Tranzicijski ritmovi zločina

Hrvatska je tranzicijska stvarnost u svim svojim nijansama sive već dulje vrijeme dominantan problemsko-tematski fokus dionice jednoga, po svoj prilici zanimljivijega, dijela domaće proze. I kad se činilo da je obrazac već istrošen i ništa se nova ne može reći na tu temu, domaćoj se književnoj sceni dogodila Nada Gašić. Njezini su romani Mirna ulica, drvored (Algoritam, 2007) i Voda, paučina (Algoritam, 2009) pokazali da navedena problematika može biti još itekako inspirativna, a rezultati literarno inovativni. Spomenuti su romani dijelovi zamišljene kriminalističke tetralogije o Zagrebu, čiji odlomak trećega dijela Četiri plamena, led čitatelji mogu pročitati u novome broju Hrvatske revije. Žanrovski obrazac kriminalističkog romana koji vjerno prati romane Nade Gašić pritom se čini kao posve logičan izbor s obzirom na to da se već iz samog iskustva tranzicijske stvarnosti teško oteti dojmu da nacija već dvadesetak godina živi svojevrsnu kriminalističku naraciju koja je istodobno i farsa, a upravo takav modus oblikovanja naše tranzicijske stvarnosti karakterizira autoričine romane. No, intrigantna kriminalistička fabula tek je žanrovski okvir čiji zaplet autorica obavija kreativnim i originalnim romanesknim tkivom, stavljajući naglasak na analizu i kritiku društvenih anomalija koje okružuju zločin i njegovu istragu. Pritom, posebno problemsko mjesto u gradnji dijegetičkog univerzuma zauzima grad kao svojevrstan lakmusov papir domaće tranzicije preko kojeg se »čitaju« navedene anomalije. Po tom se sloju romani Nade Gašić tako uklapaju u tradiciju domaće književnosti kojoj ni u jednoj stilskoj formaciji (Aleksandar Flaker) nije kronično manjkalo urbano iskustvo, nego je ono samo bilo artikulirano na drukčiji način, svojevrsnim viškom značenja ovisno o stilskoj formaciji i njoj pripadajućoj strukturi osjećaja (Raymond Williams).

Nada Gašić, foto: Ognjen Alujević

Posebice, kad je riječ o književnom oblikovanju referencijalnog Zagreba, romani Nade Gašić u tradiciji od Miroslava Krleže preko Dalibora Cvitana sve do kriminalističkih romana Pavla Pavličića pronalaze svoje istaknuto mjesto. Referencijalni je Zagreb s romanima Nade Gašić dobio noirovsku tranzicijsku crtu s one strane licitarskih srca i žuđene europske uglađenosti. Literarna je obrada urbane strukture Zagreba u ovom slučaju posebice važna iz perspektive poetike kriminalističkog romana u kojem gradovi vrlo često nisu tek mjesto radnje, nego mentalna struktura zločina, počesto zanimljivija od te naizgled glavne stvari. Naime, u oba dosadašnja romana Nade Gašić, kao i onome što slijedi, Zagreb je prizvan svojim prepoznatljivim referencijalnim elementima, i to onaj Zagreb koji je još Miroslav Krleža u Davnim danima nazvao »dvokatnim gradom«, misleći pritom na skučen i provincijalni obzor njegovih (malo)građana. Krležijansku metaforu »dvokatni grad« kao svojevrsnu formu mentis (Krešimir Nemec) baštinila je i Gašić u svojem seciranju provincijalnog mentaliteta grada i ocrtavanju likova, poput grotesknih Fočeka iz romana Mirna ulica, drvored ili pak Cilike iz romana Voda, paučina.

Sam problemski pripovjedni fokus obuhvaća sve slojeve urbaniteta ili, kazano rječnikom urbane morfologije, od centra do periferije. Pritom su tranzicijske promjene najjače izražene u predgrađima koja prva padaju pred naletima stihijske gradnje i kao takva postaju reprezentativna za radikalne izmjene urbanog okoliša, što je problematizirano na primjeru zagrebačkoga kvarta Trešnjevka u romanu Voda, paučina. Likovi toga romana, naime, žive u sklepanim kućicama radničkog naselja koje danas nestaje pojavom novih urbanih vila i demona koji neplanski iskaču svuda oko nas. Za glavnu strategiju u njihovu oblikovanju u spomenutom romanu odabrana je antropomorfizacija trešnjevačkih kućica kao odraz duboko emotivnog odnosa pripovjedačice prema predmetu svojeg pripovijedanja. Arheologija njihove prošlosti, arheologija je ljudi i događaja posljednjih desetljeća prošlog i tekućeg stoljeća na ovim prostorima pa tako sudbinu kuća proživljavaju i likovi koji ih nastanjuju kao što je to slučaj s različitim generacijama obitelji Firman u spomenutom romanu, obitelji koja je dobar dio života proživjela u socijalizmu, a nakon simboličke poplave zvane rat našla se nasukana u tranziciji u kojoj se odvija zločin, njegova istraga popraćena s još nekoliko nasumičnih smrti.

Osim problematizacije preobrazbe predgrađa u Vodi, paučini problematizira se i transformacija mentaliteta njegovih građana potaknuta novim ritualima potrošnje koja stvara i nove životne stilove. Iz gradskih ulica iščezavaju svi oni mali obrti poput urara, kišobranara, poplunara, brusača, postolara... da bi njihovo mjesto zauzeli dućani zdrave hrane i šoping-centri kao nova mjesta socijalizacije. Novostvoreni rituali poput pedikure na otvorenom pultu u šoping-centru i novi životni stilovi kreirani po recepturama industrije zdrave hrane simptomi su kolektivnih presvlaka identiteta čiji su produkti poslušni građani, nerijetko svedeni na definiciju potrošača. Navedene promjene dio su društvenoga konteksta čiji su različiti diskurzivni slojevi uklopljeni u tekst romana koji kao žanr upija sve žanrove i tekstove svakodnevice (Mihail Bahtin), što se u spomenutim djelima Nade Gašić proteže od reklama, grafita, plakata, dnevnika, pisama, bajki, policijskog izvještaja, bastardnih svadbenih i tradicijskih običaja, razgovora na mobitel do šovinističkih poklika poput ubij Srbina koji se mogu čuti u tramvajskim vagonima »civiliziranog« i »europskog« Zagreba. No, riznica spomenutih motiva upotrijebljenih u ovim romanima nikad i nipošto nije prepuštena slučaju. Tako će mobitel presuditi sudbini dječaka Davida u Vodi, paučini, a na­očale marke Ray Ban Emanuelu Pongračiću iz Mirne ulice. Svaki detalj spomenut u tekstu uvijek ima jasno određenu narativnu funkciju, ali je uvijek ujedno i indikator širih kulturoloških i društvenih značajki.

Uz intrigantnost zapleta i slojevitost njihove kritičke obrade romani Nade Gašić uvijek su i jezično zanimljivi, što je odlika i teksta Četiri plamena, led, u kojem se prepleće nekoliko regionalnih dijalekata. Navedenu kompleksnost forme i polifoničnost teksta redovito drži na okupu intrigantna fabula otkrivanja zločina. Premda ju kritičari nerijetko ističu kao manje važnu za romane Nade Gašić, u njoj se nesumnjivo krije i doza njihove ne­odoljive privlačnosti. Ti se kompleksni krimići tako mogu promatrati u duhu ideje koju je još 1985. iznio Igor Mandić u svojoj knjizi Principi krimića, tvrdeći da naša domaća sredina nema autohtoni popularni krimić, nego da njegovi autori dolaze iz intelektualnog polja, navodeći za primjer krimiće Pavla Pavličića. U Mandićevu tezu o dominaciji tzv. literarnoga krimića nad tzv. industrijskim u domaćoj sredini, ako je takva danas uopće moguća i valjana, uklapaju se i romani Nade Gašić. No, oni se isto tako uklapaju i u inosvjetske trendove poput skandinavskoga krimića, koji se zbog svoje kritike društva i angažiranosti nerijetko naziva i socijalnim krimićem. Previše tjeskobe i nedovoljno zabave, kako je za skandinavski krimić ustvrdio književni kritičar Bo Tao Michaëlis, moglo bi vrijediti i za romane Nade Gašić. Stoga bi se oni koji od romana Nade Gašić očekuju krimić što će postići učinak američkih kriminalističkih serija mogli osjetiti iznevjereno.

Nisu ovo američke serije, reći će jedan od istražitelja u romanu Voda, paučina, a krimić je tek rasuti teret na stranicama slojevitih društvenih crnjaka s prijeko potrebnim začinom ironije.