Književnost o snovima

Prostor je, uz vrijeme, sigurno temeljna kategorija književne teorije. Svladavanje prostora, njegova skučenost ili širina, unutrašnjost ili vanjština, junak teksta u prostoru i izvan njega, omeđenost ili neomeđenost prostora, daleki i obećani prostori, utopije, distopije, sve su to teme koje se kroz povijest književnosti kontinuirano proučavaju. Odnos prema prostoru u književnom je tekstu različit. Realistički roman drukčije je poimao prostor od modernističkoga, prostor u grčkom romanu, ili ako hoćemo kronotop, odnosno, presijecanje vremenskih i prostornih kategorija, razlikuje se od onoga u postmodernističkom romanu ili akmeističkoj poeziji. Prostor kao problem tema je knjige Josipa Užarevića Möbiusova vrpca. Knjiga o prostorima (2011) ili, primjerice, projekta pod radnim nazivom Prostor prirode i prostor kulture Sveučilišta u Volgogradu (2011/2012), ili konferencije »Heterotopije«, održane ove godine u Vilniusu, koja je aktualizirala Foucaultov termin »drugih prostora«. Svladavanjem prostora bavi se i knjiga Deana Dude Kultura putovanja (2012), što samo potvrđuje važnost koncepcije prostora u proučavanju književnog teksta.

Zbornik o snovima koji je pred nama zove se Prostori snova. On, doduše, nosi podnaslov Oniričko kao poetološki i antropološki problem, ali prva riječ – »prostor« u naslovu podvlači njegov značaj. Prostori snova govore o mogućoj omeđenosti sna, o njegovoj ograničenosti, presijecanjima sa stvarnošću, o prostoru lirike i sna u lirici, o snu kao teatrološkom problemu, o životu kao snu. San čini prostor i to valja imati na umu čitajući ovaj zbornik.

Osim predgovora koji nudi pregled razvoja oniričkoga kroz prostor i vrijeme, zbornik obuhvaća tri veće cjeline. U prvoj je riječ općenito o snu kao književno-teorijsko-antropološkome problemu. U drugoj, najvećim dijelom o snu u hrvatskoj renesansnoj književnosti, a u trećoj, o snu u novijoj poeziji i prozi. Zbornik obuhvaća dvadeset i jedan tekst domaćih i inozemnih stručnjaka.

Prije analize sadržaja zbornika, dopuštam si ovdje kratku digresiju o žanru i važnosti zbornika. Kao prvo, ja u zbornik vjerujem. Kao drugo, zbornicima se u svojem radu vrlo često koristim. Evo zašto je tomu tako. Zbornik je kolektivni rad koji zahtijeva koordinaciju različitih autora, prevoditelja, lektora, izdavača i drugih dionika u cijelom poslu. Taj kolektivni rad, koji je za urednika, u našem slučaju urednice, najzahtjevniji, rađa konačni produkt – znanstveni zbornik ili knjigu koju su sastavili različiti autori, a okuplja ih ista tema. Urednice ovoga zbornika, Živa Benčić i Dunja Fališevac, surađuju još od osamdesetih godina i znanstvenoj su javnosti poznate po zbornicima Književni barok (1988), o proučavanju baroka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zatim značajne književnoteorijske lektire Tropi i figure (1995) i Čovjek, prostor, vrijeme. Književnoantropološke studije iz hrvatske književnosti (2006). Prva je dva zbornika objavio Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a treći – Disput – izdavač i ovoga posljednjeg zbornika.

Zbornik Prostori snova, koji su uredile iste urednice rezultat je rada znanstvenoistraživačkoga projekta »Oniričko kao poetološki i antropološki problem«. San i snoviđenje predmet je istraživanja mnogih znanstvenih disciplina, pa urednice u predgovoru podsjećaju na one znanstvenike koji su pridonijeli razvoju fenomena oniričkoga, poput Alfreda Mauryja i Herveya de Saint-Denisa, dofreudovaca, a zatim, naravno, Sigmunda Freuda (Tumačenje snova, 1900), Carla Gustava Junga te antropološki orijentiranih istraživača poput Rogera Cailloisa, Gilberta Duranda, Davida Lewis-Williamsa i drugih. »Fenomen oniričkog prisutan je od najranijih razdoblja u svim umjetnostima, pa tako i u književnosti u svim svjetskim kulturama«, navode urednice u predgovoru. Zato zbornik nije omeđen jednom kulturom ni jednim vremenom. Premda je analiza korpusa hrvatske književnosti najzastupljenija, u Prostorima snova čitat ćemo o oniričkome u aboridžinskoj kulturi, u ruskoj klasičnoj i suvremenoj prozi, u šumersko-akadsko-babilonskom epu, u srpskoj prozi, engleskoj drami, ruskoj poeziji. Oniričko se »prošetalo« različitim prostorima i vremenima, različitim žanrovima i pokazalo se kao stalni problem koji se uvijek iznova može proučavati.

Zbornik otvara tekst Renate Lachmann Književni san kao tekst u tekstu. Autorica podsjeća da je uz snove uvijek vezano njihovo tumačenje. Ona govori o tipologiji književnih snova koja mora »uključivati semantičku funkciju teksta sna, ali isto tako i njegovu ulogu kao teksta u tekstu«. Kako bi bolje objasnila funkciju sna u književnom tekstu Lachmann daje primjere iz Gončarovljeva romana Oblomov i glasovitoga Sna Oblomova, koji je svojevrsna umetnuta novela u kontekstu revitaliziranja žanra idile, zatim halucinacije u Turgenevljevoj Klari Milič, nastaloj vjerojatno pod Schopenhauerovim utjecajem. Autorica analizira i San doktora Mišića Ksavera Šandora Gjalskog, koji je šopenhauerovskim diskursom povezan s Turgenevljevim tekstom (o povezanosti Turgeneva i hrvatskih novelista više se puta govorilo, što Lachmann ne propušta spomenuti). Od tekstova iz 20. stoljeća, već upoznatih s teorijom sna, autorica bira Kišovu prozu Bašta, pepeo, u kojoj se san mora shvatiti kao smrt i Peščanik, u kojoj se parodira Freudovo Tumačenje snova.

Teorijskom čitanju snova posvećen je i drugi tekst zbornika znakovitog naslova Što su snovi? Mihaele Girardi-Karšulin s Instituta za filozofiju. Postoje dva tipa tumačenja snova. Prvi je tip onaj koji snove sagledava kao poruke viših sila dobra ili zla, dok je drugi tip zapravo reakcija na prvi i želi tumačiti snove iznutra, iz prirode bića koja sanjaju. Jedno je dakle mitsko, a drugo racionalno tumačenje sna. Aristotel i Freud su autoričine dvije uporišne točke i ona razlaže ona mjesta u Freudovu opusu gdje on citira Aristotela. Snovi su, po Aristotelu, neka vrsta zamjećivanja. Freud, koji je čitao Aristotela i navodio njegove spise o snovima, pozitivno se odnosio prema drevnom filozofu.

U teorijskome dijelu zbornika Viktor Žmegač se, premda počinje svoj tekst analizom Weberova racionalizma, bavi manje poznatom teorijskom literaturom o oniričkom. To je, primjerice, knjiga njemačkoga liječnika Carla Gustava Carusa Psyche; zur Entwicklungsgeschichte der Seele (1846., 1851) i rasprava Gotthilfa Heinricha Schuberta Die Symbolik des Traumes (1814). San je, poput čarobne svrhovitosti, za romantičare od posebne važnosti i postavlja se upravo nasuprot racionalizmu. Autor uzima za primjer Novalisov nedovršeni roman Heinrich von Ofterdingen, koji počinje opisom sna naslovnog junaka, a u njemu se »jasno razabiru temelji oniričkog tumačenja svijeta, pa time i otpor suvremenom svjetonazoru, osnovanom na geometrizaciji zbilje«. Tekst Viktora Žmegača poput otvorene knjige priziva na daljnja proučavanja oniričkoga, pri čemu bi trebalo slijediti put od Novalisovih zanosa do znanstvene demistifikacije snova u našoj suvremenosti, ili »od pobune u snovima do pobune protiv snova, od začaranosti snovima do straha od njih«.

Josip Užarević u ozbiljnom i istodobno zaigranom tekstu o posmrtnom letu duše u svemir, također, kao i autori prije njega, i kao što će činiti mnogi poslije, u teorijskom uvodu razgraničava arhetipske (numinozne) i tipične ili obične snove. Preko Jungova tumačenja, autor zaključuje da je oniričko (snovno) Ja istovjetno s budnim Ja. Užarević stoga nudi tekstnu teoriju snova, jer se snovi drugim ljudima nadaju preko jezičnog medija, oni su književna (minimalistička) forma tročlane kompozicije: 1) sanjao sam; 2) izlaganje sna i 3) probudio sam se. Snovni tekst Užarević potkrepljuje četirima primjerima sna o posmrtnom letu duše u svemir, a to su Enkiduov san iz epa o Gilgamešu, zatim Lermontovljeva pjesma Smrt, treći je primjer »stvarnoga« ili neizmišljenoga sna ruske pjesnikinje Marine Cvetaeve, a četvrti je »pravi« san iz autobiografskog zapisa Carla Gustava Junga. Da san povezuje sve ljude na Zemlji, o čemu svjedoče mnogi tekstovi, a što su napomenule i urednice zbornika u predgovoru, Užarević pokušava dokazati pozivajući se na dosadašnja istraživanja o vodi koja stiže iz svemira i koja čini osnovu života na Zemlji. Zato je, drži Užarević, »san neka vrsta nadstvarne re-konstrukcije onih stanja (s)tvari koja su prethodila sadašnjemu trenutku i onih koja će mu uslijediti« i zato je moguće povezati povijesno tako udaljene tekstove koje je ovaj autor analizirao.

Teatrologinja Lada Čale Feldman čvrsto argumentira da se san kazališnim prizorom nadaje kao ničim posredovano, sadašnje iskustvo. Kazalište je »impregniralo« Tumačenje snova, a ta je Freudova rasprava ujedno postala izvorište različitih teatroloških smjernica. Osim s Freudom, inače ljubiteljem dramske literature i posjetiteljem kazališta, autorica ulazi u dijalog i s drugim autorima koji su »tumačili« Tumačenje snova, ali i prodor u teatar toga teksta poput Welsha (Freud’s Wishful Dream Book, 1994), Webera (»Psychoanalysis and Theatricality«, u: Theatricality as Medium, 2004) ili pak Wilesa (A Short History of Western Performance Space, 2003). Autorica zaključuje da će Freudova studija ostati »neprevladani klasik oniričke indukcije teatroloških problema«.

Tekstom »Tumačenje snova« kao teatrološki problem Lade Čale Feldman završava dio zbornika mišljen kao uvodni i teorijski. Drugi i najveći dio zbornika, koji obuhvaća devet tekstova, fokusira se na stariju hrvatsku književnost. Otvara ga tekst Marije-Ane Dürrigl sa Staroslavenskog instituta u Zagrebu u kojem je riječ o Viđenju svetoga Bernarda, popularnome medievalnom latinskom djelu, koji se žanrovski određuje kao moralitet ili vizija. Budući da su brojna književna djela u srednjem vijeku bila oblikovana kao snoviđenja, autorica daje širi pogled na snove u tom golemom povijesnom razdoblju. San svetoga Bernarda, pisan kao pouka svim vjernicima, nije čisti san, nego vrsta meditacije, »mentalno gledanje«, pa se može govoriti o snu kao otkrivenju. Analizirani tekst stoga pokazuje da su narativna djela u srednjem vijeku bila religiozna i temom i strukturom.

Neven Jovanović analizira san Jurja Augustina Zagrepčanina iz njegova pisma Nikoli Ostiffyju u listopadu 1450. godine. Na putu od Bologne do Ferrare autoru pisma se ukazuje snoviđenje o brodolomu. Pismo, koje je prvi put objavljeno prije 130 godina, u zbirci dokumenata vezanih uz povijest renesanse u Mađarskoj, autor teksta Jovanović dijeli nadvoje: do sna i od sna, pitajući se je li san istinit ili je riječ o književnoj (epistolarnoj) konvenciji. Pitanje se samo nameće jer se san Jurja Augustina može usporediti sa snovima iz drugih sličnih tekstova toga razdoblja, stoga njegov san treba čitati na pravcu humanističkih književnih snova. To je dobra smjernica za iduće autore koji su analizirali hrvatske renesansne tekstove.

Tomislav Bogdan analizira dvije pjesme Džore Držića, dubrovačkoga književnika iz druge polovice 15. stoljeća, u kojima se iznosi sadržaj sna. Prva je pjesma početnoga stiha »Ako je istini, moj Bože, ovi san«, a druga »Po vas dan minuti hodih si svim cvile«. Kako bi došao do općenitijih zaključaka o osamostaljivanju fikcije u počecima dubrovačke književnosti, Bogdan navedene pjesme uspoređuje sa sadržajem sna u Ligdamovoj elegiji, zaključujući da se »u kompozicijskom okviru obiju pjesama, odnosno na njihovu početku i na samome kraju, propituje istinitost sna iz središnjega dijela i strahuje se zbog njegova mogućega proročkog značaja«. Osamostaljivanje fikcije općenito, kao i fikcije oniričkoga govori o oslobođenju svjetotvornog potencijala književnosti u sklopu renesansnog prestrukturiranja književne kulture.

O snovima o Parnasu u hrvatskoj renesansnoj književnosti piše Dolores Grmača. Riječ je o dvama slikarskim prikazima. Prvi je Parnas naslikao Andrea Mantegna 1497. godine, a drugi je Rafaelov u Vatikanu, u knjižnici pape Julija II., naslikan 1510/1511. Autorica govori o isprepletanju slikarske i pjesničke ilustracije, čime se otkrivaju funkcije mitoloških tema i njihovi onirički mehanizmi u renesansnoj kulturi. U okviru renesansne oniričke teorije, podsjeća autorica, postojala je podjela svijeta sna na somnium naturale (trivijalni snovi bez značenja) i na somnium coeleste (proročki snovi božanske inspiracije). U drugu se skupinu svrstavaju snovi o Parnasu u renesansnoj kulturi. U hrvatskoj renesansnoj književnosti opis uspona na Parnas u središtu je tekstova Planine Petra Zoranića (taj će se tekst u zborniku još analizirati), u poslanici br. 16. Petru Hektoroviću, vlastelinu hrvatskomu Nikole Nalješkovića i u talijanskom pismu V. Vanettiju Petra Hektorovića. Njima se mogu pridružiti još četiri teksta te autorica na taj način analizira ukupno sedam snoviđenja Parnasa koji »nose otisak kako humanističke misli i intelektualnog konteksta tako i kulturnog kruga u kojem nastaju«. Moglo bi se zaključiti da hrvatski renesansni pjesnici u snu o Parnasu alegorijski ističu vlastiti pjesnički status, što potvrđuje da su svi povezani s ikonografijom zemaljskog raja.

Među analize hrvatskih renesansnih tekstova umetnut je i onaj o tumačenju snova u engleskoj renesansnoj književnosti i kulturi Gorana Stanivukovića o sanjaru Marcuziju iz Shakespeareove drame Romeo i Julija, čiji je san »pjesnička verzija kulturološke antropologije snova Shakespeareova doba koje je san usko povezivalo s pjesničkom inspiracijom i maštom«. Da bi autor potkrijepio tezu o renesansnim pjesnicima koji se često koriste snom kao ekspresivnim medijem, osim spomenute drame, poziva se na još dvije koje imaju dodirnih točaka. To je rimska tragedija Julije Cezar i dramska romanca Oluja. Od druge polovice 17. stoljeća dolazi do skepticizma u tumačenju snova, a taj se vrhunac potkrepljuje činjenicom da su se pojavile rasprave u kojima se predmetu tumačenja snova pristupa s humorom. Zato je tumačenje snova »do kraja sedamnaestoga stoljeća preraslo iz labavoga spekulativnog idejnog sustava u poigravanje obrascima logičkog formuliranja argumenta koje oscilira između praznovjerja i slobodnih asocijacija vezanih za primjere iz svakodnevice«.

U analizama u ovome zborniku spominje se još jedan važan Shakespeareov tekst. Riječ je o Snu Ivanjske noći, koji kombinira elemente različitih tradicija, uključujući narodna vjerovanja, kao i asocijacije na antičku kulturu. O tome govori Cvijeta Pavlović u analizi proročkih snova u Planinama Petra Zoranića u tekstu zgodna naslova Zoranićev San Ivanjske noći. Preko kalendarskoga određenja Ivanjske noći (Ivanje, 24. lipnja) može se govoriti o približavanju Shakespeareova Sna Ivanjske noći i Zoranićevih Planina. Poveznica se očituje u svetkovinama, u ovidijevskim obrascima krajolika, u nadijevanju imena vilinskim likovima. Oba teksta povezuju parametri prostora i vremena i načela Prirode i Ljubavi, kao i tema sna. Autorica zaključuje da renesansa i manirizam nude jednostavnije odredbe sna nego barok.

Pavao Pavličić, naš istaknuti proučavatelj barokne književnosti, analizira Vilu Slovinku Jurja Barakovića, točnije 9. pjevanje, gdje se pripovijeda san glavnoga junaka. Opis noćnog doživljaja sadrži 476 stihova, a ne podrazumijeva samo san nego i ono što mu prethodi i ono što za njim slijedi. Ono što se u snu vidi nalik je propasti svijeta, apokalipsi. Time glavni junak (Pisnik) svoju osobnu nesreću projicira na cijeli svijet. Pavličić upozorava da se u Barakovićevo vrijeme vjerovalo da se u čovjekovu snu objavljuje istina. Osim sna, treba gledati širi kontekst epa, pogotovo ulogu Vile čiji su iskazi bili proturječni u dvjema različitim prilikama: na javi i u snu. 9. pjevanje čini prekretnicu epa, jer nakon njega stvari se odvijaju drukčije. Nakon 9. pjevanja Pisnik ne traži samo smisao vlastite književnosti nego i vlastitoga života. Pavao Pavličić zaključuje da Baraković možda nije osviješteni manirist, ali je svakako spontani.

Obsida Sigecka Petra Zrinskoga, inače prvi hrvatski ep tiskan u 17. stoljeću, najvažnije je djelo ozaljskoga književnoga kruga, tvrdi Milovan Tatarin. Djelo je to nastalo pod utjecajem Vergilijeve Eneide, Tassova Oslobođenog Jeruzalema te spjeva Adone Giambattiste Marina. Zrinski je u priču upleo dva sna, Sulimanov i Deli Vidov. Povijesne okolnosti potvrđuju da će opsada Sigeta završiti smrću Sulimana, međutim od hrvatsko-turskoga boja u spjevu je važniji onaj nebesko-pakleni, koji je detaljno opisan. Boj za Siget je boj za dušu, pa je manje važno što Zrinski pogiba, a Turci ulaze u Siget, jer Zrinski je mrtav, ali vječno živ. Njemu se obratio Krist i on je jedini junak sedamnaestostoljetne epike koji je čuo nebeski glas.

Završni tekst drugoga dijela zbornika govori o snu kao društvenom prostoru, a u starijoj književnosti, koja i jest predmet drugoga dijela, »nalazimo mnoštvo primjera korištenja toposa sna u konstruiranju naracije«, tvrdi Maciej Falski sa Sveučilišta u Varšavi. Autor navodi primjer Vile Slovinke Jurja Barakovića, gdje se san povezuje s individualnim prikazom junaka, čega nije bilo u srednjovjekovnoj didaktičnoj književnosti. Autor drži da je san duboko kulturna pojava jer je on interpretacija čovjekova odnosa s okolinom. On je komunikacija i dio društvenog prostora. Osim starijih tekstova, autor navodi primjere i iz popularne kulture (sanjarice, pjesma Parnog valjka) u kojima dolazi do racionalizacije oniričkoga.

Treći dio zbornika otvara tekst Dunje Fališevac o snu i snovitom u Vidrićevoj lirici. Postoje različita tumačenja Vidrićeve lirike i autorica nabraja domaće istraživače Vidrićeva opusa (Barac, Frangeš, Užarević, Peić, Šoljan). Međutim, hrvatskoga je pjesnika moguće čitati i s aspekta oniričkoga. Fališevac čita Vidrićev motiv sna u ničeanskom smislu prevladavanja patnje i boli egzistencije te iz Jungove vizure kolektivnoga nesvjesnoga. Analiza Vidrićeve lirike središnji je dio teksta. Moglo bi se zaključiti da iz očišta oniričkoga Vidrićeva lirika razotkriva dvije razine fenomena sna: kompozicija asocira na strukturu sna te otkrivanje smislova i značenja koja su snovi imali za čovjeka uopće. Vidrićeva lirika, zaključuje Fališevac, ima »obilježja vizionarske lirike« i ona svjedoči o dodirivanju pjesništva i snova.

U zborniku slijede dva teksta koja analiziraju Matošev opus iz vizure oniričkoga. To su tekstovi Dubravke Oraić Tolić (Matoševa poetika sna) i Tatjane Jukić (Matošev loboratorij: rad, goli život i tumačenje snova).

Matoševu liriku, ali i prozni opus (pripovijetke, putopisno-feljtonistička proza) iz očišta oniričkoga čita Dubravka Oraić Tolić. Ona govori o trima razinama poetičkih reprezentacija sna: 1. San kao tekst, u kojima Oraić Tolić govori o mini-tekstu i cjelovitom tekstu; 2. San kao lirski motiv, koji može biti utopijski, znači, oblikovan u jedinstvu estetike lijepoga i humora, idile i groteske ili metafizički, koji je vezan uz noć i nokturalna raspoloženja te 3. Tekst kao san, gdje je riječ o tekstovima ili dijelovima teksta u kojima se pojavljuju svjetovi onkraj racionalne zbilje.

Prije same analize Matoševe putopisne studije Oko Lobora (1907), Tatjana Jukić nudi čitanje 20. stoljeća kao mreže prolaza kroz Freuda u Marxa i Nietzschea, pa zaključuje da je ono nezamislivo bez specifičnih struktura oniričkoga, ili je čak »oniričko uvjet da se 20. stoljeće zamisli i domisli«. Budući da je snoviđenje pretpostavka za opis moderne hrvatske (a očito je i šire) kulturne povijesti, s Matoševim korpusom hrvatska književnost ulazi u modernitet 20. stoljeća. Matoš se u svojoj putopisnoj studiji fokusirao na Lobor jer mu on dopušta komunikaciju s laborom, čime se nužno uspostavlja veza između hrvatskoga sela i rada. Književnost je nalik na ratarstvo i zato je Oko Lobora »laboratorij« Matoševe književne imaginacije, koji prerasta, »loborski« čitano, u »loboratorij« tumačenja snova.

Barbara Czapik-Lityńska istražila je hrvatske pjesnike 20. stoljeća koji su zainteresirani za san i otvoreni prema njemu. Riječ je o Antunu Gustavu Matošu, Juri Kaštelanu, Slavku Mihaliću i Dubravki Oraić Tolić. Autorica počinje od Matoša i njegove pjesme Utjeha kose, u kojoj je smrt preoblikovana u san, što je tipično modernističko načelo oniričkoga modela sažeto u sintagmi »poezija je san«. Mladenačko je stvaralaštvo Jure Kaštelana ispunjeno elementima bliskima nadrealističkoj estetici. San je u Kaštelanovoj poeziji ključna riječ, povezan je sa sferom bivanja kao izvorom života. Slično Kaštelanu, Slavko Mihalić povezuje poeziju sa životom. Moglo bi se reći da pjesnik neprestano prekoračuje granice jave i sna. U poemi Palindromska apokalipsa Dubravka Oraić Tolić, koju u ovome zborniku čitamo i kao autoricu znanstvenoga teksta o Matošu, nema neposrednoga zanimanja za san. Njezina je namjera bila, tvrdi Czapik-Lityńska, napisati postmodernističku poemu koja pokreće igru s umjetničkim iskustvom avangarde i iskustvom suvremene stvarnosti, pa je u njezinoj poemi riječ o »snu na javi«. Teško je analizirati različite pjesnike, zato autorica zaključuje da njihova poezija »ima podjednako individualni karakter, simptomatski (...), kao i arhetipski, transkulturni«.

Posljednja tri teksta zbornika vode nas u srpsku, rusku i aboridžinsku prozu, čime se još jednom potvrđuje da san funkcionira svevremenski i sveprostorno.

Andrea Zlatar uvodi čitatelja u Zelenu kutiju, kako se zove knjiga Bogdana Bogdanovića, a koja je naziv dobila po stvarnoj kutiji, »spremištu nehotičnog pamćenja«. Drugi je tekst koji autorica analizira Dnevnik Miroslava Krleže. Ona pokušava identificirati tekstualne strategije kojima se služe autori u analizi snova u krugu (stvarnost) – san – tekst – (stvarnost). Budući da je san uvijek verbaliziranje sanjanoga, Zlatar poput drugih autora u ovome zborniku podsjeća da je u »pripovijedanje snova upisana nesigurnost, čak stanovita vrsta nezadovoljstva zbog nemogućnosti da se zbivanje sna prenese ‘doslovno’ u tekst«.

Na tragu literarizacije snova govori i zagrebačka rusistica Živa Benčić. Uvodeći nas u svoj tekst i tekst suvremene ruske spisateljice Tat’jane Tolstoj, Benčić govori o snovima u ruskoj beletristici od 17. stoljeća, kada se oni poimaju kao poruka božanskih ili demonskih sila, pa sve do suvremenosti, ne zaboravljajući spomenuti reprezentativna djela ruske književnosti poput Pripovijesti o Jadu-Nesreći ili Gogoljeve pripovijesti Strašna osveta. Ipak, autorica temeljito analizira prozni tekst Tat’jane Tolstoj Mjesečar u magli. Ne treba zaboraviti da su njezini književni junaci obični mali ljudi koji svojim maštanjima stvaraju neku alternativnu stvarnost u koju bježe iz svojega stvarnog života. Glavni je junak Mjesečara u magli Denisov, a njegov san lotmanovski rečeno, »tek treba ispuniti smislom«, jer san u Denisovljevoj samospoznaji ima važnu ulogu, a ujedno pridonosi dinamici priče. Ključni moment teksta Žive Benčić povezivanje je proze T. Tolstoj s neobarokom, jer njezina proza evocira u našoj svijesti neka značenja tradicionalne barokne metafore »život je san« premda Tolstoj ne upotrebljava taj topos eksplicitno.

Posljednji tekst u zborniku o prostorima snova vodi nas u australsku kulturu. Riječ je o prilogu Ive Polak Snivanje i snovi u australskome krajoliku. Autorica analizira jedan od trenutno najslavnijih aboridžinskih romana, Karpentarija (2006), poznate aboridžinske spisateljice Alexis Wright. Roman je dobitnik najveće australske književne nagrade Miles Franklin za 2007. godinu, što ga bitno pozicionira, barem za nas koji gotovo uopće ne poznajemo taj književni korpus. Autorica Polak to ima na umu jer čitatelja upoznaje s nekim važnim konceptima aboridžinske kulture kao što je, na primjer, poimanje vremena/bezvremenosti. Time nam postaje bliže i aboridžinsko Snivanje ili Vrijeme Snivanja (Dreaming, Dreamtime, Dreamings), ne bi li se lakše razumio taj magijsko-realistički roman čijim se prostorima kreću zmije i drugi drevni aboridžinski starosjedioci.

Snovi su se tako u ovome zborniku »prošetali« širokim prostorima svjetske kulture. Zbornik koji smo čitali opravdava svoj naslov ne samo u prvome dijelu Prostori snova, što smo spomenuli na početku, nego i u podnaslovu, govoreći o oniričkome kao poetološkom i antropološkom problemu. Tekstovi u zborniku su pokazali da san ulazi u tekstnu strukturu šireći njegovo semantičko polje, odvodi čitatelja u čudesne, imaginarne svjetove. San pogoduje psihološkoj karakterizaciji likova, njihovoj slojevitosti. Zbog svega toga san je važan kao poetološki problem. Međutim, on je važan i kao antropološki problem, jer je često u središtu čovjekova interesa za drugim prostorima, kulturama i civilizacijama. On je model za ono što je univerzalno ljudsko, ali i za preispitivanje onoga što je individualno ljudsko.

Kako priča o snovima ne bi trebala završiti samo pričom »o njima«, prisjetimo se, u mislima barem, onoga simpatičnog, utopijskog sna ruskoga junaka Il’e Il’iča Oblomova, koji je u san ušao sa željom da ondje ostane, jer u snu je vidio svoje bezbrižno djetinjstvo i idiličan seoski život smješten negdje u »blagoslovljeni ugao zemlje«, gdje se konkretno selo Oblomovka njemu u snovima činilo kao »obećana zemlja«.