Kad crna smrt zakuca na vrata

U retrovizoru - piše: Gordan Ravančić

Kad crna smrt zakuca na vrata

Epidemija kuge u srednjovjekovnoj Europi – uzroci i posljedice

Kuga što je polovicom 14. stoljeća uzdrmala cijeli srednjovjekovni svijet već dugi niz godina zaokuplja ne samo historiografiju nego i medicinu, povijest umjetnosti i arheologiju. Ni do danas nije posve jasno kako je kuga stigla na stari kontinent

Jedan od najvećih, često presudan i značenjem izrazito dramatičan čimbenik demografskoga, ali i svekolikoga društvenog razvoja europskoga svijeta u prošlosti zasigurno je bila kuga. Koliki je trag u mentalnom tkivu Europe ostavila pohara te epidemije dovoljno govori i činjenica da je epidemija u kasnijoj tradiciji 18. stoljeća – zbog vanjske pojavnosti simptoma crnih podljeva i bubona na koži te velike smrtnosti koja je pratila bolest – nazvana crna smrt (Mors atra). U zapadnim historiografijama tijekom desetljeća istraživanja iskristalizirala se svojevrsna polarizacija pristupa proučavanju pitanja vezanih za tu epidemiju. Naime, 70-ih godina 20. stoljeća kao da su postojale dvije istraživačke »škole«: jedna uglavnom anglofona i druga frankofona – iako to nije značilo da su njihovi predstavnici u potpunosti pripadali anglofonome, tj. frankofonome govornom području.

Uzroci širenja kuge

Prvoj skupini pripadali su istraživači koji su slijedili metodološke kanone postavljene u radovima Johna Findlaya, Drewa Shrewsburyja i Christophera Morrisa. Zagovarali su iznimnost direktnoga prijenosa zaraze s čovjeka na čovjeka. Drugim riječima, mogućnost postojanja plućnog oblika kuge tijekom epidemije iz polovice 14. stoljeća u njihovim je radovima smatrana mogućom tek u iznimnim slučajevima, a mogućnost prijenosa bolesti putem ljudske buhe (pulex irritans) smatrali su posve nevjerojatnom. U osnovi, njihov se pristup proučavanju zasnivao na medicinskom/bakteriološkom načelu utvrđivanja uzročnika bolesti koja je polovicom 14. stoljeća poharala Europu.

Nasuprot takvim stajalištima, tek je Jean-Noel Biraben u svojoj monumentalnoj dvotomnoj studiji o kugi na sredozemnom području jasno izrazio neslaganje, zagovarajući veliku mogućnost uključenosti ljudske buhe u širenje epidemija kuge, pa tako i epidemije iz polovice 14. stoljeća. Svoja je gledišta opravdavao prijašnjim radovima i istraživanjima liječnika koji su se bavili kugom i imali osobnog iskustva u liječenju epidemija. Iako Birabenovo viđenje etiologije širenja kužne bolesti nije isključivalo teorije koje su postavljali anglofoni istraživači, ono je bitno mijenjalo objašnjenje visoke zaraznosti i brzoga širenja epidemije. Osim toga, frankofonu struju istraživača – u skladu s tradicijama škole Anala – zanimao je i učinak bolesti na društvene strukture srednjovjekovlja.

U sklopu takvih rasprava ...

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.