Četiri plamena, led

Odlomak iz prvog poglavlja romana

Četiri mlade vještice smrzavale su se na adventskom vijencu.

Ne na onom vjenčiću promjera tridesetak centimetara što ga prve nedjelje došašća uredne domaćice polažu na stol, ne ni onom, nešto većem, što ga oprezni muževi vješaju o ulazna vrata, već na vijencu grandioznih razmjera koji se pojavio 2006. godine na Zdencu Manduševac, na istočnom dijelu Trga bana Jelačića, ispred visoke secesijske zgrade što ga donekle zaklanja od izravnog udara sjevernog vjetra, a kojem je kroz Bakačevu ulicu ostavljen prolaz do samoga trga i Zrinjevca, pa preko pruge, sve do Novog Zagreba gdje mu se se gubi trag prema močvarnim poljima Posavine. Zbog tog sjevernoga vjetra Zagrepčani ljeti zavide svakom tko stanuje na obroncima Sljemena, a zimi, kad nastupi opća glacijacija grada, zlurado slušaju gradske vijesti koje obznanjuju koje to autobusne linije, zbog leda na kolniku, do daljnjega ne voze prema podsljemenskoj zoni. Praf im budi, dabogda im bilo… Zdenac je tridesetak metara udaljen od zgrade Banke i Gradske kavane na istoku, a s južne omeđen tračnicama kojima tramvaji voze u smjeru istok-zapad i skretnicom prema jugu, dok zapad počinje nekad trgovačkom, a danas prilično zapuštenom Ilicom i donedavno nadaleko čuvenom zgradom Name.

U ovo adventsko vrijeme, na samom Trgu bana Jelačića prirodne geografske strane svijeta postaju besmislene; ondje, naime, već četvrtu sezonu postavljaju bijeli šator čudesnih razmjera 40 x 25 metara i tako, bar nakratko, uspostavljaju nomadski centar svijeta. Šatorska konstrukcija proteže se na samo desetak metara od brončanog konjanika po kome trg nosi ime, a koji je s druge strane stiješnjen petnaestak metara visokom, natkrivenom pozornicom na kojoj se od jutra do duboko u noć redaju svi koji žele svirati, pjevati, ili samo žude prošetati pred okupljenom publikom. I još: prije tri adventske sezone, između spomenika i šatora, ugurali su divovsku menoru za koju velika većina sugrađana ne zna čemu služi, ali znaju kome pripada.

No sve je to podređeno grandioznoj jelki koju svake godine, živu, pronalaze po različitim dijelovima Hrvatske, a posebnim teretnim vozilom dopremaju mrtvu, prigodnim člancima obznanjuju joj porijeklo, podrijetlo, starost, visinu, težinu, ime vlasnika, pa uz prilično osiguranje podižu kao simbol žrtve paljenice u vrijeme kad još ništa nije gotovo, ali sve sluti da i godina i još ponešto ide kraju. Ukrasi na jelki su se, kao i njezina pozicija i pozicija menore i šatora, već četvrtu godinu ustalili, te se više nitko ne čudi svijetlećim licitarskim srcima čija je veličina podešena dimenzijama jelke; onako poveliki, malo ili nimalo podsjećaju na svoj minijaturni predložak te im se stoga gotovo nitko više ne veseli, baš kao ni plavom ukrasnom osvjetljenju koje je građanima bilo zanimljivo samo prve zime, a koje je svojim ledenim odsjajem, umjesto grijati, stalo hladiti predbožićno ozračje, eto, već četvrtu sezonu uzastopno.

Ima tu još ponečeg: dodatnih šatora umanjenih dimenzija u kojima prodaju vjersku literaturu, rakiju i med, sklepanih imitacija šumskih koliba s ponudom staklenih i plastičnih ukrasa za bor i domaćih kolača, brzopokretnih orkestara koji se nisu uspjeli izboriti za mjesto na bini, kojekakvih prodavača drangulija bez dozvole za rad, uličnih svirača i umjetnika u ukočenom stajanju, prodavačica božićnih zvijezda i svijeća, verglašica u građanskoj odjeći s kraja 19. stoljeća, glasnih prosjaka i tihih beskućnika, dokonih građana i zabrinutih kućanica, dežurnih policajaca, ljutite djece, pasa u ogrtačima s burberry uzorkom, ponešto otpalog ukrasnog papira, odletjelih novina i, u odnosu na stvaran broj nikotinskih ovisnika, relativno malo odbačenih opušaka čiji se vonj u tragovima miješa s mirisom prepečenih kobasica, zagorjelog ulja, palačinki, kuhanog vina, klinčića, cimeta, vanilije, meda, rakije i dogorjelih svijeća. Samo nedostaje miris snijega, premda mnogi postariji sugrađani tvrde da ga osjećaju u nosu. Sve to, skupa s mirisima, ponuđeno je uz prigodne božićne pjesme, koje nakon desetak dana, ujedinjenim snagama, iz dna duše mrze i vjernici i nevjernici.

Zvončićiii… zvončićiii…

No bez obzira na ovu šarolikost, tko bi to bio u stanju povezati hobotnicu ispod peke, monsinjora i dva bogoslova, četrdeset mrtvih u Egiptu, mažoretkinje, lord mayora, medvjede, kozmetiku duše, Ćućerje, svijet kobasica, ptice male s neba pale, ni manje ni više, u jedinstven pojam »paljenje prve adventske svijeće u Zagrebu«? A bilo je ovako: na led oglasnom zidu na krovu zgrade Varteksa neka je politička stranka tvrdila da je bolja hobotnica ispod peke nego u državi, na pločniku, dvadesetak metara ispod tog led zida, vikar zagrebačke katedrale monsinjor Josip Kuhtić u pratnji dvojice bogoslova objašnjavao je nazočnima da je ponizni puk dužan obaviti kozmetiku duše u trenutku kad je reklamni zid objavio da je četrdesetoro ljudi ubijeno toga dana u Egiptu, a folklorna grupa iz Ćućerja zapjevala »Ptice male s neba pale«, čemu su se pridružili i mažoretkinja i gradonačelnik iliti lord mayor koji je, stojeći točno četiri metra od ulaza u šator, u zglobovima ukrižene ruke spustio nisko pod trbuh. Nakon što je gradonačelnik održao govor o svetosti obitelji, tradicije i turizma, nakon što su izgovorene molitve, pa otpjevano »Padaj s neba roso sveta«, on i monsinjor prišli su samom Manduševcu da preko priručne električne sklopke obave obred paljenja prve adventske svijeće. Gradonačelnik je bio razdragan onoliko koliko je prikladno visokoj funkciji, svećenici onoliko koliko im to odore dozvoljavaju, a mažoretkinje onoliko koliko im to uniformice nalažu.

A publika? Pa teško je povjerovati, ali u gradu koji s okolnim gradićima i selima, po posljednjem popisu stanovništva prelazi milijun stanovnika, skupilo se jedva stotinjak građana. Nesigurna svjetlost ranog zimskog sumraka zbunila je one koji bi možda bili došli da se ceremonija odvijala koji sat kasnije uz punu raskoš umjetnog osvjetljenja, kao i one koji bi se bili pojavili da se sve događalo dok je još bilo dnevnog svjetla. Ovako… Od malobrojnih prisutnih poneki su pjevali, poneki fotografirali, većina samo stajala i čudila se što ih je tako malo, tako malo, a turista, o kojima je zborio gradonačelnik, nigdje. Nijednog jedinog. Čak ni žustrih Japanaca.

Nakon samo pola sata povukli su se i svećenici i gradonačelnik; molitve su izgovorene, pjesme otpjevane, prva svijeća upaljena. Ljudi su još neko vrijeme obilazili Manduševac, zatim se stali razilaziti. Poneki su, uglavnom u parovima, prošli ispod natpisa »Svijet kobasica«. Ispred mikrofona ostala je promrzla skupina folkloraša koja je još neko vrijeme nagovarala Isusa da pogleda na nas. Zatim su i oni odustali.

Zvončićiii… zvončićiii…

Posljednji je mjesto tradicionalnog okupljanja Zagrepčana napustio slijepi sugrađanin koji je, njuškajući zrak, uzdigao lice prema nebu osvijetljenom umjetnim svjećicama, zatim štapom, na kojem je treperila lampica, oprezno zavrtio kroz prazan prostor, pa se neodlučno zaputio prema Praškoj ulici. Prije no što se njegov označeni bijeli štap stopio sa svjetlom božićnih ukrasa uznemireno se okrenuo prema Manduševcu. Poslije je nestao.

Mjesto na kojem je dotad stajao ostalo je upražnjeno. Praznina što je ostala iza slijepog čovjeka pričekala je da se miris kobasica izmiješa s mirisom klinčića i objedini u tako gust vonj da se činilo kako otjelovljen klizi prema adventskom vijencu ne bi li usisao dodatni miris borovine.

Sam vijenac, nasađen na kameni rub okruglog zdenca kojemu se prilazi niz tri stube nakon što se zaobiđu debeli, čelični lanci, načinjen je od borovih grana i četiri plastična, odeblja kolca koji završavaju imitacijom razigranog plamena. Pale ga, jednog za drugim, u slijedu kako to nalaže vjernički red. Iako je vijenac s umjetnim svijećama prvi put postavljen 2006., u adventskoj sezoni 2007. godine ovaj je događaj javnog paljenja proglašen tradicionalnim, a ove večeri, na izmaku 2011., više nitko u gradu nije sumnjao da se zaista radi o tradiciji starijoj možda i od samog života plastike.

Toga dana, prijepodne, uoči obreda paljenja, nisu se naročito istaknuli ni zborovi, ni plesači, ni kupci ni pijanci. Čini se da je u šatoru netko nekom nešto ostao dužan, vjerojatno kakvu sitnicu, netko se uvrijedio, priča je stala kolati, javili su se još neki uvrijeđeni i navodno pokradeni, pa je taj virtualni krug duga počeo zauzimati svoj realni prostor pod šatorima i kolibama, a zatim i na cijelom trgu. I prije no što je prvo predblagdansko veselje bilo službeno utišano preko mikrofona, većina građana se razišla s osjećajem da nije dovoljno oštro uzvratila na prijekor, da ih je netko uvrijedio samo se nisu mogli sjetiti tko, da su mogli nešto pojesti što se nudilo kao reklamno kušanje bez plaćanja, ali su zakasnili jer su stali pred kiosk za besplatno piće koje se popilo prije no što su oni stigli na red.

Zvončićiii… zvončićiii…

Do dugo u noć na trgu je ostao osamljeni mladić koji je spretno odapinjao šarenu, svijetleću badmintonsku lopticu koja je visoko letjela kao čudnovati bumbar, a vraćala se kao minijaturni leteći tanjur. Negdje na polovici putanje ta predodžba bube-letjelice stapala se u jedinstvenu sliku uspona i propasti iluzije i stvarala zvuk koji se jasno čuo tek kad se na trgu sve stišalo.

Tu su lopticu i njen zvuk, sve dok hladnoća nije protjerala mladog početnika u trgovanju, s vijenca na kojem su se zaista smrzavale, pogledom i sluhom pratile četiri mlade vještice.

Prije lažnog zimskog svitanja, kad se i mladić izgubio negdje prema Vlaškoj, ostale su posve same na trgu.

Sjedile su između umjetnih svijeća, pridržavajući se grana. Sve četiri bile su podjednako mlade, možda dvadesetpetogodišnjakinje, podjednako dugokose, podjednako svjetlokose, pristojno odjevene u uobičajenu odjeću današnjih mladih žena, dakle traperice i gore nešto, ali nijedna nije imala kapu, nijedna rukavice i nijedna nije bila obuvena. Šutjele su. Povremeno bi neka od njih uzbibala rukom glatku površinu vode u zdencu provjeravajući hoće li se voda pred jutro smrznuti bar na rubovima.

– Slijepac nas je vidio – progovorila je ona koja je posljednja dotaknula vodu.

– Nitko nas ne može vidjeti, slijepac najmanje – nervozno se otresla djevojka koja je sjedila najbliže šatoru.

– Vidio nas je, vidio – ustrajala je prva i obrisala mokru ruku.

– Dora, ne izazivaj – glas je pripadao onoj koja se najsmjelije klatila na mekom borovom sjedištu.

– Nisu se ispričali, ni gradonačelnik ni svećenik, a od sudbenih vlasti nikog nije ni bilo – bila je uporna ona koju su zvale Dorom.

– Joj, Dora, ti istu glupost ponavljaš već dvjesto pedeset godina – sad se prijekorima pridružila i četvrta.

– Pa ako je glupost zašto smo dolazile slušati ovaj cirkus? I da su se ispričali bilo bi blesavo, bilo je premalo publike.

– Dora, zaveži! – rekle su dvije uglas.

– Prestanite, polit ću vas – opomena četvrte nije zvučala prazno i dvije su se utišale.

Šutnja je potrajala predugo i ta četvrta odvažila se i vršcima nožnih prstiju zaigrala po vodi. Kapi su poletjele, djevojke su zagrajale, Jaga, blesava si kolko si teška, hladno je, jesi normalna, budalo…

– Pa, ako vam je hladno ogrijte se na svijećama, curice!

Nijedna se nije oglasila i Jaga se zacerekala.

– Što je, gospodične? Bojimo se vatrice? Pec - pec… Pec - pec…

Tri su se pogledale i istovremeno stale prskati Jagu.

– Neee, luđakinje, neee…

Odskočila je sa svoga borovog sjedišta i udaljila se nekoliko koraka. Stresala je kapi s kose i odjeće i posve se prestala smijati.

– Baš ste blesave.

Na ovo nisu odgovorile, nisu se ni nasmijale, ali su se smiješile. Na plavom božićnjem osvjetljenju caklili su im se mali, lijepi očnjaci.

Mokra djevojka se vratila i namjestila na sjedište. Sve su se primirile.

Tišina pred svitanje ima svoje vrijeme trajanja i one su ga dobro poznavale. Ništa se kroz nju nije probijalo, ništa nije skraćivalo omeđeno vrijeme tišine i tek kad je sat s katedrale otkucao četiri puta najtiša, Marija, oglasila se prva.

– Idemo.

Silazeći, djevojke su šuškale glomaznim mašnama kojima su bile okićene grane.

Dora je naglo podigla glavu, zatim kažiprst i tako im dala znak da se utišaju.

Ukočile su se. Prvo se nije čulo ništa, a onda se ipak provukao daleki zvuk kolica, pa zatim rijetki muški glasovi, pa tišina, pa zvuk metle, pa glasovi…

– Ništa, smetlari – Dora je opustila ramena i skočila s vijenca.

Sve su sišle, začavrljale o hladnoći, vodi… Protresale su kosu, pomagale jedna drugoj da očiste traperice…

Tad je muški glas naglo pojačao:

– Eto ti! Budale!

Dora je djevojkama priprijetila prstom i sitnim koracima otapkala do mjesta gdje je završavao šator. Prihvatila se za rub šatorskog platna, nagnula se, okrenula i dala znak da ništa ne vidi. Smetale su joj tegle s niskim okićenim borovima. Odvažila se, zatrčala prema tramvajskim tračnicama i odande gestikulacijom objašnjavala što se događa.

Tri su joj mahale da ne razumiju, onda su i one, jedna za drugom, pošle prema mjestu s kojega su mogle pratiti uznemirene muške glasove.

Dora im je pokazala prema spomeniku. Ugledale su dvojicu smetlara kako gledaju uvis, prema glavi odlivenog konjanika. Ondje je, obješena o konjske uši, visjela nekakva crvena vreća… što li već…

Žene su prišle s pravom zaboravivši na oprez. Čemu oprez nevidljivima? Sad su već jasno vidjele da to nije nikakva vreća, već krpeni Djed Mraz čija se vrećasta lutka prije nekoliko godina pojavila kao sumnjivi predbožićni ukras koji je bio zamišljen kao zabavni prizor dobrog djedice što se s darovima, preko prozora i balkona uvlači u stanove, a zapravo je ispalo da je izazivao jezu kod odraslih i histeriju kod djevojčica. Dječaci su se dobro držali.

– A jesu vucibatine, kako ćemo ovo skinit? – čovjek je zabrinuto gledao u vis.

– Ma ne znam… Možda bolje da zovnemo odma vatrogasce? Policiju?

– Jes, nemaju druga posla nego da skidaju dječje igračke. Šta ti je?

– Ma ne znam…

– Ja bi ovo skinio. Valjat će mi da ga djeci ponesem.

– Ma ne znam…

Odlučniji muškarac zalamatao je metlom, ali, bio je prekratak.

– Deder, pridrži me!

Onaj neodlučni nije se ni snašao, a već je podmetnuo rame da se drugi, poduzetniji, s njega domogne postolja, pa da mlateći metlom dohvati vrećastog darodavca. Čulo se kad ga je udario.

Dora je odskočila, uzdigla lice prema noćnom nebu kao slijepac, zamigala nosnicama i stresla kosom:

– Idemo!

Jaga ju je uznemireno pogledala:

– Što ti je?

– Namirisala sam palež. Idemo, kad kažem.

– Tebi je danas bilo previše…

Jaga nije dovršila rečenicu. Vidjela je Dorino lice.

Žene su se okrenule i hitrim koracima uputile prema Bakačevoj.

Za njima su ostali muški napori.

Dok su se približavale strmoj ulici, metla smetlara dobro je odmjerila uzicu na kojoj je visjela vesela crvena vreća s kapuljačom, dokvačila ondje gdje je to bilo potrebno i vrećasta se crvena gomila sručila pred sam spomenik.

Pala je brže no što se to od nje očekivalo i izazvala zvuk koji joj nije bio primjeren.

Neodlučni je čovjek samo stajao. Onaj vještiji se spustio sa spomenika i prišao vreći razveseljen. Sagnuo se, ruku pripremio na podizanje nečeg laganog, dohvatio crvenog i tako ostao. Vreća se nije pomaknula. Zatim se čovjek ražestio, čvrsto je zgrabio, povukao, zatresao i ostao s ispražnjenom krpetinom u ruci.

Iz nje se istresla gomila nagorjelih kostiju.

– A… mater im njiovu, čim se zabavljaju... S ražnja, pa u Dedamraza… Ajd, da ovo pometemo – Ispražnjenog Djeda Mraza spretno je ubacio u kantu na kolicima.

Neodlučni smetlar nije se micao, samo je tupo gledao u hrpu. Kad je podigao glavu prijatelj mu nije prepoznao glas:

– Nije ovo s roštilja, ovo su ljudske kosti. Spaljene.

Čulo se kako u daljini škripe tračnice, neuhvatljiva, upletena hrpa otpalih traka staniola pošla je dočekati prvi jutarnji tramvaj i po brzini te staniolske kugle vidjelo se da se pokrenuo jutarnji vjetrić. Čulo se s Dolca da je netko dovezao dvokraka kolica, negdje su škripnula teška vrata, ali sve u svemu, bila je to još uvijek noć.

I u njoj naprsla tišina.

Ranojutarnje ili kasnonoćne gradske postaje tek su se rijetkima, koji su ih slušali, oglasile s vijestima da Vlaška, Voćarska, Medveščak i pokrajnje ulice jučer nisu imale vode, da će bez vode danas biti i uži centar grada s Palmotićevom, da se kvar otklanja, te da se pitka voda može dobiti iz cisterni koje će biti označene. Snijeg se nije očekivao.

Odrješiti smetlar protrljao je oba dlana o hlače.

– Vrijeme je da zovnemo policiju.

Zvončićiii… zvončićiii…