Ima li pravo naš genijalni cinik Krleža kad kaže da svaki pokušaj hrvatskog suvereniteta završava katastrofalno?

Piše: Nikica Mihaljević

Ima li pravo naš genijalni cinik Krleža kad kaže da svaki pokušaj hrvatskog suvereniteta završava katastrofalno?

Proljećarski ideologemi u emigrantskome tisku

Emigrantski tisak, onaj njegov najkvalitetniji dio: Nikolićeva Hrvatska revija, Kušanova Nova Hrvatska, Ciligin Bilten Hrvatske demokratske i socijalne akcije i haesesovski Hrvatski glas, pratili su proces demokratskoga buđenja u Hrvatskoj u okviru Jugoslavije od sredine 1960-ih do Karađorđeva... Istaknuti autori na temelju svoga emigrantskog iskustva, politološkoga i inoga znanja, temeljite informiranosti i, nadasve, slobodnoga pristupa u obradbi tema vezanima za hrvatsko proljeće prepoznali su značenje, značaj, smjer i kapacitet tih događaja iz kasnih 1960-ih i početka 1970-ih

Poznavajući naše hrvatske navade i naš mentalitet, predmnijevamo da će se krajem ove, 2011. godine, obilježavati 40. godišnjica hrvatskoga proljeća. Vjerojatno će to biti institucionalizirano i, donekle, instrumentalizirano slavlje, ali – ponavljamo – krajem godine. Ne možemo a da ne istaknemo unutarnju nekoherentnost, štoviše inkompatibilnost, između naumljena slavljeničkog čina i povoda/sadržaja toga slavlja. Naime, krajem, godine, ali one 1971., dokrajčen je potezima jugoslavenskoga partijskoga i državnog vrha proces demokratizacije u Hrvatskoj, na 21. sjednici Predsjedništva SKJ održanoj prvoga i drugoga prosinca u Karađorđevu. Tako se, eto, još jedanput u nizu naših proslava slavi jedan – poraz, onaj u Karađorđevu. Hrvatsko proljeće treba slaviti u proljeće, a ne u studeni zime! Ili, proglasiti godinu hrvatskoga proljeća. Ili na neki drugi način. Imamo dovoljno mudrijaških glava u Saboru koje plaćamo, pa neka smisle već jedanput nešto korisno i suvislo.

Emigrantski tisak, onaj njegov najkvalitetniji dio: Nikolićeva Hrvatska revija, Kušanova Nova Hrvatska, Ciligin Bilten Hrvatske demokratske i socijalne akcije i haesesovski Hrvatski glas, pratili su proces demokratskoga buđenja u Hrvatskoj u okviru Jugoslavije od sredine 1960-ih do Karađorđeva, ali i dalje, sve do 1990. i hrvatskoga osamostaljenja. Istaknuti autori, u tim listovima i časopisima, na osnovi svoga emigrantskoga iskustva, politološkoga i inoga znanja, temeljite informiranosti i, nadasve, slobodnoga pristupa u obradbi tema vezanima za hrvatsko proljeće prepoznali su, sinkrono, takorekuć istodobno, značenje, značaj, smjer i kapacitet tih događaja iz kasnih 1960-ih i početka 1970-ih. Za njih su ta zbivanja značila očigledno slabljenje enobeovskih, avnojevskih temelja na kojima je Jugoslavija počivala, slabljenje stranke na vlasti i vladajuće komunističke ideologije. U domovini, ni najbudniji čuvari revolucije i jugoslavenstva (ne računajući Josipa Broza i neke njegove najbliže suradnike) nisu se usudili ni pomišljati, a kamoli javno govoriti o mogućnosti popuštanja tih temelja. Dakako, bilo je govora o tome kroz upozorenja, između redaka, zakukuljeno i ezopovski, u metaforama i metonimijama, ali takav govor nije ostavljao bitnoga traga. Umjesto javnoga, demokratskoga, otvorenoga i argumentiranog razgovora o krizi u kojoj se našlo onodobno hrvatsko i jugoslavensko društvo, nastupilo je vrijeme staljinističke redogmatizacije nakon karađorđevskih odluka.

****

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.