Uvodna riječ

Uvodna riječ

Ova će godina u memoriji pamćenja ostati zapamćena po nekoliko važnih događaja. Prvi među njima zasigurno je donošenje nepravomoćne presude generalu Anti Gotovini, u kojoj je optužena i Hrvatska. Kad kažem Hrvatska, zapravo, mislim na sve one koji su se 1991. ostavili svojih gimnazijskih i studentskih klupa, traktora, kafića i restorana, liječničkih ordinacija i operacijskih dvorana, pekarnica i cvjećarnica, profesorskih katedri, uredničkih soba, stomatoloških ordinacija, kemijskih laboratorija te svukli svoja civilna odijela, i oni prezaposleni i oni nezaposleni, i uvukli se u odore Zbora narodne garde te naoružani, uglavnom privatnim naoružanjem, počeli braniti vlastito dvorište, potom ulicu, pa četvrt, a tek onda svoj grad i tek stvorenu Hrvatsku.

Mnogi su od njih ili rođeni ili začeti 1971., dakle, u godini kada su njihovi roditelji studenti ili tek svršeni diplomanti pokušali samostalnu Hrvatsku ostvariti nekim drugim sredstvima. Ono što nisu uspjeli njihovi roditelji, uspjeli su oni, generacija rođena 1971. i oni drugi rođeni prije ili poslije.

Ta mitska 1971. iznimno je važna u mojemu malome privatnom imaginariju. Te sam godine dobila brata Tonija. Te su me godine konačno primili u prvi razred. Te sam se godine prvi put zaljubila, i to strasno. Te sam godine prvi put prisluškivala roditelje i ujaka Nedjeljka, koji su misleći da spavam ušuškana njihovom ljubavlju i dekicom, grlenim glasom skandirali da Savka ne smije pasti, da je došlo vrijeme; spominjali su i hrvatsku pušku na hrvatskome ramenu, hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu, i tako... sve neke meni tada posve nerazumljive stvari. Zapravo, više me je zabavljala njihova tajnovitost, njihova potreba da se razgovaraju meni iza leđa...

Dvadeset godina nakon toga bila sam već velika, osvijestila sam posve i Savku, i Tripala, i Dražena Budišu. Odgojena sam naime da ih volim, poštujem. Znala sam sve o hrvatskoj šutnji, Karađorđevu, o Nikolićevoj Hrvatskoj reviji, o svima onima koji su zglajzali ‘71., a potom su došle Plitvice, pa Vukovar, pa Osijek, Dubrovnik, Hrvatska Kostajnica..., a potom Bljesak i, konačno, Oluja...

Dvadeset godina nakon te 1991. a četrdeset nakon 1971., objavljujem u Hrvatskoj reviji priloge o toj famoznoj ‘71. i nikako se ne mogu oteti nemiru što se nastanio u mojemu biću nakon što sam pročitala rečenicu kojom se Daniel Miščin u svojoj novoj knjizi U potrazi za svetim pita: »Je li čovjek sposoban istraživati nebeske tajne ili je stvoren zato da bi im bio poslušan?«

Zbilja, je li poslušnost baš uvijek vrlina? Bi li Pepeljuga došla do svoga princa da je poslušno prihvatila maćehinu zabranu odlaska na onaj čuveni bal na kojem je za tili čas riješila svoju egzistenciju? Zato si nekako mislim da uvijek i zauvijek pripadam onim neposlušnima, onima koji tragaju za prostorima slobode pa se nikako ne mogu oteti žalu što nisam mogla biti na onoj sjednici kada je Budiša izabran za predsjednika, ni na Jelačić placu kada su studenti branili Savku, što nisam mogla uređivati Hrvatski tjednik, što nisam mogla gledati Kušanovu Svrhu od slobode, što nisam mogla omirisati taj eros pobune, taj domoljubni zanos, što nisam mogla ljubovati s pobunjenicima i imati taj divni osjećaj da je zbilja došlo vrijeme...

Zato mi je valjda i dana 1991., kao nekakva naknada, kao repriza bunta, ali ovaj put sa sretnim krajem. Zato mi je dana i 2011. i Jelačić plac prepun mladih ljudi koji tako glasno šute sa Svetim Ocem Benediktom XVI., čovjekom dobrih očiju...

Ma bit će sve dobro...

Miroslava Vučić

glavna urednica Hrvatske revije