Šutnja nije uvijek zlato

Hrvatska šutnja

Šutnja nije uvijek zlato

Piše: Nives Opačić Foto: Ratko Mavar

Može biti i medijska, i izborna, i neugodna, možemo šutjeti kao ribe, možemo šutjeti kao kurve, možemo čkomiti, no nijedna od tih šutnjâ nije stekla status nacionalne discipline kao što je to postigla famozna – hrvatska šutnja.

Štura rječnička definicija šutnje glasi: to je stanje kada se ne govori. Druga, strogo uzevši ne baš dobro sročena definicija jer pojam objašnjava njim samim, no ipak je vrlo često susrećemo u rječnicima hrvatskoga jezika, kaže ovako: to je stanje kad se šuti.

Šutnja, naravno, može biti i smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja, pa i više od toga – nijemi otpor, prešućivanje, ignoriranje. A može biti i način obrane (na sudu se branio šutnjom). Ima raznih šutnji i različito ih doživljavamo. Tako neugodna šutnja obično ljude pogađa zato što osjećaju da bi nešto ipak trebalo poduzeti, da ne bi sve trebalo prešućivati unedogled, da bi konačno trebalo progovoriti, lupiti šakom o stol i reći da je toga dosta, no strah, vječna zabrinutost za egzistenciju, koja uvijek ovisi o istom bijedniku kakav je i sam strašljivac, ali koji u kruhoboračkoj hijerarhiji stoji tek jednu štengu više, začepit će mnoga i premnoga usta i nastupit će posvemašnja šutnja. Intimno, neki će se ljudi osjećati postiđeno i osramoćeno, no ni glas srca ni glas razuma neće provaliti preko njihovih usana. Takve obično bije glas da šute kao kurve, da se ponašaju jadno, da se ne žele izjasniti u delikatnoj situaciji, da su kuš kad se od njih očekuje odlučna riječ, no sve je to kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. Glavno je: verba volant, a oni na poslu manent (ostaju). Neki će možda sramežljivo parirati izrekom šutnja je zlato. Ili se zakriti za starozavjetne riječi Propovjednikove: »Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme... vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.« (Prop, 3,7) Upravo nam ta starozavjetna knjiga, koja se pripisuje kralju Salomonu u zrelim godinama, pokazuje da se sve može relativizirati – i govor, i šutnja – jer je u toj knjizi dominantna riječ ispraznost, koja se spominje 40 puta: »Ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost« (Prop 1, 2; 12, 8). Još jedna zanimljiva oznaka prati ovu starozavjetnu knjigu – neki misle da je to jedina knjiga u Bibliji u kojoj »Bog šuti«. Propovjednik se, naime, ne poziva toliko na Božju objavu koliko na svoj razum i promatranje. No na kraju ipak zaključuje »da je sve Bog«.

Javni šutljivci

Šutnja ako nemamo što pametno reći i šutnja iz kukavičluka nisu, naravno, ni u Bibliji izjednačene. Lijepo nas uči Knjiga Sirahova (20, 5-8): »Ima tko šuti, pa se smatra mudrim... Ima tko šuti jer ne zna odgovoriti; drug

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.