Život zapisan u pismima

...moji su listovi nastavak moje autobiografije...

Ivana Brlić-Mažuranić, 2. 8. 1916.

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. 4. 1874 – Zagreb, 21. 9. 1938) svojoj je majci u pismu od 2. kolovoza 1916. napisala jednu znakovitu rečenicu: »...moji su listovi nastavak moje autobiografije...« misleći pritom na prigodno od Akademije naručenu autobiografiju koju je upravo zgotovila, a koja će zapravo biti i jedina autobiografija što ju je napisala. Međutim, u njezinoj rukopisnoj ostavštini, ponajprije korespondenciji dojmljiva volumena, u brodskom arhivu obitelji Brlić, sačuvana je u cijelosti kronika njezina bogato proživljena života. U revnom dopisivanju najprije sa zaručnikom a potom suprugom Vatroslavom, zatim s roditeljima, Vladimirom i Henriettom Mažuranić, sestrom Alkom, braćom Božidarom i Želimirom te svojom djecom, sinom Ivanom, kćerima Nadom, Zorkom, Zdenkom i Nedeljkom, kao i priređivačima i prevoditeljima svojih djela, spisateljskim je darom a kroničarskom marljivošću danomice ispisivala stranice najdetaljnije autobiografije koju je uopće moguće zamisliti. Možda je upravo sada, sto četrdeset godina od njezina rođenja, stotinu godina od nastanka Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića (1913) i gotovo stotinu od Priča iz davnine (1916) nadošao pravi trenutak za pomno iščitavanje i »čudovite« njezine epistolarne autobiografije!?

Mladost i udaja

Život Ivane Brlić-Mažuranić, najveće hrvatske pripovjedačice, započeo je rođenjem u Ogulinu, gdje je njezin otac Vladimir Mažuranić, sin pjesnika i hrvatskoga bana Ivana Mažuranića, bio tada na dužnosti državnog odvjetnika. Majka Ivanina bila je Henrietta rođ. Bernath, podrijetlom Varaždinka iz ugledne trgovačke obitelji. Odrastanje u obiteljskoj sredini naglašena patrijarhalnog duha i strogih etičkih nazora, pa još pod prisnim i snažnim utjecajem djeda Ivana i bake Aleksandre Demeter, trajno će obilježiti Ivaninu ličnost. U svojim sjećanjima na majku o tome je svjedočio i Ivanin sin, dr. Ivo Brlić: »Rijetko su kada lični pečat predaka, tradicija obitelji i upliv iste krvi, stvorili dva tako istovjetna karaktera kao što su to djed Ivan Mažuranić i unuka mu Ivana Mažuranić... Kud joj je djed bio slavljen pjesnik, kancelar bečkog cesara i vrhovni vladar svoga naroda – svijetli ban – dakle u mašti dječjoj najkrupnija ličnost, tud je on i kao tjelesni čovjek nadmašivao okolicu rastom i fizičkom snagom. Taj je momenat imao izravni utjecaj na mladenački život i razvoj moje majke. Kako bi valjda postigla djedovu tjelesnu snagu – počela je svim žarom mladenačkog poleta baviti se tjelovježbom. Od svoje desete godine, pa za unuku banovu, bila je upravo fenomenalna gimnastičarka: ručni stoj na ručama, 70 okretaja na ispruženim rukama na preći (riesenwele), najsmioniji odskoci s gombalačkih sprava, a sa 14 ili 15 godina podizanje bučica od 80 kg! Kraj toga sklizačica na glasu, planinarka – dakako, po tadašnjem običaju: sve to uz pratnju gardedame. Pričali su nama, djeci, o tome svi majčini prijatelji i znanci iz djevojačkog doba, pa kad smo mi, starija djeca dorasli do toga, pojaviše se i u našoj kući u Brodu: preča, trapez, koluti, a mati nam je sama pokazivala prve vježbe na njima. Nikada je ni jedan od nas nije dostigao u tim – pa ni u drugim vještinama! Iako se mati, dakle, već od najranije mladosti bavila tjelovježbom, mada je i kao mlada gospođa upravljala vatrenim konjima, zelenkima moga oca, te kao lovac sudjelovala u velikim lovovima... neka nitko i ne pomisli da je ta izvanredna žena bila ono što se danas zove ‘sportski tip’, a niti ono što si predstavljamo pod pojmom pobornica za ženska prava, ili pod pojmom javne radnice, sufražetke ili slično. Ona je bila do u srž svoga bića potpuna žena: dobra, blaga, nježna; voljela se lijepo i ženstveno odijevati, bila je uzor supruge, primjer majke. Ta ženstvenost ne samo da ju je karakterizirala kao ličnost u krugu obitelji, u društvu, pa i na javnim mjestima, nego je ta ženstvenost kao dominantna, posebnu notu i njezinim književnim djelima...«.

 

Kada se na svoj osamnaesti rođendan, 18. travnja 1892. udala za brodskog odvjetnika dr. Vatroslava (Ignacija-Nacu) Brlića pokazat će se da će joj od svih životnih odrednica najvažnija biti ljubav koju je u najsretnijem supružničkom obliku pronašla uz svojeg Nacu, kao i ljubav majke roditeljice koju je pružala svojoj djeci i unucima, a primala ju natrag stostruko uzvraćenu. Uz to ju je pratila i neiscrpiva ljubav njezinih roditelja čija joj je potpora u svim životnim situacijama, a ponajprije u odgoju i školovanju djece, bila dragocjena. Ivana Brlić-Mažuranić u Brodu na Savi proživjela je 46 godina i napisala sva svoja književna djela, ali i tisuće »brodskih« pisama započevši taj niz prvim pismom roditeljima 21. travnja 1892., u kojem im opisuje čovjeka za kojeg se udala upoznavši ga dogovorom svojih roditelja i Nacine tetke Agate Mime Amruš, poznate ilirske pjesnikinje Jagode Brlićeve. Iako su tada bili uobičajeni dogovoreni brakovi, mlada je Ivana imala puno sreće da su je upoznali s čovjekom u kojega će se zaljubiti i s kojim će u životu imati puno toga zajedničkoga, ponajprije životni optimizam, duhovitost i pozitivan stav prema svakodnevnim složenostima:

 

Draga mamice! ... Naca je zlato od čovjeka, brižan, mil i obziran – nu, kako da Vam više kažem, nego da je pravi uzor ljubavi, dobrote i poštenja...

Pismo zaručnice Ivane Mažuranić zaručniku Vatroslavu Brliću

Ilustrativno je na ovom mjestu uvrstiti odlomak pisma koje piše Naca Ivani dok ona s bebom boravi u Zagrebu zbog zdravstvenih tegoba:

 

Brod 30/6 1893.

Ljubljena moja Ivice!

Primio sam danas tvoja dva lista od prekjučer i od jučer. Kolika razlika izmedju jednog i drugog! Svakako je za čudo da su mene jučer isti osjećaji i skoro iste misli zaokupile kao i tebe... Tvoje zdravlje to je ono što ja želim, što ja žudim i što molim svaki dan dragoga Boga. Valjda nisam još nikada toliko i tako skrušeno, sa pouzdanjem u Božju pomoć molio kao za Tebe, za tvoje zdravlje...

Ja sam ti danas poslao kao eilgut višanja koje bi sutra mogla dobiti, i gledaj da ih na kolodvoru dignuti dadeš, jer bi se pokvariti mogle. Poslao sam veliku košaru /veškorpu/ punu. Što će biti sa Margaretom? Stevan izašao iz bolnice i ide kući, te ću uzeti drugog slugu.

Bio sam se uplašio za našu malu pucicu, nu hvala Bogu da nije ništa opasna... (...) Od tebe čekam veselu viest, a preporučam ti mir. – Samo zdravlje, samo zdravlje, to je što bi rada za tebe, što ti želim. Poljubi bebušku.

Bože daj, da bude mogla za njekoliko dana sretna Ivica grliti svoga sretnog Nacu.

 

I iz ovog pisma izvire plemenitost ljubljenoga supruga koju Ivana zaljubljeno opisuje 1894. kad piše majci:

 

Draga mamice!... Naca ne će moći samnom u Zagreb od velikog posla. Težko će mi biti bez njega, ni sama ne znam kako ću... Vi svi ipak ne znate kakovo je srdce i koliko nježnosti i poštenja u moga Nace, a najbolji je znak, da tko je god dulje vremena š njim, svaki ga rado ima. Moje sanje, kad sam rekla »da« dru. Vatroslavu Brliću, zaista nisu bile tako krasne i pune sreće, kao što je ova zbilja...

 

Jednakim će ushitom pisati o svojem suprugu sve do njegova preminuća godine 1923., a i poslije, vraćajući mu se u uspomenama. U pismu kćeri Nadi, 12. listopada 1923. piše:

 

Moja dispozicija je kadkad tako jadna... Je li čudo, kad sam ostala bez one velike, vjerne i neiscrpive ljubavi, koja je slijedila svaki moj korak i svaki moj kret! Ako o ikome, to se o meni može reći da sam obudovjela u podpunom smislu riječi i da osjećam da nikome na svietu više ne vriedim ono što sam tati vriedila, niti mogu ikome više toliko radosti i sreće udieliti, niti od ikoga toliko sreće primiti...

Obiteljski život u domu Brlićevih

Prvih desetak godina braka Ivana je rađala djecu, učila se gospodarenju velikom kućom i brojnom služinčadi, a napose, sve je više preuzimala brigu o obiteljskim imanjima i vinogradima.

Naime, vjerojatno prerano, premlada i još nespremna, našla se u ulozi supruge, gospodarice i jedine žene u drevnom, časnom domu Brlićevih, gdje su nakon smrti roditelja i strica Ignjata, ostala dvojica braće, Vatroslav i Dobroslav. Ivana, svjesna odgovornosti koju joj je nametnulo povezivanje tada dviju najuglednijih hrvatskih obitelji: primorske banske Mažuranić i trostoljetne slavonske Brlić, cijelog će života ponosno potvrđivati i čestitošću, poštenjem, ljubavlju i književnom slavom osvjetljavati obiteljska prezimena koja je nosila. Koliko je značajan bio ulazak Ivane Mažuranić u obitelj Brlić pokazat će se odmah i na zatečenoj stoljetnoj knjižnici Brlićevih: ne samo što ju je obogatila vlastitom zbirkom knjiga od više od tisuću svezaka nego je godinama, uz pisanje, objavljivanje i sakupljanje knjiga, uređivala prostor knjižnice, radila na inventarizaciji i katalogiziranju, a dala je izraditi i obiteljski pečat koji se nalazi u svakoj knjizi biblioteke. Godinama je pregnantno iščitavala stara pisma i konačno priredila za izdavanje Uspomene na stari Brod Ignjata Alojzija Brlića.

Isto tako, izradila je obiteljsko rodoslovno stablo s vlastitim stihovima umetnutim među razgranjene odvjetke brojne obitelji, a sliku obiteljske genealogije postavila je na početak velikog obiteljskog albuma, odmah uz fotografije stare kuće zidane 1799., koja je izgorjela u požaru, na Tijelovo 1881., »ali je spašen veliki dio njezinog sadržaja« – kako je zapisala Ivanina kći Nedeljka: »Ne da obitelj svojih uspomena, spašava ih iz plamena. I ne miće se obitelj sa svoga garišta. Još se nešto zemljišta dokupljuje i gradi se veća kuća, a u njezine temelje ugrađuje se spomenica stare kuće uz novu spomenicu. Ta veća kuća, koja je u bombardiranju II. Svjetskoga rata i u potresu 1964. pokazala što vrijedi, posljednji je veliki financijski pothvat strica Ignjata. Umro je 1892., a u novu je kuću došla, tjedan dana iza njegove smrti, osamnaestogodišnja mladenka, Ivana Mažuranić«. Ona će s puno poštovanja nastaviti tradiciju postavljanja tijelovskog oltara u veži kuće, o čemu će pisati u mnogim pismima majci.

Pisma majci

Draga mamice!

Evo smo opet prebrodili preko dvajuh teških dana. U utorak popodne preporučile su se moje obadvie Dulsine. I sobarica i Hermina. A ja osta sama! U sriedu bila je cieli dan žurba radi pripravka za oltar i dekoracije kuće za Tielovo. Spleli smo osam guirlandah pod prozore, sve očistili i za oltar spremili, pod večer pomanjkalo cvieća za bouquete a ja brzo u vinograd itd. A sve to uz Nadicu i Ivicu, dva izgubljena janjeta bez pastira. Moram ih pohvaliti da su bili dobri ovo dva dana. Na samo Tielovo počela je ramazura već u pol šest ujutro a u 9 sati bio je već oltar gotov i kuća dekorirana. Sve jako lijepo. Onda opet sve raskapaj i u ½ 12 sve na svom starom mjestu...

 

Također je Ivana nastavila i vjekovnu tradiciju po kojoj su gostoljubivi dom Brlićevih pohodile najuglednije osobe iz političkoga, književnoga, umjetničkoga te općenito intelektualnoga kruga toga doba. Od značajnijih gostiju za Ivaninim stolom spominjem: biskupe Strossmayera i Stadlera, rođake Mažuraniće, Amruše, Matasiće Blagajske, Pejičiće, Reljkoviće, Jelačiće, Pejačeviće, fra Grgu Martića, Augusta Harambašića, Ivu Vojnovića, Charlesa i Gjenu Loiseau rođ. Vojnović, Pilara, Kučeru, Bučara, Esiha, Kačalova, Solovjeva, Camillu Lucernu... Pismo od 22. kolovoza 1893. donosi zanimljiva izvješća o izrečenom:

 

Draga mamice!

Kod nas je sada vječni hec. U subotu bili smo u Brodu na komersu u slavu kraljevog rodjendana. Stigli smo istom o polnoći u vinograd. Bilo je prilično liepo. Nacin govor »oduševljenjem« primljen. Alka je dapače sa Dobroslavom jednu turu plesala. U nedjelju gledali smo to slavonsko kolo na pijaci popodne. Bili smo svi u Brodu, pače i Nadica. Djevojke u kolu su krasno obučene. Sve zlato i svila. Naca je dotle bio na objedu kod župnika. U šest sati se vratio a ja sam mislila da ćemo kući u vinograd. Al hoćeš da! Strossmayer dolazi o pol devet. Možeš si misliti da se mora pred njega. Ta trka dok se kola sbubnjaju, a ja još k tomu htjela bouquet načiniti. Ja i Alka trči po Brodu i sprtljali kakav takav, pak svi na kolodvor. Strossmayer dobro izgleda, bio je jako zadovoljan što smo ga dočekali. Predstavila sam mu Alku i braću. Rekao je da ga ti dečki starim čine, jer da je tatu poznavao kad je toliki bio. – Ja sam se š njim odvezla u župni stan u naših kolih. Putem mi je pripoviedao o svom boravku, i da će doći k nama u berbu... Drugi dan je bio o 10 sati kod Nace (jer ja sam bila u vinograd otišla pošto sam znala da samo do poldan drugoga dana ostaje) pohodio ga... O poldan je otišao i poručio mi po Naci koj ga je ispratio da sam pravo čudo prošli dan učinila, jer da je on došao umoran i skršen kao Lazar na brodski kolodvor, a moj doček i prisutnost da ga je osvježilo i uskrisilo! – I tako ode.

Jučer imala sam ovdje 12 gostih! Gvardijan je odlazio danas pak je bio oprostni objed. Moja se je Betika dobro držala. Imali smo juhu, pečeno janje na ražnju, filana jaja, govedinu dinstanu, filane spargelkürbisse, apfelpita, voće etc. Medju inim je bila Fanika sa Andrijom, Glavanka sa svojom tromjesečnom curicom, naša Nadica i mali vincilirov medju »larmajucimi gosti«. O sedam sati sretno se svi razidjoše.

Jutros novi hallo. Treba sprovesti gvardijana koj je premješten kao mučenik hrvatske ideje. Fanika mu je dala bouquet, svi smo bili vani na kolodvoru, a sad nas eto opet sretno u vinogradu, a svečanosti su valjda na neko vrijeme izcrpljene. Alka se svuda wacker und muthig drži.

Pestinju mi je neku Maričevička priskrbila. Nisam je još vidila. Kaže da je liepa, 15-16 godina stara, zna prati i pegljati, bila je do sada kod Belovitićah, u dobroj kući, a traži 3 i ½ forinte mjesečno. Piši mi odmah što o tome misliš.

Hanu ćemo već dočekat, samo nek ozdravi. Generalica Rakasovička mi je pripoviedala da vas je vidila u Grand hotelu.

Ljubim ruke

Ivana

Ivanin je suprug, dr. Brlić, uz vođenje odvjetničke kancelarije, sudjelovao i u burnom hrvatskom političkom i društvenom životu kao narodni zastupnik u Hrvatskom i delegat u Hrvatsko-ugarskom saboru, na čije ga je znamenito zasjedanje u Pešti 1907. pratila supruga Ivana i ondje napisala svoje zabilješke o teškoj borbi hrvatskih delegata za službeni hrvatski jezik: Hrvatska Pešta (Lahki zapisci iz teške borbe). Iako joj se politika rano zamjerila, Ivana je suprugu pružala pouzdanu potporu nikada ne izišavši iz njegove sjene, a još manje da bi javno nastupila. Učinila je to samo jedanput, 15. kolovoza 1896., kad je uz biskupa Stros­smayera kumovala barjaku Hrvatskoga pjevačkog društva »Davor«. Od tada, »Davor« je svake godine, u predvečerje Ivanjdana, 24. lipnja, dolazio pod balkon kuće Brlić kumi svojega barjaka otpjevati podoknicu. Uz pjevački zbor pridružili bi im se i mnogobrojni Brođani s lampionima i bakljama. »Sjećam se da je ovakovom zgodom, jednoć mati sabranom građanstvu održala s balkona oduži domoljubni govor koji je izazvao veliko oduševljenje i klicanje« – zapisao je u svojim sjećanjima na majku Ivo Brlić.

Uza sva obiteljska zauzeća, Ivana je redovito šetala, gimnasticirala i plivala u Savi, među prvima u Brodu vozila bicikl (od 1898), obožavala je sviranje na glasoviru i plesanje, zabave i pokladno maskiranje, priređivala male kućne dječje priredbice za koje je pisala igrokaze i izrađivala kostime i scenografiju.

Sudjelovala je u gradskom humanitarnom i dobrotvornom radu, predsjedala Gospojinskim dobrotvornim društvom i predano pomagala u ratnoj bolnici za vrijeme Prvoga svjetskog rata, za što je bila i odlikovana. Bila je mecena i zaštitnica talentiranim brodskim učenicima i umjetnicima. Trajno je osjećala neutaženu glad za kazalištem i koncertima, koje je posjećivala za svojih boravaka u Zagrebu, a u Brodu su joj kronično nedostajali. Svoje intelektualne potrebe u potpunosti je ispunjavala čitanjem na francuskom, njemačkom, engleskom, talijanskom i ruskom jeziku. Bila je suvremenica ruskih klasika, obožavala je Tolstoja, pitajući se može li nakon njega itko išta »savršenije« napisati, dopisivala se s Kiplingom, Selmom Lagerlöf, pisala Tagori, pratila novitete svjetske i domaće literature te svakodnevno čitala vodeće europske novine.

Jednako strastveno kao i čitanje voljela je prirodu, ali i promatranje noćnog neba, a oduševljeno je poduzimala i »istraživačke« izlete po brodskoj okolici i o njima slala zanimljive prikaze. Svoju djecu i unuke poučavala je sakupljanju bilja za herbarij, a sama načinila impresivnu zbirku sprešanih bilina čije boje ni do danas nisu izblijedjele.

Međutim, nikada ju nisu napuštale mladenačke poetske sanje i spisateljske nakane, za koje je držala da ne pristaju supruzi i majci, ženi njezina statusa. Listajući svoj djevojački dnevnik, uvijek je ponovo čitala svoje prve pjesme napisane na francuskom, ali sada nadahnuta vlastitim majčinskim iskustvima počinje pisati i objavljivati pjesme i pričice za malenu djecu i tako »pronalazi izmirbu za svoja literarna nagnuća«, zaključujući u jednom pismu: ... I tako je zaista po mene vrlo povoljno ako se kadgod iz tog neopisivog rummela želja, tužaba, javkanja i pivkanja spasim u carstvo priča...

Inspiracije za priče joj ne nedostaju – pronalazi ih u obiteljskom životu koji buja u svojoj punini i u gradskoj kući Brlićevih ali još više u obiteljskom vinogradskom ljetnikovcu Brlićevac, u kojem su nastali brojni literarni zapisi i još brojnija pisma. Svakako treba spomenuti i spomenare Brlićevca, knjige dojmova u koje su se kroz cijelo stoljeće upisivali svi posjetitelji toga slavnoga »vedrog vinogradskog doma«, a Ivana je u njih zapisivala kronike vinogradskih godina. Obitelj se obično u lipnju preseljavala u ljetnikovac i ondje provodila cijelo ljeto, a u grad se vraćala nakon obavljene berbe grožđa. Život u Brlićevcu Ivana opisuje u brojnim pismima pa tako u pismu majci iz 1905., među ostalim, piše:

 

Draga moja i mila mamuškice!

...Nadam se da sam svojom knjigom »Škola i praznici«, učinila i ja svoje da te zabavim. Beta barem tvrdi da čita tu knjigu na glas svojoj hausmeisterici i još jednoj ženi, dok one okapaju njezinu šalatu – i da im se jako dopada!!! – Ja sam sama sa knjigom zadovoljna, pak osim nekoliko krupnijih tiskarskih pogrješaka, nisu mi ništa pokvarili... Kod nas je velika žurba oko tielovskog oltara, serenade k mom imendanu, čestitanja djece tom svečanom danu, a napokon ispiti! Zora meni pravi k imendanu jedan tablett, dakako tajno! Da ti vidiš to skrivanje, to crvenilo kad ja stupim u sobu – pojela bih ju od milinja! Inače, mi sada češće noćimo u vinogradu…Počima ista pripoviest kako je kod nas u vinogradu »ove godine« liepo! Ali što je istina, istina je! Sbilja, ciela naša villa, plateau pred njom, arrangement etc. Sve je krasno! Villa je novo anstreichana, novi krov od crne cigle, Naca je plateau oko vile znatno proširio i isplanirao, ja sam gartenmeuble, 16 stolica i 4 stola i ograde i rosenstocke sa bielom uljenom bojom obojila, kinezki suncobran novo preobukla, staklene kugle namjestila i sad si predstavi živo da sve izgleda kao ulaz u vrt sa kuglanom! Al’ krasno je ipak, ja Ti kažem, samo dođi pa vidi… Program vinogradski šaljem Ti odmah: u jutro jede se kiselo mlijeko ili kafa (dobra) sa kifli i putrom. Onda se umiva, pere ili neopere, odmah zatim slijedi psovanje Ive, koje traje cielo prijepodne pošto on ili govori da je gladan ili pita kad će objed biti gotov. U podne se vani jede, ali pošto kod pohanih pilića iznenada dolazi oluja, grmljavina, pucnjava topova i strah od tuče, to svaki sa svojim tanjurom bježi pod verandu, Zdenka prevrne vrč sa vodom i polupa ga, Naca bježi gore dole noseći čaše i vino, špiči se k’o jež i viče »sad će to proći«. Palačinke se onda pod verandom, pojedu bez stoljnjaka na stolu, kiša lijeva, pokoje zrnce tuče drži živce u nužnoj napetosti…Zatim, sunce pomalo probija, a sa verande kapa još po koja kap na preostale palačinke i na Ivinu glavu, koji ju podstavlja baš pod kap i ceri se kao majmun kod svake kapi.…

Zatim se popodne počiva, samo muhe, buhe i komarci nisu uvijek sporazumni s tim. Ali Zacherl je tu! Kod južine mlijeko obično pocmareus (kiselkasto) diši, a kuharica veli da je to »od paše«. Pošto više neima kifla to se Zora cmizdra da ona ne može kafu sa profuntom piti! Uza sve to sunce sa najljepšim smieškom zapada, od oluje profriškana priroda ziba svoje cvatuće loze i rosnate ruže – i mjesec izlazi… I sada dolazi zadnja, najljepša točka, živa obiteljska slika: Naca i ja sjedimo iza večere na mjesečini pred kućom, djeca bosa i u košuljicah dotrče van da nam kažu lahku noć, mi ih uzimamo na krilo, pri čem si Zdenka odrapi nogu na klinac od slamnatog fotelja. Pošto je noga hipermanganom izprana, nastavlja se idilla nad mjesečinom obasjanom ravnicom, u kojoj se Sava kao zlatna pruga vije… Djeca, uzprkos mom zanosnom tumačenju, nevide kako je to sve krasno, nego si grebu gole ruke koje komarci grizu i smiju se»tati u šlafroku«. Djeca odu spavati a mi sjedimo do polnoći a krasna je, vjeruj, i noć i mir!

Pošto još nisam tako ponorila da pišem bez obzira prestaje li papir ili ne, to Ti ljubim ruke, uvjerena da ćete i opet uviditi da sam sirota, još jako mlada!

Ivana

 

Opisi obiteljskoga kućnog života ispunjeni su i vječitim potragama za kuharicama, dadiljama i dojiljama, koje joj je uglavnom majka pronalazila u Zagrebu, zatim vremenima očekivanja i rađanja djece, dječjih bolesti i odrastanja, krštenja i prohodavanja. O običajima vezanim uz prve samostalne dječje korake piše Ivana majci u ožujku 1899., kad je prohodala njezina kći Zora:

 

Draga mamice!

Kao što vidiš naša korespondencija mnogo bi manje zapinjala da ja neimam listovnog papira, nego li sada zapinje kad neimam vremena! Već je prošlo 8 dana od Tvog fulminantnog thea, a isto toliko od naše fulminantne postupaonice – a ja ne šaljem izvješće o toj dječjoj svečanosti... Dakle, postupaonica sjajna. Bilo je 9 komada djece: naše troje, Dobrina dva, Blažićkina dva, mala Delijina i mali Ernst. Menu: kafa, šunka, bisquittorta, zimmtbogeni, gugelhupf, naranče i datulje i zacukrane mandule /domaći proizvod/. Kruna svega bila je pako pogača u kojoj je bilo umiješeno 10 komada novca po 10 filira i jedan dukat. Zora je morala kroz cielu spavaću sobu sama proći pred publikom, zatim se je njoj nad glavom prelomila pogača i svako diete dobije po komad. Djeca su tražila novce i našla, frajla je dobila dukat /koj sam za nju zabilježila/. Ovako zahtijeva »narodni običaj«... Djeca su se zabavljala, hecala i jela /sve sobe bile otvorene/ i tako je taj važni dan o kojem se još uvijek govori, prošao.

Od Mane dobivam svaki dan vrlo liepih karata, a na današnjoj /iz Mletaka/ napisao je i Bude jedan odlomak »narodnog blaga«. Dakle mora da je i on tamo.

Naca se je do suza smijao Tvojem opisu Thea i padu sluge sa »šoljama«.

Jučer je bila prva predstava putujućeg društva pod ravnanjem Stojkovićevim. Davali su »Galeotto« od Echegaray-a pak je usprkos neopisivih primitivnostih pozornice i predstavljačah, ipak prodirala ljepota komada, koj sam uostalom već i u Zagrebu vidila.(...)

Sad su Štefanovićeva djeca, Dušan i Nevenka, kod naše djece pak se ne mogu načuditi kako su to dobra, mirna i uljudna djeca i čudim se kako je ona to postigla. Kako je naša Zorka već fakinska i zločesta o tom neimaš pojma. Jedva čekam da ju vidite i da ju dadem fotografirati. Ovakovo čudo od djeteta pa još naslikano!

Žurim se jadna sorelace djeci južinu spremiti. Ljubim ruke

Ivana

 Posebnu važnost imaju pisma posvećena proslavljanju Ivanina rođendana i vjenčanog dana, dakle dvostrukog jubileja. Već od 1893. dan 18. travnja zauzima posebno mjesto u obiteljskom kalendaru:

Draga mamice!

Eto prolazi moj devetnaesti rodjendan, kojeg više neće biti, a kojega ipak kod vas sprovela nisam! Uostalom, samo neka nam je Nada zdrava, a to hvala Bogu jest, što mi je jedina i najljepša proslava dvostrukog goda. Čestitam Alkici naknadno a Darkecu unaprijed, a Tebi dobra mamice naša zahvaljujemo se obadva na željah Tvojih. Naca je predložio da se brzojavi doma kad je on za stolom »mami i tati« nazdravio, a ja sam rekla da će i pismo biti dovoljno da vas o tome obaviesti.

Dozvoli da završim, grleć i ljubeć vas sve redom.

Ivana

Dakako da je svakodnevno dopisivanje s majkom rezultiralo i iscrpnom dokumentiranošću sazrijevanja Brlićkina spisateljskog stava. Majka joj je uistinu bila bliska povjeriteljica, ali i najpouzdanija pratiteljica njezina stvaralačkog čina, iako se Ivana pred njom neprestano opravdavala da ne čini ništa štetno po svoju ulogu supruge i majke. To je vrlo očito izrečeno u pismu iz 1904.:

 

...Uvjeravam Te, mamice, da što god sam već pokušala i štogod sam još nakana pokušati i provesti – svemu tomu neima u mojoj duši većeg i moćnijeg poticala nego je pomisao na Tebe i Tvoje veselje i ponos – koji, ako i neopravdan, pogledom na moj rad, ne može biti za mene ljepši i dražji! ... Ja sam sad tako zaokupljena čitanjem starih pisama da skoro spavati nemogu od nestrpljivosti da se opet zakopam nad njih. Ja mislim da bi i tata uživao da to čita. Ovi su stari Brlići (osobito Andrija Torqat, Nacin otac) bili najživahniji, najdarovitiji ljudi koje si pomisliti možete. Ja mislim da u svijetu tadanjem nema važnije stvari u koju se ne bi upleli, ni u monarhiji poznatijeg čovjeka s kojim se nisu dopisivali. Opet poglavito Andrija Torqat. Počam od kneza Čartoriskog do bana Jelačića pak Šokčevića te najraznijih konsula – a uz to nije bilo bosanskog fratra ili brodskog obrtnika s kojim nije stajao u kontaktu. Da je sa Jelačićem bio dobar vidi se već iz toga što su ga svi molili kad je trebalo što kod bana ishoditi ili u audijenciju doći...

Djeca su, hvala Bogu, dobra i vesela, samo i njima stara pisma škode, pošto Ivo sad milijun puta čuje o svom djedu Andriji i o njegovih pismih kad je bio desetogodišnji dečko kao i o hvali do nebesa njegovih profesora. Do sad je barem većinom samo o jednom djedu čuo, čiji primjer nasljedovat bila bi dovoljna zadaća za dva života – a sad pridolazi još drugi komu je, držim ja, tek prevelika živahnost spriječila još veću karijeru!

Ljubim vam ruke i grlim »ljubeznu moju i pridragu sestricu« koja je sigurno opazila »stari Slaveni styl« mog pisma!

Ivana

 

 

U svibnju 1912. Ivana piše majci da je započela pisati knjigu za nećaka Hristu, sina svoje sestre Alke: Zove se »Čudnovate zgode šegrta Hlapića«. Zdenki se jako dopada... mogla bi Ti (ako ti se pripoviest dopadne) probati sreću kod Kuglija. Možda nam ju otkupi. To bi bila jako dobra knjiga za djecu od 6–8 godina, a dala bi se i zgodno ilustrirati.

 

Ali s pisanjem nove knjige pojavljuju se stari problemi pa Ivana 31. svibnja 1912. piše:

 

Dragi mamić!

Kod svakog mojeg literarnog posla ima jedna za sada posve neukloniva pogreška: ja uviek pišem a da mi za vratom sjedi zla savjest: ovo nije tvoja dužnost, Frau Kemeter! I tako radim skrivečke i rastrgano, sad pet minuta sad ½ sata i varam tako rekuć sama sebe – pak zato nemože nijedna stvar cjelovita ispasti. – Uostalom nedao Bog veće nesreće za ovaj život. Jer evo manuskript leži već na pisaćem stolu prave gospoje Kemeter i doći će prvom prilikom u posao. Hvala Bogu da je moja mišpoha zadovoljna sa čedom moje fantazije: Hlapićem! I Željko se za njega interesira, te me je puno o njemu pitao.

Ljubim Ti ruke mamice i Tvoja sam.

Ivana

Iste godine, ipak prešutno odobravajući Ivanine literarne pothvate, majka joj za Božić daruje pisaći stol, a Ivana pismom od 26. prosinca 1912. zahvaljuje:

 

Draga moja i mila mamice!

Moje prvo pismo nakon badnjega »rumla« ide k Tebi, draga moja dobra mamice! Tvoji su me krasni darovi zapanjili! Ti znaš moju strašnu bolest da me uvijek strašno sram primati darove, osobito tako skupocjene – ali ljepota načina kojim Ti uvijek izabereš, nadvlada me tako da se zaboravim sramiti i samo se radujem.

Pisaći stol stoji u našoj velikoj sobi na očigled svim gledaocima – ali će još više i podpunije izpuniti svoju zadaću kad ga počmem po svom ukusu i individualitetu izpunjavati. Djeca i Naca me doduše sekiraju da Mato Klič samo zato ima tako dobre smokve i tako dobro trguje što svoj dućan nije nikada proširio niti »poelegantio« – i da ću ja sa mojimi pjesničkimi proizvodi stradati na velikom i finom pisaćem stolu. Ali, žul im budi na jeziku! – a Tebi, mamice moja, sto put hvala i nemoj više Tvoju kesu tako prazniti niti tako jako dobra biti. Čuvaj svoje perje, mamić!...Kod nas je Božić in Hulle und Fulle pak premda sam ove godine održala riječ i djeci vrlo malo, skoro ništa kupila, to su se prijatelji, znanci i rođaci tako požurili s darovima, da je soba opet kao izložba.

Danas imamo muzikalni thee: Stano, Kaufman, Andro, Merkadićka – a u svemu 21 osoba! Kad je Brlićeve familije već 11 komada!... Kakav je kod vas ovaj Božić? Piši mi, mamice!

Grlim Te u žurbi i Tvoja sam i tatina zahvalna Ivana

 

Kad su 1913. objavljene Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, svijest o književnom uspjehu je izraženija, iako još uvijek popraćena u obitelji dobro poznatim Ivaninim duhovitim komentarima:

28. lipnja 1913.

...Kako ste vi zadovoljni s Hlapićem?...Fanikinom Zvonku tako se je dopalo da je sjedio kod nas kao ukopan i čitao upravo vanrednim zanimanjem. A jedan je knjižarski pomoćnik (stariji čovjek) rekao Zori da je to tako krasno i »plemenito« djelo, da se je on i plakao i veselio i da je cijelu knjigu najedanput pročitao – to su eto autorski radosni trenutci...

 

Važno je pismo iz Broda n/S. 18. 4. 1914.:

 

Draga mama!

Danas sam navršila 40 godina i nalazim da je to pravi čas da se tati i Tebi zahvalim na daru života. Liepo sam se ucifrala, pak sam ti tanana i feš, te usljed toga vrlo zadovoljna i ja i moja okolina sa mojimi godinicami. Dobro ste dakle učinili, mili moji roditelji, a ja ću nastojati da i moja djeca dočekaju bar u ovolikoj hrabrosti kao ja svoj prvi jubileum.

 

To je pismo napisala u danima najvećeg zadovoljstva zbog izvrsnog prijma Hlapića i kod publike i kod kritike, a na Božić 1915. majka joj daruje i naslonjač uz već darovani pisaći stol, da joj bude udobnije dok piše, a Ivana zahvaljuje:

 

Draga mamice!

Zahvaljujem na Tvojem tako sgodnom i elegantnom daru. Bude li ikada što od mog spisateljstva to će biti samo Tvoja zasluga... samo ono što bi moja slavna familija imala pridonijeti spisateljstvu, ono je nedostiživo – naime: pol ure mira u dvadesetčetiri ure!

 

No, unatoč takvoj prezauzetosti, jedno je jasno: bez pisanja Ivana Brlić-Mažuranić nije mogla živjeti! Kako je pisala dnevno i po nekoliko pisama različitim adresatima, svoj dnevnik, ispovijedi, zapise o kućnom i vinogradskom gospodarenju, zapise vinogradskih godina s kronikom pudarenja u spomenare Brlićevca, komentare sređivanja knjižnice Brlićevih, pa onda još i svoje literarne ostvaraje svih vrsta i oblika – razvidno je da joj je pisanje bilo najvažnije. Vrijeme će to i potvrditi.

U proljeće 1916. Ivana je sa suprugom boravila u Topuskom. Hlapić je već slavan, rukopis Priča iz davnine predan izdavaču i čeka objelodanjivanje u listopadu, Ivana piše majci:

Brodsko Brdo, 2. kolovoza 1916.

Traje Prvi svjetski rat

Draga mamice!

Neću ni da računam kako je dugo što Tebi nisam pisala – a uobće neću da razmišljam, kako ovo ratno doba sve prekida, okreće »tumbe«, kako Brođani kažu. Oprosti moju neuljudnost – donekle je zbilja krivo i to što nisam disponirana za pisanje, barem za ono »čavrljanje« koje volim u pismima. Odveć je ozbiljno štogod čovjek pogleda i čuje! Ivo, hvala Bogu, piše redovito i vrlo zadovoljno; prije nekoliko dana postao je Feurwerker, na prijedlog svoga predpostavljenog, kojemu je, čini se, svojim fotografiranjem, skiciranjem i risanjem ugodio...Sad je kod nas glavno – Zdenkin prelazak u sacre-coeur. Sve je udešeno, krstni list i svjedočbe... Ja imam sada veću tremu kako će joj taj silni prelaz činiti. Ona ga doduše, jako hrabro i sa mnogo radosti poduzima – al’ mene je ipak strah, premda joj to ne kažem. Pomisli da ona ovdje tako samostalno obavlja odrasle poslove: vozi se sama na svojoj Laski u sela, kupuje mi zob, ide mi na sajam po pajceke – kupa se, pliva, ode na čamcu bog zna kuda, tako te i cijelo dopodne neznam gdje je i to dan na dan! Ne tvrdim baš da je meni pravo, ali svakako je tako dobro i ugodno imati u familiji ovakvog stvora, da sam možda i previše u tom popustila! A sad taj skok u kloštersku disciplinu – neznam kako će djelovati, a nebi mogla prežaliti da naškodim njezinom tjelesnom i duševnom tako dobrom zdravlju!

Reci Nadi da je ovdje sasvim mrtvo te takove pustoši u obće još nismo doživili odkako idemo u ova brda. Do sada ni živoga stvora nema vani – sad su se izselili Merkadići, Šrepeli, Tauchmani, Radosavljevićeva djeca. Zora ne ide ama nikamo – ni kupati se još nije išla nego jedanput... Kao što vidiš moji su listovi nastavak moje autobiografije, naime to je biografija moje nadobudne i strahobudne otročadi! Nadi se ipak nadamo za vinogradski boravak. Ja mislim da to ne smijemo nikad propustiti. Bog zna gdje bi bili da toga neima!

S mojom nagradom (za Priče iz davnine) dakako nisam baš zadovoljna – al’ već je imam, poslali su mi ju: 300 kruna. Honorar slijedi kad djelo bude tiskano... a bi li Ti htjela opet prigodice pitati hoće li to ove jeseni sigurno biti?

 

I bijaše! Te jeseni 1916. objelodanjene su slavne Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić! Ali ta godina bila je po mnogo čemu znakovita za obitelj Brlić. U svojim je Sjećanjima na majku Ivo Brlić zapisao:

 

Godine 1916. u svibnju mjesecu, nakon vojne izobrazbe, ja sam kao »kadettaspirant« austrijske vojske morao u rat, na talijansko bojište. Krenuvši iz Broda, pošao sam usput u Topusko, gdje su otac i mati bili radi očeva liječenja reumatizma, da se oprostim od roditelja. Ocu su tada bile 54, a majci 42 godine, no našao sam ih vedre, smirene. Ljubav njihova nije za 24 godine braka izgubila ništa od svoje svježine i nježnosti, a ondje u tišini i miru zabitnog, malog kupališta, daleko od glavne željezničke arterije, daleko od vojnih transporta, ranjeničkih vlakova i prizora ratne bijede, kao da se još pomladila, osvježila... Dne 17. veljače sljedeće 1917. rodila nam se tada sestrica naša Nedeljka koju sam našao u zipci, došavši u lipnju mjesecu na dopust. Otac i mati, ljubili su to novo svoje i naše čedo neiskazanom ljubavlju. Ono je obasjalo njihov zajednički život novorođenim svjetlom iz djetinjih očiju, svjetlom koje je razbijalo tamne i teške misli treće godine rata. Mati je, doduše, još gorko zajauknula nad ratnim strahotama svojim sastavcima »Ni u koga« i »Nova Aquille«, no u domu svome grijala ju je ljubav očeva, a nježio pogled na milo, još nejako svoje čedo.

 

I onda, iste godine još jedan veliki i sretni, dvostruki obiteljski jubilej: Ivanin rođendan i 25 godina braka:

 

20. travnja Brod na Savi

Mila moja mamice!

Svečanosti su prošle – ostala je samo gola sbilja: da smo za 25 godina stariji!... A pred menom stoji jedan krasan nakit, od suhog zlata, sitnog bisera i modrog ametista, nanizan u starinskom idiličnom slogu. Kuda ćeš bolje utjehe za mene, koja ionako varam vrijeme i pridolazeće godine ovakovim poetičkim nizovima i vijencima u najrazličitijim oblicima... Tako je i sa Tvojim darom, draga mamice. Na moj nešto oslabljeni decolte možda i ne pristaje sasvim, ali mene njegova ljepota i starina tako vanredno raduje, da me sigurno i samu poljepšava. Možeš si misliti kako mi je milo da sam imala osim toga, i goste koji su znali cijeniti taj nakit. Dr. Adolf Miller iz Beča, pak njegov sin a još više Otto Popovič, to su vještaci i ljubitelji koji su na duple očale gledali posao. Ljubim Ti ruke, draga mamice, mnogo i mnogo puta. Dobro ću čuvati taj obiteljski dar. Imam komu da ga ostavim, ako Bog da!

Naša je curica Nedica već sasvim veliko dijete. Ovdje dakako, neima vaganja – ali onako što majka vidi da joj je dijete dobro i bez Stakićeve vage – tako i ja to vidim... Razvija se u rastu i obliku lica i tijela vanredno brzo. Tako mudro, okruglo lice i takav sjaj u očima kad se smije, to nijedno od djece nije imalo, premda su svi bili sovini mladi. Spava kao kakav starac cijelu božju noć bez prekida, al’ zato po danu »kanta« i samo po pol sata u jednom šubu spava. Tomu je dosta kriva vanredna živahnost ovoga doma, koji ne izlazi iz svečanih prigoda i koji je, osim toga, na obične dane još burniji nego na svečane. Jer onda dolazi rad i posao – a to se obavlja po većini članova uz cvil i lelek, tako da se kućni ušaci drmaju, a podovi škripaju od muke!... O ostalim članovima naše zgodne kućice na Savi pričat će ti Nada.

Grlim Te, mila moja mamice i Tvoja sam Ivana

 

Kada je općenito riječ o korespondenciji s majkom, treba istaknuti da su uz opise blagdana, posebice Božića, sa svim detaljima pripremanja darova, uređenja kuće i obreda koji se uobičajeno provode, posebna mjesta zauzimali jelovnici i recepti koje je Ivana stalno tražila, pa joj je prešlo u naviku da i poslije, kad je već stekla bogato »domaćinsko« iskustvo, još uvijek izvješćuje majku o »hranidbenim pitanjima«. No, jednako tako iz njezine stalne korespondencije s majkom oko naručivanja haljina, šešira, rukavica i suncobrana kod zagrebačkih i bečkih modista, upoznajemo Ivanin modni ukus i trajnu zauzetost za visoki damski stil, koji je i u odijevanju i u frizuri zadržala cijelog života. Kako je uz to imala i četiri kćeri, to će »toalete« i općenito tema mode i odijevanja biti sveprisutna, pri čemu je iz pisama razvidno kako je oduvijek pratila bečke i pariške modne časopise, a poslije i zagrebački Ženski svijet.

Pisma ocu

Od godine 1919., kada je preminula majka Ivane Brlić--Mažuranić, najčešći primatelj njezinih pisama postaje otac Vladimir Mažuranić.

 

Dragi moj tata!

Rado bih ti čestitala na tom tako svečanom danu. – No, prije svega htjela bih, u tu svrhu, da nisam ni pjesnik, ni pisac, ni 52 godine stara, nego da sam ona mala Ivanica od 6 godina, kojoj si k šestom rođendanu pisao takovo milo i krasno pismo, da ga još i danas čuvam uza se. – U ono doba bili ste Ti i mama mladi, tako mladi i tako ste bujali u snagi! Koliko misli, koliko ciljeva i planova bilo je onda u vašoj glavi i koliko toga ste mislili izvojštiti od budućnosti za sebe, za djecu i za Hrvatsku! (...) Na današnji dan, mili moj tata, pogledaj natrag u ono doba, povuci crtu od Tvojih tadašnjih misli i nakana, do današnje ove svečanosti, pa ćeš viditi dragi tata, da si milošću božjom sretan čovjek koji je išao nepokolebivo k svojim idealima i kojemu je dano da ih je postigao. Boje postignutih ideala nisu nikada jarke – pa ipak, dragi moj tata, na današnji dan sve je oko Tebe onako kako si tada žudio da bude – ista tuga za našim pokojnicima donosi Ti samo uspomene ljubavi! Ako si tada želio da bezuslovno poštenim putem udariš novi neumrli temelj imenu našemu – to Ti je u najvećoj mjeri uspjelo! Ako si tada želio da odgojiš bezuslovno poštenu djecu, koje se s radošću spominješ, i to, dragi tata /ako i jest nečedno da ja to kažem/ uspjelo Ti je na sva četiri kraja! Ako si želio za svoj narod i zemlju velikih stvari, to, mili tata, kako god tamno i strašno izgleda, ipak je izpunjenje Tvojih želja i svako bi te drugo rješenje bilo u srce pogodilo. – U ovome je rješenju samo »kako« pogriešan, a »što« ispravan!

Dragi moj tata! Razmišljajući o svemu ovomu na ovaj sam dan sva i podpuno kod Tebe – nosim veliku, veliku radost u srcu i molim Boga da Te i dalje vodi i da Ti udieli u daljnjem toku života jedino što Ti još treba: da Ti uščuva zdravlje, a pogotovo vid! Moja Nedeljka ljubi Ti mnogo puta ruke i raduje se da će k devedesetom rođendanu biti već velika pa će moći i ona prisustvovati svečanostima!

Ljubi Ti ruke Tvoja ljubeća kćerka Ivana

 

15/X.1925. na osamdeseti rođendan i na dan promocije našeg dragog tate

 

Potkraj iste godine još jedno srdačno pismo, novogodišnja čestitka Vladimiru Mažuraniću (sinu bana Ivana Mažuranića), koju potpisuju njegova kći Ivana, unuke s muževima i praunuci:

 

29/XII.1925. Brod n. S.

Dragi moj tata!

Nova godina nastupa, a ja, još sva puna božićne slave, dječjeg žamora i dječjeg blaženstva dolazim da Tebi, koji si u tišini sproveo Božić, donesem dašak ovog preobilja života koji kod nas struji. Želimo Ti dakle svi unisono (iza odpjevanog »Narodil nam se«) želimo Ti dakle svi, sakupljeni pod velikom jelicom, želimo Ti ono zadovoljstvo, onu smirenost i onaj pokoj, kojega Ti, dragi moj tata, moraš ubrati kao što ga ubire u predvečerje marljiv radnik kad odpočiva na svojoj obrađenoj njivi. A nama, dragi tata, zaista ova božićna slava ne bi bila ono što jest kad ne bi u našim srcima stajala kao pozadina Tvoja mila slika od koje se odižu tolike sličice djece a osobito unučadi i praunučadi kao što se odižu bieli runolisti od pozadine sivog, moćnog Triglava. Mi osjećamo svi, dragi tata, da si Ti tu, a nova godina neka nam tu sreću produži!

Ljubimo ruke!

Ivana, Nedeljka

Alka,Vuko, Ivanica,

Rukoljub Zvonko, Aleksa, Zdenka, Zora

 

U gotovo tisuću pisama koje je kroz deset godina (od 1919. do 1929) Ivana napisala svojem ocu ispisala je onaj dio svoje autobiografije u kojem je najviše otkrivala: svoj svjetonazor, svoje stavove kako o svojim bližnjima tako i o značajnicima svojega doba, o kretanjima u globalnoj kulturi i politici, o svojim literarnim pozicijama i književnim suvremenicima, a ponajviše ga je redovito izvješćivala o svojoj svakodnevici, za koju se uvijek trudila da nikada ne postane posvema trivijalna. Plod takvih nastojanja vjerojatno je i odluka da na temelju očevih povijesnih prinosa i sakupljenih spisa napiše svoj drugi roman, povijesno štivo za mladež, Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata. U ocu je imala ravnopravnog sugovornika pa se teme njezinih pisama potpuno promijeniše od vremena pisanja majci.

 

Brodsko brdo, 11. kolovoza 1922.

Dragi tata!

U mojem vječnom dječjem skloništu jedva dospijevam do toga da što pročitam ili da se čim umnim bavim. Ipak me je jučer i prekjučer zanimalo da opet motrim tako zvane »Lovrinčeve suze« – naime padanje zviezda na 10. kolovoza. Pomoćju onog velikog Himels atlasa koji si nam nekoč poklonio, a koji uvijek boravi u vinogradu te je već svu moju djecu potaknuo na promatranje ljetnog neba – našla sam smjer ili bolje točku iz koje proizlaze te kriesnice – ustrajala sam tih noći nekoliko puta, lijepo se ohladila, nauživala se noćnih krasota, potjerala mačku koja je htjela zeca razderati, poplašila nekoliko voćokradica – ali Lovrinac je proplakao, koliko sam ja vidjela, samo jednu jedinu suzu! Mora da mu više nije do plakanja! Skorom da se je više plakao Naca, koji je samo iz galanterije svaki put samnom ustajao, da se naužije obećanog divot prizora – svih onih smaragda, rubina i safira, koje prelest lovrinčeve noći sipa nad uspavanu majčicu zemlju – po Otonu Kučeri. A kad tamo, najviše su se svjetlile električne lampe sa pilane, koje nam na tri kilometra daljine u sobu bacaju takovu svjetlost da uz nju netreba svijeće da se odjeneš!

(...)

 

Opet sam kao prava »boltunja« prekoračila granice papira – molim Te stoga da mi oprostiš što ti ovdje šaljem svoj rukoljub i ostajem Tvoja zahvalna Ivana.

 

Brodski vinogradi, 24/VII 1924.

Dragi moj tata!

Ja sam zapela u cijeloj svojoj i poslovnoj i obiteljskoj korespondenciji, jer bi silom rado da završim pijevod »Dječje njege« – a kraj načina života kako sam si ga ja udesila, da osobno sve nadzirem i u kućanstvu i u ekonomiji i u cijeloj obitelji – ostaje mi gotovo ništa vremena za pisanje ili bolje rekuć: za razmišljanje…Kod nas je sad ono najkrasnije ljetno razdoblje radi kojega ja, čini mi se, uobće živim! Za mene je karakterističan znak da je to vrijeme nadošlo, kad, sjedeći pred vinogradskom vilom poslije večere pogledam na zenit i vidim da »Vega« kulminira! Još mi je od djetinjstva ostalo u pameti, da je to najljepše doba na ovom svijetu! (...)

Grlim Te mili moj tata i sretna sam sa dobrih vijesti koje mi je Aleksa od Tebe donio.

Ljubi ruke Ivana.

To sjećanje na djetinjstvo i na promatranje noćnog neba, opetovano više puta u Ivaninim pismima, doseže zapravo i do očeva pisma iz 1918., pisma koje je njoj bilo jedno od najdražih, a primila ga je od oca nakon što mu je poslala na čitanje svoju pripovijest Nova Aquile:

 

Vladimir Mažuranić kćeri

Ivani Brlićki

U Zagrebu, 4. kolovoza 1918.

Draga Ivano,

(...) Sjećaš li se kćeri, kad smo ono noćju krenuli iz Haliča, da se u cik zore uspnemo na silnu stijenu Kamenika ne bi li s nje ugledali veliki pomrak Sunca u prozorje dana 17. kolovoza 1888.? Pak kad je ono zora počela rudjeti, a naoblačilo se istočno obzorje, koji je nemir bio u Tebe i mlađih, sestrice i bratca, neće li nam zavidna magla zakloniti žuđeni prizor!? Al’ vjetrić puhne, ter se mi zapanjeni nagledasmo Sunca u veličajnom gledalištu prirode! Vjerujem da si i tu našla uzora pišući svoju snitvu o Lukri u »Novoj Aquillae« iz 1918. Kosnula se srca mojega tlapnja blage Tvoje duše… Kad te saleti samilost za tolika stradanja,…, znaj da se uz Tvoj uzdah milijuni gorkih uzdaha viju pod triem gluhih nebesa. Sva je povijest krvlju natopljena, stradanjem ispunjena, a tako je bilo odkad se Zemlja rastala s nebom. Kako da zagasimo provale ljudskih strasti i u zametku zatomimo oprečne požude iz kojih potječu razdor i svađe među narodima? O tome su maštali nadahnuti proroci, umovali već drevni mudraci… a veliki je Dante u svojem djelu »De monarchia« nastojao ne bi li nekako uredio svijet na blagoslov čovječanstva pa da se utvrdi trajni sklad i mir. Koliko li je još bilo i poslije njega mislioca i književnika koji su se bavili takvim pokušajima. Spomenut ću ti samo slavnoga Čeha, kralja Jurja koji je još u 15. st. predlagao osnovu za ligu iliti »obljubu« europejskih država, sa mirovnim sudištem… Što je pak do danas postalo od Nobelovih nagrada, od Kongresa u Hagu, od djelovanja Lava Tolstoja: nekoliko duhovitih rasprava, pak palača mira u Hagu. Eto maljušnih posljedaka! Porazan je završetak mirovnih nastojanja. Tolika nedaća najplemenitijih nastojanja svega čovječanstva mogla bi nas smesti do očaja, kad ne bi bilo nade… I pravo čini Lukre u Tvojoj pripovjesti što bježi u zatišje i upire oči u vedrinu nebesku… Prosnio je on svoj sanak u kolijevci od tanašne paučine koju si ti njemu satkala, zlatna moja Ivano, i prenuv se od teška sna skočio na noge junačke, da bez očaja, svježom snagom prione na posao koji ga čeka, a za koji se hoće sila Herkulova a djeci koja za njim ostanu na domu, dat će pak Lukre i nakon svih užasa, nauk jedino spasonosan: kako su djedi naši, brojni Hrvati, primivši sveti Krst, prisegnuli kano pravi »pacifiste« sv. Petra, da neće nikad oružjem napasti mirna susjeda, već da će mir čuvati sa svakim, koji njih na miru pušta… Ne dao Bog da se kult poštena junaštva ikada dotrgne u Hrvata!

Grli Te Tvoj otac Ivano

 

U jednom pismu Ivana piše ocu: Gledat ću da izvedem neke literarne ideje, koje već dugo nosim neizvedene u sebi – ali ostaje tajnom je li ikada ispunila to, sebi zadano obećanje. Napokon, pisma govore da je ipak, okupirana svakodn­evicom, odgovornostima podizanja svojega najmlađeg djeteta i nedostatnim fizičkim snagama, literarno ostvarila puno manje nego je željela i planirala.

Na Petrovo, lipanj 1924. u Brodskim vinogradima

 

Dragi tata!

Sretna sam u tom poljskom radu! Sad po divnoj petrovskoj vrućini sabiremo djetelinu, pa kad mi se još u večer sve glava puši od ugrijanosti i kad sam još puna mirisa te krasne djeteline – onda ipak volim ovako, u noćnoj tišini pomisliti na malo nješto drugoga, negoli su grablje, vile i podviljci! Zato oprosti, dragi tata, ako je ova moja brbljarija malo preduga izpala. Željna sam razgovora s Tobom, pa ako Ti nije odviše »fad«, pisat ću Ti, kad god me snađe velika želja za tim.

 

Pisma koja je Ivana pisala ocu o blagdanima prenosila su uvijek osobite poruke dubljega značenja, ljubavi i sjećanja na mile pokojnike, svoju majku i supruga Nacu:

 

9. travnja 1925.

Dragi moj tata!

Evo već i veliki četvrtak, evo Uskrsa, a š njime, hvala Bogu i pravog proljeća, sunca i topline. Pišem ti rano u zoru, jer hoću da Ti se još danas javim, a dan će biti pun priprava za Uskrs – i pobožnih i materijalističkih treba do podne moliti molitve koje Nedeljki tumače značenje velikog četvrtka, treba poslije podne ići u crkvu na »šibarinu«, gdje djeca u određeni čas sa šarenim šibama tako tuku po klupama da se zais­ta čini da se crkva ruši, a treba što je glavno, za toliku djecu šarati jaja! – U svim ovim poslovima, dragi moj tata mnogo mislim na Tebe i na sve vas tamo, kojima je u ove dane još težja bol na srcu... Osjećam se nedoraslom da ublažim nesreću sirote Alke i Tvoju tugu, dragi Tata i vidim jasno da i moja i svačija sreća stoji kao perce na vjetru; mali slučajni dah vjetra i sve je zauvijek izgubljeno! U ovakvim, doista teškim mislima... čekam veliki Uskrsni dan i držim da moramo i taj dan i sve druge dane učiniti što lagljima i što ljepšima. Želim ti, mili tata, zdravlja i ustrajnosti u tvom poslu... Sad kad je i domaći i strani svijet spoznao svu vrijednost Tvojega rada... sad sam dvostruko željna da Te vidim još dugo za onim Tvojim pisaćim stolom – neumorna, zaposlena, udubljena cijelom dušom u posao! Grlim Te i ljubim Ti ruke, pa se nadam da će ovo divno vrijeme i Tvoje krasno dvorište, sa onim pogledom na cvietne, biele krošnje i na divni Tuškanac, donijeti kap Uskrsne radosti u Tvoje srce!

Ja neću moći prije 1. svibnja u Zagreb. Zakasnili smo nješto sa kopanjem vinograda pa ćemo sada u utorak tek početi, a to traje 10–14 dana. Zatim na dan 30. travnja, na Dan Zrinjskih i Frankopana, imade Nedeljka neku školsku svečanost, na kojoj ovo Demetrovo unuče upravo izvrsno glumi neku malu ulogicu... Posluži li zdravlje i vrijeme, došla bih odmah iza toga na 5 ili 6 dana u Zagreb š njom, što i sebi i njoj već tako dugo želim!

Zahvaljujem Ti puno za poslane novine. Ne znam koje su zanimljivije! Učinila sam si malu čitaonicu š njima, pa te molim da mi prigodice opet pošalješ. Poslala mi je Nada i »Manchester Guardian«. Čini mi se da je taj najzanimljiviji...

Ljubim Te i grlim dragi tata i Tvoja sam zahvalna

Ivana

Jedno pismo ocu datirano je ovako: 1. svibnja 1927. na dan otvorenja električne rasvjete u Brodu na Savi. Tako često iz pisama saznajemo i zanimljive podatke iz povijesti grada Broda, ali prelistavanje pisama nastavljamo jednim koje je pisala na Sušaku, boraveći u hotelu Jadran u studenom 1927.

 

Zahvaljujem Ti, dragi Tata, što si se, sve ovako bolestan, pobrinuo za me i poslao mi »Jutarnji list« sa objavom mojih »Priča« iz Pittsburga. E pur si muove! No, zaista ne našom »krivnjom« niti našom spretnosti!

Jučer je kod mene bio Nazor. Među ostalim pripovijedao mi je i o gimnazijskim čitankama koje on redigira... Još ne znam kad ću natrag, nu svakako se taj čas približava. Ostat ću nekoliko dana kod Tebe dragi Tata i molim Boga da tvoj oporavak od posljednje bolesti do onda napreduje i da Te nađem bar donekle pri snazi. Sve mi se onda ljepšim pričinja na svietu!

Grlim Te i ljubim Ti ruke

Ivana

Pisma kćerima

Na sreću, puno je pisama u Ivaninoj pismohrani koja donose prekrasne motive, poetsko raspoloženje i razgaljuju čitatelja poput njezinih bajkovitih pripovijedanja, poput jednoga iz lipnja 1926.:

 

Opet sam 8 dana u vinogradu, kuda nas je, osim praktične strane, dovela i poetska! Vinograd naime, cvate, pa je to neopisivo sladki i mili miris, koji donosi takovo raspoloženje, da čovjek sam sebi ne vjeru je i mora se sam sebi čuditi: kako to da sam još kadra odgovoriti cijelom svojoj dušom ovakovoj ljepoti!

Međutim mi je moja Nada poslala užitak koji me ispunja ponosom i užitkom: poslala mi je, naime, 4 umjetnički ilustrirana rukovođa kroz arhitektonske, slikarske i kiparske ljepote Italije. Pred večer, kad nastane poslovni tajac, zadubim se u te slike. Pri tome uzkrsavaju u mojoj uspomeni sve one divote, koje sam svojim očima u Italiji gledala i upamtila, uzkrsavaju tako neobično oštro i duboko, valjda baš radi moje ondašnje nervne preosjetljivosti. Te uspomene uskrsavaju sada u meni tako jasno, tako oživljeno žamorom ljudi, strujanjem zraka i osjećajem zbiljnosti, da se moram pitati: pa što onda znači rieč »prošlost« kad ju držiš ovako u svojoj vlasti i kad ju ovako možeš povratiti?... No, sto put više vriedi ako mi jutros sa mog balkona uspije uhvatiti dva, tri lijepa sunčana traka što titraju tamo na onom bosanskom jagnjidu preko Save, nego ako se sjetim kako me je prije 20 godina pratila mladost, sreća i oduševljenje kroz ljepote Venecije! Ove uspomene, toli pune miline, odviše bole i namiću težku dužnost, da zatvorena držimo vrata panoptikuma, a otvorena vrata k živom životu, dok se iole dade. Inače liepa prošlost lieže na dušu kao strahovita težnja za nemogućim ciljem, i čini nas nesposobnima da učinimo još ono, što nam preostaje učiniti ako ne pronalazimo u svojim uspomenama samo one što nas razgaljuju i donose radost...

 

Sedam je pisama Ivana napisala svojim kćerima iz Ženeve, kamo je pratila svojega sina, dr. Ivu Brlića na zasjedanje Federacije za Ligu naroda, od 7. do 17. lipnja 1930.

Draga Zdenka!

Danas poslije podne idem s Ivom i Dr Rotterom na jednu vrtnu svečanost, koju grad Geneve daje delegatima Unije. Sutra imamo neki mali izletić u jedno armensko selo! Ovim je Švicarcima tako dobro i tako im je neopisivo lijepo da već neznaju koga bi zaštićivali – pa su si dopeljali neke Armence i odmah stvorili »Union philarmenique« i sad to njihovo selo maze i peru i kupaju – Bog im plati!

U utorak i srijedu pozvani smo kod Krabbea na objed. Kako ću ja kroz sva ova slavlja proći sa Billigovičinim rukotvorinama, to ne znam. No, tješim se da moj »habitus tante Hester Forsyte« spašava situaciju. Sa ovom mojom frizurom mogu svuda doći – nisam ju badava tako ljubomorno čuvala i tetošila punih 30 godina!...

 

Drugo je pismo poslala kćeri Nadi Ružić:

 

Geneve, 8. lipnja 1930.

Draga Nado!

Jučerašnji je dan bio u posve drugom znaku: sušta »Federacija za Ligu naroda«, diplomacija, reprezentacija i ... afektacija! U pet sati poslije podne veliko primanje grada Geneve u Musee villa Ariana. To je izvan i iznad Ženeve jedna zgrada u unutarnjoj arhitektoniki naše Akademije, samo manja. Divne zbirke porculana u neviđenom broju, lijevo Orijent, desno Europe. Što tu u porculanu ima, to se ne da ni pogledati, niti nadiviti – nego za poludjeti! Zatim zbirka ogromnih »gobelina«, pa onda slike iz one liepe dobe, kada je slikarstvo bilo slično božjim djelima!

Govornici su govorili, govorili, no srećom pod vedrim nebom, pred najdivnijim pejzažom, tako da duljina govora nije smetala, a osim toga su govornici briljantni. Samo ih je odviše. Za trajanja govora grupirali su se gosti po skalinama ville, a grof Zichy, koji je luckasti dekadent, sjeo je na skaline. To su Japanci jedva dočekali i skutrili se odmah »auf Japanerart« sva četvorica (stari Japan i tri mlada) isto tako na skaline do Zichy-a. I tako će na fotografiji biti grupacija, kod koje Europa stoji, a Azija sjedi. Pokazali su nam još i mjesto gdje se već kopaju temelji za jednu novu palaču Lige naroda – to će biti takav obujam i takovi troškovi, da je za nas, iz Broda na Savi, to sve vrtoglavo! No, položaj upravo kraljevski. Za moj herbar nosim biline sa tog gradilišta »Lige naroda«!

U pola 9 bila je skupština u istoj Sali u kojoj zasjeda Liga Naroda. Četiri govornika, među njima jedna gospođa: Mme Mallaterre. Ona je svoj govor iznijela velikom pozom, sigurnošću i zanosom – no meni se činilo posve suvišno to feminističko umješavanje. Bilo je to ipak ne govorništvo nego glumljenje...

Poslije te skupštine bili smo u najmodernijem restoranu na dancing-party. Što je bilo luksuzno, radosno i značajno udešeno, koliko lijepih toaletta i mladih žena – to je zaista teško opisati! Uz to, još i nije baš saisona, samo su Duhovi ovamo privukli internacionalne besposlice! Mi smo bili sa jugoslavenskom grupom, u kojoj se vrlo ugodno ističe Ivo Andrić, onaj od »Ex ponta«. Danas će biti kod nas na večeri, a poslije večere pozvali smo njega i sekretara Lige Naroda, Krabbea sa suprugom u »Revue Sourire de Paris«. Kako će se taj »sourire« meni nasmiješiti, ne znam. Mislim da će se grohotom nasmijati, kad vidi ženu od 56 godina koja prvi put u životu prisustvuje takvoj priredbi...

 

Na povratku iz Ženeve, putujući kroz Italiju, Ivana piše kćeri Zdenki:

 

...I tako, opet Italija! No, što je komu do toga što je netko prije 22 godine vidio! Kad o tome spomeneš, odmah se okrene k vagonskom prozoru, kao da si misli: pa pametnije je da si sam pogledam nego da slušam slavnu staricu koja priča kako je ona to isto prije dvadeset godina vidjela! No, bilo kako bilo, Talijani su nas odmah na tom klasičnom tlu nahranili sa mrzlim paradajzima i olivama, koji su plivali svi skupa u ulju, dali nam mortadelle i makarone i i parmezane – i to odmah, čim smo iz Simplona izašli – nek se zna! Pa ipak, ja ti kažem: zamazane, odrpane kuće, rublje na prozorima, nepočešljana djeca – al’ ljepota da Te samo ovdje i nigdje drugdje u Europi nešto takvo hvata za vrat, kad onako u neopisivim grozdovima vise bijele i crvene ruže sa pergola napram onim modrim vodama Lago di Garda!

Kroz Veneciju nas je vodio opet naš suputnik Dr. Rotter. No, jedno znam: Veneciju Ti neću pokušati opisat. Imala sam jedan neočekivan užitak: Ivo još nikada nije bio u Veneciji! A baš sam ja bila ona koja sam mogla promatrati utisak koji mu je učinila. Neću o tome »mrljati papir« – svakako je za mene u tom pogledu situacija puna nade: imam vas naime još pola tuceta koji niste vidjeli Veneciju, pa ako me svaki povede sa sobom na svoj venecijanski debut, moći ću svu zahvalu svoje ganutljivosti smjestiti na ovaj dvostruki užitak: sreća mojega djeteta koje promatra prvi put Ponte rialto, a ja promatram samo moje dijete!...

 

Poznavatelje Ivanina literarnog opusa ova završna misao venecijanskog pisma podsjetit će na likove majke i Sitivrata iz priče Zašto se rodila bijedna Lera i njezino siroče. Kao i motive i likove svojih pripovijedanja, tako je na svim putovanjima Ivana u srcu imala svoj mali Brod na Savi i svoj voljeni Brlićevac u Brodskom vinogorju! Ona rustikalni hotelčić u francuskoj Juri uspoređuje sa svojim Brlićevcem, kojemu se uvijek s iznimnim veseljem vraćala. Vraćala se dragoj obiteljskoj vili koja je zapravo bila svetište njezina obiteljskog života. Upravo je iz Brlićevca svojoj djeci uputila i posljednja pisma.

 

Brodski vinogradi, 6. kolovoza 1938.

Draga moja Nevice!

Teško sam dočekala Tvoje pismo. Vidim da po dogovoru želiš ostati do konca mjeseca i da ti je dobro i lijepo. Po tvom pismu ipak mi se čini da živiš posve gradskim ako i ugodnim životom. Pomisli dijete, da su ovi mjeseci tu se sunca, zraka, zelenila i kupanja naužiješ – jer se inače kroz zimu ne da izdržati.

Moje stanje je jako loše, kao prije 5 godina. Ovdje sam izmjenice sa Zorom ili Zdenkom...Kako će dalje biti ne znam – svakako da je sve drugo problematično, jer se o meni nemože ništa stalno proreći...

Vinograd, 22. kolovoza 1938.

Draga Nedice!

Kad dolaziš – javit ćeš nam... Inače čekaju nas veće promjene, jer moje je stanje, kako znadeš, sad teško. Imala bih neko liječenje, pa ne znam hoćeš li me ovdje zateći, nadam se da hoćeš.

Vinograd, 4. rujna 1938.

Draga Nevice!

Trebala si doći na Mimijevu kartu. Tvoje milo pismo i sav naukovni i društveni sadržaj njegov bili bismo na slobodi vinograda raspravili. Čekala sam te sigurna – želila sam Te još vidjeti ovdje, u ljepoti našeg brda, pred našom vilom. Kako je moglo biti da nisi došla? Alkica i Ivanica posjetile su me sad popodne na dva sata. Zlatne su u svom brbljanju te dvije moje male – divno su provele ferije! Al’ meni fali treći usmeni referat pa da bude vinogradsko mladenačko posijelo! Jauznali su kao uvijek kroz godine pod mojim vodstvom i pod škripanjem kiše. Bio je to još jedanput pravi vinogradski čas kao nekoć... Moja knjiga »Škola i praznici« sad će izaći. Dobila sam na uvid vrlo dobre ilustracije... ali ovo 6 nedjelja u vinogradu zahtijeva ponovni trening uživljavanja u svijet... Tu treba zaista sačekati kud će okrenuti moja poboljšica. A planova tek onda! No, dakako, potrebe života udešuju ovakove stvari – ja nisam u životu pa jedva čekam da u njega opet uđem i da opet svoje posljednje godine posvetim dužnosti uz Tebe, odraslo i punoljetno dijete moje! Dočekam li ovo skoro, bit će proljeće nasred zime! n