Među korpusima hrvatske književnosti koji nakon demokratskih promjena i političkog osamostaljenja Hrvatske 1990-ih pokušavaju (ponovno) pronaći svoje mjesto u hrvatskom književnom kanonu, u koji im gotovo pola stoljeća nije bio dopušten pristup, nalazi se, među ostalima, i stvaralaštvo hrvatskih emigrantskih pisaca. Jedan od njih bio je i Kotoranin Viktor Vida (1913–1960), koji je potkraj Drugoga svjetskog rata emigrirao u Argentinu, gdje si je i oduzeo život. Pripada li Vida danas hrvatskom književnom kanonu, odnosno je li se barem na taj način uspio vratiti u domovinu, propitat ćemo analizom njegove zastupljenosti u temeljnim književnokroatističkim priručnicima, kao što su povijesti nacionalne književnosti i leksikografska djela o njoj.
Za razliku od većine emigrantskih pisaca, Vidino stvaralaštvo je u domovini objavljivano i prije prijelomnih 1990-ih godina. Proljećarske 1971. u Zagrebu je objavljena zbirka Otrovane lokve u kojoj je predstavljen izbor iz njegova stvaralaštva, a izabrana Vidina djela 1982. uvrštena su i u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga 139). No, do Vidina pravog povratka u kanon hrvatske književnosti došlo je ipak nakon osamostaljenja Hrvatske.
Prvu povijest hrvatske književnosti nakon osamostaljenja 1997. objavio je Dubravko Jelčić. Viktora Vidu pronalazimo i u tom prvom izdanju Jelčićeve Povijesti hrvatske književnosti, kao i u onom drugom, »znatno proširenom izdanju« iz 2004. godine. U opširnijem drugom izdanju Jelčić osim osnovnih pozitivističkih podataka o Vidinu odrastanju, školovanju i zaposlenju, navodi da je prije odlaska izvan domovine 1940-ih godina Vida isprva pripadao wiesnerovsko-ujevićevsko-alfirevićevskom zagrebačkom bohemskom krugu. No, tijekom idućih tridesetak godina pjesnikovanja prešao je »put od širokog baladeskno intoniranog slobodnog stiha... preko brušenih pjesama vezane forme u modernističkom stilu Gričana i wiesnerovskih artistički besprijekornih soneta proviđenih izrazitom osobnošću... do pregnantnog hermetizma« (Jelčić 2004: 513). Za njegove dvije zbirke izdane za života u emigraciji (Svemir osobe, 1951. i Sužanj vremena, 1956) navodi da »ponavljaju, ali na višoj estetskoj razini, bez patetike i mladenačke egzaltacije, pjesnički zrelo, dominantne motive koji su obilježavali njegov život, a završavali u gorčini i kriku emigrantske čežnje za Hrvatskom« (isto: 514). Jelčić piše i da je Vida bio jedini emigrantski pjesnik kojemu su nakon smrti knjige tiskane i u domovini, čemu je, sudi Jelčić, pridonio »književni krug u kome se prije rata kretao u Zagrebu, ali i njegova dosljedna apolitičnost i u emigraciji« (isto).
Zbirka Sužanj vremena, 1956.
Šest godina nakon prvog izdanja Jelčićeve više pozitivistički i društveno-politički orijentirane književnopovijesne sinteze hrvatske književnosti, 2003. godine pojavila se više esejistički orijentirana Povijest hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka. I u toj, kao i u kasnijoj višesveščanoj dopunjenoj verziji Novakove Povijesti iz 2004. godine, pronalazimo Vidu. Novak smatra da za razliku od većine emigrantskih pisaca Vida »nije bio književni diletant nego je u trenutku svoje smrti uz Nikolu Šopa bio svakako najvažniji hrvatski lirik« (Novak 2004: 48–49). Novak upućuje na njegovu povezanost s europskim lirskim strujanjima (Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale, Salvatore Quasimodo), navodeći da je »najvažniji dio pjesnikova opusa nastao nakon dolaska u Argentinu jer je tek tada pjesnikova senzibiliziranost došla do zenita i jer je tada Vida pronašao pravi glas kojim je izrekao svoj intenzivni osjećaj prolaznosti, samoće i inzularnosti« (isto: 50). Od posebnosti njegovu poezije Novak navodi i stalnu opsesiju smrću, a upozorava i na činjenicu da je Vida napisao »mnogo duboko angažiranih, ali ne i plakatskih pjesama, o teškom položaju suvremene Hrvatske, i one su najbolje što je uopće nastalo u poslijeratnoj emigrantskoj književnosti« (isto: 51). Za Vidine pak biblijske varijacije navodi da su, uz stihove Nikole Šopa i Tina Ujevića, »najbolji primjerci hrvatske metafizičke poezije uopće« (isto). Sukladno esejističkom stilu kojim je napisao knjigu, Novak navodi i da je Vida svojom tankoćutnošću i tragičnim oduzimanjem života »najiskreniji brodolomac hrvatske poezije« (isto).
Crtež: J. Crnobori, 9. lipnja 1951.
I u najnovijem pregledu hrvatske književne povijesti, višesveščanoj nedovršenoj Povijesti hrvatske književnosti Miroslava Šicela, također pronalazimo Vidu, i to u petom svesku te edicije, objavljenom 2009. godine. U dosta šturom prostoru koji mu je posvetio, Šicel smatra da je podjela Vidina stvaralaštva na domovinsko (1932–1942) i emigrantsko (1948–1960) samo »prividna« jer je cijeli njegov opus obilježila čežnja za djetinjstvom i zavičajem te slutnja smrti – za Šicela Vida je prije svega »pjesnik dubokih intimnih stresova, punih strahova o beskorisnosti života i sveprisutnosti smrti« (Šicel 2009: 67). Pravi prijelom u njegovu stvaralaštvu dogodio se zapravo samo na planu poetskog izraza, koji se nakon upoznavanja s talijanskim hermetičarima približio tipu moderne hermetičke poezije. Tako se Vidino pjesništvo, prema Šicelu, kretalo od postmatoševske škole, preko ekspresionističkih odjeka do egzistencijalističke i hermetizirane poezije.
Osim triju povijesti hrvatske književnosti, od 1990-ih do danas pojavilo se i nekoliko leksikografskih djela o hrvatskoj književnosti. Prvo od njih bio je Leksikon hrvatske književnosti iz 1998. godine, u kojem ne pronalazimo natuknicu o Viktoru Vidi. No, to previše i ne začuđuje jer je leksikon ipak vrlo mala opsega, uostalom i ne pretendira na sveobuhvatnost pa mu osim Vide nedostaju i neki drugi značajni hrvatski književnici.
No, zato Vidu pronalazimo u svim kasnijim književnokroatističkim leksikografskim djelima. Prvo od njih je Leksikon hrvatskih pisaca (LHP) iz 2000. godine, u kojem je natuknicu o Vidi napisao Cvjetko Milanja. Sukladno ustaljenoj leksikografskoj praksi, Milanja na početku članka donosi osnovne podatke o Vidinu životu (rođenje, školovanje, zaposlenja), završavajući ih riječima da Vida od 1942. živi izvan domovine (Italija, Argentina), gdje je iskusio »sve tegobe emigrantskog života« (LHP: 758). I dok je Vidinu životu posvetio samo desetak redaka, preostalih osamdesetak redaka posvećuje njegovu pjesničkom
stvaralaštvu zahvaljujući kojem je Vida postao, kako Milanja zaključuje svoju natuknicu, »jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20. st., a uz Ivaniševića i Nizetea naš najbolji hermetičar« (isto: 759). Svoju tezu Milanja potvrđuje interpretacijom Vidine zbirke Svemir osobe (1951), čija pojava, prema Milanji, »znači datum u hrvatskom pjesništvu 20. st.« (isto: 758). Milanja navodi da se Vidina poetika počela formirati još u međuraću unutar kruga Tina Ujevića, Ljube Wiesnera i Frane Alfirevića. Vida u tim pjesmama razasutima po časopisima uglavnom varira tada karakterističan mitopoetski (djetinjstvo, zavičaj) i sutonsko-melankolični motivski repertoar te se njegovo pjesništvo kreće u rasponu od neosimbolizma, preko nekih značajki ekspresionizma do egzistencijalizma Kozarčaninova tipa. No, prema Milanji, od epigonstva Vidu je »spasilo« upoznavanje s talijanskim hermetizmom, pogotovo s poetikom Salvatorea Quasimoda. Iako i u spomenutoj zbirci Svemir osobe, nastaloj i objavljenoj u emigraciji, pronalazimo motive uspomena, sjećanja, djetinjstva i zavičaja kao i u ranijoj njegovoj fazi, ti se motivi sada »metaforički preobrću, a hermetičkim tehnikama ‘šifriraju’ u fundamentalne tematske opsesije, svedene na polaritet života i smrti, mističnosti i transcendencije« (isto: 758). Temeljna poetička karakteristika te lirike, objašnjava Milanja, tako postaje »evokativnost, a ona je rezultat analogijskih i relacijskih odnosa, dijaloga između ‘vječnoga’ ontološkog statusa (istine) i čovjekove povijesne vremenitosti i relativnosti« (isto). U izražajnom smislu pak dolazi do jezične redukcije, koja ponegdje proizvodi efekt halucinantnosti, alogičnosti, tamnoće i nejasnoće, što su sve obilježja hermetizma.
Zbirka Otrovane lokve, 1971.
Svojevrsnu cjelinu s Leksikonom hrvatskih pisaca čini Leksikon hrvatske književnosti: djela (LHK) objavljen 2008. godine. Naime, dok leksikon pisaca donosi biografije autora s pregledom njihova cjelokupnog stvaralaštva, leksikon djela donosi samo interpretacije pojedinih djela. Od Vidinih djela uvrštene su zbirke Svemir osobe (1951) i postumna Otrovane lokve (1971). Obje natuknice napisao je Petar Vuković. Što se tiče zbirke kojoj je pažnju posvetio i Milanja, Vuković u svojoj natuknici o njoj uglavnom donosi slične književnopovijesne i poetološke sudove. Tako spominje da je ta zbirka »prijelomna za njegovu poeziju te najbolje predstavlja zrelo pjesnikovo stvaralaštvo« (LHK: 843). Navodi i Milanji sličnu konstataciju da je ta zbirka »važan događaj u povijesti hrvatskog pjesništva« te da je zahvaljujući njoj Vida postao »jednim od najboljih hrvatskih hermetičara« (isto: 844). Vuković također spominje utjecaj S. Quasimoda i talijanskih hermetičara, pod čijim je utjecajem Vida »oblikovao nov, hermetičniji izričaj, drukčiji od onog iz zagrebačkog razdoblja« (isto). U natuknici o Otrovanim lokvama Vuković navodi kako je to prva Vidina zbirka objavljena u domovini kao pokušaj da se, nakon zbirki objavljenih u emigraciji, »domaćemu čitatelju predstavi cjelokupno stvaralaštvo toga do tada slabo poznatoga pjesnika« (isto: 565). Budući da zbirka osim novih sadrži i prije objavljivane Vidine pjesme, Vuković, naime, smatra da djelo »na taj način prikazuje cjelovit pjesnikov razvojni put« (isto). Ponovivši uglavnom sudove o Vidinim zagrebačkim i pjesmama iz Svemira osobe, Vuković navodi da osim ne baš uspjelih pjesama na talijanskome i španjolskome jeziku u zbirci pronalazimo još i »nekoliko biblijskih varijacija« te »dirljivih angažiranih pjesama i proznih zapisa o teškom položaju suvremene Hrvatske«, zaključujući ocjenom da je zbirka Otrovane lokve (1971) »bila prekretnica u recepciji Vidinih djela u Hrvatskoj te je imala ključnu ulogu u integriranju njegove poezije u korpus hrvatskoga pjesništva druge polovice XX stoljeća« (isto).
Vida nije zaobiđen ni u kapitalnom izdanju hrvatske književne leksikografije, višesveščanoj Hrvatskoj književnoj enciklopediji (HKE), objavljivanoj od 2010. do 2012. godine. U četvrtom svesku objavljenom 2011. godine natuknicu o Vidi ponovno potpisuje Cvjetko Milanja. Natuknica je vrlo slična onoj u leksikonu pisaca, čak i opsegom. Najveća novost je to što Milanja ovaj put spominje i da je Vida život završio samoubojstvom te da se uz tekst nalazi i Vidina fotografija.
Vidljivo je, dakle, da je Viktor Vida zastupljen u svim temeljnim književnokroatističkim priručnicima objavljenima u posljednjih dvadesetak godina, kao što su povijesti hrvatske književnosti te leksikoni i enciklopedije o njoj. To nam govori da Vida nije zaboravljen u suvremenoj hrvatskoj književnopovijesnoj svijesti, odnosno da danas barem u širem smislu pripada hrvatskom književnom kanonu. Drugim riječima, Viktor Vida se – barem na taj način – konačno vratio u Hrvatsku. n
Literatura
Hrvatska književna enciklopedija (gl. ur. Velimir Visković), sv. 4, Zagreb, Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 2012.
Dubravko Jelčić: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Zagreb, Naklada Pavičić, 1997.
Dubravko Jelčić: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Drugo, znatno prošireno izdanje. Zagreb, Naklada Pavičić, 2004.
Leksikon hrvatske književnosti (Vlaho Bogišić et. al.), Zagreb, Naprijed, 1998.
Leksikon hrvatske književnosti: djela (ur. Dunja Detoni Dujmić et. al.), Zagreb, Školska knjiga, 2008.
Leksikon hrvatskih pisaca (ur. Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Darko Novaković), Zagreb, Školska knjiga, 2000.
Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas. Zagreb, Golden marketing, 2003.
Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti. Sv. 3: Sjećanje na dobro i zlo. Split, Marjan tisak, 2004.
Miroslav Šicel: Povijest hrvatske književnosti. Sv. 5: Razdoblje sintetičkog realizma (1928.–1941.). Zagreb, Naklada Ljevak, 2009.
4, 2013.
Klikni za povratak