»Hapsimo samo steklište i niškoristi«

Piše: Tihomir Ponoš

»Hapsimo samo steklište i niškoristi«

Sudbine studentskih vođa nakon sloma hrvatskog proljeća

Prvi je uhićen Dražen Budiša. Na Zrinjevcu je 11. prosinca ‘71. oko 23 sata zaustavljen automobil u kojemu je on bio. Goran Dodig uhićen je sljedećega jutra u pet sati. Čičak je toga dana otišao u Miliciju u Petrinjskoj ulici ne bi li se raspitao što se zbiva. Čuo je da su počela uhićenja, a milicajac mu je kazao »Čičak, baš Vas tražimo«. Nešto kasnije uhićen je i Ante Paradžik...

Vođe studentskog pokreta prvi su koji su uhićeni nakon sloma hrvatskog proljeća. Uhićenja su započela u subotu 11. prosinca 1971. godine. Za sljedeći je dan bila zakazana sjednica CK SKH na kojem je Savka Dabčević Kučar dala ostavku. Studenti su planirali akciju podrške reformskom vodstvu, znali su da su pod paskom milicije. Prvi je uhićen Dražen Budiša. Na Zrinjevcu je oko 23 sata zaustavljen automobil u kojemu je on bio. Izvučen je i uhićen. Zanimljivo je da je u tom automobilu bio i Goran Dodig, ali nije uhićen tada nego sljedećega jutra u pet sati. Uhićenje Čička gotovo je anegdotalno. On je 12. prosinca otišao u Miliciju u Petrinjskoj ulici ne bi li se raspitao što se zbiva. Čuo je da su počela uhićenja, a milicajac mu je kazao »Čičak, baš vas tražimo«. Nešto kasnije uhićen je i predsjednik Saveza studenata Hrvatske Ante Paradžik. Uhićeni su i brojni drugi studenti.

Rektor Sveučilišta Ivan Supek, koji je svo vrijeme štrajka proveo na službenom putu u inozemstvu i na vijest o štrajku na Sveučilištu nije se vratio, otišao je k Vladimiru Bakariću kako bi se založio za studente, a ovaj mu je kazao »hapsimo samo steklište i niškoristi«. Kasnije je Supek posjetio uhićene studente, prijavio se za svjedoka obrane na suđenju studentskim vođama, ali ga sud nije pozvao lažući da je u inozemstvu.

»Kontrarevolucionarni napad na državu«

Prvih mjesec dana nakon uhićenja istražitelji su pokušavali dokazati povezanost studentskog i političkog vodstva. Kad su vidjeli da to nikako ne mogu dokazati, odustali su. Optužnicu je 16. lipnja 1972. podigao zamjenik javnog tužitelja Stjepan Bokor čiji je sin, student, bio šef redarske službe na Pravnom fakultetu za vrijeme studentskog štrajka. Optužbe su bile veoma teške. Optužnica se temeljila na članku 100. Kaznenog zakona, odnosno djelu protiv naroda i države kontrarevolucionarnim napadom na državu i društvo.

Student prorektor Čičak, predsjednik Saveza studenata Zagreba Budiša, predsjednik Saveza studenata Hrvatske Para-džik i potpredsjednik Saveza studenata Zagreba i čovjek koji je proglasio studentski štrajk Dodig, optuženi su i da su stvorili »militantnu, u suštini terorističku i nacionalističkim fanatizmom i šovinizmom zadojenu falangu, pokret hrvatskih sveučilištaraca, pod izravnim idejnim i organizacijskim rukovodstvom kontrarevolucionarne grupe koja je djelovala u središtu Matice hrvatske«. Suđenje je započelo 5. srpnja, nakon čega je prekinuto do 6. kolovoza 1972. godine. Sudilo je petočlano Veliko vijeće Okružnog suda u Zagrebu kojemu je predsjedavao sudac Milenko Mihaljević.

U listopadu 1972. izrečene su presude Draženu Budiši (na slici; 4 godine zatvora), Ivanu Zvomnimiru Čičku (3 godine zatvora), Anti Paradžiku (3 godine zatvora) i Goranu Dodigu (godinu dana zatvora)

Pod paskom milicije

Budiša, Čičak i Paradžik branili su se šutnjom. Dodig se nije branio šutnjom, odbacio je optužnicu kao neosnovanu i neargumentiranu. Tužiteljstvo i obrana predložili su 150 svjedoka, sud ih je prihvatio 50. Završnu riječ Stjepan Bokor održao je 26. rujna 1972. Nakon njega završne su riječi dali odvjetnici optuženih studenata kao i sami studenti. Budiša je donekle bio iznimka jer mu sudac nije dopustio da završi završnu riječ. Početkom listopada izrečene su presude. Dražen Budiša osuđen je na četiri godine zatvora i četiri godine zabrane javnog djelovanja, Ivan Zvonimir Čičak na tri godine zatvora i tri godine zabrane javnog djelovanja, Ante Paradžik na tri godine zatvora i dvije godine zabrane javnog djelovanja, a Goran Dodig na godinu dana zatvora. Sudac je osuđene studente oslobodio plaćanja sudskih troškova jer bi inače »bila dovedena u pitanje njihova egzistencija«.

Sljedećih 18 godina studentski su vođe prošli pod manjom....

*

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.