Bogudani životi

»Svoj život dva put živim«, navodi svećenik, književnik i znanstvenik Ivan Golub u prvim poglavljima svoje autobiografske knjige Običan čovjek. »Ne vodim dvostruki život, ali isti život živim dva puta. Prvi put, kada se on ‘uživo’ zbiva. Drugi put, kada ga bilo u kojem obliku bilježim«. Dodaje, »I, rekao bih, niti jedan od tih dvaju oblika nije manje doživljen ni manje snažan«. Zaista, cjelokupan njegov opus, koji se sastoji od sedamdesetak knjiga, prožet je autobiografskim elementima. I eksplicitnima i implicitnima. Iako teoretičari s pravom upozoravaju da autora treba odvojiti od iskaznoga glasa u (književnom) tekstu, kod Goluba su autor i pripovjedač toliko korespondentni da bi se između njih vrlo lako mogao staviti i znak jednakosti. Kako u njegovim pjesmama, tako i u proznim zapisima, a nerijetko i u povijesnim i teološkim djelima. S obzirom na tako veliku dozu autobiografijnosti u njegovim primarno neautobiografskim tekstovima, pojavljivanje njegove eksplicitno autobiografske knjige nekako je možda bio i logičan slijed. Tomu, međutim, pridonosi još jedna činjenica, odnosno još jedan navod iz njegove knjige: »Svoj život pišem u svemu što pišem«. A daje nam i objašnjenje zašto: »Sve što pišem moj je životopis, jer svoj život želim podijeliti s drugima. Ne želim ga zadržati za sebe. Život je toliko lijep dar, a ja sam toliko dijete, unatoč mijeni godina, da ne mogu ne istrčati s darom ‘na put’ i pokazati ‘kaj sem dobil’… Vazda me veseli život podijeljen s drugima u svim svojim svećeničkim, profesorskim, književničkim, učenjačkim, crtičarskim, pjesničkim i inim obličjima«.

Proživljavati vlastiti život dva puta dvosjekli je mač. To može biti ugodno zbog lijepih trenutaka kojima se vraćamo, ali i neugodno zbog onih manje lijepih. Kojih uvijek ima. Zato je za pisanje o vlastitom životu, odnosno za njegovo ponovno proživljavanje kroz tekst, potrebna posebna hrabrost. No, duhovnjak, umjetnik i intelektualac Golubova formata nije pokleknuo pred tim izazovom, nego ga, doduše nakon dugog odgađanja, prihvatio i više se nego uspješno s njime nosio. O tome svakom svojom stranicom svjedoči ova sjajna knjiga u kojoj pronalazimo Goluba u malom, iako to u malom zapravo iznosi više od 800 stranica. Neki bi rekli puno, a neki taman, ili čak i premalo stranica s obzirom na Golubovo bogato životno iskustvo u proteklih osamdeset godina – knjiga, naime, obuhvaća razdoblje od Golubova rođenja 1930. do 2010. godine, kada je autor proslavio svoju osamdesetogodišnjicu.

Od zavičaja do svijeta i natrag

Kao petnaesto i najmlađe dijete u obitelji Luke Goluba iz Kalinovca i Bare Golub, rođene Kovač iz Sirove Katalene, ovaj poslije međunarodno poznati učenjak i pisac, a neki bi rekli i mistik, rodio se 21. lipnja 1930. u Kalinovcu u Podravini, čime i počinje priču o vlastitom životu u ovoj knjizi. Točnije započinje ju antologijskim stihovima iz svojih Kalnovečkih razgovora (1979): »F Knigi piše da je Bog / čoveka od zemle napravil. / Je, ali od one zemle / na kojoj se čovek rodi«. Ta biblijsko-zavičajna aluzija pisana Golubovim kalinovačkim kajkavskim jezikom svojevrsni je moto knjige, ali i Golubova života i opusa jer se u mnogim prilikama prisjeća svojega Kalinovca i svoje Podravine, čak i u onima gdje to ne bismo očekivali, kao što su teološke rasprave i povijesne studije.

Počevši s djetinjstvom, knjiga dalje na načelnoj razini slijedi kronologiju njegova života sve do suvremenosti. No osnovna životopisna nit isprepletena je mnogobrojnim digresijama. U tom svojevrsnom pregledu vlastitog života Golub se vodio ponajviše sjećanjima. No, knjiga osim memoarskog pripovijedanja sadrži i pjesničke sastavke, prozne crtice, esejističke ulomke, znanstvene rasprave, teološke diskusije, pisma, bilješke, anegdote i živi govor, a u dva bloka donosi se i pedesetak Golubovih fotografija.

Završivši u rodnom Kalinovcu osnovnu školu, kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa u Zagrebu je završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Teologiju je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu također u Zagrebu. Nakon svećeničkog ređenja, kratko vrijeme prvo radi kao upravitelj župe Posavski Bregi i Dubrovčak Lijevi, zatim kao kapelan u Krapini te kao župnikov pomoćnik u župi sv. Jeronima u Zagrebu. Dočekavši nakon osamnaest mjeseci putovnicu za Rim, kao pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu je doktorirao teologiju na Papinskom sveučilištu Gregorijani te magistrirao biblijske znanosti na Papinskom biblijskom institutu. Nakon povratka u Hrvatsku radni je vijek proveo kao profesor (danas emeritus) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, djelujući povremeno i kao profesor gost na stranim učilištima, kao što su Papinski orijentalni institut u Rimu itd.

No, osim tih i sličnih do sada poznatih podataka o Golubu, koji čine kostur njegove biografije, u knjizi pronalazimo i one do sada manje ili uopće nepoznate, koji su mu, kako navodi, i bili dodatan motiv da se prihvati pisanja ovakve knjige: »U izboru [što će uvrstiti u knjigu] pak sam se vodio stavom, da napišem ono, što više onoga što je samo u meni zapisano, i ako ne bude u ovom mojem životopisu napisano, ostat će nenapisano«. Tako iznosi mnogobrojne detalje o privatnom i profesionalnom životu koji do sada nisu bili poznati široj javnosti. Ti se podaci kreću od toga što obično kuha za večeru, preko toga tko mu je bila simpatija u dječačkim danima, do toga koje je početničke radove, gdje i zašto objavio pod pseudonimom. No, iznosi i mnogo dramatičnije (ne)zgode, npr. dvije kada je gotovo izgubio život. Nije manje zanimljiva ni zgoda kada se kao bogoslov kroz kukuruz probio do blaženog Alojzija Stepinca u njegovu kućnom pritvoru, ili kada se nepozvan prošvercao na otvaranje Drugoga vatikanskoga koncila u Rimu. Golub otvoreno govori i o vlastitom profesionalnom životu, npr. kako je odbio poziv nadbiskupa Franje Šepera za jednu časnu službu koja mu je mogla potpuno promijeniti život, kako je 1980-ih odbio poziv da postane redoviti član JAZU, kako je odbio primamljive profesionalne angažmane u inozemstvu itd. S obzirom na mnoštvo takvih zgoda i sam na jednom mjestu navodi: »Mogao bi to biti zanimljiv roman. Ars longa, vita brevis«. No, iako nije napisao roman, pojedini dijelovi ove autobiografije imaju sva njegova obilježja. A što se tiče razmišljanja o tome što bi bilo kad bi bilo, koje u ovoj svojevrsnoj rekapitulaciji vlastitog života nije mogao izbjeći, Golub kao homo ludens navodi: »Kad prijeđem na drugu obalu, zakoračim u Onostranost, iz vremena prijeđem u vječnost, zamolit ću Boga, da mi dade vidjeti, što bi bilo, da sam prihvatio ono što sam odbio… Eto ‘posla’ za čitavu vječnost. Zanimljivog posla. Ili igre. Da, igre«. Igra je, inače, jedan od ključnih pojmova Golubova diskursa i pogleda na svijet te je to izrazito obilježje i ove knjige.

Kao što je započeo, biografsko-kronološki pregled vlastitog života Golub je i završio Kalinovcem. Prisjećanjem, ali i fizičkim boravkom u Kalinovcu, gdje je završio pisanje knjige. Znakovito. Kao što je započeo stihovima, tako je i završio: »Ti koji Jesi / Dao si mi da jesam / Dao si mi postojanje kao dlan / Na koji stavljaš svaki dar«. Znakovito. Još je nešto zajedničko tom početku i svršetku: prisutnost Boga. Znakovito.

Što čini život?

Inače, zapanjujuća je iscrpnost i preciznost kojima navodi i opisuje događaje i osobe iz vlastitog života. A tih je događaja mnogo. Osoba možda još i više, od poznatih ličnosti do tzv. običnih ljudi. Kao istaknuti teolog, povjesničar kulture i književnik, Golub je za života upoznao mnogo istaknutih ličnosti iz crkvenog miljea, ali i iz svijeta znanosti i umjetnosti. Tomu su pridonijela i članstva u (međunarodnim) akademijama i društvima: dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Austrijske akademije znanosti, akademik stranac Talijanske književne akademije Arkadije u Rimu te pridruženi član Papinske akademije Tiberine u Rimu. U jednom mandatu bio je član i Međunarodne teološke komisije pri Vatikanu. Predavanja je održavao na Harvard University, Yale University, Columbia University, Sveučilištu u Heidelbergu, Sveučilištu u Beču, Sveučilištu Udine, u Sovjetskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Lenjingradu itd. Sve to pripomoglo je stjecanju mnogih poznanstava s različitim uglednicima. Pogotovo je zanimljiv njegov odnos s nekoliko papa, od kojih je najviše pažnje ipak, čini mi se, posvetio Ivanu XXIII., koji je možda najviše i utjecao na njegov život. Spominje i mnoge teologe, ali i književnike te znanstvenike s kojima je dijelio život. Popis imena na kraju knjige vrlo je dugačak.

Mnogo prostora, dakako, posvećuje i svojoj obitelji, pogotovo ocu i majci te sestri Trezi udanoj Krnjak, s kojom se od braće najviše družio jer je ona najduže ostala živa od sve braće, od kojih su neki umrli još prije njegova rođenja, a neki kada je bio još vrlo mlad. Dijelovi u kojima se prisjeća djetinjstva i obitelji među najboljim su dijelovima knjige te pokazuju koliko je Golub uvijek ostao mali dječarac iz Kalinovca, koji jednako cijeni svoju braću ili sumještane – od kojih su neki bili i nepismeni – kao i svjetske učenjake s kojima je prijateljevao. Takvo razmišljanje bjelodano je, među ostalim, i iz ovih riječi: »Jednako vrijedan je posao seljaka i posao učenjaka. Prvi je u skrovitosti, drugi je, ako je, na bubnjevima poznatosti. I ja sam mogao ostati na selu. I netko drugi koji je ostao na selu – kao moj daroviti brat Franjo, moja nadarena sestra Treza – mogao je postati umjetnik ili/i učenjak«. Poniznost i skromnost. Zbog toga, kao i zbog jednostavna života u privatnom stanu, umjesto u kanoničkoj kuriji ili biskupskim dvorima, fra Bonaventura Duda nazvao ga je »franjevcem bez habita«.

Osim suvremenika, Golub velik prostor posvećuje i ličnostima čije je živote proučavao. Među njima prednjači Juraj Križanić, o kojem je Golub objavio nekoliko knjiga te više desetaka članaka na raznim jezicima. Prostor posvećuje i Juliju Kloviću, Ivanu Paštriću, Marku Antunu de Dominisu, Bartolu Kašiću itd. Netko bi mogao prigovoriti zbog čega je toliko stranica posvećeno (nerijetko i čisto pozitivističkim) podacima o tim ličnostima. Pogotovo Križaniću, čijem životopisu Golub u knjizi posvećuje stotinjak stranica – ta je Križanićeva biografija zapravo svojevrsna knjiga u knjizi. No, Golub povijesne ličnosti čije je živote proučavao smatra punopravnim dijelom vlastitog života kao i žive ljude jer im je i posvetio dobar dio svojeg vremena i energije – dakle, dobar dio svojeg života: »Moja istraživanja o povijesnim osobama su suputništvo, suživot s istraživanjima unatoč razdaljini od više godina, odnosno stoljeća. I zato pišući svoj životopis pišem, dakako, ukratko životopis povijesnih osoba koje sam istraživao i koje još proučavam«. Isto vrijedi i za knjige koje jednako smatra važnim dijelovima svojeg života pa im u vlastitom životopisu posvećuje mnogo prostora, svaku podrobno opisujući i o svakoj iznoseći pokoju zanimljivost i pokoji citat: »Književniku i učenjaku, uopće piscu vlastita je knjiga kao vlastito dijete. U tom smislu u ovom životopisu, u svoj jednostavnosti prikazujem pojedinačno knjige nastale tijekom mojeg dosadašnjeg života. Moje su knjige sastavnica mojeg dosadašnjeg života«.

Sve u jednom

Pripisujući gotovo sve što mu se dogodilo u životu Providnosti – »Bog je«, navodi, »povlačio niti, a ja se nisam opirao« – Golub kao da u ovoj knjizi misao pape Ivana XXIII. da »treba u tijeku ljudskih zbivanja prepoznati skrivene naume Božje Providnosti« parafrazira u misao da skrivene naume Providnosti treba prepoznati i u vlastitom životu. Impozantno je suglasje koje Golub ima s Bogom u pogledu cijeloga svojeg života. Čak i u trenucima kada se znao zapitati Bože, zašto mi to činiš, poslije je pronašao odgovor jer je sve sjelo na svoje mjesto i Božja se logika pokazala ispravnom. U tom smislu, cijelu knjigu natkriljuje ideja prijateljstva i bliskosti s Bogom. Ideja Božje blizine. I dok ju je do sada uglavnom elaborirao u svojim teološko-antropološkim, ikonološkim i haritološkim radovima, nerijetko i u književnim, u ovoj knjizi učinio ju je bjelodanom i na primjeru vlastitog života.

Znao je, ponavljam, i u svojem ranijem stvaralaštvu Golub iznijeti autentično, životno, a ne samo papirnato iskustvo Božje blizine, no ova je knjiga cijela tomu posvećena, ovoj je knjizi to njezin najizrazitiji aspekt. To je ušće u koje su se slile sve rijeke, pritoci i rukavci njegova života. Sav Golubov umjetnički, znanstveni, profesorski i svećenički rad, ali – kako proizlazi iz ove knjige – i cijeli Golubov privatni život, dobivaju svoj smisao i objašnjenje u ideji Boga Prijatelja, bliskog prijatelja. I upravo je možda to prijateljstvo s Bogom, to neprestano osjećanje Njegove blizine, tajna uspješnosti Golubova i književnog i znanstvenog i sveg ostalog rada. A taj se uspjeh mjeri dugogodišnjom karijerom sveučilišnog profesora, gosta međunarodnih znanstvenih i književnih ustanova i skupova, člana domaćih i međunarodnih znanstvenih i književnih akademija, autora mnogobrojnih knjiga i članaka, od kojih je nemalen broj prevođen na više jezika. Gotovo nevjerojatno da se sve to slilo u jednom čovjeku. Opsega vlastitog rada svjestan je, dakako, i sam Golub: »Slušači/studenti bi me znali pitati, kako sam to i svećenik i sveučilišni profesor, teolog i učenjak, književnik i pjesnik… Odgovarao bih im: ‘U meni je sve to – jedno’«. Osim velikog opsega, svjestan je i uspjeha vlastitog rada. I pritom ne glumi lažnu skromnost, nego činjenično navodi sve svoje uspjehe. Ali i neuspjehe. Zanimljivo je npr. da je ponavljao prvi razred osnovne škole, a danas je profesor emeritus Zagrebačkog sveučilišta. Ili u gimnaziji je imao ocjenu dobar (tri) iz hrvatskog jezika, a danas je međunarodno poznati književnik. Ili da je povjerenstvo na obrani njegove doktorske radnje o Križaniću imalo dosta prigovora, a danas je među najpoznatijim križanićolozima u Europi, a možda i u svijetu. Golub bio rekao da je to bila šala Svevišnjega koji je Deus Ludens, Bog igrač, i Deus Ridens, Nasmijani Bog. I dodao bi – »Bogu hvala«.

Neobično običan čovjek

Na kraju, kao i većina onih koji su uzeli knjigu u ruke, zagledao sam se u naslov. Običan čovjek. Je li Golub običan čovjek? Možemo li za međunarodno poznatog i priznatog povjesničara kulture, teologa i pjesnika reći da je običan čovjek? Odgovara li naslov knjige osobi o kojoj govori? Mogli bismo odgovoriti i s da i s ne. Iz sadržaja knjige sasvim je jasno da Ivan Golub nije običan čovjek: običan čovjek ne govori pet-šest jezika, običan čovjek nema gotovo nepreglednu bibliografiju, običan čovjek ne drži predavanja po svijetu, običan čovjek ne dobiva najuglednije znanstvene i književne nagrade… da spomenem samo neke od Golubovih postignuća. No, s druge strane, Ivan Golub i jest običan čovjek. Običan je po načinu gledanja na svijet i odnošenja prema njemu. Običan je po ophođenju s ljudima, običan je po zanimanju i veseljenju i za najmanje stvari u životu, o čemu svjedoči i ova knjiga. Jednom riječju, Golub, dakle, nije običan čovjek, u smislu prosječan čovjek, ali je običan čovjek u smislu jednostavan čovjek. Nebrojeno je puta ponovljeno kako njegovo književno, ali i znanstveno stvaralaštvo odiše jednostavnošću. Ne banalnošću, nego jednostavnošću, pristupačnošću, neposrednošću. Tako estetski i znanstveno vrijedna, a tako jednostavna djela. Isto bi se moglo reći i za njihova autora. Tako običan, a tako velik čovjek. Velik i običan! Rijetko ide zajedno, ali na sreću ima i takvih slučajeva. Golub je jedan od najboljih primjera za to. n