Uvodna riječ

Uvodna riječ

Dok sam bila mlađa, sastavljala bih tijekom prosinca popis novogodišnjih odluka. Kao, što obvezatno moram mijenjati i što više nikada, baš nikada više neću raditi, i popis onih stvari koje do tada nisam nikada, baš nikada, činila no namjeravam ih činiti od sljedeće godine. Obvezatno, stoički i posvećeno, pa koliko košta da košta... Negdje između Travničke kronike i Graditelja svratišta neki sam dan na najvišoj polici obiteljske biblioteke pronašla svoj dnevnik iz 1978. Ne znam kako je preživio sva moja seljenja, sve moje promjene, i sva moja pospremanja, i kućne biblioteke, i života. Valjda su ga spasile korice uvezane u smeđu kožu.

»Prestati utapati egzistencijalnu tugu u maminim valovima Dunava i mađarici. Redovito učiti kemiju. Nikada više, baš nikada, ne odijevati kradom košulju što ju je moja sestra Zora ispeglala i pripremila za sutrašnji dan – sebi. Vježbati, vježbati, vježbati – barem dva puta na tjedan. Čitati samo do ponoći...« Sve naivne i bedaste stvari željene u vrijeme kada sam naivno i mladenački vjerovala u promjene. I svoje i svojih bližnjih.

Naravno, što se tiče ispunjenja vlastitih želja, taj davni popis i danas je relevantan. Zgrozila sam se jer ništa, baš ništa, ni s jedne liste nisam usvojila. Valjda zato što tada nisam znala da nije fora napisati što želiš promijeniti, već je fora imati volje i pameti promijeniti stvari koje evidentno – ne valjaju.

No sve to skupa i nije važno. Lako za moje gimnasticiranje, još mi je lakše glede učenja kemije... znam da mi se baš ništa neće dogoditi ako nekoliko nanosekundi zastanem prije no što se sjetim da je hidrogen, zapravo, vodik.

Više me brine hoće li se uistinu dogoditi promjene najavljene na posljednjim parlamentarnim izborima. I jesu li one uopće moguće. I ima li ih tko provesti. I ima li ih s kime provesti.

Još su mi važnije promjene koje će se dogoditi ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Veselim se činjenici da uskoro neću stajati na nekom svjetskom aerodromu u dugome redu koji se završava šalterom na čijem cimeru piše Others. Već se vidim kako brzo i gracilno, u oblaku Chanella i na visokim potpeticama, vučem svoj plavi samsonite i približavam se onome susjednom na kojemu piše – EU. Smješkam se vedro uniformiranome i poslovično mrkome graničaru dok mu pružam svoju putovnicu, potvrdu moje europskosti... Ups! Bez hrvatskoga grba na naslovnici? Hm?! Where do you come from? From Croatia. From Russia? No, no... from Croatia. Sorry! CRO-A-TIA... Sva se moja gracilnost dame gubi u preglasno izgovorenom engleskom nazivu moje zemlje pa posežem za konkretnim: Meštrović u Chicagu, brački kamen u UN-u, Radovan Ivšić u Larousseu, Vegeta, paška čipka, Tesla, fotografije Ive Pervana, kravata, Dubrovnik, dizajn Borisa Ljubičića... Namjerno ne izgovaram: Tito, Davor Šuker, šljivovica... Ne bih ni za živu glavu.

Zapravo, oduvijek znam da pripadam tom drugom šalteru. Valjda zbog Marulića, šnenokli moje svekrve Mace, Proljeća (Vrijesi) Celestina Medovića, Krleže, badnje večeri u kući mojih roditelja, Julija Klovića, katedrale na središnjemu gradskom trgu i polnoćke, Tina Ujevića, porculanske šalice na kojoj piše OSIJEK nikada neće biti OCEK, koju moja sestra Zora drži na bidermajer komodi u svojoj dnevnoj sobi, zbog Krešimirove Biblije Vatroslava Kuliša, zbog Pauline, Vickove, Ratkove, Jenijeve i Željkove profesionalnosti i prijateljske odanosti bez koje ni ovaj broj Hrvatske revije ne bi bio ono što jest, zbog najboljega maslinovog ulja na svijetu, onog iz Povlja, koje mi moja prijateljica Barbara daruje za svetog Nikolu, i to upakiranog u bocu odjevenu u raskošan barokni ogrtač od zelenog pliša... Možda sve to znam i zbog obiteljske Biblije već pomalo izlizanih korica, koju je moj djed Jakov poklonio mojemu ocu za njegov 18. rođendan, zahvaljujući kojoj znam da su jabuka i poljubac najljepši darovi koje mogu zaželjeti i ovoga Božića.

Valjda će ta EU opstati do 1. srpnja 2013. Otvaram prvu stranicu dnevnika na čijoj se naslovnici koči naslov: 2012. i zapisujem: »prestati se najedati maminim valovima Dunava i mađaricom, vježbati, vježbati, vježbati – barem dva puta na tjedan, čitati samo do ponoći i ne dizati ton na one koji me ne razumiju kad kažem: Croatia.

. Miroslava Vučić

glavna urednica Hrvatske revije