom složenom u obliku vrlo lijepa ornamenta.

Sjeverno od kuće kamena je ograda s vrlo lijepim ulazom i stubištem te vrlo velikim podzidanim terasama na kojima su se nalazili Dubokovićevi vinogradi, a nakon njihove propasti posađeni su borovi. Vrt iza glavne kuće je cio, ali jako zapušten. Uz odrinu koja se raspada poneka je loza. Na terasama su zapuštene masline, na gornjoj jedan bor i jedan čempres. Taj vrt ima sve značajke renesansnog vrta – osim jednog, a to je voda. To je posljedica odbojnosti Jelšana prema vodi, koja je učestalo plavila grad, uzrokovala bujice, močvarnost zaljeva i sl.

Ovime se manje-više iscrpljuje ono što se iz povijesnih izvora, dostupne literature, izjava lokalnog pučanstva i iz današnjega stanja može saznati o ostacima jelšanskih vrtova iz 17. i iz 18. stoljeća.

Gradsko zelenilo

U 19. stoljeću Jelsa je procvala. Jedan za drugim, kroz 60 godina, gradonačelnici su bili iz obitelji Duboković Nadalini. Svim srcem i snagama bave se uređivanjem Jelse: uređuje se luka, obzidavaju vodotoci, grade se staze i potporni zidovi, ozelenjuju se vrleti. Posađene su tisuće sadnica borova na vrletima nastalima sječom šuma i propašću vinograda.

Koliko je kapetanu Niki Dubokoviću bilo stalo do zelenila, govori sitan podatak iz njegove Kronike. On navodi da su »u Veloj Bandi 10. 2. 1870. ispred kuće Mate Gamulina posađena 2 makljena, a 23. 8. 1905. 2 Populus Karoliensis«. Makljen je hrvatski naziv za platanu, a populus latinski za topolu. Vjerojatno su i prva dva stabla bile topole, jer poslije dr. Niko Duboković navodi da su u velikom perivoju bile platane, a pouzdano se zna da su bile bijele topole, pa su ih on a i drugi autori zamjenjivali. Dakle, s uređenjem močvarnog zaljeva počelo se 1830. godine. Regulirane su bujice, ozelenjene goleti, podignuti lukobrani, uklonjene tone mulja (8 tisuća tona).

God. 1870. posađen je »občinski vartal«, 1877. posađeni su jablani uz cestu zvanu Stradun (1890. nazvana je po biskupu J. J. Strossmayeru, koji je te godine posjetio Jelsu i otvorio čitaonicu). Kako je zemljište još bilo vlažno, posađene su bijele topole. I jablani i topole dobro podnose vlažno tlo. S prednje strane perivoja, uz cestu što vodi uz more, posađen je drvored borova, koji se vidi na fotografiji iz 1875., kada je Jelsu posjetio car Franjo Josip, a nalazi se ondje i danas.

U članku koji opisuje carev posjet stoji »Plokata sa svojim divnim jablanima, nerodima, dudovima i makljenima« (nerod je bagrem, a makljen platana). Poslije se 1881. još sadilo, i to vjerojatno u većim količinama, jer Duboković navodi da je vlada poslala stabla za perivoj. Perivoj je oblikovan u duhu historicizma. Uglavnom ima uzdužnu os simetrije. Staze su oblikovane geometrijski i sijeku se na odmorištima. Odmorišta su eliptična ili okrugla. Obrubljena su šupljikavim kamenom kakvog ovdje ima mnogo na dodiru kamene obale i mora.

Potok s mostovima

Na sjevernoj strani perivoja uređen je obzidani potok i na njegovu kraju kameni most kojim je uspostavljena veza uz more između Vele i Male bande. God. 1998. u perivoju je izrađen drveni most, a nedavno još dva, i to je ujedno i najljepši motiv u perivoju.

Od obale do današnje tržnice 1877. uređeno je šetalište Stradun i uz njega posađen drvored jablana u dužini od 250 m. Topole i jablani bili su jako dobro rješenje za još uvijek vlažan teren. Uz južni rub perivoja posađeni su arizonski čempresi, koji su puno veći od naših. Danas su preostala samo tri. U perivoju više nema ni topola ni jablana – posječeni su. Na mjestu jablana izgrađene su male kamene trgovine. Danas prevladavaju palme: najviše ima kanarskih, samo pet visokih žumara, a u sredini su rondoa male žumare.

Na prednjoj strani perivoja uz potok 1923. sagrađena je škola. Na središnjem rondou podignut je spomenik kapetanu Niki Dubokoviću, najzaslužnijem i dugogodišnjem jelšanskom gradonačelniku – rad Ivana Rendića. Budući da je bio predsjednik Narodne stranke, utemeljitelj Narodne čitaonice i Matice hrvatske u Jelsi, komunističke su vlasti nakon II. svjetskog rata uklonile taj krasni spomenik podignut u čast čovjeku čijom se zaslugom Jelsa pretvorila iz sela u lijep mali grad. God. 1991. ponovno je postavljen, ali bliže ulazu, tako da se lijepo vidi sa svih strana.

Sjeverni dio perivoja s druge strane vodotoka nekada je služio za sušenje ribarskih mreža, uređen je 1950. zaslugom nekoliko učitelja na čelu s Jurom Gamulinom. S njegove prednje strane postavljen je 1997. spomenik skladatelju Antunu Dobroniću – djelo Slavomira Drinkovića, također Jelšanina.

S prednje strane perivoj je ograđen ogradom od fino obrađena bijeloga bračkoga kamena. Između stupova zelena je željezna ograda tako da se lijepo vidi u perivoj i iz njega a u novom dijelu perivoja prevladavaju palme. Osim palma u perivoju su lovori, masline, rogači, zimzeleni hrastovi i dr. U novome dijelu ima cvjetnoga grmlja: mirta, oleandra, tamarisa, planika te jedna velecvjetna magnolija. Oko crkve Gospe od zdravlja, koja se nalazi na vrhu brijega s južne strane Jelse, posađeni su 1896. borovi i čempresi. Oni su s godinama tako narasli da se iz mjesta crkva gotovo i nije vidjela, a i onemogućavali su pogled na mjesto i na prekrasni krajolik. Oko 2000. župnik Ljubo Galov dao je na padini ispred crkve posaditi masline. Kroz sredinu je načinjeno kameno stubište i uz njega svjetiljke. Iza crkve ostali su borovi, koji pružaju sjenu prilikom obreda na otvorenom. Stari Jelšani žale za borovima. Oni su u vrijeme goleti i bujica bili dobro rješenje. Takve terase nalaze se na mnogim padinama uz jadransku obalu i smatraju se velikim vrijednostima. Kada se razviju masline, siva boja njihova lišća razbit će monotoniju borova. Ovdje, a i u cijeloj Jelsi posebno su lijepi kameni zidovi.

Jelsa je danas lijep mali grad s mnogo vrtova, ali bi trebalo urediti stara dvorišta i vrtove. Oni su estetska i kulturna vrijednost, a zapušteni kvare izgled grada.n

Literatura

• Palaversić, P.: Općina Jelsa. Turistička monografija. Jelsa, 2009.
• Duboković, N.: Hvar: Stari Grad, Vrboska, Jelsa. Turistička monografija. Zagreb, 1990.
• Palaversić, P. (ur.): Kronika kapetana Nike Dubokovića. Jelsa: Matica hrvatska, 1998.
• Petrić, N. – Tudor, A.: »Ladanjska izgradnja prostora hvarske komune«. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji. 1990.
• Tudor, A.: Ladanjska izgradnja prostora hvarske komune. Doktorska disertacija, Zagreb, 2008.
• Kušan, J.: »Jelsa na Hvaru«. Hrvatski putopisci XIX i XX st. Zagreb, 1955.
• Duboković, N.: »Promjena izgleda Male Bande u Jelsi«. Zapisi o zavičaju. Jelsa, 1978.
• Marasović, T.: »Povijesno-graditeljsko naslijeđe otoka Hvara«. Zbornik Otok Hvar. Zagreb: Matica hrvatska, 1995.
• Povjestni dnevnik o putovanju NJ. c. i kr. ap. Vel. Franje Josipa I. cara Austrije, kralja Ugarske itd. itd. itd. po Kraljevini Dalmaciji u mjesecima travnju i svibnju 1875. Zadar, 1878.