Ništa, apsolutno ništa, nije važnije od tvoga života...

Epilog uz 3. izdanje memoarske knjige 91,7 MHz – Glasom protiv topova

Ništa, apsolutno ništa, nije važnije od tvoga života...

Piše: Alenka Mirković-Nađ / foto: Ratko Mavar

Čovjeku čiji su »bogovi mrtvi«, a »sve vjere potresene«, ne preostaje ništa do zaključka da su njegova patnja i žrtva njegov problem.

A privatni problemi rješavaju se u tišini...

Od 1997. godine kada je knjiga izašla, susrela sam podosta ljudi koji su mi zamjerili njezin završetak. Činio im se odveć malodušnim. U to doba svi su očekivali nekakav naknadni happy end cijele priče, a i legenda o Vukovaru već se uvelike razmahala pa se od ljudi koji su iz njega uspjeli izvući živu glavu očekivalo više drskosti, i prema životu i prema smrti. »Zvuči kao da ste umrli…« znali su mi reći. Vrag je u tome što su mnogi, pa i ja, toga časa uistinu umrli, barem kao osobe kakve smo do tada bili. Preobrazba je započela već za ona tri užasna mjeseca opsade; već smo tada teško prepoznavali i sebe i druge. Ali tek nakon Vukovara postali smo neki drugi, bolji ili gori, staloženiji ili luđi, »viđeniji« ili nevidljivi, sitne duše ili »stare« duše. To je iskustvo od nas napravilo drugačije i – da, druge ljude. Zato knjigu koju ste upravo pročitali nazivam svojom malom Pandorinom kutijom. Otvaram je samo kad baš moram. Nemojte me pogrešno shvatiti: na nju sam beskrajno ponosna i baš me briga hoću li ikada u životu napisati išta drugo, bolje ili lošije. Samo, kada je otvorim i kada me ta mala vremenska kapsula uspije »usisati«, osjećam se kao onaj Spielbergov posljednji Ryan – poželim da mi netko kaže da sam dobar čovjek i da zaslužujem to što sam preživjela.

Sve drugo sliči mi onom Brechtovom buđenju mrtvih, buđenju vojnika koji su umrli herojskom smrću, ali ih liječnici iskopaju i proglase sposobnima za vojsku jer su prerano umrli. Pa glazba zasvira i oni opet krenu marširati, uz juhuu i hura, u novu herojsku smrt…

A što se tiče onog naknadnog happy enda, sada, s odmakom od dvadesetak godina, pouzdano znam da nikada i nije bio u mojim/našim (ili samo našim) rukama.

Jesam li sve to znala kada sam napisala one dvije posljednje rečenice u knjizi? Ne, naravno. Jednostavno sam mislila da tu treba stati, da se više nema što reći…

Jesam li to slutila? O, da.

Kada sam 1991. stigla u Zagreb, nisam mogla čitati. Ništa. Pogledala bih novine i nakon desetak redaka shvatila da ne znam što sam pročitala. Pa bih čitala ispočetka i opet se gubila. Nije bilo užasavajuće, samo je išlo na živce. I tako, ne bih li se nekako spasila, jedne večeri ušetam u knjižaru u Frankopanskoj, računajući kako ću pronaći neku knjigu koju volim i »disciplinirati se«. I pronađem Fitzgeraldova Getsbyja. Nije išlo, naravno. A onda okrenem 201. stranicu, bilješku o piscu,1 kad eto ti ga: »Kada je svršio rat, i kada se, nakon prvih zanosa pobjednika, uvidjelo da od velikih parola ›nove slobode‹, bratstva i ›novoga života‹ nije ostalo ništa, nastupilo je razočaranje, koje se još samo povećalo nastojanjem vladajućih krugova da život sapnu u stare okvire… Nova generacija je… našla svoje bogove mrtve, sve ratove dovojevane, sve vjere u čovjeku potresene.«

Knjigu sam samouvjereno ćušnula negdje daleko od pogleda misleći (ako sam uopće išta mislila): Ma ne, to s nama ne može biti slučaj.

A knjige su poput dobrih prijatelja: kažu ti sve što trebaš znati, doduše, malčice uvijeno, da ti ne slome srce. Ali ti kažu… A svi znamo da smo prijatelje spremni slušati tek kad smo za to stvarno spremni…

Danas čujem kada mi, s vremena na vrijeme, netko od tih papirnatih prijatelja šapne na uho. Danas registriram kada mi moj vojnik/književnik Moham-med kaže: »…uglavnom najbolji i najhrabriji odlučuju dati život za spas onih koji se skrivaju u svojim rupama. Zašto onda davati prednost žrtvi pravednih da bi se manje pravednima omogućilo da ih nadžive? Zar ne misliš da je to upropaštavanje ljudske vrste? Što će od nje ostati za nekoliko generacija ako se uvijek najbolje poziva na naklon, da bi se poltroni, licemjeri, šarlatani i gadovi dalje razmnožavali kao štakori?«2

Kada je, 1997. godine, objavljeno prvo izdanje ove knjige, Andrea Zlatar napisala je da će zahvaljujući njoj (knjizi, ne Andrei), istina, iskrenost i hrabrost zauvijek ostati jednadžba za Vukovar. Nakon što sam je dvadeset godina ne samo analizirala nego i živjela, zaključila sam da je ta jednadžba, svakako dobronamjerna i iskrena, puno prejednostavna i daleko od univerzalne.

I nije Vukovar po tome nikakva rijetkost; povijest vrvi takvim jednadžbama. Dok sam nedavno čitala Makov putopis/vremeplov Po Europi, u oči mi je stalno upadala pojedinost koja se, različito izrečena i zapisana, ponavljala u cijeloj knjizi i u cijeloj povijesti Europe: »o tome se više ne govori«, »to se više ne spominje«, »nitko o tome danas više ne želi razgovarati«. I napokon sam pospajala točkice, napokon sam shvatila što nedostaje spomenutoj jednadžbi za Vukovar, što nedostaje svim jednadžbama za istinu, iskrenost i hrabrost, svim jednadžbama za požrtvovnost ili barem nepojmljivu i nepotrebnu patnju: naivna vjera u čovjeka i Boga. I otuda i šutnja: čovjeku čiji su »bogovi mrtvi«, a »sve vjere potresene«, ne preostaje ništa do zaključka da su njegova patnja i žrtva njegov problem. A privatni problemi rješavaju se u tišini.

Nekome će se taj zaključak učiniti sumnjivim; napokon, oko Vukovara se stalno podiže nekakva buka. To je točno, no narav te buke sliči onoj koju proizvode halubajski zvončari, a i namjena joj je identična: glumatamo čudnovate životinje i istjerujemo zle duhove ne bi li nam dogodine, možda, bilo bolje…

Taman nekako u vrijeme kada sam počela raditi na ovom tekstu, Haški je sud Veselinu Šljivančaninu smanjio kaznu sa sedamnaest na deset godina. Buka je bila strašna. Jedva se malo stišala, kad eto ti Tadića u Vukovaru, u studenome. Buka je bila zaglušujuća. Tadić se nije ni pošteno iskrcao na drugu obalu Dunava, a Stanimirović već zabrijao sa svojom inačicom Tanovićeve Ničije zemlje: ‘ko je počeo rat? Buka ko na frankfurtskom aerodromu, čak se prijetilo razgovorom u uredu ravnateljice. A onda doznasmo i za tjeralice za vukovarskim braniteljima i za hapšenje Tihomira Purde... Ono što je uslijedilo mogu nazvati samo Bäbelom u Hrvata.

U samo nekoliko mjeseci vukovarska brda nekoliko su se puta gadno zatresla: da se iz svega toga rodio miš, bili bismo na dobitku. Ovako, buka ko buka, proći će: začepi uši ili lupi nekoga po gubici i proći će…

*********

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatske revije br. 3.-4. 2011.