Hegel vs. Otto von Grunf

Parlamentarni izbori u Hrvatskoj

Hegel vs. Otto von Grunf

Piše: Sven Marcelić / foto: Ratko Mavar

Na parlamentarnim izborima 2011. nismo vidjeli važne političke ideje niti vodilje koje su trebale bitno utjecati na javno mnijenje. Nemamo ni Obamu ni Blaira ni Margaret Thatcher. U takvim okolnostima više no inače došli su do izražaja sami mehanizmi kampanje, njezine »prazne ljušture«

Poznate i uspješne političke kampanje obično sa sobom nose i prepoznatljive političke zaokrete i jasan stav prema društvenim problemima u kojima se zemlja u kojoj se odvijaju nalazi. Kada je Barack Obama govorio o nadi, tada je ona podrazumijevala i politički i vrijednosni zaokret ka egalitarnijem i socijalno svjesnijem društvu. Margaret Thatcher je svojim neoliberalnim reformama odgovarala na ekonomsku i društvenu krizu u kojoj se Velika Britanija našla krajem sedamdesetih, baš kao što su i laburisti 1997. promovirali ideju trećega puta i čuvene Blairove riječi »obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje« kao svoje glavne vodilje. Čak i kada govorimo o predsjedničkoj kampanji Ive Josipovića možemo se sjetiti pojma »pravDA« i ideje nove pravednosti. Koliko god svaka od tih ideja imala svoj vijek trajanja, činjenica je da se pojavila u ekonomski i društveno problematičnom trenutku i izazvala željeni efekt kod birača.

Dojam koji se stjecao u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore 2011. jest da živimo u državi koja nema većih problema, što socijalnih, što ekonomskih, što moralnih, barem ako je suditi po sadržajima koje su nam nudile glavne stranke i koalicije. Uz standardan repertoar plakata i spotova koji su nam obećali da će biti bolje izaberemo li opciju x ili opciju y, temeljna orijentacija pojedinih političkih opcija nije bila jasna niti smo mogli razabrati da nam se država nalazi u višegodišnjoj gospodarskoj krizi i da su nam potrebne ozbiljne reforme. Odnosno, parlamentarni izbori 2011. nisu rezultirali kampanjom koja nam je iznjedrila bilo koju prepoznatljivu ideju vodilju ili političku platformu, ali smo dobili priliku prepoznati mnoge klasične mehanizme kojima se stranke koriste u privlačenju birača i ovaj će tekst biti posvećen upravo tome. U nedostatku uistinu ambicioznih političara dobili smo priliku proučiti »standardni predizborni repertoar«, a kako je od početka bilo jasno da će se na dominantno bipolarnoj političkoj sceni borba uglavnom voditi između dva glavna aktera, HDZ-a i Kukuriku koalicije, te će dvije opcije i u ovome tekstu biti dominantne.

Visoko ritualizirana predstava

Prva stvar koju treba istaknuti jest da je predizborna kampanja složen proces koji seže puno dublje od plakata, televizijskih spotova ili političkih skupova. U moru kandidata i lista priliku za oglašavanje dobivaju samo neki, a za »kapilarni« ulazak u hrvatsko društvo samo rijetki, oni koji za to imaju i novce i političke snage. Poznato je kako su neke političke opcije već zbog prirode svojega djelovanja »osuđene« na medije. Jedna od činjenica koje prate svaki pluralni poredak jest ta da se stranka na vlasti u njima pojavljuje češće od drugih zbog banalne činjenice da njezini članovi čine Vladu, a Vlada donosi odluke važne za državu i time automatski dolazi pod povećalo. Također, važnije oporbene snage djelovanjem kroz parlament stječu status politički važnih čimbenika i pojavljuju se u medijima neovisno o samoj kampanji. Svi ostali ovise o vlastitom proračunu i sposobnostima. Nadalje, to se odražava i na proračune, jer popularniji i oni koji imaju izgleda za osvajanje vlasti privlače i veći broj donatora. Dodamo li tome i medijske kontakte koje moćnije stranke posjeduju, jasno je da su kampanje od početka bile neravnopravne, odnosno da je sveprisutnost dostupna samo najjačima. Dapače, ona je jedan od elemenata legitimiranja političke opcije – program, ideje i novi ljudi, dakle standardni elementi koji se naglašavaju u predizbornim utrkama, ne znače puno ako za njih ne znaju svi. Čime dolazimo do prvog zaključka: kvaliteta kampanje samo je jedan od njezinih aspekata, koji može, ali i ne mora biti presudan.

Predizborni proces zapravo je visoko ritualizirana predstava. Sve istaknutije opcije imaju vlastite stručnjake za odnose s javnošću, stiliste i slično osoblje koji kandidate pripremaju za nastupe, izborna sučeljavanja i generalno ostavljanje dobrog dojma na birače. Korijeni ovakve prakse obično se u literaturi vežu uz osobu Johna F. Kennedyja, jednog od prvih američkih predsjednika biranih u doba uistinu masovnog medijskog društva, jer su 1960. u igru ozbiljnije ušle televizijske debate, a Kennedy je tamo ostavio puno bolji dojam od Nixona, čemu je nesumnjivo pridonio i njegov image mladoga i naočitog kandidata u dobroj tjelesnoj formi. Pokazalo se, naime, da je percepcija samo verbalnog sadržaja bila u Nixonovu korist, jer su glasači koji su istu debatu slušali na radiju njemu davali blagu prednost, ali ono što mu nije išlo u prilog je bila loše odabrana odjeća i to što je netom prije imao operaciju koljena zbog koje je šepao i izgubio poprilično na težini.

Manipuliranje fotografijom

Od tada do danas ova je dimenzija sve više dobila na značenju, s time da je i tehnologija napredovala pa se političari mogu osloniti i na suvremene izvore mladosti, poput Photoshopa, sad već poslovičnog alata za obradu slike. Francuski teoretičar Roland Barthes već je šezdesetih primijetio pojavljivanje ovakve prakse i u svoja je dva poznata eseja, Fotografska poruka i Fotografija i izborna privlačnost znatan dio teksta posvetio upravo političarima i načinu na koji se oni koriste manipuliranje fotografijom. Manipuliranje sadržajem slike, poze, fotogenija… Sve su to neki od načina na koje se sadržaj slike mijenja da bi korespondirao s nečim što onaj tko gleda fotografiju, ovaj put kontekstualiziranu u vidu predizbornog plakata, mogao razumjeti kao poseban jezik. Kandidati ne predstavljaju svoju fotografiju (jer, realno, Nadan Vidošević možda sliči Georgeu Clooneyu, ali ne onoliko koliko je to bio slučaj kod plakata na predsjedničkim izborima, dok je količina bora koju političari i političarke izgube, a bjelina zubi koju dobiju jedna osobita dermatološko-stomatološka zagonetka), nego svjetonazor, Barthes bi rekao sociomoralnu sliku. Uklanjanje mana i implicitna metafora mladosti, koja u slučaju uglavnom gerontokratske stranačke slike u Hrvatskoj djeluje paradoksalno, cijepi se na postojeću političku sliku, koja je inertna i teatralna, što se očituje u sazivu Sabora, stjecištu sredovječnih muškaraca čije ponašanje često odskače od demokratske norme. Tome treba dodati i nešto što u doba Kennedyja i Barthesa nije bilo izraženo, a to su televizijski spotovi i internet, dodatna sredstva medijalizacije. Sve u svemu, parazitiranje raznih medijskih i PR dimenzija vezanih uz kampanje, govore nam da su one barem djelomično očišćene od onog esencijalno političkog, odnosno da su kampanje rituali koji imaju vlastitu vrijednost i utjecaj, neovisan o političkom sadržaju i programu stranaka. To je prazan mehanizam u koji se može učitati bilo koji sadržaj.

»Najbolji kad je najteže«

S time na umu krenut ću u analizu načina na koji su se predstavile neke od najjačih političkih snaga u predizbornoj utrci 2011.

HDZ i Kukuriku koalicija u kampanje su krenuli platformama koje bi se mogle usporediti s razmišljanjima dva vrlo različita Nijemca. HDZ se vodio onom poznatom anegdotom o filozofu Hegelu, koju se rado priča studentima društvenih znanosti. Naime, kad je veliki mislilac na jednom svojem predavanju iznio neka viđenja koja njegovim studentima nisu baš »sjela«, upućena mu je primjedba da se njegove ideje i ne slažu s činjenicama, na što je Hegel odgovorio: »To gore po činjenice«. S druge strane, Kukuriku se, kao što je primijetio kolumnist jednog internetskog portala, u svojoj kampanji poveo za poetikom Otta von Grunfa, lika iz stripa Alan Ford, poznatog po banalnim i do paroksizma dovedenim zdravorazumskim parolama tipa »Tko izgubi dobitak, dobije gubitak«.

Hegelovski duh HDZ-a dobro se očitovao u paroli s kojom je otvorio kampanju: »Najbolji kad je najteže«. Dakako, prvo pitanje koje bi se moglo uputiti je kome je točno ovdje najteže. Ako je »najteže« sinonim za lošu ekonomsku situaciju i krizu u kojoj se država nalazi, onda se postavlja pitanje tko je točno vladao do sada. A tu je odgovor jasan: HDZ. Ciničan čitač bi ovdje mogao iščitati i drugo značenje, da su oni najbolji u tome da nas dovedu do najtežega. S druge strane, ako je »najteže« opis stanja u kojemu se našla sama stranka, onda opet možemo govoriti o promašenom konceptu, jer je ono samo pokazatelj da je stranka uspjela.....

*********

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatske revije br. 3.-4. 2011.