Dugo tragalačko i umjetničko putovanje Dunje Vejzović

Golemu umjetničku karijeru svjetski glasovite hrvatske primadone Dunje Vejzović nije moguće cjelovito sagledati isključivo u kontekstu iznimnih pjevačkih dosega. U njezinu su jedinstvenom slučaju na pozornici uvijek ravnopravno postojale očaravajuća glazbenica i podjednako karizmatična, posve osviještena scenska osobnost. Njezina umjetnička suradnja s nekima od najvećih dirigenata (Herbertom von Karajanom, Claudijem Abbadom, Carlosom Kleiberom...) i redatelja (Hansom Neuenfelsom, Lilianom Cavani, Robertom Wilsonom...) umnogome se odvijala na gotovo koautorskoj razini. U neumornom istraživanju glazbe znatiželjna se umjetnica nikada nije mogla pomiriti s unaprijed joj nametnutim repertoarnim ograničenjima, pa je – uvijek riskirajući, uvijek iznova pobjeđujući samu sebe – naizmjence tumačila mezzosopranske i sopranske uloge, njemački dramski repertoar i talijanski belcanto, glazbu baroknih majstora i romantičarski Lied. Pri tome su joj od pomoći bile osviještena pjevačka tehnika, nepogrešiva intonacija i pouzdana memorija. Uz bespogovornu studioznost, posjedovala je sposobnost intuitivna i gotovo trenutačna uvida u samu srž i glazbenih i dramskih aspekata svake partiture, odnosno uloge. Za razliku od većine jednako slavnih pjevačkih kolega, zaokupljenih iznad svega milozvučnošću vlastitoga glasa, Dunja Vejzović uvijek je najvažnijim držala sadržaj djela koji je željela prenijeti publici pa bi sukladno tomu odabirala način i tehniku izvedbe. Samo se tako može protumačiti činjenica da se ista osoba uspijevala začudno poistovjećivati s muzički i karakterno posve oprečnim likovima, poput Wagnerove Kundry i Verdijeve Abigaile, Bergove Marie i Bellinijeve Adalgise, ili pak Straussove Salome i Gluckove Alkestide. Svoje golemo scensko i koncertantno iskustvo te nakupljeno znanje o svim aspektima pjevačkog zanata Dunja Vejzović već godinama nesebično prenosi mladim pjevačima, koje je od 1993. počela podučavati priređujući majstorske tečajeve na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U statusu pak redovite sveučilišne profesorice ostvarila je Dunja Vejzović gotovo dvadesetogodišnji kontinuitet, što je, uz aktualnu životnu obljetnicu, također povod ovom svečarski intoniranu tekstu. Posrijedi su tri visokoškolske ustanove, na kojima se njezin majstorski razred na redovitom i na poslijediplomskom studiju uvijek odlikovao dugom listom čekanja (preko)brojnih zainteresiranih kandidata: Sveučilište za glazbu i scenske umjetnosti u Grazu (1995–1996), Muzička akademija u Zagrebu (1995–2000) i Visoka škola za glazbu i scenske umjetnosti u Stuttgartu (2000–2012). Mnogi od inozemnih studenata prof. Vejzović zarana su izgradili zamjetne međunarodne karijere (Christina Landshamer, Annelie Sophie Müller, Kleopatra Papatheologu, Patrick Zielke, Sigrun Palmadotir, Martina Welschenbach...), baš kao i nekoliko sjajnih hrvatskih pjevača sa stalnim solističkim angažmanima u uglednim zapadnoeuropskim opernim kućama: tenor Ivan Turšić (Državna opera u Hannoveru), bas Marko Špehar (Nacionalno kazalište u Mannheimu), bas-bariton Krešimir Stražanac (Opera u Zürichu), sopranistica Evelin Novak (Njemačka državna opera u Berlinu) i mezzosopranistica Diana Haller (Državno kazalište u Stuttgartu). U Zagrebu su pak poslijediplomski studij kod profesorice Vejzović, među inima, završile mezzosopranistica Renata Pokupić i sopranistica Adela Golac-Rilović. Pridodamo li svemu navedenome nekoliko autorskih glazbeno-scenskih i nakladničkih projekata, ostvarenih s mladim izvođačkim snagama tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća (uglavnom u suradnji sa suprugom, redateljem Christianom Romanowskim), barem ćemo donekle zaokružiti predodžbu o raznovrsnim stvaralačkim dosezima svjetski ugledne operne primadone, koncertantice i pedagoginje, o čijoj će nam pjevačkoj magiji trajno nastaviti svjedočiti niz vrhunskih diskografskih izdanja, ostvarenih u suradnji s najznamenitijim dirigentima, simfonijskim orkestrima i opernim ansamblima.

Adalgisa (Vincenzo Bellini: Norma). HNK – Zagreb, 1980. Ljiljana Molnar Talajić (Norma) i Dunja Vejzović (Adalgisa). Režija: Vlado Habunek; dirigent: Miro Belamarić.

»U svijetu mita moja je junakinja Antigona, a u životu – Dunja Vejzović!« – izjavio je sredinom devedesetih svestrani Robert Wilson, koji je za prošlogodišnjeg boravka u Zagrebu za časopis Globus dodatno izrekao sasvim atipične pohvale: »Suradnju s Dunjom Vejzović smatram jednim od najvećih dometa u svojoj karijeri. Ona je umjetnica na najvišoj razini u svim aspektima. Ima jak vizualni osjećaj i izuzetno rijedak, duboko unutarnji osjećaj za glazbu. Ona na prekrasan način stoji ili sjedi, što je najteža stvar na pozornici, i čini se da ona nikada ne počinje ili završava pjevati, jer ona uvijek sluša, osluškuje... Ima izuzetnu snagu nastupa, jer je svjesna prostora iza sebe, što kod publike stvara osjećaj napetosti. Ona je čudo«.

Strastveno posvećena jedino čudima umjetnosti i krajnje nesklona verbalnom medijskom mistificiranju, Dunja Vejzović svoj umjetnički i životni put lapidarno sažima tek na nekoliko činjenica, koje, međutim, govore same za sebe: »Previše je toga u vremeplovu mog života, pa je teško izabrati... Možda bih mogla nabrojiti one trenutke i susrete koji su se poslije ispostavili presudnima za moju umjetničku karijeru... U djetinjstvu je to bila mama i njezino muziciranje na klaviru, a tijekom studija glazbe bila je to profesorica Marija Borčić, koja je meni sramežljivoj, pored tolikih tajni pjevačkog zanata, ponovno otkrila životnu vedrinu i vratila osmijeh na lice. A potom su se dogodili i neki, za mene jako bitni, profesionalni kontakti i bliskost s nekolicinom snažnih umjetničkih osobnosti: redatelj Hans Neuenfels pomogao mi je da otvorim svoj unutarnji svijet, maestro Herbert von Karajan dokazao mi je da nešto vrijedim, dok me je stvaralački svestrani Robert Wilson svojim apstraktnim scenskim prostorima vratio u magične svjetove djetinjstva. Naposljetku, ali ne i kao posljednji, tu je i moj suprug Christian Romanowski, koji je uvelike zapostavio vlastitu karijeru kako bi mi uvijek mogao biti pri ruci. A sada pak ja – i tako je to već dvadesetak godina – svakodnevno nastojim biti pri ruci svojim hrvatskim i inozemnim studentima pjevanja. No u svakome od razdoblja moje karijere, a tako je i dandanas, neprestano me mučilo jedno te isto: nedostatak vremena da napravim sve ono što bih uistinu željela; ja jednostavno nisam stvorena za dokolicu!«.

Alkestida (Christoph Wilibald Gluck: Alkestida). Državna opera – Stuttgart, 1986. Režija: Robert Wilson; dirigent: Christoph Eschenbach. Dunja Vejzović u razgovoru s redateljem predstave Robertom Wilsonom

I doista, svojeglava, ili bolje rečeno slobodoumna Dunja Vejzović baš nikada nije bila sklona ni dokolici, ni rutinskim rješenjima, pa tako ni unaprijed nametnutim repertoarnim konvencijama. Vođena željom da uvijek iznova otkriva, a onda i beskompromisno slijedi pravi smisao svog umjetničkog poslanja, često je prkosila samoj sebi, ali i mnogima od onih na koje je u stvaralačkom procesu neizbježivo bivala upućena. Dobro se sjećam jedne anegdote koju mi je potkraj života ispričao redatelj Vlado Habunek. Motreći sa sjetnim smiješkom veliku Dunjinu fotografiju koja je dominirala dnevnom sobom njegova doma, legendarni se redatelj prisjetio njihova prvoga profesionalnog susreta: »Bilo je to 1969. godine. U Zagrebačkoj operi režirao sam praizvedbu opere Oluja Stjepana Šuleka. Ulogu zračnog duha Ariela, nakon Milke Klarić, preuzela je posve nepoznata mlada pjevačica koja je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirala kod Marije Borčić. Bila je to Dunja. Na pokusima je bila samozatajna do nepostojanja, ali nam je zato na samoj izvedbi priredila pravi šok! Naime, umjesto u predviđenoj perici, ona se na sceni pojavila posve ćelave glave! Bio sam konsterniran i jako ljut, što sam joj otvoreno i rekao, a ona mi je – vrlo tiho ali i jako samouvjereno – decidirano uzvratila: ‘Ali, profesore, pa to je samo to što bi i trebalo biti’. Takvo što u svojoj kazališnoj praksi nikada nisam doživio; bio sam zabezeknut... Nakon odlaska iz kazališta u glavi mi se stalno iznova odmatala ta samo njezina ‘režija’, da bih najedanput shvatio: pa ona je doista u pravu – taj Ariel jedino tako može funkcionirati na sceni! Uz ispriku, to sam joj i priznao... Eto to je ta ‘autistična’ Dunja, koja svaku svoju ulogu oblikuje na samo sebi svojstven način, a da je pritom baš uvijek uspijeva točno pozicionirati i u kontekst dramske cjeline. Otada sam njome potpuno očaran, što možete zaključiti i po ovoj Dunjinoj fotografiji, na kojoj je ona u ulozi Kundry, a koju s ljubavlju gledam svaki bogovetni dan... Njezina je intuicija nevjerojatna, a na sceni je naprosto opčinjavajuća. Nikad ju nisam doživljavao samo kao pjevačicu: ona je puno više od toga«.

Richard Wagner: Parsifal (Kundry: Dunja Vejzović). Berlinska filharmonija; dirigent: Herbert von Karajan. Deutsche Grammophon, 4 CDs – 1981.

Poput redatelja Habuneka, Dunji Vejzović se puno godina poslije javno ispričao i njezin profesor sa zagrebačke Muzičke akademije, pijanist Mladen Raukar, koji je za njezinih studentskih dana uvjeravao profesoricu Borčić kako s tom studenticom samo nepotrebno gubi vrijeme. No iskusna učiteljica pjevanja nije ga poslušala; ona je otprve naslutila da – nasuprot Raukarovoj tvrdnji – upravo vrijeme radi u korist njezinoj upornoj, radišnoj i neslomljivoj studentici. »Dunja je borac!« – procijedila je Marija Borčić svom dragom profesorskom kolegi Raukaru, a poslije je to – uz dodatne argumente – i u javnosti često znala ponavljati.

Kundry (Richard Wagner: Parsifal). Dirigent i redatelj: Herbert von Karajan. Salzburške uskrsne igre, 1980.

Nakon završetka svojega drugog studija (prethodno je diplomirala grafiku na Likovnoj akademiji u Zagrebu) Dunja Vejzović je napokon započela umjetničku borbu i na kazališnoj sceni. Spočetka neuspješno, jer je u Zagrebačkoj operi dvije godine uzalud čekala neku zamjetniju ulogu u kojoj bi mogla pokazati barem dio onoga što je osjećala da može. A onda je, poprilično ogorčena, spakirala kovčege i otputila se u Njemačku, gdje je položila prijamni ispit za poslijediplomski studij Lieda u razredu prof. Lore Fischer. Tako je u Stuttgartu započeo profesionalni egzodus jedne od najvećih hrvatskih glazbenica, koja će – ponovno u istom gradu – nakon tri blistava pjevačka desetljeća naposljetku okruniti svoju opernu karijeru iznimnim pedagoškim rezultatima.

Uspon Dunje Vejzović na pjevački Parnas bio je, međutim, trnovit: nije ju mimoišla ni jedna od postaja dosuđene joj umjetničke kalvarije. Scensko iskustvo godinama je stjecala na pozornicama manjih njemačkih teatara, gdje je zarana apsolvirala cijeli niz potpuno oprečnih uloga u njemačkim, talijanskim i francuskim operama. Premda je ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća već imala izgrađenu umjetničku osobnost i zamjetnu međunarodnu karijeru, pravu će prekretnicu u njezinu umjetničkom djelovanju označiti tek suradnja s maestrom Herbertom von Karajanom, koji joj je povjerio velike uloge u diskografskim izdanjima triju glazbenih drama Richarda Wagnera: Sentu u Ukletom Holandezu (EMI), Ortrud u Lohengrinu (EMI) i Kundry u Parsifalu (DGG). A nakon Karajanovih scenskih produkcija Lohengrina i Parsifala na Salzburškim svečanim igrama, konačno je započeo slavodobitni pohod »Karajanove Vejzović« svjetskom glazbenom scenom.

Status vrhunske vagnerijanke Dunja Vejzović dodatno je učvrstila nastupima na Festivalu u Bayreuthu (Parsifal), milanskoj Scali (Parsifal), njujorškoj Metropolitan operi (Tannhäuser), Bečkoj državnoj operi (Ukleti Holandez, Lohengrin), Teatru Colón u Buenos Airesu (Parsifal) i Hamburškoj državnoj operi (Parsifal). Za razliku od navedenih gradova, te Bruxellesa, Tokija i Houstona, Hrvatska je propustila na pladnju serviranu priliku da u Zagrebačkoj operi upozna »svoju« diljem svijeta cijenjenu vagnerijanku – barem kao Sentu, i to u partnerstvu sa slavnim Joséom van Damom, koji je u toj »ukletoj« zagrebačkoj izvedbi Ukletog Holandeza trebao tumačiti naslovnu ulogu.

Venera (Richard Wagner: Tannhäuser). Dirigent: Lorin Maazel. Bečka državna opera, 1982.

Ne obzirući se odveć na ta tipično naša posla, u svijetu iznimno tražena Dunja Vejzović nastavila je opčinjavati inozemnu publiku. Briljirala je i u onim ulogama koje su potpuno oprečne njemačkom dramskom repertoaru: Chimène u operi Le Cid Julesa Masseneta (Pariz), Didona u Trojancima Hectora Berlioza (Milano), Kneginja u Sestri Angelici Giacoma Puccinija (Milano), Abigailla u Nabuccu Giuseppea Verdija (Rim), Herodijada u istoimenoj operi Julesa Masseneta (Barcelona), Medeja u istoimenoj operi Luigija Cherubinija (Pariz), Eboli u Don Carlu Giu­seppea Verdija (Rim), Marija u Wozzecku Albana Berga (Beč), Alkestida u istoimenoj operi Christopha Wilibalda Glucka (Stuttgart), Judit u Dvorcu kneza Modrobradog Béle Bartóka (Milano), Salambo u istoimenoj operi Modesta Petroviča Musorgskog (Pariz), Euridika u Orfeju i Euridici Ernsta Křeneka (Salzburg), Florinda u operi Fierrabras Franza Schuberta (Beč)...

Hans Neuenfels: Das Bastardbuch (autobiografija), str. 283

I otputovasmo u Nürnberg. Uspjeli smo preletjeti one jadne prilike, izdržati nepredvidive kazališne okolnosti, jer u jednoj sam pjevačici bio našao jamstvo za sebe i za operu: u Dunji Vejzović. Ona je pjevala Azucenu. Ušla je kroz vrata, nespretna i mlada kao ja, i znao sam, to je morala biti ona. Ona je to morala moći pjevati. Ne bih bio znao što bih učinio da nije mogla. Ali mogla je. Ubrzo smo sjedili zajedno nakon svakog pokusa i razgovarali. Ona se već snalazila u opernoj džungli, postala je moja tragačica i nikad nije zalutala. Unatoč naporima, bivala je sve boljom, i glasovno. Njoj misli, razgovori, pa čak ni moje cigarete nisu sjedali na glasnice.

Objasnila mi je kako nije nužno da pjevači u tercetu stoje jedan pokraj drugoga nego da je to poput osjećaja rascjepkanosti, što ga glazbena forma, doduše, drži na okupu, ali da to poput pojedinačnih zasjeklina eksteriorizira unutarnje monologe likova, koji mogu, štoviše, moraju slijediti svoju psihologiju, svoje postojanje, svoj vlastiti put. Ona, Dunja Vejzović, nije bila samo Azucena u Trubaduru, ona je u meni upalila svjetlo shvaćanja koje se u sve većoj mjeri protezalo mojim operama... [prev. Maja Oršić Magdić]

Tijekom najintenzivnijih godina karijere Dunja Vejzović redovito je bila prisutna i na prestižnim koncertnim podijima njujorškog Carnegie Halla, bečkog Musikvereina, londonskog Barbican Halla, salzburškoga Großes Festspielhausa, praškog Rudolfinuma. Nastupala je pod ravnanjem najvećih dirigenata, poput Carlosa Kleibera, Lorina Ma­azela, Nikolausa Harnoncourta, Christopha Eschenbacha i uz najuglednije svjetske orkestre: Berlinsku filharmoniju, Bečku filharmoniju, Concertgebouw orkestar iz Amsterdama, Češku filharmoniju, Simfonijski orkestar Bavarskog radija, Clevelandski orkestar, Houstonski simfonijski orkestar... U respektabilnoj diskografiji Dunje Vejzović, uz niz opernih naslova, posebno se izdvajaju tri snimke njezinih antologijskih koncertnih izvedbi. Za tvrtku Virgin Classics snimila je Rapsodiju za alt, muški zbor i orkestar Johannesa Brahmsa uz Houstonski simfonijski orkestar pod ravnanjem Christopha Eschenbacha; za Supraphon je, također pod Eschenbachovom dirigentskom palicom, uz orkestar Češke filharmonije, ostvarila snimku lirskog prizora Kleopatrina smrt Hectora Berlioza; diskografska kuća Memories Excellence objavila je snimku koncerta Bečkih filharmoničara i maestra Carlosa Kleibera iz 1982. godine, kada je Dunja Vejzović u bečkom Musikvereinu opčinjavajuće interpretirala tri prizora iz opere Wozzeck Albana Berga.

Svoj koncertni repertoar umjetnica je bitno obogatila tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, posvetivši se osobito osjetljivom području Lieda. Pritom je surađivala s odreda vrsnim pijanistima: Đorđem Stanettijem, Konradom Richterom, Michaelom Geesom, Tzimonom Bartom i Cornelisom Witthoefftom. Među mnogobrojnim recitalima koje je održala u Hrvatskoj, zagrebačkoj su publici u nezaboravnom sjećanju ostala dva doista čudesna koncerta. Prvi, iz 1997., bio je posvećen popijevkama Franza Schuberta, a onaj iz 1998. – pjesmama Roberta Schumanna.

Medeja (Luigi Cherubini: Medeja). Režija: Liliana Cavani; dirigent: Pinchas Steinberg. Pariška opera, 1986.

Brigu za mlade hrvatske pjevače Dunja Vejzović je u više navrata iskazala organiziranjem glazbenih projekata u kojima nisu sudjelovali samo njezini studenti. Tako je, primjerice, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu producirala reprezentativnu, scenski osmišljenu večer s nizom opernih prizora, dok je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, i potom u Varaždinu, priredila koncerte s ulomcima iz glazbenih drama Richarda Wagnera. Godine 1999. profesorica Vejzović bila je pokretačka snaga očaravajuće scenske postave Händelove opere Julije Cezar, ostvarene u suradnji s ansamblom Zagrebačkih solista i maestrom Mladenom Tarbukom te redateljem Renéom Medvešekom. Među mladim pjevačima, koji su se odreda iskazali u toj produkciji, posebno je tom prigodom zablistala – široj javnosti dotad nepoznata – mezzosopranistica Renata Pokupić, koja je ubrzo, upravo u baroknome repertoaru, počela graditi veliku karijeru na međunarodnoj glazbenoj sceni.

Dunja Vejzović dala je nemjerljiv osobni prinos profesionalizaciji i pomlađivanju hrvatske pjevačke scene. Stoga ćemo prikaz njezine goleme umjetničke karijere zaključiti pitanjem kojim se posljednjih godina osobito intenzivno bavi: kvalitetnim odgojem i profesionalnim osposobljavanjem mladih pjevača. O toj nam je temi profesorica Vejzović rekla: »Na sreću nekih ovdašnjih pojedinaca koji se stalno osjećaju ugroženo, a zapravo na našu nesreću, malo koji od značajnih inozemnih umjetnika i pedagoga biva pozivan u Hrvatsku sa željom da konstruktivno uzdrma našu kulturnu kolotečinu, pa tako – u svome provincijalnome samozadovoljstvu! – i nadalje možemo ostati spokojni. No oni koji doista nikako ne mogu ostati spokojni, jesu naši mladi glazbenici, koji ovdje teško mogu do kraja osvijestiti i razviti svoje umjetničke potencijale. Njihova profesionalna kalvarija započinje već na samom studiju (neugođeni klaviri u akustički neizoliranim sobama, oskudan notni fond, nedostatak specijaliziranoga profesorskoga kadra), nastavlja se u stalnom kazališnom angažmanu (nemogućnost potpunog umjetničkog razvoja, jer se dirigenti i redatelji više sustavno ne bave umjetničkim osobnostima mladih pjevača, koji tako bivaju prepušteni često pogubnim rizicima proizvoljno sročena repertoara), a na kraju karijere (i bez obzira na njezin stvarni domet?!) svima slijedi navlas jednaka, mizerna mirovina i trenutačni zaborav javnosti... Odluku mladog čovjeka da se u ovakvoj Hrvatskoj posveti vrhunskoj umjetnosti stoga zaista možemo smatrati koliko hrabrim toliko i suludim potezom! Dobro znam zašto sve ovo govorim, jer sa svojim dugogodišnjim pjevačkim i pedagoškim iskustvom argumentirano mogu uspoređivati hrvatsku i inozemnu glazbenu praksu. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studenti pjevanja dobivali su od mene navlas ono isto što i njihovi kolege na Visokoj školi za glazbu i scenske umjetnosti u Stuttgartu, no usporedimo li ih, onda, na žalost, moram reći kako su puno veće karijere izgradili moji inozemni studenti (među kojima je i nekoliko Hrvata) negoli oni koje sam podučavala u Zagrebu. A za to su, pored njihovih različitih osobnosti i karaktera, uvelike bile presudne prevelike razlike u razini i sveobuhvatnosti doista neusporedivih obrazovnih procesa, baš kao i bitno drugačiji profesionalni kriteriji, koji su ih potom dočekali u njihovoj umjetničkoj praksi. Uostalom, da sam kao studentica i poslije kao profesionalna umjetnica bila upućena samo na Hrvatsku, teško da bih mogla postići išta od onoga što sam ostvarila u inozemstvu...

Azzucena (Giuseppe Verdi: Trubadur). Redatelj: Hans Neuenfels. Nürnberg, 1974.

Izvođači su jako podložni utjecaju sredine u kojoj djeluju, kao što je učenik pjevanja podložan (i dobro da je tako!) utjecaju profesora. Na satu pjevanja ja odmah osjetim je li student prethodno radio s dobrim ili s lošim korepetitorom. Na pjevačkom odsjeku Muzičke akademije u Zagrebu u međuvremenu sam primijetila velik pomak u smislu angažiranja sve kvalitetnijih stručnih suradnika, sve veće discipline i sve bolje organizacije nastavnog procesa. Nadam se kako ćemo useljenjem u novu zgradu Muzičke akademije dobiti primjerene prostore za održavanje nastave, individualno vježbanje studenata, pokuse raznih studentskih ansambala i mnogo toga drugoga. Iako sam radosna zbog tih vidljivih poboljšanja, na kraju ipak moram upozoriti kako većina ovdašnjih studenata pjevanja živi u iluziji da postoji nekakav čarobni štapić koji će ih preko noći pretvoriti u operne zvijezde?! Ali to su samo tlapnje! Naši studenti glazbe moraju što prije shvatiti da se u ovome poslu ništa ne može postići preko noći. Da bi se jednoga dana eventualno postalo kvalitetnim glazbenikom, moraju se ostvariti sljedeći preduvjeti: vrhunska poduka, velika radišnost i upornost studenata, njihovo svakodnevno vježbanje, i nadasve – oboružanost strpljenjem i nesalomljivom voljom. Stasanje vrhunskog pjevača jako je složen proces, koji – s rijetkim iznimkama – uglavnom potraje godinama«.

Klaus Zehelein, bivši intendant Stuttgartske državne opere, na predstavljanju monografije o Dunji Vejzović (Stuttgart):

Karijera gđe Vejzović tako je neobična zato što ona od samog početka, kako sam imao prilike ustanoviti, razmišlja i promišlja o svojem radu, i to izravno i neposredno, s takvom jasnoćom poznavanja sebe, osjećanja i izražavanja. Vi nikada niste bili, niste, ni nećete biti obična umjetnica... Važno je da ljudima poput Vas, umjetnicama poput Vas nije cilj samo otpjevati i opet otići, nego da ondje gdje su djelovali ostave trag, da ostave nešto u naslijeđe. U tom je smislu Vaša međunarodna karijera iznimka. [prev. Maja Oršić Magdić]

In moto perpetuo

Dunju Vejzović prvi sam put vidio i čuo kako pjeva u lipnju 1982. godine; »Karajanova miljenica« nakratko je tada svratila u svoj rodni grad Zagreb kako bi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog studijski snimila, uz ostalo, i dvije arije Sesta iz Mozartove posljednje opere La clemenza di Tito. Pred orkestrom je bio angažirani maestro Uroš Lajovic, pokraj njega stajala je bosonoga Dunja, a u zraku je lebdjela Mozartova (i njezina!) nebeski lijepa arija »Deh, per questo istante«... Vrhuncem toga zanosnog pjeva postala je, međutim, jedna kratka fraza, jedan Mozartov tankoćutni melodijski potez na riječi: »...il tuo sdegno il tuo rigor...«. Upravo taj »uzdah« postao je vrhuncem slavne Sestove arije, od samog početka široko razvijene, zavodljivo raspjevane... Gledajući i slušajući tu bosonogu, usredotočeno namrgođenu i emocionalno »razgolićenu« četrdesetogodišnju ženu, shvatio sam: njoj glazba znači sve!

O ariji »Deh, per questo istante« pisala su mnoga muzikološka ali i književna pera, pa tako i njemački romantički pjesnik Eduard Mörike, koji je upravo toj glazbi posvetio jednu od svojih najljepših pjesama »Ah, samo još jednom u životu!« (»Ach nur einmal noch im Leben!«), a u njoj je i ovakav stih: »Recite, vrata elegijska, otkle vam ta pjesma?«

Otkle su Dunji Vejzović, iza kojih sve odškrinutih vrata, četrdesetak godina pristizale te njezine elegijske pjesme?

Odgovor ne znam.

Otkle sve slavnoj profesorici Vejzović na vrhunsku poduku svakodnevno pristižu mnogobrojni mladi pjevači ali i oni iskusni, od karijere?

Odgovor znam: iz cijelog svijeta.

Kako to da se profesorica Vejzović ni nakon dvadeset godina podučavanja nije nimalo umorila i da ne (posu)staje?

To bi se možda moglo objasniti jednim glazbenim terminom, koji je ona pretvorila u svoje životno geslo: In moto perpetuo!