Hrvatska u europskom zagrljaju – kraj snova ili početak razočaranja

Od kneza Branimira do danas: povijest hrvatskih čežnji i zabluda

Hrvatska u europskom zagrljaju – kraj snova ili početak razočaranja

Tihomir Ponoš

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska će se odreći dijela svoga nacionalnog suvereniteta, što su učinile i ostale članice EU-a, ali u mnogo manjoj mjeri negoli je to učinjeno ulaskom u Ugarsko-Hrvatsko kraljevstvo 1102., izborom Habsburga za vladare na Cetingradskom saboru 1527., Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. ili ujedinjenjem 1. prosinca 1918.

U petak 9. prosinca 2011. završena je važna etapa na hrvatskom europskom putu. U Varšavi je Hrvatska potpisala pristupni ugovor s Europskom unijom. Riječ je, zapravo, o dvoznačnom ugovoru: on je istodobno i kraj i početak. Kraj dugotrajnoga, napornoga, ponekad i mučnoga pregovaračkoga i pristupnog procesa Hrvatske Europskoj uniji, istodobno i početak procesa koji bi (u slučaju pozitivnog rezultata referenduma o članstvu u Hrvatskoj i ratifikacije ugovora u 27 država, članica Europske unije) trebao biti međaš u hrvatskom članstvu u Uniji. Krajnje dosadno kazano, riječ je o novoj etapi u odnosima Hrvatske i Europe.

***

Europa you can (not)

stop the war

Prva antiratna pjesma u Domovinskom ratu je Stop the War in Croatia Tomislava Ivčića i ta pjesma i te kako zrcali i pretjerana hrvat-ska očekivanja od Europe u ljeto 1991. godine, njezinu naivnost, ali i želju da se Hrvatska priključi Europi. U toj su pjesmi i stihovi Let Croatia be one od Europe stars/Europe you can stop the war.

Prvi stih odražava želju Hrvatske da se priključi Europi, odnosno tadašnjoj Europskoj zajednici, a navođenje zvjezdica možda ukazuje i na tada rašireni stav da broj zvjezdica na zastavi Europske zajednice (12) odražava i broj članica, koliko ih je tada bilo. No naivnost se zrcali u drugome stihu Europe you can stop the war. Činjenica jest da je Europska zajednica raspad Jugoslavije smatrala na neki način svojim problemom, odnosno problemom u čijem će rješavanju ona voditi glavnu riječ.

Međutim, zajednica koja nema vojsku ne može zaustaviti rat, čega tada isprva nije bila svjesna Hrvatska, ali ni Europska zajednica. Te ratne 1991. godine u Hrvatsku su stigli promatrači Europske zajednice, prepoznatljivi po bijeloj odjeći, ubrzo su prozvani sladoledarima, a zbog toga što nisu zaustavili rat mnogi su ubrzo bili njima razočarani. Bilo bi, međutim, zanimljivo vidjeti njihove izvještaje koje su slali, pa na temelju toga zaključiti koliko je i njihov rad pridonio međunarodnom priznanju Hrvatske.

Kad je, pak, riječ o tadašnjim odnosima Hrvatske i Europe rašireno je mišljenje da europske zemlje dugo nisu shvaćale situaciju i da im je dugo trebalo da priznaju Hrvatsku i Sloveniju. Isprva čak ni Njemačka, buduća glavna zagovornica međunarodnog priznanja, nije pretjerano podržavala samostalnost Hrvatske i Slovenije. S druge strane, od trenutka izbijanja otvorene agresije na Hrvatsku u ljeto 1991. do međunarodnog priznanja nije prošlo više od šest mjeseci, što zapravo nije dugo razdoblje.

***

Te odnose posljednjih mjeseci karakterizira medijska kampanja Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija pod sloganom »tu pripadamo«. Već je taj slogan za ovaj tekst dovoljno zanimljiv. Naime, mi »tu pripadamo«, a mi trenutačno »tamo nismo«. Jednostavno interpretirano, to znači da će konačni rezultat hrvatskoga članstva u Europskoj uniji biti povratak Hrvatske na mjesto kojemu pripada, ali na kojemu spletom okolnosti nije, odnosno da će se Hrvatska, u trenutku kada će svojevoljno zbog članstva odustati od dijela svojega suvereniteta, vratiti u svoje jato, vratiti svojemu domu. Nadalje, to »tu pripadamo« je dvojako. Naime, svatko zna da mi (dakle, Republika Hrvatska) trenutačno »tu ne pripadamo« jer Hrvatska, jednostavno, nije članica EU-a, pa bi pravilnije bilo kazati »tamo pripadamo«. To je samo jedan segment hrvatskog odnosa prema Europi, koji je posljednjih godina reduciran na hrvatski odnos prema Europskoj uniji. Posljednjih godina mnogo se govorilo o Hrvatskoj i Europi, a taj »i« u ovome je slučaju razlikovni veznik. On jasno pokazuje da u svijesti Hrvata postoje dvije: Hrvatska i Europa (što samo po sebi uopće nije netočno), ali pokazuje i da postoji određena suprotstavljenost Hrvatske i Europe (što, opet, samo po sebi nije netočno). Valja krenuti kroz povijest, pogledati nekoliko uporišnih točaka da bi se shvatilo kako je hrvatski odnos prema Europi (što god ona značila u opsegu i dosegu pojma) shizofren, kako je riječ o odnosu nekritičke, divinizirajuće zaljubljenosti i odnosu pretjerane neargumentirane kritičnosti.

Zapadni civilizacijski krug

Za Hrvatsku je Europa skučen prostor (geografski, intelektualno, duhovno, kulturno, vjerski). Ono što je istočno od Hrvatske za Hrvatsku nije Europa, nego Balkan, za nju je Europa ono što je zapadno od nje, a djelomično i sjeverno, ali pod pretpostavkom da je dominantno katoličke naravi.

Hrvatska je takav svoj odnos prema Europi uvelike definirala na temelju događaja koji se zbio u 9. stoljeću, a riječ je o prepisci pape Ivana VIII. i hrvatskoga kneza Branimira. Znamo čak i točan datum tog događaja – 7. lipnja 879. godine, kada Ivan VIII. upućuje tri pisma u Hrvatsku (četvrto poslano datirano je 10. lipnja 879. godine), a drugo od ta tri pisma uputio je Branimiru. Iz pisma je očito da je Branimir prije toga pisao Ivanu VIII. i izrazio želju da bude pokoran u svemu i vjeran sv. Petru i papi. Tu valja zastati i zaključiti da se već i tada u hrvatsko-europske odnose uplela geopolitika, i to srednjovjekovna. Teritorij tada naseljen Hrvatima (što nije isto što i hrvatski teritorij) do Branimira je bio između čekića i nakovnja dviju jedino relevantnih sila na europskom prostoru: nekadašnjega Istočnog Rimskog Carstva koje je do sredine 15. stoljeća opstalo pod nazivom Bizant i franačke države. Branimir je očito bio dovoljno sposoban da izvuče Hrvatsku iz tog neugodnog položaja, ali nedovoljno jak, a da ne potraži novoga, trećeg zaštitnika. U takvoj konstelaciji on se utekao papinstvu, zato ne čudi što njegovu želju Ivan VIII. hvali a Branimira naziva »najmilijim sinom«. Za Branimira, koliko se danas može rekonstruirati i analizirati, stvari su bile prilično jednostavne; on se utekao relevantnom i po sebe i svoju državu najmanje opasnom političkom zaštitniku. Njegova je odluka dugoročno bila od goleme važnosti za Hrvatsku i Hrvate. Ne radi se toliko o vladarskom vezivanju uz papinstvo. Uostalom, u srednjem vijeku vladari i vladarske kuće često će se mijenjati, a počesto će zapravo vladati feudalna anarhija. Riječ je o tome da je Branimir, iz današnje perspektive gledano, Hrvatsku vezao uz zapadno, katoličko kršćanstvo, a pripadnost tome i takvome kršćanstvu dugoročno je ostala ključna odrednica Hrvatske i njezine pripadnosti ne europskome, nego zapadnome civilizacijskom krugu. Ta je pripadnost bila i ostala toliko važnom i za Katoličku crkvu u Hrvatskoj da je 1979. godinu proglasila Branimirovom godinom što tada nije bio tek način da se, u doba socijalističke vladavine, organiziraju brojne masovne javne manifestacije pod crkvenim pokroviteljstvom, nego da se i tada i na taj način, manifestira ključna poveznica Hrvatske sa zapadnim svijetom.

Predziđe kršćanstva

Iznimno bitna odrednica današnjega odnosa Hrvatske prema Europi jest skeptična zaljubljenost. Za Hrvatsku je Europa nešto spasonosno, nešto izbavljujuće, ali istodobno nešto iz čega prijeti opasnost i nešto što Hrvatsku i njezine potrebe, ali i njezine zasluge za Europu samu, ne razumije. Ključno razdoblje za razvoj takvoga stava, koji će ostati prisutan do danas, jest konac 15. i početak 16. stoljeća, razdoblje duboke turske penetracije u europski jugoistok, pa tako i u Hrvatsku. Osmanlijsko Carstvo bilo je prvorazredna svjetska sila onoga doba kojemu se na putu našla i Hrvatska. Pustošenja su bila velika, ali u turskome je slučaju poteškoća u tome što su ona bila dugotrajna. Hrvatska je pretrpjela velika pustošenja i u doba provale Mongola sredinom 13. stoljeća, ali ta provala u nacionalnoj svijesti formiranoj u 19. stoljeću nije ostavila dubljega traga. U slučaju Turaka poteškoća je, dakle, bila u dugotrajnosti i temeljitosti pustošenja. Upravo će »pustošenje« postati ključna riječ za to razdoblje, ali je zanimljivo pratiti gradaciju koja se zbivala četrdesetak godina. Juraj Šižgorić godine 1477. objavljuje svoju Elegiju o šibenskom polju u kojoj vrlo vjerojatno opisuje upad Turaka u rujnu 1468. godine i piše »Turčin ovamo stiže da pustoši naša polja«. Pop Martinac 16 godina kasnije, 1493. godine, u svoj glagoljski brevijar unosi bilješku o porazu na Krbavskom polju, ali to pustošenje diže na višu razinu, više ne samo hrvatsku i opisuje »vse že dežele kranjske do mora, robeće i harajuće i domi božje paleće«. Vrhunac u onome što bi Marko Marulić nazvao »molitva suprotiva Turkom« ostvario je modruški biskup Šimun Kožičić Benja 1516. u svom glasovitom govoru O opustošenoj Hrvatskoj pred papom Leonom X. U tom govoru on traži papinsku pomoć za Hrvatsku, čime zapravo tadašnjoj Europi poručuje da je Hrvatska ostavljena na milost i nemilost turskome prodoru. Govor je zanimljiv i zbog određene socijalne komponente. To je doba velikih renesansnih papa koji su goleme novce trošili na ono što su danas prvorazredne turističke atrakcije Rima i svjetska kulturna baština prvoga reda. Modruški je biskup neizravno, ali dovoljno jasno, kritičan prema tome i prema zanemarivanju svoje vjerske braće u nedalekoj Hrvatskoj, kada Leonu X. kaže »mi jadnici malo od vas tražimo, moleći da utažimo glad mrvicama koje padaju s ovog stola«. Taj njegov govor o pustošenju (desolatio) vrhunac je tih zbivanja, a »pustošenje« postaje općom oznakom društvene zbilje i društvene svijesti u Hrvatskoj 16. stoljeća. Ta pustošenja bitno su drugačija i ostavljaju bitno dublji trag u svijesti stanovništva negoli već spomenuta pustošenja Mongola u 13. stoljeću ili pustošenja Tvrtka Kotromanovića u 14. stoljeću.

* * * * * * * * * *

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatske revije br. 3.-4. 2011.