Hrvati u gradu na Bosporu

Fotografije: Vjeran Kursar

»Dugo 19. stoljeće« donijelo je posve nov razvoj u odnosima Hrvata i Osmanskog Carstva. Razdoblje velikih vojnih konfrontacija Osmanlija s Habsburškom Monarhijom, čiji je sastavni dio Hrvatska, doduše samo jednim svojim dijelom, i bila, konačno je završilo. Čak i unatoč dvjema krizama izazvanima austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878., odnosno njezinom aneksijom 1908., dvije države održavale su uspostavljene stabilne odnose i razvijale suradnju, što će kulminirati vojnim savezništvom u Prvom svjetskom ratu. Upozorenje habsburškog veleposlanika u Istanbulu u trećoj četvrtini 19. stoljeća, Antona von Prokesch-Ostena, da se Austrija i Osmansko Carstvo moraju držati zajedno ili će istovremeno propasti, očigledno je bilo ozbiljno shvaćeno u Beču. S druge strane, vjerni osmanski haračar Dubrovačka Republika prestala je postojati na samome početku 19. stoljeća (1808), ne dočekavši očekivanu sultansku zaštitu pred najezdom francuskih trupa. S propašću Napoleonova imperijalnog projekta Dubrovnik i cijela istočna jadranska obala, koja je nekada bila pod vlašću Venecije, došli su u posjed Austrije, koja je na taj način pod svojom vlašću objedinila sve hrvatske krajeve.

Galata

U 19. stoljeću, koje znameniti turski povjesničar İlber Ortaylı naziva »najdužim vijekom Carstva«, osmanska država prolazila je kroz velike i dramatične promjene. Suočena sa zaostajanjem u odnosu na velike sile, osmanska vlast započinje dugotrajan i težak proces modernizacije Carstva. Pritom dolazi i do otvaranja osmanskog tržišta svjetskoj ekonomiji. Nakon potpisivanja trgovačkih ugovora s europskim silama započela su značajna ulaganja stranoga kapitala u Carstvo. Zajedno s europskim kapitalom, investicijama, biznisom i poduzećima, osmansku državu, a prije svega njezin administrativni i ekonomski centar, Istanbul, preplavili su imigranti iz europskih zemalja u potrazi za zaradom, od biznismena i bankara, preko stručnjaka za nove tehnologije, do fizičkih radnika. Dodatni poticaj dolasku stranaca bila je postupna, ali temeljita liberalizacija režima tijekom reformskog razdoblja Tanzimata (1839–1876), i osobito konkretne uredbe koje su u konačnici otklonile diskriminatorne odredbe šerijatskog prava i uspostavile pravnu jednakost između svih građana bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost.

Galata – istanbulska četvrt nasuprot staromu Stambolu, izvorno naseljena strancima europskog podrijetla, pretežno katoličke vjeroispovijesti, tzv. Levantincima

Latini, katolici, Frenci

U takvim uvjetima broj europskih useljenika u osmanskoj prijestolnici, ali i drugim velikim, prije svega lučkim gradovima Levanta ubrzano je rastao. U prijašnjim vremenima, osim lokalnih carigradskih katolika koji su bili osmanski podanici, na Galati i u Peri, izvorno nemuslimanskim naseljima nasuprot staromu Stambolu, živjeli su stranci, zapadnoeuropski trgovci i diplomati, koji su imali ekstrateritorijalan, autonoman status, utemeljen na kapitulacijama (ahdnamama), međudržavnim ugovorima između Porte i njihovih matičnih država. Ti su se došljaci nalazili pod jurisdikcijom svojih veleposlanstava i konzulata. U to doba najbrojniji su bili doseljenici s obala sjeverozapadnog Sredozemlja – Talijani, Francuzi, Španjolci, Katalonci, te naši Dubrovčani i Dalmatinci. U osmanskim ih izvorima susrećemo pod imenima Latin, Katolik i Frenk.1 No, dinamika 19. stoljeća donijela je velike promjene u životu istanbulskih katolika. Dok je 1800. u Istanbulu i Izmiru zajedno živjelo između 2.400 i 6.000 tih stranaca pretežito katoličke vjeroispovijesti, poznatih pod imenom Levantinci, početkom 20. stoljeća u istanbulskim četvrtima Galati i Peri bilo ih je ukupno 60.000, što je činilo približno jednu desetinu ukupnog stanovništva Istanbula. Kako piše Oliver Jens Schmitt u svojoj knjizi o Levantincima u Carigradu i Smirni (Izmiru),2 iseljenici iz Dalmacije, najnerazvijenije pokrajine Habsburške Monarhije, bili su među najbrojnijim pridošlicama u Istanbulu u prvoj polovici 19. stoljeća. Propadanjem Venecije i Dubrovnika ta pokrajina dolazi pod Austriju, no, novi porezi, centralizacija, birokratizacija i, ne na zadnjem mjestu, vojna obveza, popraćeni ekonomskom i poljoprivrednom krizom, djelovali su kao sile koje su potaknule masovno iseljavanje Dalmatinaca, koje je potrajalo do u 20. stoljeće. Dalmacija je u 19. stoljeću bila toliko siromašna da je dolazilo do iseljavanja stanovništva u potrazi za poslom čak i u Bosnu, tzv. »tamni vilajet«. Blizina mora olakšavala je transport i povezivala dalmatinske luke sa svjetskim centrima, što je dodatno pospješilo iseljavanje. Iako je još teško rekonstruirati točnu proceduru prilikom odlaska naših iseljenika na rad u Istanbul i na Levant uopće, uz austrijske vlasti dio je poslova vjerojatno bio obavljen i posredstvom osmanskih konzulata (şehbenderlik) koji su se nalazili u Dubrovniku, Zadru, Zagrebu i Rijeci, čija je intrigantna Casa Turca nedavno dobila obnovljeno pročelje, kao i posebnu monografiju.3

Crkva sv. Jurja (St. Georg) na Galati. Jedna od najstarijih katoličkih crkava u Istanbulu (14. st.), od 1853. do 1882. godine bila je sjedište bosanskih franjevaca u Istanbulu

Nadgrobna ploča fra Filipa Pašalića, predsjednika Carigradske rezidencije bosanskih franjevaca, crkva sv. Jurja

O velikom broju hrvatskih iseljenika u Istanbulu govore našijenci koji su posjetili grad na Bosporu, poput zagrebačkog jezikoslovca i književnika Adolfa Vebera Tkalčevića u Putopisu u Carigrad iz 1885. godine, fra Jake Baltića, bosanskog franjevca koji je na pastoralnoj službi u osmanskoj prijestolnici proveo tri godine (1847–1849), što je opisao u svojoj kronici pod naslovom Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni 1754–1882., ili pak bosanskog polihistora fra Ivana Frane Jukića, koji je sredinom stoljeća proveo neko vrijeme u carigradskoj tamnici pod optužbom za protudržavnu djelatnost. Zanim­ljivo je da se procjene u Veberovu putopisu i Baltićevoj kronici podudaraju kada govore o oko 6.000 iseljenika iz hrvatskih zemalja. Dok bi se u putnikove procjene moglo i posumnjati, budući da ih, prema vlastitim riječima, temelji na podacima koje je čuo od jedne hrvatske kućne pomoćnice u Istanbulu, doduše potvrđenim od jednog »starješine hrvatskog«, s kojim se susreo na Feneru, vijest bosanskog fratra pouzdanijega je karaktera, budući da je fra Jako, kao duhovnik na službi u župnoj crkvi Santa Maria Draperis u glavnoj katoličkoj četvrti Pera, morao imati relativno dobar uvid u brojčano stanje svojih zemljaka i sunarodnjaka. Da je broj hrvatskih iseljenika u Istanbulu tijekom 19. stoljeća doista bio poprilično velik potvrđuju nam matične knjige carigradskih katoličkih župa. Tako broj djece našega podrijetla krštene samo u župi sv. Petra i Pavla na Galati u tome razdoblju doseže gotovo 1.000. Kada bi se tomu dodali dosad temeljitije neobrađeni podaci iz matičnih knjiga drugih župnih crkava u Peri (Santa Maria Draperis, Saint Antoine) te nove levantinske župne crkve u Pangaltıju (katedrala Saint-Esprit), taj bi se broj znatnije uvećao. Nekadašnja prisutnost hrvatskih iseljenika najuočljivija je i danas na glavnom katoličkom groblju Feriköy, gdje su spomenici s hrvatskim prezimenima među brojnijima. Neki od njih, k tome, imaju epitafe na starijem hrvatskom jeziku. Nadalje, nemalen je i broj grobova uglednika hrvatskog podrijetla u istanbulskim katoličkim crkvama. U crkvi sv. Jurja (Sankt Georg) na Galati uz grobove dalmatinskih, dubrovačkih i bokeljskih kapetana i drugih uglednika nalazi se i grob fra Filipa Pašalića, nekadašnjega bosanskog provincijala, kao i predsjednika Carigradske rezidencije bosanskih franjevaca. Nedaleko od Sv. Jurja, u dvorištu crkve sv. Petra i Pavla nalaze se grobovi dalmatinskih kapetana, ljekarnika i drugih uglednika iz 19. stoljeća, dok se u predvorju crkve nalazi grob dubrovačkoga konzula Luke Chirica s početka 18. st. U crkvi Santa Maria Draperis u obližnjoj Peri pokopano je još nekoliko hrvatskih uglednika, dok je u kripti katedralne crkve Svetoga Duha na Pangaltıju zahvaljujući inicijativi don Pavla Kere nedavno otkriveno posljednje počivalište zadarskog nadbiskupa Mate Dujma Dvornika, koji je 10. srpnja 1914., uoči početka Prvoga svjetskoga rata, preminuo na putu za Svetu zemlju. U istoj gradskoj četvrti, u kapeli Majke Božje Pomoćnice, koja se nalazi u sklopu Doma za starije i nemoćne osobe »Artigiana«, nalazi se i grob glavnog benefaktora i osnivača te dobrotvorne ustanove, Giacoma Anderlitcha iz Rijeke (u. 1872) i njegove supruge Ane. Nadalje, na manjem katoličkom groblju u četvrti Büyükdere na Bosporu, pokojnici dalmatinskog podrijetla čine više od šestine ukupnog broja ukopanih čije je podrijetlo točno utvrđeno (103 od 568; ukupno je bilo 2076 ukopa), te su druga »nacija« po brojnosti (skupa s Talijanima; najbrojniji su pokojnici podrijetlom s otoka Tino i Sira). Također, pokojnicima hrvatskog podrijetla trebalo bi pribrojiti i desetak »Austrijanaca«, kao što su Sichich, Babbarovich, Militich, Tomich, Raicich, Benovich, Zanetich, Lazzarovich, Ivanovich, Marghiocich i dr. Osim stanovnika Büyükderea, ovdje su pokapani i stanovnici četvrti Paşabahçe i Beykoz s druge, azijske strane Bospora, ali i preminuli s brodova, koji su pokapani ovdje zbog blizine luke i mora. Interesantno je da je zemljište za to groblje katoličkoj zajednici Büyükderea, ali i lokalnim pravoslavnim Grcima i Armencima, darovao 1801. godine Georges Chirico, član obitelji koja je dala nekolicinu dubrovačkih konzula u ovome gradu. U njegovu je čast ulica u kojoj se groblje nalazi dobila ime Kiriko Sokak. Zbog činjenice da članova lokalne katoličke zajednice i potomaka preminulih koji bi se brinuli o grobovima u toj gradskoj četvrti više nema, groblje se danas, nažalost, nalazi u izrazito lošem stanju. Posmrtni ostaci sa susjednoga grčkoga groblja ekshumirani su, dok su armensko i katoličko groblje u potpunosti zapuštena i prepuštena propadanju. Zbog neriješenog pitanja vlasništva zemljišta lokalna zajednica na čelu sa svećenikom poljskog podrijetla, fra Dariuszom Wiśniewskim, nailazi na velike teškoće u nastojanju da se to groblje povrati nekadašnjoj funkciji, pri čemu bi se i pokojnicima vratio pijetet koji zaslužuju.

Crkva Sv. Duha, istanbulska katedrala. Izgrađena je 1846. godine u novonastaloj levantinskoj četvrti Pangaltı. U kripti crkve pokopan je i zadarski nadbiskup Mate Dujam Dvornik (u. 1914).

Zbog činjenice da strani državljani nisu bili uključeni u službene osmanske popise stanovništva, točan broj Hrvata koji su živjeli u Istanbulu teško će se moći u dogledno vrijeme sa sigurnošću utvrditi. Međutim, makar djelomičan uvid mogao bi se dobiti iz podataka konzulata i veleposlanstava država čiji su Hrvati državljani bili. Primjerice, prema izvještajima iz Generalnoga konzulata Kraljevine SHS u Istanbulu, između dvaju svjetskih ratova ovdje je živjelo oko 8.000 Bokelja i Dalmatinaca.4 U hrvatskim arhivima za sada nisu otkrivene liste iseljenika u Carigrad i Levant, osim nekoliko pojedinačnih putnica izdanih za rad u ovim krajevima. Može se pretpostaviti da bi se iscrpniji podaci o tome pitanju mogli naći u arhivima Beča i Budimpešte, kao i Rima.

Osim navedenih primjera, o znatnijem udjelu hrvatskog iseljeništva u korpusu levantinske zajednice Istanbula posredno govori i činjenica da se potkraj 19. stoljeća u lokalnoj austrougarskoj školi izvodio i »hrvatsko-srpski jezik« kao nastavni predmet (profesor je bio Vladimir Gregović), što bi moralo upućivati na činjenicu da je za uvođenje toga predmeta u program postojala i potreba, odnosno znatan broj učenika hrvatskog podrijetla, austrougarskih državljana. Da je tomu bilo tako sugerira i spomenuti podatak o velikom broju djece naših korijena rođene u Istanbulu, prema crkvenim matičnim knjigama. Nadalje, prema vijestima iz Osmanskog arhiva Predsjedništva vlade u Istanbulu Ministarstvo vanjskih poslova Republike Turske zaprimilo je 1924. godine molbu vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za otvaranjem škole za svoje državljane u Istanbulu i proslijedilo ju na nižu razinu.

Crkva sv. Jurja prije preuređenja 1965. godine

Crkva Sv. Duha, Pangalti. Katolike europskog podrijetla, koji su u 19. stoljeću činili glavninu vjernika, danas su zamijenili katolici iz afričkih zemalja.

U ovome kontekstu mogao bi se spomenuti i pothvat bosanskog franjevca fra Filipa Pašalića, jedne od vodećih osoba franjevačke provincije Bosne Srebrene. Naime, novoproklamirana pravna jednakost svih osmanskih građana i obećanje vjerskih sloboda potaknuli su djelatnost bosanskih franjevaca, koji počinju proširivati stare i graditi nove crkve i samostane, te otpangvarati škole i druge ustanove za bosanske katolike. U tim okolnostima franjevci su brzo uvidjeli nužnost utemeljenja stalne misije u osmanskoj prijestolnici, kako za potrebe duhovne skrbi za rastuću zajednicu hrvatskih, dalmatinskih i uopće katoličkih iseljenika s južnoslavenskih prostora tako i radi uspostavljanja vlastitog predstavništva u političkom i administrativnom središtu Carstva, odnosno, kako piše Ivan Frano Jukić,

»iz obzira duhovnog i vremenitog; duhovnog: jer u Carigradu ima katolikah našeg jezika ljudih izobila, koji su pod imenom Hrvatah poznati; iz Dalmacije i Arbanaske ovdje ili su naseljeni, ili se za vrieme raznim prometom zabavljaju; osim toga množtvo mornarah na Lloydovih i turskih parobrodih služećih, koji bi rado slušali rieč božju u narodnom jeziku; iz obzira vremenitog: Carigrad je glavno mjesto sviuh upraviteljstah i sudovah turskih, i po novijoj carskoj naredbi moraju biti ovdje zastupnici i opravnici sviuh narodnostih i vjerozakonah u Turskoj, dakle i katolici bosanski za tu svrhu potrebito je da imadu kakvu sgradu, gdje bi se ovi sklonili, i bosanskih katolikah poslove kod carskog devleta opremali...«5

No, silom prilika prvi korak koji su franjevci poduzeli u ostvarivanju toga cilja bilo je uspostavljanje uporišta, ne u samom Istanbulu, nego u njegovoj neposrednoj blizini. Godine 1845. franjevci zauzimanjem fra Filipa Pašalića kupuju od poljskoga kneza Adama Czartoryskog zemljište za kapelu u anadolskom selu poljskih emigranata Adampolu (današnji Polonezköy), udaljenom tridesetak kilometara od Istanbula, a osnovanom 1842. Prema dogovoru s predstavnikom poljskih imigranata u Istanbulu, Mihailom Czaykovskim, franjevci su se trebali duhovno skrbiti o tamošnjim Poljacima, kao i Dalmatincima i bosanskim katolicima, koje su namjeravali doseliti iz brojne istanbulske zajednice. Bosanski franjevci, među kojima se uz Pašalića ističu i fra Lovro Karaula te poslije i fra Jako Baltić, tu grade svoju kapelu posvećenu svetoj Ani. Međutim, do planiranog znatnijeg naseljavanja istanbulskih Dalmatinaca i bosanskih katolika u to anadolsko selo udaljeno tridesetak kilometara od Istanbula ipak nije došlo, pa je posjed u Adampolu bio ubrzo prodan. Uvidjevši da adampolski projekt neće zaživjeti u očekivanoj mjeri, Pašalić je odlučio priskrbiti Bosni Srebrenoj predstavništvo, odnosno agenciju, u samoj osmanskoj prijestolnici. Dana 29. kolovoza 1853. Pašalić od carigradskog apostolskog vikara Hillereaua kupuje staru crkvu sv. Jurja na Galati sa samostanskom zgradom, nekadašnje sjedište apostolskog vikarijata, za milijun osmanskih lira. Da bi namaknuo potreban novac Pašalić je počeo prikupljati dobrovoljne priloge i milodare u europskim prijestolnicama Beču, Pešti i Parizu, a preporuke za prikupljanje milodara dobio je od francuske i austrijske vlade, vlastitog provincijala fra Andrije Kujundžića, kao i biskupa Strossmayera. Godine 1854. crkva je bila i obnovljena zahvaljujući dopuštenju sultana Abdula Medžida i pomoći austrijskog internuncija u Istanbulu baruna Karla Ludwiga von Brucka, što je ovjekovječeno na kamenom natpisu u samoj crkvi. Osim pastoralnog rada u crkvi, bosanski su franjevci djelovali i u obližnjoj austrijskoj bolnici, za što su dobivali materijalnu naknadu iz Beča. Oni tu ostaju sve do 1882. godine, kada, zbog prilika nastalih austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, nestaje potreba za franjevačkim predstavništvom u osmanskoj prijestolnici. Sam utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Carigradske rezidencije Bosne Srebrene, fra Filip Pašalić, preminuo je u Istanbulu 1861. godine i našao je svoje posljednje počivalište u toj crkvi na Galati. Prema pisanju Zagrebačkoga katoličkog lista, na njegovu se pogrebu okupilo više od dvije tisuće ljudi. Crkva sv. Jurja važna je za hrvatske iseljenike iz još jednog razloga; naime, tu je djelovala i dubrovačka bratovština sv. Vlaha, putem koje su se imućniji Dubrovčani skrbili za svoje siromašne zemljake.

Nadgrobne ploče s natpisima na starijem hrvatskom jeziku, prenesene s nekadašnjega groblja Grand-Champs u novo groblje Feriköy (1864)

Radnici i stručnjaci visoka stasa

Kao što su zabilježili očevidci poput Jukića, Baltića i Vebera Tkalčevića, hrvatski iseljenici i iseljenice radili su kao nadničari, industrijski radnici, zaštitari, pazikuće, kućne pomoćnice, obrtnici, trgovci, ugostitelji i mornari. Dobrim dijelom bili su vezani za kompanije i poduzeća koji su imali sjedište u Habsburškoj Monarhiji, poput Austro-Ugarskog Lloyda. Činjenica je da je velik dio hrvatskog iseljeništva doista pripadao u tzv. »pomorski proletarijat«, kako to kaže Schmitt. To potvrđuju i osmansko-turski rječnici; naime, u stariji turski jezik riječ Hırvat je ušla upravo u tome smislu – »radnik«, ili »osoba visoka stasa«, što stoji u vezi s činjenicom da su Hrvati obavljali teške fizičke poslove, a često su služili i kao tjelesni čuvari, kako austrougarske ambasade tako i drugih institucija. O tome vijesti donosi i Veber Tkalčević, koji javlja da je redarstvena služba Istanbula bila loša, pa je stoga porasla potražnja za privatnim osiguranjem, što je išlo na ruku hrvatskim iseljenicima, kako kaže njegov izvor: »Nego ko god hoće da bude sikur, a bogat je, uzme koga Hrvata za kavaza, koji mu obdan i obnoć čuva kuću: tako svi ambašaturi, tako i puno privatieh gospara…« budući da »ko ima Hrvata za kavaza, sigur je ko u crkvi«. Hrvati koji su radili za željeznicu živjeli su u četvrti Yedikule. Bili su okupljeni oko crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju su sami izgradili od materijala dobivenog od poslodavca. Specifičnost je te crkve zvonik izgrađen od tračnica. Uz crkvu je djelovala i škola koju su pohađala djeca radnika. Jedan od učenika te škole bio je i Levantinac dubrovačkog podrijetla, pokojni Ferdinand Schirza, zahvaljujući kojemu i imamo te informacije. Međutim, nekoliko desetljeća nakon osnutka, usporedo s odlaskom hrvatskih radnika, i crkva je prestala djelovati. Danas ovdje žive neki drugi ljudi, a crkva je predana na korištenje turskim kršćanima istočne, asirske crkve (Süryani).

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u četvrti Yedikule. Crkvu su podignuli iseljenici koji su radili na željeznici 1885. Danas je predana na upravu turskim kršćanima istočne, asirske crkve (Suryani).

Dio hrvatskih iseljenika živio je teško, katkad čak i ispod granice siromaštva. Tako pojedini osmanski dokumenti donose naredbe da se siromašni i nezaposleni Hrvati vrate u domovinu zbog velike bijede i neimaštine, a katkad i zbog nereda koje su izazivali. No, treba napomenuti da se Hrvati, kao stranci, odnosno državljani Habsburške Monarhije, u osmanskim izvorima vrlo često susreću upravo u ekscesnim situacijama, koje prisiljavaju osmansku državu da se direktno uplete u inače u pravnom pogledu neovisne poslove stranaca.

S druge strane, jedan dio hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka uspio je ostvariti zavidne karijere i zadobiti ugled u istanbulskoj levantinskoj zajednici, pa i izvan nje. Od starih dubrovačkih obitelji potkraj 19. stoljeća susrećemo još obitelji Chiriko i Čingrija. Isidor de Chirico, rentijer i agent Austro-Ugarskog Lloyda, mogao bi biti i posljednji istanbulski Chiriko. Nakon 1900. prezime te glasovite obitelji više se ne susreće u izvorima. S druge strane, jedan je član stare dubrovačke trgovačke obitelji Čingrija potkraj 19. stoljeća ugledni arhitekt.

  
Braća Nicolas i Gregoire Zellich, nositelji tiskare »Braća Zellich« (lijevo)
Plakat povodom 25. godišnjice osnivanja tiskare »Zellich« (1869–1894). Osnivač tiskare, Antonijo Zelić, u Istanbul je došao iz Brela 1840. (desno)

Obitelj Zelić najbolji je primjer vrtoglava uspona jedne nove iseljeničke obitelji. Antonijo Zelić se nakon dolaska iz Brela u Istanbul 1840. zapošljava u litografskoj tiskari Francuza Henrija Cayola. Istaknuvši se u tome poslu, Zelić ubrzo postaje Cayolova desna ruka, a nekoliko godina nakon njegove smrti otvara i vlastitu tiskaru. Zahvaljujući vrhunskoj profesionalnosti i kvaliteti, Zelićeva tiskara ubrzo širi posao i u druge pokrajine Osmanskog Carstva. Bio je to odličan primjer uspješnog prenošenja zapadne tehnologije u Osmansko Carstvo, što je bila jedna od važnijih uloga Levantinaca u 19. stoljeću. Antoniju Zeliću se u poslu pridružuju sinovi, pa tiskara dobiva ime »A. Zelić i sinovi« (A. Zellich et fils). Tiskaju se novine i knjige na svim jezicima i pismima osmanske države, pa i šire. Posebnu slavu tiskara Zelićevih stekla je zahvaljujući razglednicama, čija kvaliteta i ljepota i danas izazivaju divljenje. Zbog širenja posla, Zelići ubrzo grade novu tiskaru, a otvaraju i dvije prodavaonice na centralnim lokacijama u gradu. Teke pasaž, u kojem je obitelj Zelić stanovala, preimenovan je u njezinu čast u Pasaj Zellich. Priznanja za tiskarsku djelatnost ubrzo su počela pristizati. Na izložbi u Vatikanu 1883. tiskara Zelićevih osvaja zlatnu medalju. Pet godina poslije, njezin osnivač, Antonijo, dobiva počasni papinski nasljedni naslov »Tiskar Sv. Stolice«. Godine 1890. taj ugledni istanbulski tiskar umire, no njegovi sinovi s uspjehom nastavljaju i šire poslovanje, a tiskara mijenja ime u »Braća Zelić« (Zellich frères). Gregoire Zelić, nekada očeva desna ruka, postaje ravnatelj tiskare, a braća Nicolas, Michel i Henri međusobno raspodjeljuju preostale poslove. Ugled i kvalitetu tiskare iznova potvrđuju domaća i međunarodna priznanja. Sam Gregoire Zelić nekoliko je puta primio odlikovanja stranih vladara. Radi posebnih zasluga za katoličanstvo u Istanbulu, papa Leon XIII. odlikovao ga je ordenom viteza papinskog reda Sv. Silvestra. Osim crkvenih almanaha i kalendara istanbulskih katoličkih crkava, kao i ostalih njihovih izdanja i različitih materijala, od 1910. tiskara »Zellich« izdavala je i Bilten apostolskog vikarijata u Istanbulu (Bulletin du Vicariat apostolique de Constantinople). Za izdavanje dvaju časopisa na srpskom jeziku (Carigradski glasnik i Kalendar »Golub«) kralj Aleksandar I. Obrenović odlikovao ga je ordenom Sv. Save petog reda. Povrh toga, Gregoire je primio i odlikovanje perzijskog šaha Mozafereddina, za izdavanje knjige princa Mirze Rize Kana u stihovima i prozi o međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Hagu 1899., na perzijskom jeziku, s prijevodima na 15 svjetskih jezika. Najveća domaća počast koju je Zelićima ukazala osmanska država bila je narudžba za tiskanje osmanske lire 1914. godine. To zlatno razdoblje fin de sièclea, koje se protegnulo sve do Prvoga svjetskog rata, bilo je poslovni vrhunac za tiskaru Zelić. Tiskara i nakon rata nastavlja s radom, ali ipak nova generacija Zelića počinje napuštati obiteljski posao u 1930-ima. Doduše, tiskara »Henri Zelić i sinovi«, koju vodi Henrijev sin Louis, nastavila je raditi u nešto smanjenom opsegu sve do 1960., kada taj posljednji tiskar iz obitelji Zelić napušta Istanbul i odlazi u Rim.

Dom za starije i nemoćne osobe »Artigiana«, osnovan 1836. godine zahvaljujući ponajviše Riječaninu Giacomu Anderlitchu

Osobito svijetao primjer djelatnosti za dobro šire zajednice dao je Giacomo Anderlić iz Rijeke, osnivač, glavni promotor i donator Društva za pomoć sitnim trgovcima i obrtnicima »Artigiana«. Anderlić je bio imućni istanbulski draguljar, kojeg je slučajan susret s jednim osiromašenim španjolskim obrtnikom potaknuo na ideju o osnivanju društva za pomoć sitnim obrtnicima i trgovcima. Potom je odlučio prodati jednu veliku zemljišnu parcelu i zarađeni novac položiti kao temeljni kapital Društva. Radi prikupljanja dobrovoljnih priloga Anderlić se uputio u Europu, gdje je na vladarskim i plemićkim dvorovima uspio prikupiti znatna sredstva. Da bi se dočarao duh novog vremena u osmanskoj prijestolnici, treba reći da su najveće individualne donacije priložili osmanski sultani Abdul Medžid i Abdulaziz, nastupajući kao velikodušni zaštitnici svih građana svojega carstva. Društvo je bilo osnovano 1836. godine, a brigu o štićenicima Društva preuzele su francuske Sestre milosrdnice. Zanimljivo je da, iako je bio osnivač, Anderlić nikada nije obnašao funkciju predsjednika Društva, nego je tu čast prepustio drugima. Jedina funkcija koju je preuzeo bila je inspektorska. Osim brige o siromašnima, starima i nemoćnima, »Artigiana« je jedno vrijeme djelovala i kao sirotište, pa čak i pučka kuhinja. Danas je »Artigiana« moderan dom za starije osobe, u kojem svoje posljednje dane provodi osamdesetak ljudi različitih vjeroispovijesti, jezika i rasa.

Tvornica duhana Cibali. Prvi ravnatelj te tvornice bio je Siščanin Đuro Klarić. Danas se u renoviranoj zgradi tvornice nalazi Sveučilište Kadir Has.

S druge strane, kao još jedan čimbenik transfera europske tehnologije u Osmansko Carstvo istaknuo se Siščanin Đuro Klarić, koji je, kao prvi ravnatelj osmanske tvornice duhana Cibali (Džibali) u Istanbulu, udario temelje turskoj duhanskoj industriji. Prema pisanju zagrebačkog lista Svjetlo iz 1889. godine, proizvodnja je za mjerila toga doba zaista bila impresivna i napredna: »U toj ogromnoj tvornici, uredjenoj po mnogogodišnjem izkustvu i sa najnovijimi evropskimi strojevi radi preko 1600 radnika, od kojih je jedan četvrt mužkih i tri četvrtine ženskih. Tu se reže 12.000 kila duhana na dan, tu se pravi 400.000 paketa, i 300 do 350 hiljada cigareta na dan, tako da se diviš brzini, kojom se radi«. I naš putnik Veber Tkalčević, koji je posjetio Klarića u Istanbulu, oduševio se radom tvornice i duhanom »žutim kao dukat, tanko izrezanim kao najtanji rezanci, a mirisnim kao sve istočne mirodije«. Zahvaljujući uspješnom vođenju tvornice, po čijem su modelu bile uređene i tvornice u Solunu, Samsunu i Izmiru, Klarić ubrzo postaje tehnički savjetnik glavnog ravnateljstva uprave duhanskog monopola u Carigradu. Proizvodi Klarićeve tvornice dobili su nagrade i na međunarodnim sajmovima u Londonu i Parizu, a za svoje zasluge u unapređenju duhanske industrije Klarić je bio odlikovan osmanskom kolajnom za znanost i umjetnost te osmanskim ordenom reda Mecidiye. Klarić je ujedno bio izrazito aktivan i u društvenom životu zajednice. Obnašao je dužnost glavnog inspektora austrougarskih škola u Istanbulu. Bio je i predsjednik upravnog vijeća Austrougarskoga dobrotvornog društva Benefienza, a kao istaknuti član hrvatske zajednice bio je i počasni predsjednik istanbulskoga Hrvatsko-dalmatinskoga kluba. Unatoč intenzivnoj poslovnoj i društvenoj angažiranosti, Klarić nije u zanemario ni svoje literarne sklonosti koje je njegovao u domovini, gdje je uređivao listove i objavljivao knjige pjesama. Iz Istanbula Klarić je povremeno slao pjesme pojedinim hrvatskim časopisima. Opisao je i potres u Carigradu 1894. godine, u knjizi čiji je dohodak dobrohotno prepustio »koristi austro-ugarskih škola u Carigradu«. U nakladi tiskare Zellich objavio je knjižicu pod naslovom Pozdrav Caru i Kralju Njegovom Veličanstvu Franji Josipu sa Bospora u Zagreb 1895. Nakon 25 godina službe Klarić je otišao u mirovinu i povukao se u Beč, gdje je umro 1909. godine. Za života je dobio i odlikovanje cara i kralja Franje Josipa, kao i rumunjsko odlikovanje za dostignuća u tamošnjoj duhanskoj industriji.

U ovome kontekstu može se spomenuti još i kartograf Jacques Pervitić, podrijetlom iz Močića kraj Cavtata. On se proslavio kao autor prvoga modernoga detaljnog plana Istanbula i njegovih četvrti, koji je izrađivao za Tursko osiguravajuće društvo od 1922. do smrti 1945. Njegove su karte i danas nezaobilazan izvor za urbanu povijest grada na Bosporu u 20. stoljeću. Kao jednu od osoba koje su svojim djelovanjem zadužile grad, u svojoj knjizi o Istanbulu spominje ga i turski nobelovac Orhan Pamuk.

Jacques Pervitić iz Močića kraj Cavtata istaknuo se kao kartograf, ostavivši velik broj karata Istanbula koje su danas prvorazredni izvori za proučavanje urbane povijesti

Karta istanbulske četvrti Eminönu iz 1940. godine, rad Jacquesa Pervitića

Nestanak hrvatske zajednice s Bospora

Broj Hrvata nastanjenih u Istanbulu počeo se smanjivati u dvadesetim godinama 20. stoljeća. Zbog teškoća oko reguliranja državljanstva u novoosnovanoj Republici Turskoj, mnogi se strani doseljenici odlučuju vratiti u svoje matične zemlje. No, unatoč tomu broj hrvatskih iseljenika u Istanbulu još neko vrijeme ostaje znatan. Na kraju, zbog ekonomskih kriza i političke nestabilnosti, kao i nekih drugih razloga, većina ipak odlučuje napustiti grad na obalama Bospora te potražiti sreću negdje drugdje. Danas se nažalost hrvatske obitelji u Istanbulu mogu nabrojiti gotovo na prste jedne ruke. Primjerice, članovi nekada velike obitelji Zelić rasuli su se diljem svijeta, od Brazila i Španjolske do Francuske i Grčke. Ipak, oni i dalje održavaju međusobne veze i povremeno posjećuju malobrojnu rodbinu u Istanbulu. Jedna od posljednjih obitelji hrvatskog podrijetla u tome danas višemilijunskom gradu jest obitelj Pusić, podrijetlom iz Dubrovnika. Pusići su se tijekom stotinjak godina u dijaspori u potpunosti uklopili u levantinski multinacionalni mozaik, a hrvatski jezik nažalost više ne govore. Unatoč tomu, zadržali su svijest o zasebnom identitetu i sačuvali svoje hrvatsko državljanstvo. Takav je bio slučaj i s nekim drugim hrvatskim obiteljima u Istanbulu. To je i razumljivo uzme li se u obzir činjenica da su se iseljavali uglavnom muškarci, bez žena i obitelji, vjerujući vjerojatno da odlaze na privremeni rad. Općenito, prema Schmittovu istraživanju, omjer novopridošlih muškaraca i žena u levantinskoj zajednici iznosio je 4:1. Stoga su se muškarci u velikoj mjeri ženili ženama iz starih levantinskih obitelji, ali i grkokatolkinjama i armenokatolkinjama, a poslije i pripadnicama drugih kršćanskih denominacija. Primjerice, Antonijo Zelić oženio se Marijom Demié iz Marseillea, kako saznajemo iz matične knjige vjenčanih crkve Santa Maria Draperis. Njegov sin Gregoire oženio se Adelaideom Tatulante. Drugi sin Michel bio je oženjen Marijom Brindisi. Treći sin Nicolas oženio se Marijom Pappadopulo, dok se četvrti sin Henri oženio Anastasijom Renouard. Dakle, nitko od Zellicha nije sklopio brak sa ženom iz Hrvatske. Takva je praksa bila prisutna i kod drugih iseljenika. U takvim prilikama perspektiva da se hrvatski jezik izgubi brzo, ako ne već u prvoj generaciji, a onda vrlo vjerojatno u drugoj, bila je vrlo izgledna. No, kako je to bio slučaj i s Pusićima, svojeg državljanstva nisu se odricali, gledajući u njemu s jedne strane vezu s domovinom i korijenima, a s druge strane garanciju očuvanja zasebnog identiteta. Stoga bi i te, sa stajališta hrvatske nacionalne historije, »male« teme trebalo istražiti na odgovarajući način, naravno uzimajući u obzir činjenicu da je riječ o ljudima koji su bili uklopljeni u jednu širu nadnacionalnu, odnosno multinacionalnu zajednicu.

Tko je sve bio Hrvat u Turskoj

Što se tiče pitanja riječi »Hrvat« (tur. Hırvat) u turskom kontekstu, odnosno onoga njezina dijela koji nosi profesionalno značenje »radnik«, treba spomenuti interesantnu činjenicu da su nazivom »Hrvat« katkad bili označeni i pripadnici drugih naroda, prije svega Crnogorci koji su živjeli u Istanbulu i okolici, a radili su kao teški fizički radnici i, najčešće, rudari. Njihov se predstavnik pred vlastima u osmanskim izvorima do 1870-ih nazivao i »poglavar Hrvata«, odnosno Hırvat Başı (»Hrvat-baša«), u talijanskoj i francuskoj varijanti »capo Croato«, odnosno »chef des Croates«. Postoji nekoliko teorija zašto je došlo do toga da se Crnogorci katkad nazivaju hrvatskim nacionalnim imenom, od mišljenja da su njime prikrivali svoj pravi identitet pred Turcima, s kojima su često bili u sukobu, do mišljenja da su se na taj način mogli okoristiti povlaštenim statusom Hrvata kao državljana Habsburške Monarhije, koji su kao stranci imali bolji položaj od osmanskih nemuslimana u statusu raje. Vjerojatno su povezivanje Crnogoraca s hrvatskim nacionalnim imenom pospješili i bliski kontakti koje su imali s Hrvatima diljem Levanta zahvaljujući čestom zajedničkom radu na istim poslovima i projektima. Poznato je da su Crnogorci iz unutrašnjosti često slijedili Bokeljane, koji su bili dobro informirani o poslovnim prilikama na Levantu.

U svakome slučaju, hrvatsko ime je s vremenom izgubilo svoju ekskluzivnu etničku konotaciju i počelo je označivati profesionalnu skupinu koja se bavila određenim, uglavnom teškim fizičkim poslom, poput rudara, fizičkih radnika i čuvara. Ipak, prvotno etničko značenje, zahvaljujući zasebnom katoličkom identitetu i svijesti o podrijetlu, nikada nije nestalo, iako je dijelom izgubilo na ekskluzivnosti, pa je, kod promatrača sa strane, ta terminološka isprepletenost katkad izazivala zbunjenost, poput Vebera Tkalčevića, koji se u čudu pita »Kako to Hrvati, ta oni sebe, ako su pravoslavni, kod kuće zovu Srblji«. U svakome slučaju, izuzevši taj granični slučaj, Hrvati, odnosno hrvatski iseljenici o kojima je bilo riječi u ovome tekstu najvećim dijelom bili su Dalmatinci, tako da o njihovoj etničkoj pripadnosti nema spora. n

1 O povijesti katoličke zajednice u Istanbulu vidi: Rinaldo Marmara, La communauté levantine de Constantinople. De l’empire byzantin à la république turque (Istanbul : Les éditions Isis, 2012). Za odličan pregled povijesti Istanbula s posebnim osvrtom na udio Europljana vidi: Philip Mansel, Constantinople. City of World’s Desire 1453–1924, London: John Murray, 1995. O dubrovačkim diplomatima u Istanbulu vidi: Vesna Miović, Dubrovačka diplomacija u Istambulu (Zagreb – Dubrovnik: HAZU, 2003). O hrvatskim iseljenicima u Istanbulu u 19. stoljeću vidi dokumentarni film Hrvati na Bosporu, režija: Srđan Segarić, scenarij: Vjeran Kursar i Vesna Miović, Hrvatska televizija, 2011. (premijerno prikazan 8. svibnja 2011. u 12.05 sati, HRT 2).

2 Oliver Jens Schmitt, Les Levantines. Cadres de vie et identités d’un groupe ethno-confessionnel de l’Empire ottoman au ‘long’ 19e siècle, prev. Jean-François de Andria (Istanbul: Les Édition Isis, 2007). Izvorno objavljeno na njemačkom kao: Oliver Jens Schmitt, Levantiner. Lebenswelten und Identitäten einer ethnokonfessionellen Gruppe im osmanischen Reich im ‘langen 19. Jahrhundert’ (München: Oldenbourg, 2005).

3 Vidi: Esma Halepović Đečević, ur., Turska kuća – Casa Turca u Rijeci (Rijeka: Hrvatsko-tursko društvo, Liber, 2007)

4 Radmila Radić, »Jugoslovenska kolonija u Carigradu izmedju dva svetska rata«, Tokovi istorije, 3–4 (2008), 119–213, str. 201.

5 Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela, sv. 2 (Sarajevo: Svjetlost, 1973), 582–583.