Tragična smrt Viktora Vide

* Preuzeto iz Hrvatske revije, Buenos Aires, 1960., 4, str. 345–358.

U času, kad se puni bola opraštamo od tragično poginuloga hrvatskog pjesnika i književnika Viktora Vide, nameću mi se stihovi nezaboravnoga francuskog pjesnika, pisca, slavnog obraćenika i proroka divne katoličke Francuske Charles Péguya, koji je nakon socijalističke pustolovine svoje mladosti uzvjerovao u Boga, postao žarki i uvjereni kršćanski vjernik, Marijin hodočasnik u Chartres i konačno poginuo kao uvjereni francuski nacionalist i rodoljub u pravednoj obrani svoje domovine g. 1914. Ti stihovi u hrvatskom prijevodu glase:

Blaženi oni, koji su umrli za rodnu grudu,
Ali, ako je to bilo u pravednu ratu.
Blaženi oni, koji su umrli na četiri strane svijeta.
Blaženi oni, koji su umrli svečanom smrću.
Blaženi oni, koji su umrli u velikim bitkama.
Blaženi oni, koji su umrli u pravednu ratu.
Blaženi klasovi puni i požnjevena žita.

Jest! I hrvatski pjesnik Viktor Vida, koji je tragično poginuo u nedjeljno jutro južnog proljeća dne 25. rujna 1960. u Buenos Airesu, pao je u pravednom ratu, što ga hrvatski narod u zarobljenoj domovini i njegova emigracija u slobodnom svijetu vode na smrt i život protiv tudjinskih zavojevača i domaćih izdajica, koji su zarobili i ponizili Hrvatsku, podvrgnuvši je pod tudji jaram. Poginuo je, tragički skršen, u suvremenom sukobu izmedju slobodnog svijeta i komunističke tiranije, u kojem je hladni rat živaca tek jedna od logičkih posljedica i nužnih epifenomena.

Njegova nas je tragična smrt sve opravdano zaprepastila i potresla. A nije ju teško protumačiti. Pjesnik je svojom osjećajnošću, svojom profinjenom sensibilnošću, svojim uzvišenim osjećajem za pravdu, svojom intelektualnom superiornošću savjest, termometar, barometar i najprecizniji seizmograf svoga vremena. Tako i hrvatski prognani pjesnik Viktor Vida nije radio i trpio samo za sebe i zbog sebe. Trpio je i zbog drugih i za druge. Sudjelovao je svojom fizičkom prisutnošću i svim svojim moralnim i intelektualnim moćima u redovima suvremene hrvatske emigracije i pripadao joj svijesno, dušom i srcem. Ideali potlačenoga hrvatskog naroda za duhovnu, socijalnu, političku i ekonomsku te državnu slobodu, bili su i njegovi ideali.

Rodjen dne 2. listopada 1913. u Kotoru, u prekrasnom bokeljskom fjordu, zavičaju nebrojenih generacija smionih i poduzetnih hrvatskih pomoraca, kulturnih pregalaca pisaca i graditelja veličajnih hramova; u kraju, koji je dao najviše hrvatskih svetaca, te je cijeli život nosio veličajne uspomene i prve dojmove svoga djetinjstva, pune ljepote i tradicije. Nakon jedne beznačajne srednjoškolske pustolovine, koja se poigrala njegovim idealizmom i dobrom vjerom, kad se bio našao kao djače s roditeljima na području Crne Gore, gdje mu je otac službovao kao državni činovnik, mladi se i zanosni Viktor Vida orijentira s dušom i svim srcem prema Zagrebu i Hrvatskoj. Naime, kad je trebalo odlučiti se za sveučilišne studije, izabra Zagreb i otkloni Beograd za uvijek. Ni ovaj izbor nas ne iznenadjuje. Boka Kotorska je uvijek bila osjećajno povezana s Hrvatskom, iako to formalno politički i nije uvijek bila nakon izumrća hrvatskih vladara narodne krvi. Bokeljski pomorci, bokeljski svećenici, bokeljski pisci nisu nikad gledali prema Istoku. Uvijek su gledali prema Zapadu, uvijek su s nadom gledali prema Zagrebu i Hrvatskoj. Prkosna i upravo potresna vjernost katolicizmu svih obala bokeljskog zaljeva i kotorskog kotara, dokaz su njezina zapadnjaštva. Stanovništvo tih obala uvijek je srcem i dušom pripadalo hrvatskom narodu i htjelo povezati svoju sudbinu sa subinom hrvatskog naroda i hrvatske države. Hrvatski se narod nikad nije svojevoljno i slobodno prihvaćenim pravnim činom odrekao ovoga prevažnoga dijela hrvatskoga povijesno-državnoga i etničkog područja, o kojemu ovisi kontrola i gospodstvo nad južnom i istočnom obalom Jadrana, dakle sudbina cjelokupne Hrvatske, koja bez svoje suverene prisutnosti na Jadranu ne može uopće biti slobodnom ni samostalnom, odnosno suverenom državom. Vidina “bijela tvrdja”, divni bokeljski gradić Perast, darovao je mač prije tri stotine godina hrvatskom tragičnom junaku i banu grofu Petru Zrinjskome, koji posjećuje Boku Kotorsku i tako je početkom sedamnaestog stoljeća manifestirao povezanost gornje Hrvatske, s posljednjim ostatcima Crvene Hrvatske, t. j.
s Bokom Kotorskom. Kačić Miošić pjeva Boki pjesmu i naziva je “dikom od Hrvata”. U narodnom preporodu Boka se orijentira k Zagrebu i Hrvatskoj. Moderni bokeljski pisci, književnici i pjesnici svi gledaju prema Zagrebu, sve do najnovije generacije, Alfirevića, Vide, Kornera i Brajnovića.

Spominjem se ovih pojedinosti ne zaista da politiziram, nego da i ovom tragičnom prilikom upozorim hrvatsku emigraciju, kako grob istaknutoga hrvatskog književnika Viktora Vide, koji je kao hrvatski rodoljub došao u redove hrvatske emigracije, da se bori za slobodu Hrvatske, ima vrijednost višestrukog svjedočanstva: svjedočanstvo za slobodu potlačenoga hrvatskog naroda i njegovo pravo na samoodredjenje i državnu nezavisnost. Grob ovog Bokelja, hrvatskog emigranta i talentiranoga hrvatskog pjesnika, ima vrijednost prvorazrednog svjedočanstva za nerazrješivu povezanost Boke Kotorske s Hrvatskom i Zagrebom. Viktor Vida nije volio pisati u hrvatskim emigrantskim publikacijama o politici, ali je kao bokeljski Hrvat prije nekoliko godina preko jednoga hrvatskoga emigrantskog glasila ustao protiv odtrgnuća Boke Kotorske od Hrvatske i prosvjedovao protiv njezinog pripojenja srpskom području u obliku crnogorskog primorja! Vida je, iako relativno vedra narav, intimno trpio zbog sudbine Boke Kotorske. On je vrlo dobro znao, što je Crna Gora, te da hrvatska Boka s bogatstvom svoje kulturne tradicije i Crna Gora ne spadaju zajedno. Stoga, sačuvajmo grob hrvatskog pjesnika i mučenika Viktora Vide. On viče za hrvatstvo Boke Kotorske od Hercegnovoga do Spiča. Zanimljivo je, da svi grabežljivci, bilo s Istoka ili Zapada, koji imaju tamne namjere prema hrvatskom narodu i njegovim zemljama, bacaju svoje pohlepne oči najprije na Boku Kotorsku. Dobro je stoga bilo, da se prilikom pogreba tijela ovoga tragično poginuloga hrvatskog pjesnika našao jedan bokeljski pomorac, da nad otvorenim grobom naglasi povezanost Boke Kotorske sa Zagrebom i Hrvatskom, kojima je Viktor Vida ostao vjeran “usque ad mortem”, sve do svoje rane i tragične smrti. Ako se po kakvoj nesreći bude dogodilo u neposrednoj budućnosti, koja nam sigurno donosi oslobodjenje staroslavne hrvatske države, da Boka Kotorska ostane izvan hrvatskih državnih granica, prenijet ćemo kosti ovoga hrvatskoga bokeljskog mučenika, ovoga poklonika Zagrebu, ovoga bokeljskog zaljubljenika u Hrvatsku, pod Arkade zagrebačkog Mirogoja, da tamo počivaju s kostima ostalih slavnih Hrvata, te ćemo i na temelju njegovih smrtnih ostataka pred cijelim svijetom revindicirati svu Boku Kotorsku od Hercegnovoga do Spiča, sve dok ne bude povraćena ondje, gdje je uvijek spadala i spada, u zajednicu s hrvatskim zemljama, u krilo majke Hrvatske. U medju- vremenu dužnost je argentinskih Hrvata, da mu dostojno obilježimo grob i tako sačuvamo njegove dragocjene kosti.

Došavši u Zagreb, da studira na zagrebačkom Sveučilištu, Viktor Vida se upisao na Filozofski fakultet, izabravši kao posebni predmet svog studija talijanski te hrvatski jezik i književnost. U ovim predmetima je diplomirao te postigao profesorske kvalifikacije. Za vrijeme svoga studija na Sveučilištu upoznao je mlade hrvatske književnike, približio se i Ljubi Wiesneru i Tinu Ujeviću, a upoznao se čak i s Miroslavom Krležom, koji su u mladom bokeljskom studentu osjetili izraziti pjesnički talenat. U Zagrebu u to vrijeme objavljuje svoje prve pjesme u “Hrvatskoj Reviji”, “Savremeniku”, u Matičinom godišnjaku “Hrvatsko Kolo”. Kroz čitavo vrijeme emigracije najradije se sjećao s velikom nostalgijom svojih zagrebačkih studentskih dana i drugovanja s hrvatskim pjesnicima po zagrebačkim kavanama, redakcijama i dalmatinskim podrumima. U tim uspomenama postojala je stanovita nježnost, posebno prema Tinu Ujeviću, kralju hrvatskih bohema. Nakon što ga je u proljeće 1941. u Zagrebu snašla povijesna obnova hrvatske države, godine 1942. odlazi Viktor Vida po potrebi službe u Italiju u čisto tehničkoj namješteničkoj funkciji, kao vrstan poznavalac talijanskog jezika. Tu dolazi u dodir s modernim pjesnicima, poglavito s Ungarettiem, Cardarelliem, Liberom de Libero, Sinisgalliem i drugima. U živahnom saobraćaju sa suvremenim talijanskim pjesnicima, opazio je i osjetio Vida, koliko je moderni izraz prevladao u suvremenoj talijanskoj poeziji nakon Carduccia, Pascolia i D’Annunzia, i to u formi poznatoj u cijelom svijetu pod imenom hermetizma. Doduše. Vida je još u Zagrebu bio čuo za Ungarettia drugujući s Tinom Ujevićem, koji je nakon stanovitih Kranjčevićevih pjesama bio prvi vjesnik modernoga lirskog izraza intelektualističko-hermetičkog smjera u hrvatskoj lirici. U Zagrebu je čuo govoriti o njemačkom ekspresionizmu, o francuskim pjesničkim školama: simbolizmu, kubizmu, modernizmu, neobjektivizmu, ultramodernizmu, nadrealizmu, dadaizmu, humorizmu, unanimizmu, kreacionizmu i t. d. Još su se gutali Matoševi feljtoni o svim tim literarnim pravcima. A Tin je čitao i suvereno pričao mladim pjesnicima po zagrebačkim gostionicama. U Italiji se Vida bacio na strastveno čitanje novih talijanskih pjesnika i proučavanje strukture modernoga lirskog izraza i sadržaja. Vida je bio bistar i inteligentan književnik. Nisu mu mogla tako lako izbjeći teoretska i praktična protivurječja u stvaralaca i teoretičara moderne evropske lirike. Jedna od glavnih struja te lirike s velikim francuskim pjesnikom Paul Valéry-em na čelu stoji na stanovištu, da “pjesma mora biti blagdan intelekta”. Druga snažna struja stoji naprotiv na stanovištu, da “pjesma mora biti poraz intelekta”. Ovu struju zastupaju nadrealisti na čelu s André Bretanom. Sve ove struje priznaju Baudelaire-a
kao glavnog začetnika epohalne revolucije u modernoj francuskoj i svjetskoj lirici posljednjih stotinu godina nakon pojave njegove zbirke “Fleurs du mal”. Baudelaire ističe otvoreno: slavno je biti neshvaćen! On izričito traži nerazumljivost i upotrebu simbola u lirskom izrazu, da bi se preko zagonetaka i misterija došlo do novoga poetskog sadržaja. U tu svrhu stavlja kao važan daljnji zahtjev čistoću pjesničkog jezika. Jezik treba zgusnuti, koncentrirati, očistiti i osvježiti. Baudelaire osvaja i stvara brzo novu pjesničku školu, nazvanu simbolizam. Slijede ga i oponašaju svi. Medju učenicima ističu se Verlaine, Mallarmé i Rimbaud. Nejasnost i simbolika novoga lirskog izraza zbunjuje nepozvane, a privlači elitu i pobudjuje pažnju pozvanih. Koincindenciju magije s nerazumljivošću u modernom lirskom izrazu nazivlju neki teoretičari strukture moderne lirike (kao Hugo Friederich) disonancijom. Disonancija nervira. Iz nje proizlazi stanovita napetost. Sadržaj poezije zapravo sastoji u dramatskoj napetosti formalnih snaga, koliko vanjskih, toliko nutarnjih. Moderna lirska pjesma gubi jedan od bitnih sastavnih elemenata lirike — komunikativnost. U biti je glavna žrtva pomanjkanja komunikativnosti sam pjesnik, a ne iritirani čitalac, koji se čitajući modernu hermetičnu liriku osjeća u isti mah privučen i dezorientiran. Čitalac dobiva čestoput dojam, da kontemplira nešto neobična te da se nalazi kao pred nekom anomalijom.

Rekoh, da je pjesnik glavna žrtva, jer pomanjkanje komunikativnosti pojačava napetost u samom pjesniku, osamljuje ga sve više te ga približava više nemiru, nego li počinku nakon izbacivanja poetskog sadržaja na papir. A po svemu se čini, da ova disonantna napetost predstavlja jedan od zahtjeva moderne umjetnosti, i to ne samo na području lirike, nego i u slikarstvu, kiparstvu i muzici. Pjesma postaje vrijednost o sebi, bez obzira na njezinu komunikativnost, t. j. bez obzira, kako će biti shvaćena i primljena od čitalaca.

Pitamo se: zašto je to tako? Teoretičari modernoga lirskog izraza i uopće moderne umjetnosti ovako, otprilike, rezoniraju: lirika, kao i uopće svaka umjetnost, nosi biljeg svoga vremena, a naše je doba, ograničimo li se na razdoblje od druge polovice i prve polovice ovog stoljeća, razdoblje dviju industrijskih revolucija: liberalno-kapitalističke i komunističko-kapitalističke. Ovo je vrijeme okarakterizirano ekonomskim imperijalizmom i kolonijalizmom, nizom ratova, koji dovode konačno do dva svjetska rata, pripremivši treći, koji će biti, nema sumnje, najsudbonosniji od sviju. Pojavljuju se totalitarni politički sistemi i režimi: fašizam i hitlerizam, kao reakcija na komunističke revolucionarne i subverzivne metode. Znanost doživljuje neslućen cvat i razvitak, a s njom i moderna tehnika, koja stvarno zarobljuje čovjeka. Astronomija otkriva strahovite razmjere i dimenzije svemira, izražene milijardama godina svjetlosti. Općenita oznaka vremena jest pomanjkanje slobode i zarobljivanje čovjeka. Čovjek reagira i bježi u irealnost. Pjesnik kao seizmograf svoga vremena postaje seizmograf i prototip tog bijega u irealnost. Fantazija nudi pjesniku sredstva za borbu i samoobranu. Moderni pjesnik stoji pred zadatkom, da se izrazi, da mu odlane, ali se boji otkriti svoj osjećajni svijet, svoje vrijednosti. Ipak je ljudska težnja za komunikativnošću nužna, jer ne izrazivši se, pjesnik ostaje u apsolutnoj izolaciji, koja može uroditi samo skrajnom napetošću i osobnom katastrofom. Moderni lirski izraz ima stoga u očima pjesnika dvostruku svrhu: da izrazi pjesnikov svijet i udovolji neodoljivom zahtjevu komunikativnosti ljudske duše, odnosno potrebi za izlaskom iz izolacije, ali istovremeno ima svrhu, da sakrije pjesnikov svijet od nepozvanih vulgarnih i neželjenih očiju. Talijanski pjesnik Eugenio Montale kaže: “Kad bi problem poezije sastojao u tome, da se dadeš shvatiti, onda nitko ne bi više pisao stihova!” Ova izjava jednoga od najdosljednijih predstavnika suvremene hermetičke lirike upravo zbunjuje! Ona znači pravu revoluciju prema nekoliko tisuća godina rezultata lirskog stvaranja u svijetu. Struktura modernoga lirskog izraza, označena hotimičnom misterioznošću i hermetizmom pjesničkog jezika, predstavlja pokušaj duše modernog čovjeka, da sačuva za sebe slobodu i onaj čarobni svijet, što ga stvara u svojoj duši, a koji je u oštroj suprotnosti sa svijetom, koji ga okružuje. Ukratko: moderna lirika, isto kao što i moderna glazba i moderno slikarstvo, suprotstavlja svojoj epohi uporni i prkosni osjećaj slobode. U tom prkosnom stavu napetosti izmedju pjesnika i vremena, koji ga okružuju, a koji pjesnik osjeća kao robovanje, nastaje struktura modernoga lirskog izraza, koja je hotimično, i to u prvom redu, nejasna, tvrda, nepopustljiva do okrutnosti. U njoj je prigušen svaki osjećaj humanosti. Moderna se lirika, vidjeli smo zašto, dehumanizira i depersonalizira. Depersonalizacija počinje već s Baudelaire-ovom lirikom, da se što dalje sve više akcentuira, dok nismo konačno došli do suvremenih nadrealista te do ostalih predstavnika suvremene evropske lirske poezije. Lirika postaje ekrazit za razbijanje realnosti suvremenog svijeta i društva. Revolucionizira se do nihilizma i gubi ekvilibrij.

Ipak, moderni izraz ima i stanovitih tekovina: u prvom redu donosi pročišćenje pjesničkog jezika, čemu je već bilo i vrijeme, osobito u romanskim književnim sredinama. Pomoću novih formula, a posebno preko napretka novih struja u prirodnim znanostima, posebno u psihologiji (psihoanaliza, individualna, diferencijalna psihologija), sve se više dobija dojam, da se otkrivaju konačne tajne s najveće nepoznanice — čovjeka. Brišu se granice izmedju sna i jave. Onirizam ili tumačenje snova (u biti tehnika psiho­analize) nastoji, da dopre do podsvijesti pojedinca i kolektivne. podsvijesti vrsta. Španjolska duša, toliko sklona automasohizmu i kultu smrti, kao da dostiže pravi vrhunac u ubijanju klasičnih forma osjećajnosti i ljepote te do kraja i absurda dovodi zaključke iz Baudelaireovih, Rimbaudovih i Mallarméovih premisa. Ortega y Gaset u svom poznatom eseju “La deshumanisacion del arte” otvoreno propovijeda izobličavanje umjetnosti uopće, a lirike napose. On je pristaša stila, koji transformira i preinačuje predmete umjetnosti. Stilizirati po Ortegi znači izobličiti stvarnost i formalno znači “desrealizar”. Stilizacija uključuje deshumanizaciju, t. j. deformaciju. A bitne crte deformacije sastoje se u desvalorizaciji organskih bića. Deshumanizacija se manifestira u napuštanju naravnih čuvstvenih stanja. Degradira se dostojanstvo čovjeka. Čovjek se namjerno prikazuje u takvom osvjetljenju, kakvo najviše može doprinijeti, da čovjek prestane biti čovjekom. Estetski užitak dovodi do kulta ružnoga, do nemilosrdnog humora, koji ruši.

Iznio sam u krupnim potezima bitnu problematiku strukture moderne lirike, da uzmognemo bolje shvatiti jednu od najvažnijih aktivnosti, u kojima je ličnost i snažna volja talentiranoga hrvatskog književnika Viktora Vide dala obilni doprinos općem napretku hrvatske književnosti, makar i uz najnepovoljnije okolnosti, koje su osobno pratile ovoga hrvatskog pjesnika i književnika u teškim godinama emigracije.

Slom napora hrvatskog naroda tokom Drugoga svjetskoga rata, da obrani i konsolidira obnovljenu hrvatsku državnu nezavisnost, zatekao je Viktora Vidu s njegovom obitelju u Italiji. Mogao se vratiti u zarobljenu domovinu, ali on nije ni časka kolebao, kad je trebalo izabrati izmedju sirenskih glasova novih gospodara, t. j. novih tlačitelja Hrvatske, koji su svima nudili “amnestije” i “položaje”, ako se poklone, ili pak teškoga i gorkog kruha na stazama progonstva, odnosno emigracije, koje su ipak značile mogućnost borbe za oslobodjenje Hrvatske. Viktor Vida se odlučio za slobodu, makar je bio apsolutno bez ikakvih sredstava, te se pridružio borbi hrvatske emigracije. Svakako su odmah u početku ovoga herojskog razdoblja njegova života strahovito djelovale na njegovu osjetljivu dušu vijesti, koje su stizale u Rim o slomu i katastrofi hrvatske vojske kod Bleiburga i druge. One su, nema sumnje, ostavile duboke rane, koje su nastavile iz dubina djelovati na njegov duševni život sve do tragičnog dana. Nailazimo na tragove tih rana u prvoj Vidinoj zbirci pjesama, što ih je izdao u emigraciji (“Svemir osobe”). Vidimo s pjesnikom sablasnu viziju razbijene vojske, a u njoj i svu veličinu katastrofe, koja je zadesila Hrvatsku:

U brzim marševima, slomljenih zastava,
stupaju vojnici
ispod krvavih oblaka
u najveći grob.
(Razbijena vojska)

Ali ne plače on samo katastrofu stanovitoga vremenskog trajanja obnovljene i pod udarcima premoćnih snaga oborene države, čiji je bio podanik i za čiju se afirmaciju borio na svom skromnom području u inozemstvu. Pre­osjetljivi pjesnik plače nad ljudskom sudbinom i tragedijom svakoga pojedinoga poginuloga i ranjenoga hrvatskog vojnika kod Bleiburga i nakon njega, koji sam samcat umire negdje u šumi pod vedrim nebom:

On klekne, na čistinu.
Pomodrele usne vrisnu caklovinom.
Oko njega ubavi šumarci,
Znoj se hvata za uvojak na čelu.
Na ispruženom dlanu osamljeni mrav.
Vojnik klizi kroz koprene zelene:
Silno je sretan.
Klizi kroz koprene zelene.
(Ranjeni vojnik)

Strahote hrvatskog sloma iz proljeća 1945. i more zločina, kojima su bili poplavljeni hrvatski narod i cijela Hrvatska za vrijeme tog sloma i neposredno nakon njega, definirali su njegov nepopustljiv stav protiv komunističke tiranije u službi tudjinske uzurpacije vlasti nad hrvatskim narodom. Njemu je jasno. Preostaje mu kao hrvatskom književniku jedan jedini logički put — borba za Hrvatsku, pa makar se ograničio na vlastito područje, t. j. na zvanje stvaraoca hrvatske poezije u emigraciji i kroz emigraciju. Čujte, kako opisuje tu odluku:

Nakon što pade one noći stijeg
odjezdih u maglu neprobojnu, gustu.
Veriga se dugo čuo zvek...
(Fragmenti iz “mrtvog vremena”)

Iz Italije, gdje nakon sloma hrvatske države ostaje skoro tri godine, dolazi s rijekom hrvatskih prognanika u Argentinu, gdje smo ga svi upoznali i zavoljeli, tako te nam se sada čini, nakon što je tragično poginuo, da nam svima fali nešto od vlastitog bića, ukoliko shvatimo, usprkos svega, hrvatsku emigraciju u Argentini kao cjelinu, kao obitelj, koja se bori, koja se žrtvuje, koja trpi za Hrvatsku, a sva neizbježiva razmimoilaženja kao obiteljske razmirice, koje dodju i prodju i koje će nestati i koje moraju nestati...

Dolazak u Argentinu značio je, bez sumnje, novu epohu i prekretnicu u životu Viktora Vide. Stavljen pred zadatak, da se snadje, kao i ostale tisuće hrvatskih prognanika, koji stižu preko Oceana, da osigura dnevni zalogaj kruha sebi i svojoj obitelji, on nije nikad, sve do zadnjeg časa, zaboravio, da ne živi čovjek samo o kruhu. On nije nikad zaboravio, da je hrvatski književnik te da mu je Providnost namijenila zadaću, da na književnom području dade najadekvatniji izraz svoga bića, najjači napor svoje volje, odraz svoje ličnosti. Čestoput možda nije našao razumijevanja kod ljudi, koji su drugim kriterijima mjerili vrijednost ljudske osobe, te po materijalnim efektima procjenjivali njegovo značenje i “položaj” u zajednici.

A Viktor Vida je u bolu emigracije, u vrtlogu borbe za goli život i materijalni opstanak, izvršio napor, kakvih je bilo malo u čitavoj hrvatskoj emigraciji. Odkidao je od usta sebi i svojoj obitelji, da kupi novih knjiga, da ih razreže, prolista, da ih pomiluje; da ih najprije “proguta” na dušak, a zatim da ih polako i solidno proučava, stavivši sebi svijesno u zadatak, da iskoristi svoj boravak u inozemstvu, svoje novo poznavanje velikog španjolskog jezika (poznavao je uz talijanski, takodjer i francuski, pomalo i njemački i engleski te u stanovitoj mjeri i ruski) i sve to, da svoje pjesničko stvaranje, a svjedočim, da je njegov pjesnički talenat bio znatan, digne na razinu modernih lirskih ostvarenja evropskog Zapada. Jer u Vidi je gorjela beskrajna čežnja, da bude na visini vremena, da ne zaostane za onim, što je na evropskom Zapadu bilo u cijeni. U njemu je plakala nostalgija za Evropom. Tu je čežnju bio upio od najvećeg Evropejca u modernoj hrvatskoj književnosti — Tina Ujevića, kojega je nazivao svojim učiteljem, kao što su Tin i Ljubo Wiesner (koji je takodjer položio svoj život za Hrvatsku umrijevši u emigraciji), skupa s ostalim “gričevcima” nazivali prvoga hrvatskoga modernog Evropejca u književnosti — A. G. Matoša svojim učiteljem.

Moje je tijelo, Evropo, tvoj kalcij,
moja krv tvoje latice, a kosti
fosfor, matoviljac, riblje dračice.

Još čuvam odijela, kupljena u obrocima,
miris benzina, kad su kola prošla.

Još mi je tvoja večer živa
i krajolik svijetli u očima.

Barokni svetac, paprat, jaganjci
i tihe sobe uskrsnih predvečerja
još sjevnu u mojim noćima.

(Sjećanje na Evropu)

Ali nema sumnje, da je Vida volio Evropu, kad gledamo na njegovu nostalgiju za njom u stihovima, nastalima u Americi, ponajviše zbog toga, što je njegova i naša domovina Hrvatska (“sa snijegom na krovu”) njen sastavni dio, isto kao što je volio Hrvatsku, što je njegova Dalmacija sastavni dio Hrvatske, te konačno, što je njegov najuži zavičaj Boka Kotorska sastavni dio spomenute jadranske pokrajine:

Velika, svijetla, lijepa
s odrazima aluminija i bakra,
s poljima popaca i pinija
silazi k usnulu moru
Dalmacija
s cvijećem i s kamenjem u skutu.
(Sjećanje na Dalmaciju)

Ljubio je hrvatsku jadransku obalu s neizmjernom ljubavi. Vida je uz Nazora i stanovite strofe Tina Ujevića te uz Antuna Bonifačića, a osobito uz pojedine uspjele pjesme predstavnika čakavske lirike, najizrazitiji mediteranac u mladoj hrvatskoj lirici.

Namjerice sam se zadržao na nabrajanju problema, koje postavlja na svakoga ozbiljnoga suvremenog književnika i pjesnika njegova težnja, da upozna strukturu lirskog izraza svoga doba. Pročitati Paul Valérya, Ungaretti-a, Paul Eluard-a, Jimeneza, Antonia Machada, Federica Garcia Lorcu, Salvatore Quasimoda, Eugenia Montalea, R. M. Rilke-a znači pravi podhvat, koji zahtijeva veliku koncentraciju pažnje i analitičke sposobnosti; znači podhvat, koji zahtijeva skrajni napor volje i uma, odnosno napor, koji nimalo ne zaostaje za vrijednošću napora onih, koji su u našoj sredini beskrajnim osobnim žrtvama uspjeli skucati toliko, da kupe jedan skromni industrijski stroj. Zato Viktor Vida nije nipošto bio neki “fracasado”. On je pao pod kosom smrti kao puni zreo klas; on je pao kao borac, fizički iscrpljen i skršen, na fronti hrvatskog rodoljublja i kulture, što je drži hrvatska emigracija u pravednom ratu, što ga hrvatski narod vodi za svoju slobodu i državnu nezavistnost. Iza sebe, osim hrpe knjiga, ne ostavlja materijalnih dobara; u tom je pogledu bio siromah ali je poginuo duhovno bogat s hrpom kulturnih vrijednosti, koje je stvarao pod najtežim okolnostima života u emigraciji. Umro je kao duhovni kapitalist.

Analiza pjesničkog stvaranja Viktora Vide zahtijevala bi opširnu stručnu studiju. Ovdje možemo naglasiti kriterij, koji ne će moći mimoići historičari hrvatske književnosti, kad se budu našli pred zadatkom, da estetski valoriziraju pjesničko stvaranje Viktora Vide, a taj je, da je ovaj prognani i tragično poginuli hrvatski pjesnik, prvi od mlade generacije hrvatskih pjesnika, uspio podignuti strukturu svoga lirskog izraza do pjedestala, na koji se uzdigao izraz suvremene lirske poezije na Zapadu, a da se ipak nije izgubio u šipražju (ustvari intelektualističkih, a ne osjećajno fantazijskih) ekstravagancija i skoro apsolutne nejasnosti modernih pjesničkih realizacija i u okviru pjesničkih škola i struja, koje su zapravo, i to sve redom, jednako daleko od Baudelaire-a, iako se uporno na njega pozivaju kao na svog praoca.

Bilo je u hrvatskoj mladoj lirici, da ne spominjemo najmladjih u zarobljenoj domovini, i prije Vide ekspresionizma (na pr. A. B. Šimić, pa Branko Storov) i hermetizma (najznačajnija afirmacija ovoga potonjeg jest “Lelek sebra” od Tina Ujevića, gdje Tin o ovoj vrsti svoje poezije sam kaže: “Ove su riječi crne od dubine”). Bilo je, uglavnom ne­uspjelih pokušaja i lirskog hermetizma (na pr. stihovi Stanka Šimića i Drage Ivaniševića). Ali nasuprot ovim pojavama, približio se Viktor Vida stvaralački sa svojim istinskim pjesničkim talentom strukturi izraza moderne lirike, apsorbirao ga, a da pri tom nije bio prisiljen da ubije pjesnički doživljaj. On je uvijek ostao daleko od principijelnih postulata kulta nejasnosti, deformacije stvarnosti, od Ortegina postulata kulta ružnoga. Njegova se poezija nije htjela sasvim konformirati bitnim zahtjevima (hvala Bogu!) apsolutnoga hermetičkoga lirskog izraza, t. j. totalnoj depersonalizaciji, nejasnosti i dehumanizaciji poetske emocije. U psihičkoj napetosti, koju je proživljavao u težnji da izrazi, a istovremeno da sakrije svoj osjećajno fantazijski svijet, Vida je bio dospio u fazu pobjede pjesnika nad tehnikom hermetičkoga lirskog izraza. On je bio i preveć čovjek i pjesnik, a da bi mogao stvarati depersonaliziranu i deshumaniziranu poeziju. Uostalom nije teško predvidjeti, da će hermetička poezija, koja i sama po sebi predstavlja revoluciju u svjetskoj lirici, izazvati protiv sebe, i to u najskorije vrijeme, revolt i kontrarevoluciju, jer čovječanstvo treba poeziju kao kruh, a golema je većina hermetičkih pjesnika udaljila poeziju od naroda i života, možda i zbog toga, što je ona u stanovitoj mjeri i smislu i preveć fotografija suvremene grube i okrutne stvarnosti. Iz Italije već javljaju, da se u najnovijoj talijanskoj poeziji pojavio antihermetizam. S ponosom možemo ustvrditi, da je Vida, prešavši iz faze čistoga lirskog simbolizma, jedine pjesničke škole, koja se legitimno smije pozivati na Baudelaire-a, a koja se u novoj hrvatskoj lirici manifestirala u “gričevcima” (Matoš, dva Polića, Wiesner, Tin) u umjereni hermetizam, postao prva lastavica pozitivne antihermetičke reakcije u hrvatskom lirskom stvaranju.

Nakon ove napomene, o kojoj će trebati, mislim, povesti računa književna povijest, kad se bude pisalo o pjesničkom stvaranju Viktora Vide, držim, da će uvijek, kad se bude htjelo objektivno pisati o njemu i njegovoj poeziji, trebati konstatirati činjenicu, kako je njegov susret s jednim organom s izrazito naglašenim kršćanskim nazorom o svijetu u hrvatskoj emigraciji dao znatan rezultat za hrvatsku liriku i hrvatsku književnost. U strahovitom kaosu u prvim godinama nakon Drugoga svjetskoga rata, gdje se sve činilo slomljenim i smrvljenim, počinje Vida svoje traženje metafizičkog uporišta. Njegova pjesnička suradnja u “Glasu Sv. Antuna”, kojega sam imao čast da budem skromnim urednikom, predstavljala je iz broja u broj sve izrazitije približavanje Bogu, ali sredstvima ljepote, putovima poezije, da se izrazimo platonovskom dialektikom o tom predmetu, kako je iznesena u razgovorima “Symposium-a”.

Moje drugovanje s Vidom bilo je na bazi apsolutne delikatnosti i diskrecije, jer on je bio vrlo osjetljiva narav. Nikad nismo poveli formalne diskusije o filozofskim i apologetskim argumentima kršćanstva. Ali on je znao moj izraziti i odredjeni stav o njima i osjećao sam, da je cijenio moj stav diskrecije u osobnom odnosu prema njemu. On je znao, koliku mi je radost predstavljala njegova po­ezija, u kojoj je dolazilo do izražaja njegovo traženje Apsolutnoga, njegovo traženje Boga. Njegov duhovni nemir bio je bezuvjetna prisutnost Milosti. Ja sam se unaprijed radovao videći u njemu obraćenika. Ali nadošle su poteškoće. Njegova je duša bila više žedna svjedočanstva nego li teoretskih razlaganja. Vjera je konačni dar Milosti i Bog je daje, kako hoće, dajući, doduše, “šansu” svakome, ali traži i da je svojom suradnjom zaslužimo. Opazio sam bio u njega rilkeovsku crtu (znamo, da je Rilke napisao relativno velik broj pjesama s religioznim sadržajem). Ne tražim nikakve ispraznosti — klicao je Rilke Bogu — koja bi Te dokazala. — Vrijeme, to znam — ne nosi Tvoga imena. — Ne pravi nikakva čuda za mene. — Neka djeluju Tvoji zakoni — koji iz vijeka u vijek pokazuje sve bolje svoje lice. Iz ovoga, što natuknuh, možemo slutiti, da je i Vida, poput niza modernih pjesnika i pisaca, bio skloniji kršćanstvu na temelju spoznajnih metoda, prožetih čuvstvenim sadržajem u stilu platonske škole, kakve one dolaze do izražaja u franjevačkoj skolastici (Vida se nije bavio stručnom filozofijom, osim što je proučio koji taj pomodni filozofski sistem) nego li veličanstvenim zaletima intelekta na područjima aristotelovsko-tomističke noetike, ontologije i teodiceje.

Dakle, kako se Vida približio Bogu? Tražio ga je s pravom franjevačkom poniznošću, s neizmjernom sklonosti i smislom za prirodu i sveopće bratstvo u Svemiru putovima ljepote, dobrote i ljubavi. Njegovi nam stihovi pričaju o sreći nakon sticanja prvih spoznaja:

Svijetao i lijep je Gospodin,
Viši od svemira, sve motri
I mirno shvaća:
Taj tijek tišine, to zelenilo,
Odredio je mali bijeli prostor
Na dva koraka ispred mene
U sobi, u kojoj vlada mir.
(Bijeli prostor)

Ali Vida traži Objavu, jer je očito Milost tražila njega. U prvoj zbirci pjesama, u kojoj su sakupljene pjesme uglavnom objelodanjene u “Glasu Sv. Antuna”, prihvaća simbol “Gorućeg Grma” kao formu Objave Božje. Ontološka komponenta njegove lirike veže se izravno uz simbol vizije, iz koje je čovječanstvo po prvi put čulo veličajne riječi Božje Objave: “Ja sam, koji jesam”, dakle uz izvor svega bitka. Nakon pjesničkog prihvaćanja starozavjetne Objave, sretamo ga, kako ispovijeda svoju vjeru u misterij Presvetog Trojstva, glavnu dogmu kršćanstva. A onda ga vidimo, kako prihvaća proroke, koji pripremaju čovječanstvo na Kristov dolazak, dovodi nas do misterija Inkarnacije (“Večer Navještenja”), do misterija betlehemske štalice, gdje nam crta u stihovima poklonstvo Triju kraljeva. Slijede u ovom nizu pjesme o pokolju nevine djece o bijegu sv. Obitelji u Egipat...

Iza pojave njegove zbirke “Sužanj Vremena” izgubio sam bio intimniji dodir s pjesnikom i prijateljem Vidom, nakon što sam i sam došao s Paul Claudelom u položaj, da skrušeno zahvaljujem Bogu: Budi blagoslovljen, moj Bože, što si me oslobodio od smrti!

Milosrdje je Gospodnje htjelo, da još poživim, nakon što sam teško bio pogodjen na svom mjestu patnja, borbe i žrtve skupa s ostalim prognanicima na fronti hrvatske emigracije. Viktor Vida je eto tragično poginuo!

A kako da shvatimo njegovu smrt? Već sam spomenuo: u prvom redu kao smrt fizički skršenog borca u pravednom ratu Hrvata protiv tlačitelja svoje zemlje i svog naroda. I ne idimo dalje: Sam Bog pravo zna, kako su tekli njegovi posljednji časovi. U medjuvremenu sjetimo se Kristovih riječi: Ne sudite! I molimo se za njegovu dušu!

Čitajući jednu od posljednjih Vidinih pjesama: “Otrovane lokve”, kao da osjećamo izrazito stanje, koje osjeća ljudska duša u neposrednoj blizini smrti. To je bio njegov moment Maslinske Gore, kad mu se učinilo, da je Bog odsutan od njegovih boli. U svojoj samoći vapi pjesnik:

Gdje si? Da uneseš malo stege
u ovu zbrku krvi i htijenja:
sitnu krijesnicu
u pokošenoj travi.

Noćas si bio skriven
iza hladno vedrih zvijezda.
Ništa se od Tebe nije vidjelo,
samo ti se naslućivao sjaj,
Skroviti Bože!

Ova spoznaja u predtjeskobi smrti, da Bog ipak jest, iako u svom beskrajnom milosrdju šuti sakriven, jer čeka ustrpljivo, da se ljudi vrate, dok bi pjesnik htio u nestrpljenju, da On tresne svojom pravdom i gromovima, bila je dar Milosti. “Moji puti nisu vaši puti kaže Gospod” preko proroka Izaije. Jedan od modernih proroka suvremenog katolicizma na području književnosti, Georges Bernanos, veli: “U našem malom jadnom svijetu, bol predstavlja dobrog Boga”.

Navršujući petnaestu godinu života i borba za goli život u emigraciji, u času, kad je ekstremna napetost živaca postala općom pojavom i karakteristikom vremena, on ne može izdržati, a da ne zavapi:

Nije teško umrijeti
Teško je živjeti:
lomiti se na asfaltu.
(Otrovane lokve)

Pa ipak nije nikad očajavao o milosrdju Božjemu. Kad je naišao na Unamunov “Epitaf”, obradovao mu se kao dijete i prevodi ga na hrvatski:

Spremi me, vječni Oče, usred Tvojih grudi u otajni dom,
tamo ću snivat, jer sam skršen od teške borbe sa zlom.

Bog samo zna svu i pravu istinu o posljednjim časovima Viktora Vide. Ne ulazimo u ono, što je obavijeno tajnom, što je prešlo prema, Gabriel Marcelu, s područja problema u područje misterija...

Ima li smisla konzultirati ljude, da njihovom pomoću uznastojimo prodrijeti u taj misterij? Ljudi nam ne mogu razjasniti ništa.

Kad talijanski pjesnik Cardarelli, kojeg je Vida osobno poznavao, veli u jednoj pjesmi: “Ura, koja predhodi smrti, nalik je čekanju pod satom na jednoj željezničkoj postaji brojeći minute...”, onda mu moramo odgovoriti: Oprostite, ali nam time niste razjasnili ništa!

Ne bi nas uvjerilo ni Eliotovo upućivanje na zablude budističkog misticizma, iako je Vida čitao T. S. Eliot-a.

Sam se je pjesnik prije svoje tragične smrti, čini se, pobrinuo da otkloni svaku možebitnu sumnju o nekom pomodnom povodjenju za receptom, što ga je antiteist Albert Camus preporučio kao jedino ozbiljan filozofski problem u svom djelu “Sizifov Mit”.

Jedini od ljudi, koji bi mogao pružiti, uz već citirane Péguyove stihove, dao donekle neko uvjerljivo tumačenje Vidine tragedije, jest pjesnik Rainer Maria Rilke, koji kaže: “Ono, što smrt čini čudnom i teškom — jest to, što ona nije onaj pravi kraj, već je to onaj drugi, koji nas zahvaća, prije nego li je vlastita smrt sazrela u nama”...

Jedna druga i strahovita tragedija neposredno je predhodila tjelesnoj smrti Viktora Vide. O tom nema više nikakve sumnje i ta nam činjenica daje pravo, da s nadom ponovimo stihove patrijarhe modernih pjesnika Charles Baudelairea, upravljene Bogu:

Ja znam, da Ti čuvaš mjesto za pjesnika
U blaženim redovima svetih legija,
I da si ga pozvao na vječnu gozbu
Prijestolja, Kreposti i Vlasti.

Nekoliko dana prije tragične smrti hodočastio je bio Vida sa svojim prijateljima u Lujan k liku Blažene Djevice Marije... Što je njegova ojadjena duša govorila Nebeskoj Majci? I to je ponio sa sobom u grob, ali je to sigurno našao pred prijestoljem Vječnoga i milosrdnog Oca i Suca.

Tragedija Viktora Vide, koji je pripadao tolik niz godina suvremenoj hrvatskoj emigraciji, privlači našu beskrajnu sućut i pogled na njegov svježi grobni humak. Nad njim se diže križ, znak boli i mučeništva, ali ujedno za kršćanina znak pobjede nad tjelesnom smrću.

Lijes s posmrtnim ostacima Viktora Vide kraj otvorenoga groba...

Poklonimo se pred grobom ovoga skršenoga hrvatskog pjesnika, prognanika i mučenika, jer je i ovaj grob jedan zalog više za oslobodjenje Hrvatske.

Stoga pozdravljajući u ljudskoj i kršćanskoj sućuti ovaj novi hrvatski mučenički grob, podignimo oči Križu, skrušimo se ponizno i pozdravimo ovaj simbol nade i pobjede u ime kršćanskog dijela hrvatskog naroda:

O, Crux, Ave, spes unica!
Zdravo, Križu, nado jedina!