Lomljenje vjetra

Memory stick

Lomljenje vjetra

Ulomci iz novog romana Ede Popovića Foto: Mio Vesović

Svojom prvom knjigom kratkih proza Ponoćni boogie osvojio je kritičare i publiku poletovskog i quorumovskog naraštaja, a svakom novom knjigom taj se krug čitatelja širio, i prešao granice hrvatskoga govornog područja. U novome romanu složene narativne strukture, ...

Ovdje opisani događaji nemaju nikakva uporišta u stvarnim događajima. Ništa slično nije se dogodilo, ne događa se, niti će se dogoditi. Riječi ne mogu doprijeti do pravog značenja onoga što imenuju. Riječi su nestvarne. Ono što se njima izriče, također.

Jedan

Zatim su otišli. Nitko ne zna dokle su stigli.

Zovu se Fraktalna i Vrtlar. Svojim imenima iz Matične knjige rođenih okrenuli su leđa, kao što su okrenuli leđa i takozvanom normalnom životu.

I hemoroidi postanu normalni kad se čovjek na njih navikne. I pljuvanje krvi. I nesanica.

Fraktalna i Vrtlar imena su za koja ne morate kupovati biljege, ispunjavati formulare, čekati u redu u općini i na policiji. Ona ne ostavljaju tragove, po kojima zatim dolaze nepozvani.

Neko vrijeme bili su ovdje. Zatim su otišli.

Dva

Ah, budućnost, budućnost, pa ona je samo statistička vjerojatnost, rekao je Vrtlar otvarajući stražnja vrata automobila parkiranog na rubu šume.

Iz auta je, kao zeca iz šešira, izvukao muškarca u crnom odijelu, blještavobijeloj košulji i ulaštenim crnim cipelama. Ruke su mu bile vezane na leđima, preko usta je imao flaster. Izbuljenih očiju gledao je Vrtlara, odmahivao glavom i mumljao.

Ništa te ja ne razumijem, rekao je Vrtlar, imaš nešto na ustima. Premda, pokazao je glavom prema automobilu, ona kaže da se može govoriti i zatvorenih usta i stisnuta grla. Znaš, čita svakakve knjige i svašta priča... No, hajd-mo mi na posao.

Pošli su niz šumsku cestu. Kasno je poslijepodne. Pod njihovim cipelama škripi šljunak. Na mutnom, svijetloplavom nebu, iznad krošanja hrastova razmazani su blijedi, isprani oblaci. Vjetar šumori u lišću. U nekoj krošnji kos ćurliče svoju ljubavnu pjesmu, ne-gdje drugdje neka ptica uznemireno kriješti. Zrak je težak, ljepljiv. Zaustavili su se na čistini obrasloj golemim listovima lopuha.

Fino mjesto za razgovor, šta misliš?, upitao je Vrtlar.

Muškarac nije ni pokušao nešto reći. Metalnoplavi kukci na lopuhu isto su šutjeli, samo su grickali listove ne obazirući se na njih dvojicu.

Stvarno, zašto se svi vi tako oblačite? odmjerio je Vrtlar muškarca. Tamna odijela, bijele košulje s antibakterijskim nitima pretpostavljam... Gledam vas u kafićima, svi, ama baš svi od tvoje sorte pijete kavu bez kofeina i negaziranu vodu, ne pušite... Svi mi izgledate isto... Uostalom, tko si ti?, strgnuo mu je flaster s usta.

Muškarac je oblizao usne i osvrnuo se uokolo.

Zovem se Ivo Pavić, rekao je naposljetku, no to znaš.

Otkud bih ja to znao?, upitao je Vrtlar.

Ne vjerujem da ste me oteli nasumce.

Vrtlar ga je ravnodušno gledao.

Ivo Pavić, rekao je. Rođen si kao Ivo Pavić?

Da, rekao je ovaj zbunjeno.

Lažeš, Vrtlar ga je grubo okrenuo i skinuo mu lisice s ruku. Skidaj se.

Pavić ga je nijemo gledao. ...

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.