Koristan priručnik i vrijedan poticaj

Recenzija - piše: Antun Pavešković

Koristan priručnik i vrijedan poticaj

akademik Krešimir Nemec / Foto: Ratko Mavar

Unutar multinacionalnih zajednica u kojima je bila prisiljena funkcionirati Hrvatska je bila i u civilizacijskome i kulturnome pogledu periferija

U našoj književnoj znanosti i publicistici malo je studija posvećenih gradu, odnosno ulozi urbanoga u književnoj reprezentaciji. Možda i stoga jer je književnost po sebi izraz i izdanak urbanoga sui generis te je hrvatska književnost i svjedočanstvo, ali i izraz urbaniziranosti hrvatskoga društva i to od svojih početaka do danas. Šižgorić, Držić, Lucić, Hektorović, Gundulić, Ivan Bunić Vučić, Jerolim Kavanjin, sve su to poglavito gradski pisci, čak i onda kada nisu pisci grada. Stariji naši književnici, kao i svi književni stvaratelji zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga, imaginiraju ruralne ambijente alegorijski, pastoralno mitološki, odnosno usuprot životnome prostoru kojim su uokvireni. Kada se i govori o toj temi u našoj tzv. starijoj književnosti, pojam urbaniteta poglavito se veže za tematizaciju Dubrovnika kao grada par excellence, dakle kao Grada koji, zahvaljujući prije svega »konzervativnoj utopiji« braće Vojnovića, a literariziranoj nostalgiji Iva osobito, u kolektivnoj svijesti nacije zadobiva obrise mitske gradskosti i numinoznosti. Zaboravlja se pritom da je Hrvatska imala i Zadar, Šibenik, Hvar, Varaždin, Split i niz drugih sredina te da je cijela njezina kultura prije svega gradska, kako i priliči zemlji zapadnoeuropskoga uljudbena kruga. Fenomeni poput Andrije Kačića Miošića ili Filipa Grabovca nisu pritom nikakva usuprotna afirmacija agrafijskoga narodnousmenoga genija, nego osebujan, u konkretnim prilikama nastao i konkretnim prilikama motiviran, fenomen spoja srednjovjekovnoga civilizacijskog nasljeđa koje vlastitu kulturnu misiju ostvaruje redovničkim miljeom kao insularnim grozdom središta u kojima, usred divljine, preživljava kultura i prosvjetiteljske potrebe da se širokim masama puka, posve odvojenima od uljudbenih tekovina, posreduje priča o vlastitom identitetu afirmacijom stvarateljskih oblika i narativnih modela dostupnih toj publici. Uostalom, eklatantan primjer urbanog senzibiliteta jest i danas gotovo posve zaboravljeni prvi, iznimno obaviješten i lucidan, kritik Fortisova putopisa po Dalmaciji, Ivan Lovrić.

U svojim razmatranjima Sinjanin i padovanski student Lovrić samo koju godinu nakon pojave Fortisova putopisa kritički problematizira Talijanov opis, suprotstavljajući mitogenoj predromantičarskoj svijesti konstruktivan kritički diskurs. Osim toga, prokazujući Fortisov opis kao nepouzdan i stoga pseudoprosvjetiteljski, implicitno mu je prigovorio kolonijalnu svijest prema krajevima i ljudima koje opisuje, nudeći umjesto umišljaja znanstveni prikaz, umjesto domišljanja geografije i povijesti stvaran prikaz života, prirode i prošlosti dalmatinskih krajeva. Sve to izraz je intelekta čija je pozadina urbaniziranost jer samo grad kao civilizacijski fenomen može jamčiti pouzdanu kritičku svijest.

Pristup temi profesora Nemeca i nehotice, međutim, otkriva temeljni problem naše nacionalne svijesti.

*

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.