Hrvatski standardni jezik: od osamostaljenja do ulaska u EU

Od čistionice do čekaonice

Hrvatski standardni jezik: od osamostaljenja do ulaska u EU

Piše: Nives Opačić / foto: Ratko Mavar

Europi je sasvim svejedno kakav hrvatski jezik jest i kakav će biti. To bi, kao temeljno pitanje, trebalo zanimati u prvom redu nas same. U čekaonici EU-a,

a s popudbinom i raznoraznim likovima koje nosi iz domaje, hrvatskom jeziku nije lako. Još mu je teže kad se zna da se svaka rasprava o bilo kojoj jezikoslovnoj temi uvijek nasuče na hrid naše poslovične površnosti i politikantstva

Danas, dvadeset godina nakon uspostave samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske, neće biti zgorega kratko rekapitulirati jezičnu praksu koja je tekla usporedno s godinama borbe za političku državotvornost i samostalnost. To se razdoblje od svojih prvih početaka do danas razlikuje u gledanju na hrvatski standardni jezik kao nebo i zemlja, pa mali podsjetnik na hrvatski jezik u Hrvatskoj od uspostave hrvatske države do njegova današnjega položaja u čekaonici Europske unije zacijelo neće štetiti.

Dok smo čekali potpisivanje pristup-noga ugovora o primanju Republike Hrvatske u punopravno članstvo u Europsku uniju, voljeli smo reći kako se već 20 godina trudimo da se kao država vratimo u Europu, kojoj oduvijek pripadamo. To baš i nije puna istina, jer je u ta dva desetljeća hrvatska država imala i prečih briga nego misliti kako se prikrpati toj velikoj, obećanoj konglomeraciji. Naravno da nam je 1990-ih bilo važnije osamostaljenje i izbavljenje iz višedesetljetnoga čvrstog bratskog zagrljaja združenih jugoslavenskih naroda i narodnosti nego srljanje glavom bez obzira u Europu i hvatanje nekakva »priključka« s njom – kao da smo dotad živjeli usred afričke pustinje ili azijske tundre. A ni Europa nije u nama smjesta prepoznala baš najpoželjnijega partnera (s oprezom i nevjericom gleda nas i danas).

Kontaminirani hrvatski

Uspostava međunarodno priznate nove države zahtijevala je, nažalost, i ljudske žrtve, jer brat kao brat, ne pušta taj samo tako onoga »zabludjeloga« da nekažnjeno ode iz prijašnje zajednice, pa makar svoju ljubav prema dragom braceku izražavao i ratom. I dok su jedni ratovali s ono malo pušaka u ruci, ni hrvatski jezikoslovci nisu mirovali, nego su željeli odmah, preko noći, odnijeti hrvatski jezik – po mišljenju nekih među njima, kontaminiran, a to znači i štetan za daljnju upotrebu – u kemijsku čistionicu, ne bi li se lišio svih tuđinskih natruha i zablistao starohrvatskim, jedinim autentičnim, sjajem kao »svoj na svome«.

Slaba ili nikakva razumljivost takva steriliziranoga jezika nije higijeničare nimalo zbunjivala. Jedini moto bio je – da se što više razlikuje od srpskoga. Naravno, sasvim je razumljiva i legitimna želja mnogih iskrenih Hrvata da se u vlastitoj hrvatskoj državi uredi i hrvatski jezik. No šteta je što su se te zadaće u prvo vrijeme u velikoj mjeri primili više-manje amateri, kojima je – osim stručnoga znanja – nedostajalo i hladne glave za raspravu o jezikoslovnim pitanjima.

Kako se u nas i inače više gleda na to TKO govori nego ŠTO govori, brzo je počelo političko (politikantsko) etiketiranje, pa su rasprave ubrzo prerasle u puko uzajamno vrijeđanje i omalovažavanje – pod geslom: svatko ima pravo reći svoje mišljenje. To doista jest tekovina demokracije, no ta su jalova jezična nadmudrivanja bila otprilike takva kao da se ja upustim u medijsko prepucavanje s nekim stručnjakom za atomsku (ili bilo koju drugu) fiziku. Da se takav i nađe (i pristane na moje neznalačke primjedbe gubiti vrijeme), cijela bi rasprava i dalje bila irelevant-na, jer ja o toj materiji jednostavno NE ZNAM. To ne znači da nemam ni pojma o pojmu, nego da za kvalificiranu debatu ne znam dovoljno.

Međutim, kad se povede razgovor o hrvatskom jeziku, svi misle da znaju sve, da za to ne treba »nikakve škole« i da su svi pozvani priklopiti koju (poglavito ako će time i poklopiti koga iz »protivničkoga« tabora). Ne pačaju se tako olako, recimo, u medicinu, astronomiju, matematiku, pa ni u filozofiju (ako nisu »čisti« filozofi). Ali o hrvatskom jeziku (i o nogometu) svi Hrvati imaju sve u malom prstu.

Histerija i paranoja

Priča o »suprotstavljenim jezikoslovnim taborima« provlači se još od Ljudevita Gaja u 19. stoljeću do dana današnjega, a kad bi se precizno ustanovile stvarne razlike između tih zapjenjenih strana, vidjelo bi se da one izviru više iz položaja i političkoga opredjeljenja pojedinih vodećih hrvatskih jezikoslovaca nego iz njihova jezikoslovnoga rada.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatske revije br. 3.-4. 2011.