Meni je Vukovar emocionalna kategorija

Razgovor: Alenka Mirković-Nađ, braniteljica Vukovara, književnica i književna prevoditeljica

Meni je Vukovar emocionalna kategorija

Razgovarala: Grozdana Cvitan / foto: Ratko Mavar

Tek sam nedavno donekle raskrstila s takozvanom krivnjom preživjelih. Dugo sam mislila da su oni najbolji poginuli, što je za sobom automatski povlačilo pitanje: zašto sam ja ostala živa? – pita se Alenka Mirković, ratna izvjestiteljica Hrvatskog radio Vukovara.

nakon brojnih intervjua o velikoj temi PTSP-a i drugih ratnih trauma izgubila sam mnogo od svoje znatiželje i malo je još ljudi s kojima bih željela napraviti razgovor. Možda sam prestala tražiti odgovore u sugovornicima. Ljudi na ovim prostorima izgovorili su kojekakve koještarije, a dio ljudi s kojima bih možda još rado razgovarala misle da još nije stiglo vrijeme za to. Alenka o tom vremenu, koje još nije stiglo, ne misli puno. Upozorava na riječi američkog časnika koji je njoj i nekolicini drugih hrvatskih ratnika jednom prigodom izgovorio: »Vi ste izgubljena generacija. Vi ste obavili svoje, stvorili ste državu. Sve što sada radite ne radite za sebe već za svoju djecu i unuke. Nije lako, ali pomirite se s tim.« Sve je to lako reći, nije i prihvatiti.

Premišljanja mnogih nakladnika prekinula je Irena Miličić iz kuće Jesenski i Turk, koja je imala snage vjerovati u to da će i treće izdanje memoarske knjige Alenke Mirković-Nađ 91,7 MHz – Glasom protiv topova biti poželjan nakladnički projekt. Osobno mislim da je to do danas ostala najbolja knjiga memoarske literature o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Štoviše, sumnjam da će se u budućnosti pojaviti nešto vrjednije od knjige spore i široke kao Dunav, brze i rasprskavajuće kao film. U toj knjizi pretposljednja rečenica glasi: »Za mene je rat završio i ja sam ga izgubila.« Za novo izdanje Alenka je dopisala Epilog, možda malo manje gorak od te predzadnje rečenice, ali cinizam u njemu svjedoči da svih proteklih godina gorčinu ništa nije ublažilo.

Što danas korigira u svom razmišljanju i stajalištima, kako vidi zemlju koju smo napravili i budućnost ljudi u njoj? Nekad novinarka Hrvatskog radija Vukovar, Alenka Mirković dolaskom je u Zagreb ostala bez posla jer su tako željeli oni koji su tada mislili da su gospodari života i smrti u Hrvatskoj, egzistencijalnih i svih drugih pitanja. Danas kao slobodna književna prevoditeljica sa suprugom Igorom, također vukovarskim braniteljem, živi u Vukovaru.

Kad sam s nepodnošljivom lakoćom prihvaćanja, u razgovoru s glavnom urednicom Hrvatske revije Miroslavom Vučić, dogovorila razgovor s Alenkom, 20 godina nakon svega što ukupnim simbolom zovemo Vukovar, a u vrijeme kada taj simbol svake godine potresa trauma velikog dijela istinske braniteljske populacije, trauma jednog grada i jedne regije, nisam mislila kako upravo o toj obljetnici možda samo kopam po rani jedne Vukovarke. Zbog toga se ispričavam.

Od biografskih činjenica iz knjige doznajemo kako je predavala tehničke predmete u školi, ali rat je od nje napravio novinarku. Uz pomoć Siniše Glavaševića ona se iz radiotehničarke i glazbene urednice po potrebi pretvorila u novinarku čija je izvješća svakodnevno objavljivao BBC, a mi smo ih mogli slušati posrednim putom, »iz druge ruke«, jer oni koji su imali moć nisu dopuštali izvješća iz Vukovara. Bilo je u njima vapaja za pomoć, prijekora, rezignacije, ali i nade. Moć je tada građanima Hrvatske branila njihove vapaje, prijekor, rezignaciju i nadu! A kad je sve završilo za civile, branitelje, novinare i nesretnike Vukovara, novinari Hrvatskog radija Vukovar našli su se u Zagrebu. Za njih je počinjao drugi dio kalvarije. Hrvatski radio i televizija, pod kojekakvim izlikama, nisu željeli zaposliti ni Alenku ni njezine kolege. Jedna od tih izlika bila je i da oni »ionako nisu pravi novinari«.

Alenka o tome govori kratko i sažeto:

Već 1992. s mojim je novinarstvom bilo završeno. Tada sam se zaposlila u jednoj privatnoj tvrtki. Radila sam na press clippingu i analizi medija. Zatim sam uzela slobodnu godinu, odlučivši napisati knjigu i napisala je. Naravno, za to je trebalo puno više vremena. Zatim sam s Dedakovićem i Runtićem pisala knjigu Bitka za Vukovar, a onda se vratila u Ministarstvo obrane, prvo u Ured za preustroj, a onda u Upravu za obrambenu politiku i planiranje. Karijeru u MORH-u završila sam kao stručnjak za strategiju obrane i nacionalne sigurnosti. Iako sam završila i specijalizaciju u Švicarskoj, iz MORH-a sam ipak otišla, pomalo zbog zasićenosti, pomalo zbog slabih izgleda za daljnje napredovanje. U to vrijeme Neven Antičević ponudio mi je prvi prijevod. Otišla sam iz MORH-a, otvorila privatnu firmu i zatvorila je za četiri godine, naravno zbog problema s naplatom. Ali sam nastavila prevoditi. Danas imam status slobodnog umjetnika i to je to.

Danas živiš kao slobodna prevoditeljica i koliko prevedeš toliko i zaradiš. Dakle, nemaš ni mirovinu, ni invalidninu, nisi državi naplatila svoje ratne i poratne traume. Zašto?

Mnogi ljudi rekli su mi da sam luda, da nisam normalna što nisam izvukla barem 20 posto invalidnine na PTSP i na taj način se donekle osigurala. Ja i dalje mislim da sam postupila ispravno: ruke i noge su mi na broju, rat sam prošla neokrznuta i relativno sam normalna. To mi se jednostavno činilo kao povlačenje vraga za rep. Možda nisam najpribranija na svijetu, imam svoje depresivne trenutke i svoje »žute minute,« ali nisam jedina i na to se ne treba izvlačiti. Svoje epizode rješavam s prijateljima koji su se bavili ili se još bave PTSP-om.

Uostalom, ono što je mene zaista mučilo i s čime sam tek nedavno donekle raskrstila je takozvana krivnja preživjelih. To mi je bio najveći problem. Naime, dugo sam mislila da su oni najbolji poginuli, što je za sobom automatski povlačilo pitanje: zašto sam ja ostala živa? Taj me je osjećaj proganjao, srljala sam u kojekakve projekte koji su me iscrpljivali do iznemoglosti (primjerice, u kampanju traženja nestalih osoba Amnesty Internationala). Takve stvari doslovce ti žderu energiju i ja bih se nakon svake od njih fizički razboljela, ležala u postelji i po nekoliko dana. Sve se to s vremenom skupljalo i gomilalo i u jednom trenutku našla sam se u vrlo teškoj situaciji. Mislila sam da sam doživjela napadaj panike, no psihologinja mi je rekla da je to klasični PTSP. Sljedećih nekoliko godina pila sam antidepresive. Prije dvije godine prestala sam i s tim. I sada je dobro. Kada je dobro.

Posljednji put, čini mi se, u javnosti si se pojavila prosvjedujući protiv uklanjanja Zida boli - jedinog autentičnog ratnog spomenika – s raskrižja Ilice i Selske u Zagrebu. Iako drugih sličnih spomenika nismo imali bilo je to – kasnije se vidjelo – pitanje posebnog političkog probitka tko će što brže i efikasnije izbrisati sjećanje na taj spomenik. Glas za njegovo očuvanje na autentičnom mjestu bio je glas građanskog otpora. I, čini mi se, pitanje dostojanstva hrvatskih branitelja. Kako danas vidiš tu još jednu recku u pobjedi politike i brisanju sjećanja na obranu Hrvatske?

Zid se zbilja bio ofucao, pretvarao se u ruglo – to sam shvaćala. Shvaćala sam i ljude koji su željeli neki »pošteni« spomenik svojoj djeci i bližnjima. Mojoj Zvezdani (Polovini) novi spomenik znači mnogo, ali ja i dalje mislim da je Zid boli tamo trebao ostati. Moglo ga se renovirati, bilo je i ponuda da se ostakli, presvuče čvrstom plastičnom masom i slično, moglo ga se sačuvati. Nedavno, dok sam selektirala materijale za izložbu Vukovar PRESS (izložbu novinskih članaka o Vukovaru, od 1991. – 1995.) kroz ruke su mi prošli novinski članci o Zidu boli iz doba kada se gradio. U to vrijeme novinari i povjesničari umjetnosti divili su se njegovoj autentičnosti i maštovitosti njegovih autora da bi u trenutku kada je krenula kampanja za njegovo rušenje, prva izjava Zvonka Makovića bila: »Taj zid, za početak, nema građevnu dozvolu.« Dakle, Zid se od izvornog krika žrtve i boli, na izvrsnoj lokaciji – pred vojarnom UNPROFOR-a – pretvorio u ogledni primjer bespravne gradnje. Odjednom su ga se odricali svi: od izvornih autora, do onih koji su u njemu svojedobno prepoznali autentični krik žrtve.

Ono što me posebno potreslo bila je činjenica da su ga doslovce razvalili: rušili su ga i odvozili onako kako se uklanja obična šuta, ruševni materijal, prašina... Krunicâ koje su bližnji ostavljali na ciglama bilo je do pola ceste, momci iz Zrinjevca čistili su ih metlama. Srce mi je puklo kad sam vidjela te razvaline...

*************************

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatske revije br. 3.-4. 2011.