Protiv struje, protiv osrednjosti

Piše: Iva Körbler

Protiv struje, protiv osrednjosti

Osvrt na izložbu Anabel Zanze – Stranice

Anabel Zanze / Foto: Luka Mjeda

Iako je u hrvatsku recentnu umjetnost ušla na velika vrata, Anabel Zanze jedna je od onih umjetnica čiji me opus od prve trajno kupio upravo tom osjetnom snagom discipline i volje za traganjem prema novim, drugačijim i autentičnim umjetničkim pričama; za maksimalnim rastezanjem granica medija, žanra i metijera, a da se nelogično (ili alogično!) ne eksperimentira radi eksperimenta samoga!

U prostoru osječke Galerije likovnih umjetnosti postavljena je svojevrsna mala retrospektiva slikarice i grafičarke Anabel Zanze (1971.), koja daje cjeloviti uvid u njezin kompleksni umjetnički svjetonazor. Kada već spominjemo kompleksnost umjetničkog svjetonazora / creda / senzibiliteta treba odmah naglasiti kako se u slučaju Anabel Zanze radi o jedinstvenoj umjetničkoj poetici koja u sebi nema ni najmanji predznak ili prizvuk pseudointelektualnih bravura, konceptualističkih magli, kao što ni svih ovih desetak godina djelovanja ne ide za time da iz vlastita djela izvlači stanovitu intelektualnu mistifikaciju. Kao takav, opus Anabel Zanze više je nego dobrodošao u recentnoj hrvatskoj umjetnosti, u kojoj, kako nam je poznato, uspješno egzistiraju umjetnici koji su iz umjetnički praznih ideja stvorili velike mistifikatorske postkonceptualne i postminimalističke hramove divljenja i uvažavanja. To je, zapravo, jedan naš lokalni fenomen koji (mi) nikada do kraja neće biti transparentan, ali čini se kako je uspješna formula demistifikacije takve umjetnosti upravo duljina teksta koji u predgovorima kataloga prati takve izložbe: što dulji tekst, to praznija umjetnost.

Foto: Goran Vranić / Tetris 4, ulje na platnu, 2009. , 250×250 mm

Anabel Zanze u tom kontekstu posjeduje sve kvalitete koje su je mogle adekvatno pripremiti za pomalo nezahvalno tlo tekućega umjetničkog djelovanja kod nas. Jednom smo već primijetili kako umjetnica u svojemu opusu jasno iskazuje grafički senzibilitet i znanje o grafičkom prosedeu, čak kada i nije izravno posezala za grafičkim tehnikama. Naime, kao bivša studentica Ante Kuduza, Anabel nije samo baštinila znanje o grafičkom metijeru, već je prepoznala važnost one dodatne dimenzije kombiniranja, variranja i premetanja različitih grafičko-vizualnih matrica i materijala. Štoviše, njezin radikalno monokromatski crno-bijeli svijet gusto ispisanih redaka slova, riječi i pojmova u tehnici ulja na platnu, vući će korijene te discipliniranosti iz grafičkog senzibiliteta, koji će umjetnica usavršiti do sasvim autentičnog i vizualno prepoznatljivog stila slikanja.

Bez semantičkog besmisla

Kada sada, s dovoljnim vremenskim odmakom, gledam na neke od prvih slika ove umjetnice, poput Fragmenta II iz 2001., s tek nekoliko dadaistički postavljenih slova ispod jednog malog crnog pravokutnika koji daje težinu cijeloj kompoziciji slike, prisjećam se svoje prve reakcije na njezino slikarstvo: oduvijek sam, naime, njezin rad osjećala autentičnim, iskrenim i dosljednim, s onom ponekad potpuno neobjašnjivom kvalitetom uvjerljivosti koju možete prepoznati na jednoj slici ili crtežu. Pa iako je u hrvatsku recentnu umjetnost ušla na velika vrata, Anabel Zanze jedna je od onih umjetnica čiji me opus od prve trajno kupio ...

*

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.