Dunja je drukčija od svih!

Dunja, hm?! Može li se Dunju uopće na pravi način opisati?

Ona je svojevrsni Antuntun hrvatske klasične glazbe: sve je uvijek radila na svoj način. Samo, za razliku od Antun­tuna, kojemu je sve išlo naopako, baš sve čega bi se Dunja poduhvatila unaprijed je bilo »osuđeno« na uspjeh! Sad će netko reći kako je to tek sreća, a i bogomdani talent?! Premda je potonje neupitno, ja ipak mislim da je u svemu ipak najvažnija bila – Dunjina neopisiva upornost.

Oduvijek je bila drukčija od svih; nikada nije propustila nijednu priliku i svaku je uspijevala do maksimuma iskoristiti.

Kad sam je prvi put susreo na Akademiji, tako me pogledala da sam se naprosto uplašio! S vremenom se, međutim, ispostavilo da je baš ona oličenje svega onoga što sam očekivao od pravog profesora glazbe: da ne bude bič Božji, nego podržavajući učitelj s kojim je istinska radost svladavati svaki novi ton i svaku višu stubu na dugom i neizvjesnom usponu u svijet umjetničke glazbe. Trebalo je proći podosta vremena da shvatim kako je moja požrtvovna profesorica u svom pedagoškom radu puno sklonija duhovitoj vedrini negoli akademski smrtnoj ozbiljnosti. Kad sam, primjerice, znao biti zdvojan što nešto nikako ne uspijevam otpjevati na zadovoljavajući način, ona bi mi kroz osmijeh znala reći: »Pa što hoćeš, Krešo?! Da već imaš taj ton u grlu, ne bi ti sad bio sa mnom u ovoj pjevačkoj sobi, nego u Metropolitanu!«... Objašnjavajući, vrlo precizno, zašto mi rješavanje nekoga tehničkog problema ne polazi za rukom, profesorica me je zapravo na jedini ispravan način poticala da i dalje nastavim s potragom, koju ni dan-danas nisam završio.

Koncert stuttgartskih studenata solo-pjevanja prof. Dunje Vejzović, priređen uz obljetnicu radijske emisije Klasična večer zagrebačkih šišmiša, Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb, 2008. 1. red: organizator Zlatko Madžar, prof. Dunja Vejzović, sopranistica Christine Landshamer, mezzosopranistica Kora Pavelić; 2. red: sopranistica Evelin Novak, prof. Cornelis Witthoefft; 3. red: bas-bariton Krešimir Stražanac, bas Marko Špehar, tenor Christopher Kaplan

Na svaki sat pjevanja, koji mi je po akademskoj satnici u Stuttgartu bila dužna održati, profesorica bi mi poklonila još barem tridesetak minuta, a katkad i cijeli sat »bonus« nastave. No u tome ja ni po čemu nisam bio iznimka; bilo je to nepisano pravilo koje je vrijedilo za sve studente majstorskog razreda profesorice Vejzović. Tek sad mi postaje jasno koliko je svojega privatnog vremena profesorica žrtvovala na naša upjevavanja prije nebrojenih nastupa, za naše pokuse na kojima smo izrađivali ansamble; Evelin i Kora, Ivan i Marko, koji su bili moji studijski kolege, jako dobro znaju radosti svakoga takvog »eventa«!

Tijekom studija u Stuttgartu često nas je ugošćivala u svojem domu, gdje bi nas, najčešće uz palačinke, uveseljavala pričajući raznorazne anegdote o poznatim glazbenicima i kojekakve smiješne zgode iz svoje bogate karijere. U tom zapravo obiteljskom okruženju, uz radostan smijeh, gutali smo svaku njezinu riječ, ali i palačinke!

No profesorica Vejzović znala je biti i jako stroga. Jedan sam od onih sretnika koji ju je tijekom studija rijetko takvom viđao. Premda znam da je tako bivalo ponajprije stoga što sam na svaki sat nastojao doći pripremljen, činjenicu da smo se i kao osobe dobro slagali sklon sam objasniti time da je profesorici najvjerojatnije odgovarao moj vedri slavonski duh. No kada bi na red ponovno došle neizbježive teme glazbe, novog repertoara, nastupa i audicija, Dunja nikad nije mogla prihvatiti niječan odgovor (ona to ni danas ne može!). A na svaku njezinu repliku i argument, ja sam najčešće imao bećarski odgovor, koji doduše nije bio »ne«, ali sigurno ni »da«!... Pa, dok se ne umorimo oboje. I onda bih se ja najednom sjetio da »hiiitno« moram na neku drugu nastavu; povijest glazbe... sviranje partitura... glazbene oblike... Sprecherziehung!..

A danas to izgleda ovako:

– »Oooj, kak’ ste profesorice, kaj ima novoga?«

– »Krešo, vidi ovo natjecanje, ‘oćeš ić’?« ili »Vidi! Ima jedna audicija idući tjedan. Otiđi na to! Pa ne možeš samo stalno čekati?!«

– »Ma znam, znam profesorice, ali baš sad nikako ne mogu, zatrpan sam pokusima, a i nisam Vam ja još uvijek za to spreman, znate...«

– »Ali, kad ćeš, ako nećeš sad? Pa poslije će ti biti prekasno!«

– »Ma, sve će biti OK, kad Vam kažem! Još nije moje vrijeme, ali doći će...«

Kod mene sve ide sporije nego u svijetu moje profesorice. n

* Bas-bariton, solist Opere u Zürichu. Redoviti i poslijediplomski studij pjevanja završio je u razredu prof. Dunje Vejzović na Visokoj školi za glazbu i scenske umjetnosti u Stuttgartu.