Bugarska se širi

Europskost na hrvatski način

Bugarska se širi

Piše: Grozdana Cvitan / foto: Ratko Mavar

Jedan mi je psihoanalitičar objasnio kako osim traumatiziranih pojedinaca postoje i traumatizirana društva čije se stanovništvo može mirne duše »pospremiti« u tri ladice – žrtve, mučitelji i šutljiva većina

Maro iz Dubrovnika sa svojim slugom Pometom odlazi na studij u Rim, a njihova autora, dum Marina srest ćete na posljednjem počivalištu u jednoj od brojnih venecijanskih crkava. Doktor Luigi, onaj što pred san čita Dantea i zbunjuje šjoru Bepinu, studirao je u Padovi. Starije žene zbog toga su bile uvjerene da je Luigi bio pravi doktor. Ta studirao je u Padovi! Momci koji su u Split donili balun i zaigrali u Hajduka studirali su u Pragu. Te vrste literarno-ekranizacijskih saga o nama, ma gdje bili, posebno se cijenilo početkom Domovinskog rata. Bilo je u modi prisjetiti se onog Hrvata što se u Rimu zdušno moli negdje posred Danteove trilogije ili pripomenuti činjenicu da je budući svetac Franjo Ksaverski, jedan od utemeljitelja Družbe Isusove, na put u Kinu ponio djelo Marka Marulića. Bilo je još takvih primjera i oni su se – kad bi ih netko jednom izvukao na danje svjetlo – ponavljali do besvijesti, a iz njih smo trebali iščitavati činjenicu ne samo da je netko u priči obvezno bio Hrvat već da su ti stvarni i izmišljeni likovi u svim tim slikama bili dio naše otvorenosti, kakve-takve, naše europskosti pa i svjetskosti, te da ona nije od jučer i da nije bila nužno u našim putovanjima, ali jest u našim djelima.

U jednom od njih Maro se kurvao u Rimu, u drugome »otac hrvatske književnosti« nije se maknuo iz Splita da bi svojom općom temom zastao negdje na putu prema Kini, što je u to vrijeme bilo zaista na »kraju svijeta«. U trećem..., itd.

Prijelazi granica kroatocentrizma

Dok šetate unutrašnjim prstenom središnjeg padovanskog parka susresti vam se je s nekolicinom poznatih Dalmatinaca i Ivanom Česmičkim, odnosno Janusom Pannoniusom koji se iz svog slavonskog sela u 15. stoljeću našao u Padovi i u njoj postigao doktorat iz kanonskog prava. U crkvi svete Justine svećenik mi prodaje monografiju i kaže Io sono Croato. Prije davnih trideset i nešto godina. Nešto manje je prošlo od susreta s King Markom na izložbi Bečke secesije (i u Beču i u Veneciji) dok nisam shvatila da je cijela soba ispunjena skulpturama Ivana Meštrovića. Sudeći po broju izložaka – najznačajnijeg kipara bečke secesije. Desetak godina kasnije, dok mu se razarala grobnica u Otavicama, Europa se nije sjećala da je to grobno mjesto onoga istog najvećeg kipara bečke secesije! Na ulazu u prvi londonski muzej u koji sam ušla susrela sam se sa strjelicom koja je upućivala na sobu s djelom Julija Klovića. I tako redom...

Prije nekoliko godina jedan od prijatelja vodi me na izložbu koju otvara u svetištu Leopolda Bogdana Mandića u Padovi. Nekako u isto vrijeme svoj performance u Veneciji osmišljava moj drugi frend. Svi mi u pratnji glumimo mu procesiju. Nastavljamo neki davno započeti put u kojemu se izmjenjujemo doma i u Europi, svejedno hoće li nas netko na granici manje ili više zlostavljati ili neće pridavati pozornost činjenici da uopće prolazimo.

Ponekad su bili gladni znanja pa su se otputili u svijet da bi zatomili tu vrstu gladi, ponekad su bili i doslovno gladni. Prečesto su ostajali – ponekad samo zato jer nisu imali novca vratiti se odmah nazad. Ali te najmanje poznamo, spominjemo još manje. Bili su emigranti, jebivjetri, fanatici, radnici, vjernici, intelektualci – bili su sve što je moguće biti i danas. Danas država plaća ponešto, primjerice nekim piscima, ne bi li se prešlo granice kroatocentrizma i krenulo u svijet. Ali, baš nam i ne ide. Kao da izostaju teme s kojima možemo biti prepoznati tu i tamo, zanimljivi tu i tamo. Biti Kamov koji u 24. godini umire u Barceloni, a kojega i danas prepoznajemo kao suvremenijeg od mnogih naših suvremenika. U mrtvački dosadnim institucijama (neki bi dodali: sustava) uglavnom se uspješno preraspodjeljuje nešto »kulturnih« sredstava poreznih obveznika, održavaju predavanja o ljudima od kojih su neki znanstveno umrli otprilike istodobno kad su se i rodili, ali su u svim trenutcima života znali komu treba pripadati. Pa su pripadali. Pripadaju i nadalje. A mi znamo tko su »dečki« s dodacima raznim. Dok obljetničarimo mrtve i žive »spomenike« (jer bezrazložnom obljetničarenju smo skloni, razložnog se klonimo), neka europska, vrlo sjeverna zaklada uredno plaća stipendije hrvatskim studentima ne bi li dio poslijediplomskog studija proveli u – Novom Sadu! Eventualno u Sarajevu. Oni koji na trideset kartica natuknica u Hrvatskoj nisu mogli magistrirati bez »male pomoći svojih prijatelja«, sada pokušavaju doktorirati u tom istom Sadu, bio on nov ili stari, jer kako biti hrvatski sveznadar bez »tog i takvog«, što bi rekao pokojni predsjednik...

Nova hrvatska šutnja

Ne mogu se oteti dojmu da raste nova hrvatska šutnja, iako se figa ovaj put zove demokracija. To je ona demokracija u kojoj možemo naučiti sva imena zapovjednika britanskih zrakoplovnih snaga iz Drugoga svjetskog rata, a sve ostalo ionako su napravili Amerikanci u Hoolywoodu. Ili kako bi rekla moja mama, koja zadnjih godina navodno više baš ne shvaća najbolje stvari, kaže: »Ide mi na živce taj FBI. On snima najviše filmova. A zašto mi to sve moramo gledati?« Strah me da je nova hrvatska preraspodjela participirala u svemu: od prodaje banaka do kupnje masovnog zatupljivanja. Ili me nije strah, jer sam sigurna. Strah me nečeg drugog…

***************

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatske revije br. 3.-4. 2011.