Hrvatska je konačno dobila svoga Jansona

Piše: Jelena Mandić-Mušćet

Hrvatska je konačno dobila svoga Jansona

Zajedničkim naporom Instituta za povijest umjetnosti i izdavačke kuće Školska knjiga, domaća kulturna sredina nedavno je dobila kapitalno djelo kakvo se ne susreće često u financijskom nevremenu koje nas je snašlo.

Raskošna monografija Hrvatska umjetnost – Povijest i spomenici pionirski je pothvat istaknutih stručnjaka koji su napisali prvi stručno znanstveni pregled povijesti hrvatske umjetnosti od prapovijesti do današnjih dana, na 770 stranica i s više od 870 ilustracija, fotografija, nacrta i drugoga iznimno bogatoga slikovnoga materijala.

Dvije i pol tisuće godina povijesti kojima prethodi jednako toliko dugo (ali znatno slabije dokumentirano) razdoblje pretpovijesti na hrvatskim prostorima, protječe u knjizi kroz zgusnuti kulturno-povijesni slijed, omeđen Vučedolskom golubicom s jedne strane, i plakatima Mihajla Arsovskog, Mirka Ilića i Borisa Ljubičića s druge. Osim najvažnijih stilskih razdoblja, poput antike, romanike, gotike, renesanse, baroka…, sinteza domaće umjetnosti obuhvaća i fenomene koji pripadaju specifičnim područjima stvaralaštva, poput iluminiranih rukopisa, utvrda, tursko-islamske arhitekture i umjetnosti, Proljetnoga salona, umjetničkih grupa Exat 51 i Gorgone, međunarodnoga pokreta Novih tendencija…

»U knjigu smo uključili poglavlja o urbanizmu jer ga smatramo važnim ne samo za povijest umjetničke baštine, nego za povijest hrvatske civilizacije i hrvatskoga kulturnog identiteta o kojemu se danas s razlogom tako puno govori«, kazuje Milan Pelc, glavni urednik knjige i ravnatelj Instituta za povijest umjetnosti, ustanove koja ove godine proslavlja pola stoljeća djelovanja.

Institut se, dodaje Pelc, od osnutka bavi istraživanjem naselja i gradova, urbanističkih fenomena od šireg civilizacijskog značaja. Počeli su s Dubrovnikom i drugim dalmatinskim te istarskim i sjevernohrvatskim gradovima, kako bi pokazali da bez te povijesno iznimno složene i osjetljive antropološke podloge nema ni umjetničke nadgradnje.

I poglavlje o ostatcima često rušene i prenamjenjivane tursko-islamske arhitekture i umjetnosti s dobrim je razlogom uvršteno u pregled. Posrijedi je najslabije istraženo razdoblje u povijesti hrvatske umjetnosti, s malim brojem sačuvanih spomenika.

Kako navodi Pelc, riječ je o važnome baštinskom fenomenu intenzivnog i razmjerno dugog trajanja kojega se unatoč konfliktnim povijesnim iskustvima ne trebamo odricati, i koji kulturološki i danas ima utjecaja u pojedinim dijelovima Hrvatske. Premda su sačuvani primjerci islamske spomeničke građe razmjerno rijetki, važno ih je uključiti u korpus hrvatske kulturne baštine da se bolje uoči njezino povijesno bogatstvo i raznolikost.

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.