Obezvrijeđena sjeverna ljepotica

Od svega su me u Sibiru najviše zanimale fizionomije. Ako je vjerovati Herodotovoj Povijesti, nekoć ondje nisu živjeli ljudi, nego nekakva mitska bića, jednooki ćelavci s licima na grudima. Takvi su grčkoga mudraca uvjeravali da se u planinama skrivaju kreature kozjih nogu i hiperborejci koji spavaju po šest mjeseci u komadu. U 12. stoljeću svjetski putnik Giovanni da Pian del Carpine odvažio se istražiti vjerodostojnost takvih nagađanja. Istina je bila još bizarnija. Europom se pronio glas da ondje žive beštije s bikovim ekstremitetima, ljudskim glavama i psećim licima. Europljanina je najviše impresionirao njihov jezik. Opisao ga je kao neku vrstu ljudskoga s dozom životinjskoga, spoj govorenja i mjestimičnoga lajanja. Možda je upravo taj ljudski nagon za proizvodnjom straha gurnuo Sibir na dno ljestvice poželjnih destinacija. Ili je ipak kriv obični snobizam, koji polazi od pretpostavke da su neki krajevi nepopravljive divljine. U kojima žive barbari. Po principu »ako je lav kralj džungle, medvjed je kralj tajge«, Sibiru je pripao »medvjeđi« status.

Bajkalsko nebo

Onomu tko je nasjeo na reklamnu podvalu »sibirski Pariz« pa u Irkutsku traži dašak Pariza, najbolje je pobjeći glavom bez obzira. Ako svi putovi vode u Rim, sva sredstva javnoga prijevoza u Irkutsku vode tamo gdje se sljubljuju Marxova i Leninova ulica. Zbog njih su se, uostalom, ondje i lomila koplja, a jedno je pogubilo kontrarevolucionarnog admirala Aleksandra Kolčaka, nakon čega je kapitulirala stara carska Rusija. Potkraj prvoga tjedna shvatila sam da je najbolje nemati čvrstih očekivanja u tome dijelu svijeta. I tada su se stala događati čuda. Kiša je ustupila mjesto suncu, a zlaćasti su klobuci gradskih crkvica provirili poput vrganja. Kao gljive poslije kiše, porastao je ionako velik broj mladenaca, sklon prekomjernomu fotografiranju na javim mjestima. Ako se u sovjetskoj Rusiji čekao kilometarski red za koricu kruha, danas se gužva preselila pred zgradu ZAGS-a, ruskoga matičnog ureda. Lijepome vremenu odala je počast i ženska populacija oskudno paradirajući ulicama. One su uzvratile pjesmom, pa se ruski dance uz pokoji strani hit iz osamdesetih razlijegao iz brojnih uličnih zvučnika u centru Irkutska.

Irkutsk

Zahvaljujući budnome oku ruskoga Aèroflota, koji putnicima naplaćuje prekoračenje i najmanjega kilograma iznad dopuštene težine prtljage, prvo što ćete izbaciti iz kofera jest krema za sunčanje. Na 33°C u gradu Ulan Udeu, prijestolnici Republike Burjatije na jugu Sibira, proklinjat ćete sebe zbog toga. Toliko o hladnoći koja ondje traje dvanaest mjeseci godišnje – kako je uvjerena većina. Po broju sunčanih dana šarmantna prijestolnica drevnih Burjata nalazi se odmah poslije Los Angelesa – kune se mjesno stanovništvo. Doduše, slavenski su me Sibirci upozoravali da je azijski ogranak sklon neobuzdanome fabuliranju, no živa se i u Irkutsku popela na 30°C. Tada je živnula čak i samozatajna kći »Bajkala« – kako se u mnogobrojnim legendama predstavlja rijeka Angara. Jednima je nudila da odahnu na njezinim obalama, a drugima da otplove ususret Bajkalskome jezeru. Od više od petstotinjak rijeka koje utječu u njega, iz njega istječe samo ona.

Poznato je da je u Rusiji sve veliko, a ono što nije – takvim žudi postati. Bajkalsko jezero realizirana je metafora te zemlje: uprizorenje je nadrealne prirodne ljepote, ali istodobno utjelovljuje nepromišljenost grandomanije. Nije mu dovoljno biti najdublje jezero na svijetu; trsi se postati i najveće. Unatoč impresivnih 636 km dužine i 31.500 km² površine, »Bajkal« imperijalistički raste, zbog čega mu predviđaju oceansku budućnost. Podsjetimo li se da Bajkalsko jezero čuva 20% svjetskih zaliha slatke vode i 90% ruske pitke vode, možda zvuči patetično, no itekako je istinito da o njegovoj sudbini ovisi opstanak života u Rusiji. Nažalost, ruska eksploatacija više je maksimalistička nego ekologijska. »Bajkal nam je dragocjeniji od nafte« – digli su svoj glas građani Irkutska. Time su spriječili kompaniju Transneft u namjeri da izgradi naftovod na sjeveru jezera, koji je inače pod zaštitom UNESCO-a. Greenpeace je dežurnoga krivca zbog nebrige za okoliš pronašao u bivšemu, budućemu te očigledno doživotnomu predsjedniku Vladimiru Putinu. Njegovu su krivnju domišljato ovjekovječili ronioci organizacije, položivši na dno jezera počasnu ploču s njegovim imenom – uvjerljivim pobjednikom natječaja »Neprijatelj Rusije«.

Eko-katastrofa na bajkalskoj obali u Burjatiji

Čini se da od veličine pati posljednja u nizu eko-katastrofa – turizam na ruski način. »Nekadašnji Bajkal, kakav smo poznavali kada smo bili mali, više ne postoji« – upozorila me jedna sveučilišna profesorica. Krivac je masovni neplanski turizam koji nadilazi čak i Vodice, jadranski biser masovnoga kiča. Srećom, još uvijek postoje, skriveni od ljudske pohlepe, zeleni proplanci ispod kojih se zrcali kristalno čista voda. Na nekim je mjestima voda toliko prozirna da se vidi do dubine od 50 m. A uz mnogo sreće, na jezeru se može susresti zagonetni bajkalski endem – »nerpa« – vrsta slatkovodnih tuljana. Onaj tko doživi sneno jutro na tržnici u mjestašcu Listvjanka, s čijih se štandova širi zamamni miris dimljenih »omulja« – zvijezde među bajkalskim ribama, u popodnevnim satima neće vjerovati svojim očima.

Tržnica u Listvjanki

Dočekat će ga prometni čepovi i parada neprimjereno velikih automobila. S obzirom na nisku cijenu goriva, logično je da ih je toliko. Ali, nafta nije podarila bolji život sibirskome stanovništvu. Čak ni stanovnicima Verhnemarkova, sela koje je na njoj doslovno ležalo. Cijeli je identitet mjesta, zajedno s velikim planovima za budućnost, bio naftni. Željno se iščekivalo službeno preimenovanje sela u mnogo zvučniji Neftlensk – koji bi jednim udarcem proslavio dva najveća prirodna bogatstva: crno zlato i rijeku Lenu. No niti je Verhnemarkovo unaprijeđeno u grad, niti mu je izmijenjen toponim. Njegove je snove doslovno potopila nafta. »Mi pijemo naftu, u njoj se kupamo i njome peremo« – priča mlada studentica iz nesuđenoga Neftlenska.

Hram Bogojavljenja na obali rijeke Angare

Ako je Rusija zemlja paradoksa, Sibir – taj križanac Europe i Azije – njegova je prapostojbina. Kako drugačije objasniti činjenicu da je zloglasna prognanička kolonija u davnini bila svojevrsna Amerika jer u njoj nije bilo kmetstva? Usporedba s nekad zakletim neprijateljem nije slučajna. F. Braudel vjerovao je da je Rusija »izmislila« Sibir kao što je Europa izmislila Ameriku. Na što je točno mislio francuski povjesničar? »Na eksploataciju golemih prirodnih resursa ovoga kraja« – pojasnio mi je ravnatelj irkutskoga Centra za nezavisna istraživanja i dodao: »Moskva sustavno iskorištava Sibir. To je činila nekada i to čini i sada«. Znate li što je spasilo boljševike od sigurne propasti nakon Oktobarske revolucije? »Srebro i zlato iz Sibira. To se ponovilo 1990-ih godina, kada je novopečena država uspjela opstati zahvaljujući sibirskomu plinu« – napominju F. Hill i C. Gaddy u knjizi The Siberian Curse, koja je uzburkala ruske strasti.

Onima koji vole statističku preciznost, ovako izgleda brojčani odnos provincije i centra: 93% sveukupnih ruskih zaliha plina, 85% ruskoga ugljena, 70% nafte i svih ruskih metala potječu iz Sibira. Istočni Sibir nije samo riznica dijamanata, minerala i poludragoga kamenja nego jedan od vodećih svjetskih proizvođača električne energije. Prolazeći pokraj derutnih drvenih kućica u centru grada i drndajući se u prastarim gradskim tramvajima, pitam se zašto Sibir nije Kalifornija. »Zbog eksploatacije. Sibir je moskovska kolonija« – dobivam odgovor od jednoga profesora. »Rusiji odgovara držati Sibir u zaostalosti. Vlast se boji da bi osviještenost građana jednom mogla rezultirati odcjepljenjem Sibira«. Sada su jasni nehumani razmjeri GULAG-a. Sibir je u rekordnome vremenu postao novim domom za otprilike 20 milijuna neposlušnih prijestupnika, čije su ruke probijale tunele, krčile šume, iskopavale minerale i gradile proslavljene pruge Transsibirske željeznice. Drugim riječima, industrijalizirale hladnu pustopoljinu. Uzrok većini ruskih problema najbolje je sažeo povjesničar V. Ključevskij: »Rusija je zemlja koja neprestano samu sebe kolonizira«.

Krugobajkalka – nekadašnji dio Transsibirske magistrale

U 3. klasi ruskoga vlaka, gdje međunarodna ekipa ekspedicije »Exploring Siberia 2011« leži zbijena poput usmrđenih haringa, na pamet mi pada oda o ruskim vlakovima iz pera jednoga zagrebačkog novinara. Napokon shvaćam zbog čega se Rusiji neprestano vraćam. »Mrzim švicarske vlakove. Tako su sterilni i dosadni« – objašnjava Andreas, Švicarac ruske duše, i dodaje: »To je smisao putovanja. Biti u stvarnoj interakciji s ljudima«. Dirljiva sposobnost prihvaćanja nedaća u tih ljudi jednostavno razoružava. Svjesni svojega imidža koloniziranih životinja, ne propuste ga začiniti dozom tipično ruske ironije. »Jesu li u Europi još uvijek uvjereni da je kod nas sve puno medvjeda?« – pitaju me sa smiješkom na licu. Ako Europljani nisu, čini se da Rusi jesu. »Većina Moskovljana misli da u našim gradovima mogu susresti medvjeda. Kada nas pitaju je li to istina, mi im kažemo: itekako« – pripovijeda plavooka dama iz Irkutska. »Nismo imali srca razbijati tako krasan mit. Neka i dalje vjeruju u njega« – dvosmisleno je poentirala gospođa.

Suprotno uvriježenim vjerovanjima, alkohol nije glavni ubojica sibirskoga stanovništva. Proteklih je godina porastao postotak bolesti endokrinoga sustava, alergija i astmi te onkoloških bolesnika. »Glavni su uzročnici smrti u Sibiru problemi vezani za ekologiju« – govore neki irkutski intelektualci. Da to nisu puke tlapnje, dokazuje i statistika knjige Rusija u brojkama, prema kojoj su sibirski gradovi na popisu najzagađenijih. Na prvome je mjestu najsjeverniji sibirski grad Noriljsk, koji je prošle godine u atmosferu ispustio čak 2 milijuna tona štetnih tvari. Među prvih deset još su četiri sibirska grada: Angarsk, koji godišnje ispusti 207,4 tisuće tona štetnih tvari, zatim Omsk, Krasnojarsk i Čeljabinsk. Takav su rejting potpomogle i znamenite sibirske hidroelektrane, čija je izgradnja počela u drugoj polovici 20. st., i to po principu »neka su što veće«.

Otok Ol’hon - najveći i najljepši bajkalski otok

Taj su princip ingeniozno primijenili u burjatskoj prijestolnici, Ulan-Udeu. Lenjinovu su veličinu pretočili u 13.5 metara visok i 12 tona težak spomenik vođine »golove« (iliti glave). »Iznutra šuplje« – dodao je mjesni vodič Čingis. No to nije bio kraj njegovim pošalicama. Pozivajući se na ekološku osviještenost, ponudio je našoj ekspediciji da očisti šumu etnografskoga muzeja od opušaka. Hrvatice su već na početku loše reagirale na njihovu eksploataciju, no raskrinkavanje eko-furke umalo je dovelo do međunarodnoga incidenta. Ruski predsjednik će ovdje primiti kineskoga – doznala je Poljakinja Anna. Vijest je ostavila u stuporu simpatični njemački trojac, inače zapovjednike njemačkoga vojnog zrakoplovstva. Tko je mogao znati da će baš oni »laštiti pod« jednome od posljednjih živućih komunističkih diktatora? Povijest uistinu uzvraća onomu tko se mača laća – hihotale su se bivše Jugoslavenke i dobroćudni Nijemci, kojih na stručnim usavršavanjima i proputovanjima Rusijom ima, uzgred rečeno, sve više. Kao što ima Amerikanaca i Kineza. I Slovenaca i Srba, dakako. Samo Hrvati još nisu uočili ruski potencijal, posprdno odmahujući rukom na spomen Rusije i snobovski ju odbacujući kao potencijalnoga poslovnog partnera.

Treba li nakon svega otputovati u Sibir? To definitivno nije destinacija za svakoga. Ali, onomu tko zna pretpostaviti neobičnu ljepotu dosadnoj uniformiranosti a neočekivanost udobnosti, Sibir će ponuditi putovanje života. »Putovati i šutjeti o tome ne samo da je neprirodno nego je i glupo. Štoviše, nemoguće je« – čitam u avionu za Zagreb banalnu istinu rusko-američkoga putopisca P. Vajla. Nisu sva putovanja ista. Srećom, još uvijek nisu franšizirali sva mjesta. Jedna od čovjeka ne traže ništa više nego da se zavali u udobni naslonjač iz kojega će pijuckati koktele, dok druga to ne podnose. Od čovjeka traže mnogo više. Pristupi li im se pažljivo, u stanju su u komforom umrtvljenom mozgu probuditi cijeli spektar neočekivanih emocija. Sibir je u tom smislu nova stara Kuba, neokrunjeni kralj nekomformističkih destinacija.

»Golova« u Ulan-Udeu