Otisak Svetoga u mirisima, zlatu i tamjanu jeruzalemskoga Svetoga groba

Recenzija - piše: Hrvoje Škrlec

Otisak Svetoga u mirisima, zlatu i tamjanu jeruzalemskoga Svetoga groba

Daniel Miščin / Foto: Ratko Mavar

Oao svojevrsni nastavak i misaono produbljenje televizijske serije U potrazi za svetim autora Daniela Miščina, nedavno je u izdanju Školske knjige iz Zagreba izašla iz tiska opsežna knjiga istoga naslova. Radi se o tekstu koji na tromeđi književno-umjetničke kritike, filozofije i teologije propituje mogućnost spoznaje Svetoga, polazeći od njegovih tragova koji su prisutni unutar odrednica ovozemne stvarnosti. Pritom se to traganje ne ograničuje samo na elemente zapadne kršćanske tradicije, kojoj autor pripada i koju dobro poznaje, već se otvara i bogatstvima krš-ćanskoga Istoka, osobito onima koji su prisutni u djelima Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Likovi njegova kapitalnog djela Braća Karamazovi – Aljoša, Ivan i Zosima – u Miščinovoj su studiji izvrsno smješteni u njihov idejni kontekst, te suočeni s misaonim svijetom koji im je oprečan, a paradigmatski je sintetiziran u filozofijskoj misli Gottfrieda Wilhelma Leib-niza.

Kako pokazuje naš autor, na teologijskoj razini govor o smislu Kristova poslanja u svijetu može se tumačiti kako u svjetlu istočne teologije slave, tako i u sjeni zapadne teologije križa. Svijet pak likovnih umjetnosti poznaje ikonu Raspeća iz Dionizijeve radionice, ali i Mrtvoga Krista u grobu Hansa Holbeina Mlađeg.

Dostojevskom i Leibnizu, koji su na neki način nositelji teze (egzistencijalnost svetoga) i antiteze (princip dovoljnoga razloga i prestabilirana harmonija), može se pridodati, kao sinteza, diskurs o prekogrobnome životu, i to u inačici horizontalne i vertikalne eshatologije. Opet su u igri dva na očigled suprotstavljena idejna svijeta: hrvatski posmrtni imaginarij Miroslava Krleže te sprovod rimskoga prvosvećenika Ivana Pavla II., kojega je slavio njegov nasljednik kardinal Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.).

Traganje za tragovima vječnoga u vjekovitome i vremenitome za Daniela Miščina ima duboko egzistencijalno značenje; on sam, poput Friedrichova Putnika, započinje svoj misaoni hod, motreći s uzvišice akademskoga znanja obzorja obavijena u maglu, te preko sumnji i prosvjetljenja, koja su vlastita svakome tražitelju tragova Svetoga, na kraju svojih traženja u impresionističkoj Bukovčevoj paleti može prepoznati u Mrtvome Kristu na odru potpuno očitovanje onoga koji je Svet.

Autorovo akademsko znanje, položeno na temelje neoskolastičke metafizike Miljenka Belića, te obogaćeno produbljenim studijem majstora mišljenja Martina Hei-deggera, omogućilo mu je već na tragu ontoteološkoga pristupa prodrijeti u samu srž poetske riječi Silvija Strahimira Kranjčevića i u njegov skriveni svijet. Njima treba pridodati i ono nešto od toliko bliskoga, a opet toliko apsurdnoga iz života i djela Alberta Camusa. Ti su autori, naime, otvorili put onome ...

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.